Naš sagovornik je disident iz 70-tih i 80-tih, jedan od osnivača civilnog društva u regiji, ali i moderne socijaldemokratije u Hrvatskoj, upravnik je Odjeljenja za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, direktor doktorskih studija Zagrebačkog sveučilišta, od 2001 redovni član Internacionalne akademije za filozofiju. Voli da kaže i to da je „nikšićki zet”, a mi dodajemo i ,,Beograđanin”. Dr Lina Veljaka na početku pitamo hoće li se tranzicija naših malih država u željeni kapitalizam uskoro okončati: VELJAK: Šanse svakako postoje, ali neće biti jednostavno nadoknaditi deficit stvoren u ratnim 90-im godinama, kad se na ovom prostoru dogodila neviđena pljačka, preraspodjela nacionalnog bogatstva u prilog podobnih deklarativno patriotskih elita, nerijetko usko povezanih s kriminalnim miljeima. Ne vjerujete valjda da će bivši kriminalci a sadašnji poslovni ljudi s velikim političkim utjecajem, često i ključni ljudi u kreiranju državnih politika, od ovih zemalja učiniti Švedsku ili Dansku; ako se njih bude pitalo, realniji ishod tzv. tranzicije je Nikaragva ili Kazahstan. Osim toga, i značajni dijelovi EU prolaze kroz ozbiljnu krizu: evropski model socijalne države doveden je, zahvaljujući ponajprije neoliberalnom konceptu, na svim stranama ozbiljno u pitanje.
MONITOR: Grčka pokušava da izbjegne bankrot, EU, iako neravnomjerno, pokušava da joj u tome pomogne, spašavajući jednu od najvažnijih ideja zajednice – euro, a mi pričamo o ispunjavanju EU agende. Kakva je budućnost koncepta evropskog jedinstva kakvog smo ga do sada imali?
VELJAK: Kao i cijela EU, ali u mnogo drastičnijoj ili vidljivijoj mjeri, Grčka je, dakako, žrtva neoliberalnog koncepta. I tu se pokazuje lažnost alternativa -između neoliberalnog koncepta (prema kojemu su špekulacije ili prelijevanje iz šupljega u prazno u cilju privatne dobiti, jednakovrijedne kao i proizvodnja realnih dobara, pa će tržište odlučiti hoće li više vrijediti akcija bez pokrića ili neki proizvod koji zadovoljava određenu ljudsku potrebu) i etatističkog koncepta svemoćne države koja raspodjeljuje resurse u skladu s političkim preferencijama dominantnih (na kapilarnoj korupciji zasnovanih) slojeva koji kontroliraju državu te time i društvo. Evropska ideja neće doživjeti propast samo ukoliko se učini radikalan zaokret od neoliberalne ekonomije i politike u smjeru obnove socijalne države (ali ne autoritarno-totalitarne, već demokratske).
MONITOR: Da li ulazak u NATO može obezbijediti balkanskim državicama zaštitu od dalje „balkanizacije” i garanciju dugotrajnog mira?
VELJAK: Nisam siguran, odgovor na to pitanje vjerojatno je afirmativan, ali ključno je pitanje što će se događati na svjetskom planu: ako bi NATO bio izvršni organ Vol strita, onda ne treba previše očekivati od njegove proklamirane uloge čuvara svjetskog (pa stoga ni balkanskog) mira.
MONITOR: Zalažete se za sekularnu državu, kakve su naše zemlje bar deklarativno. Političarima je ovdje jedna od prvih stvari da komentarišu crkvena pitanja na način kojim pokazuju da bez toga ne bi mogli uspješno vladati. Hrvatska, na primjer, ima „kontroverzan” Konkordat, sa aspekta odvojenosti crkve i države?
VELJAK: Ustavna odredba o sekularnom karakteru ovdašnjih država iskazuje se formalnom čim imamo situacije da političari komentiraju unutarcrkvena pitanja (sve u skladu s cezaropapističkim tradicijama kasne antike i srednjeg vijeka, ali i carske Rusije sve do 1917.) nastojeći da uspostave primat države nad crkvom i da, s druge strane, crkveni velikodostojnici komentiraju aktualne političke teme nastojeći uspostaviti neki oblik teokratskog poretka. Na državi je da osigura nesmetano ispovijedanje religije i ravnopravnost većinskih i manjinskih vjerskih zajednica, ali i ravnopravnost onih građanki i građana koji ne pripadaju nijednoj organiziranoj religiji ili ne zastupaju bilo kakva vjerska uvjerenja; vjerski poglavari imaju pravo da izriču moralne i druge sudove kao što bi to pravo trebali imati svi građani, ali nemaju pravo da svoje sudove smatraju obavezujućima za one koji nisu pripadnici njihove vjerske zajednice. U tom kontekstu treba spomenuti da je konkordat Vatikana i Hrvatske (što ga možemo zahvaliti Franji Tuđmanu, koji je njegovim potpisivanjem htio osigurati podršku crkve za svoju politiku) ozbiljna prepreka dosljednom ostvarivanju ustavno zajamčena sekularnog karaktera hrvatske države, posebno zato što ima karakter međunarodnog ugovora koji se može mijenjati samo suglasnošću obiju strana.
MONITOR: Mnogi glasoviti i deklarisani kao nezavisni, intelektualci, neki antikomunisti, neki desničari, a neki i disidenti, postali su moćni ljudi u ovim našim tranzicijama i pokazali da im više nije tako stalo do starih „etiketa”. Da li je to i zato što im se sada nudi više nego ranije ili se radi o umoru od kakvog-takvog asketizma?
VELJAK: Mnogo interesantniji su mi oni koji su nekoć bili dogmatski komunisti i tvrdokorni marksisti, borbeni ateisti (kad je to bilo poželjno), da bi danas bili neoliberali, patrioti, antikomunisti, deklarirani bojovni vjernici i slično. Oni, dakle, koji su uvijek uz vlast i uvijek u prvim redovima progonitelja drugačijemislećih. To je moralno gledano najgori društveni sloj i upravo takvima možemo zahvaliti za glavninu nedaća kroz koje smo u ovim našim zemljama prolazili, kao i za one nedaće kroz koje još prolazimo, pa i za nevolje koje bi nas tek u budućnosti mogle snaći. Treba razlikovati između dvoga: pojedinci imaju pravo na umor, rezignaciju, pa – koliko god to bilo žalosno – čak i na odustajanje od ciljeva za koje su se zalagali, ali oni koji to pravo koriste da bi uvijek bili zajedno s onima koji dijele privilegije i da bi uvijek bili uz vlast ili uvijek u vlasti – zaslužuju prezir. A što s običnim ljudima koji takve ne prepoznaju i koji im stoga često daju ničim zasluženo povjerenje. Nisam zapravo siguran: zaslužuju li ti naivni i izmanipulirani ljudi koje varaju, obmanjuju, tlače i pljačkaju uvijek isti (ili slični) tek sažaljenje?
MONITOR: Josip Broz je ponovo tema jer je prošlo 30 godina od njegove smrti. Unuk mu je danas šef novoosnovane komunističke partije.Da li smo od Titove smrti toliko patili zato što ga nije bilo među nama ili zato što ga je u prethodnih 35 godina toliko bilo?
VELJAK: Spadam među one koji su u Titovo vrijeme bili protivnici njegovog režima, ali kako vrijeme prolazi, sve sam skloniji pozitivnom vrednovanju njegovog perioda. No, ne bi trebalo ići u idealiziranje tog vremena (kao što to čini njegov unuk i kao što to čini mnoštvo tzv. gubitnika tranzicije). To vrijeme je imalo i svojih dobrih i svojih loših strana, a najgora strana bio je autoritarni karakter njegove vladavine, što je otvorilo pretpostavku za nadomještanje fleksibilnog autoritarizma novim, mnogo zloćudnijim formama autoritarizma, koje se oslanjaju bilo na ideologiji krvi i tla, bilo na fundamentalistički shvaćenoj religiji, bilo na neoliberalnoj ideologiji apsolutne slobode tržišta, na legitimnost pljačke i bezakonja, a nerijetko i na sve to zajedno.
Koncept za propast
MONITOR: Neki teoretičari su, sa padom američke berze 2008, predviđali novu eru, neku vrstu postkapitalističkog svijeta, a drugi tvrdili da je liberalni kapitalizam nezamjenljiv.
VELJAK: Od svakog zla ima i gore. U to su se uvjerili ljudi u Rusiji kad je nakon propasti Sovjetskog Saveza nastupio prvo Jeljcin a potom Putin, ali i ljudi u Iranu kad je nakon svrgavanja šaha došao Homeini, pa nakon svega još i Ahmadinedžad. No, ne bih htio širiti pesimizam: mračni scenariji su mogući, ali ne i nužni. Ključno je pitanje hoće li se neoliberalna globalizacija obuzdati na demokratski ili na totalitarni način. Obuzdati se, jasno mora, mora se bitno modificirati, jer taj neoliberalni koncept vodi u propast (kao što je svemoć komunističke nomenklature dovela do pada Berlinskog zida), jedino je pitanje hoće li se to izvesti u skladu s tradicijama građanskih revolucija ili na bazi nekoga novog fašizma, staljinizma, fundamentalizma.
Potkopavanje budućnosti
MONITOR: I u Srbiji i u Hrvatskoj ima problema sa uvođenjem tzv. bolonjskog procesa. Podržavali ste vaše studente. U čemu su osnovni
problemi , mane i vrijednosti tih pokušaja, šta se dobija a šta gubi?
VELJAK: Neoliberalna implementacija tzv. Bolonjske deklaracije uvodi tržišne principe u visoko obrazovanje te time potkopava budućnost društva: kao što neoliberalna zdravstvena politika rezultira time da najbogatiji mogu sebi priuštiti najkvalitetnije medicinske usluge, a siromašniji su osuđeni na to da se liječe kod kojekakvih vračeva i drugih šarlatana, tako i tržišni princip u obrazovanju znači da su djeci bogatih dostupni najbolji univerziteti, dok se drugi – ako su sposobni i marljivi – moraju ograničiti na stjecanje drugorazrednih i trećerazrednih (pa i posve bezvrijednih) diploma, a većini više obrazovanje postaje posve nedostupno. No, s Bolonjom stvari stoje još gore nego sa zdravstvom. Model koji se primjenjuje svodi se na što površniji i što brži studij, koji daje uska specijalistička znanja i proizvodi visokokvalificiranu radnu snagu, te time dugoročno ugrožava razvojne perspektive čovječanstva u cjelini. Odricanje od kritičke svijesti i od širine obrazovanja dugoročno će ugroziti i samu ideju inovativnosti i betonirati opsjednutost većinskog dijela čovječanstva lažnim alternativama (ili si za Vol strit ili si za Osamu Bin Ladena; ili si dogmatski marksist ili si pravoslavni, katolički odnosno islamski fundamentalist; ili vjeruješ da je svijet zaista stvoren u šest dana ili zastupaš tupoglavi materijalizam, prema kojemu nema kvalitativne razlike između ljudi i drugih sisavaca, itd.).
Nastasja RADOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice