Lažemo li djecu kada im završimo priče onom rečenicom kojom se završavaju sve dječije priče: ,,I poslije toga oni su do kraja života živjeli srećno!”!? Lažemo li sebe kada ,,sreću do kraja života”, prećutno podrazumijevam i u pričama za odrasle!?
Pitanje nije retoričko! Na takvim pričama djeca formiraju svoje uvjerenje da su sve teškoće sa kojima se suočavaju, privremene i neophodne. To što se moraju buditi u ranu zoru kada je san najslađi; sve one puste godine škole sa strahom od loših ocjena, roditeljskih ljutnji, pa čak i kazni; sve strepnje i krize adolescentnih godina u kojima se sa užasom potpune bespomoćnosti prate nezaustavljive promjene na sopstvenom tijelu, dok otpor prema autoritetima razdire povjerenje u bilo kakvu budućnost; tamni oblaci nadnijeti nad sopstvenu viziju života kroz koje sijevaju suicidalne munje; sve to se podnese i kroz sve se to prođe uz pomoć onih istih dječijih priča koje nas od samog početka svjesnog suočavanja sa svijetom, uvjeravaju da će na kraju sve biti dobro i da ćemo, kada priča o djetinjstvu jednom završi, živjeti srećno do kraja života!
Da li je to tek puka demagogija? Jesu li sve dječije priče samo ,,priče za djecu” – slatke i manje slatke laži, plemenite i manje plemenite izmišljotine!? Počiva li cijela kultura vaspitavanja na ideološkoj opsjeni? Nije li, u tom slučaju, istorija ljudske civilizacije, zapravo istorija sistematskih lagarija u noći, svjesno produciranih bajki kojima čovječanstvo hrabri sebe, kao što mati svojim pjevušenjem ohrabruje dijete koje se u gluho doba prenulo od neke strašne slutnje da se jednom nikada više neće razdaniti i da će svijetom zavladati vječna tama!?
A zar nije tako i sa pričama za odrasle – svim onim velikim sagama i herojskim epopejama o pobjedi ljubavi, o trijumfu pravde, sa dramama besmrtne književne vrijednosti!? Zar se u njima i najstrašnije tragedije ipak ne završavaju svojevrsnim olakšanjem, saznanjem da se sve to ipak desilo samo u nekoj strašnoj priči, i da život nikada nije tako strašan kao što mogu biti strašne priče!? Zar Aristotel nije imao u vidu upravo tu istu demagošku funkciju priča, kada je i tragediju otvoreno definisao kao vrstu demagoškog narativa? Šta drugo bi mogla inače značiti klasična Aristotelova definicija tragedije data u njegovoj Poetici, da je: ,,Tragedija, dakle, imitacija nekog događaja koji je krajnje ozbiljan, definitivan, velikih proporcija…događaja koji izaziva sažaljenje i strah, sa ciljem da dovede do oslobađanja (katarze) od takvih osjećanja…”!?
Bilo da su prikazane kao imitacija stvarnih događaja, dakle, kao drame, ili da su ispričane jezikom književnosti, sve ove priče – kako za djecu, tako i one za odrasle – doimaju se kao neka vrsta demogaških uspavanki, kao konstrukti. Ako je tragedija mimezis, šta ona imitira!? Jasno je: sam život. Svaki pronicljiviji čitalac, morao se upitati kako bi stvarno završila priča o Romeu i Juliji, da se kojim slučajem nije završila njihovim samoubistvom!? Ne bi li se vitka Julija udebljala, a romantični Romeo propio!? Kako bi izgledala ona ,,sreća do kraja života” iz priče o Pepeljugi i Princu, da je dopričana do kraja!? Bi li Pepepljuga, koja više nije morala ništa raditi, postala namćorasta i zakeralo, i ne bi li Princ poželio da ode na još koji bal, ali ne da traži Pepeljugu, nego upravo da od nje – pobjegne!?
Kako bi, dakle, mogao izgledati pravi kraj, istinski kraj priča koje pričamo – djeci ili sebi, svejedno!? Ako ih ne bismo prekinuli prerano, i ako kraj priče ne bismo smatrali za kraj života. Jer život produžuje i kada priča završi, a ono što slijedi poslije velikih priča nije sivo i dosadno tavorenje! Kraj naših priča je analgetik i anestetik – način da se ne suočimo sa strepnjom da srećnih priča nema i da sve, ali baš sve priče ovoga svijeta, završavaju nesrećenim a ne srećnim krajem!? Zasnovana na zabludi da je kraj priče u pričama, ujedno i kraj svega što je bilo vrijedno doživjeti, takva strepnja je neopravdana! Da li je Sindbad koji se definitivno okanuo putovanja, završio i priču svog života!? Ne, i sto puta ne! Kraj priče nije i kraj života! Kraj iz priče je ulaznica, potvrđena zrelost, prva glava životne priče. Život koji čeka Sindbada poslije putovanja, život koji žive Pepeljuga i Princ poslije pronađene cipelice, jeste nagrada a ne kazna, upravo, preduslov za istinski život!
Ferid MUHIĆ