Na Fejsbuk grupi pod naslovom In memoriam – Dragan Dudić Fric okupilo se zasad 770 članova sa motom: „Kotor će te uvijek pamtiti po dobru”! Dragan Fric Dudić je bio profesionalni moreplovac, član Udruženja pomorskih kapetana trgovačke mornarice Crne Gore. Njegovi fanovi pišu da je volio Atomsko sklonište i stari rok-hit Pomorac sam majko. No, dugo se nije bavio svojim izvornim zanatom, krenuo je u ugostiteljske a potom i „druge poslove” koji su, između ostalog, privukli pažnju italijanskih vlasti da ga tajno nadziru protekle dvije godine. Sumnjičili su ga da je jedan od softvera međunarodnog šverca droge.

Što se zbivalo oko Dudića svih ovih godina?

ROKI: Priča bi mogla da počne sa jednom od prvih crnogorskih privatizacija. Godina je 1989, upravo trijumfuje AB revolucija svuda u Crnoj Gori, pa i u Kotoru. Mašinski inženjer Žarko Radulović (nije direktor Splendida, već druga osoba) tada napušta posao u Jugopetrolu, monopolskoj državnoj kompaniji sa visokim platama i postaje direktor novoosnovane privatne firme Trekom u Kotoru.

Imao je razloga da vjeruje da se ne upušta u avanturu. Trekom nije od onih ambicioznih pokušaja koji su, u eri liberalizacije propisa o „maloj privredi”, nakon jedne-dvije sezone propali. Iza te firme stoji neko ko iza sebe ima solidnu kilometražu, ne samo iz državnog i privatnog biznisa, već i u živopisnim međunarodnim i lokalnim konekcijama.

Zove se Rodoljub Roki Radulović, Žarkov rođeni brat, koji je 1989. direktor i vlasnik Joks Austrije, kompanije iz Beča specijalizovane za trgovinu aluminijumom i naftom i drugim aranžmanima između bivše Jugoslavije i SSSR-a.

Iako sada u ozbiljnim godinama (rođen 1948), Roki je post festum afirmisan i na estradi; navodno je bio mecena ili momak srpske pop-pjevačice Ane Nikolić. U Beogradu ga zovu i Miša Banana, jer je, tvrdi se, preko crnogorskih luka 1990-ih uvozio južno voće sa slatkim i lakim milionskim obrtima.

Kad je o Kotoru riječ, nije poznat samo po bananama. U prvoj polovini 1970-ih je Roki bio šef odjeljenja za spoljnu trgovinu kotorske Jugoceanije. Slijedi seoba za Beograd. Od 1975. je direktor tamošnjeg Hemproa, manjeg eksport-import mutanta iz porodice Geneksa, firme čiji je osnivač Udba ili srodna joj sivomaslinasta služba. Otuda nije čudo što Roki samouvjereno 1983. odlazi u inostranstvo.

I par godina kasnije, Rokijev Trekom sklapa ugovor (na snazi od marta 1990) sa opštinom Kotor o korišćenju zgrade Gradske skupštine iz 1904. i Citadele (ukupno sedam poslovnih prostora). Ugovor je oročen na 20 godina sa idejom da se dio zapadnog kotorskog bedema revitalizuje kao hotel sa diskotekom i baštom i svim pratećim ugostiteljsko-sportsko-rekreativnim sadržajima.

Uglavnom se zadugo ništa od toga nije realizovalo. Naime, tokom prve polovine 1990-ih novac po osnovu obaveza o korišćenju poslovnih prostora – odlukom nekadašnjeg opštinskog Fonda za građevinsko zemljište – Trekom nije plaćao, niti je ozbiljnije pokrenuo investiciju. Važna činjenica glasi: na vlasti u Kotoru je bila DPS. Možemo da nagađamo u kakvim je kombinacijama sa igračima iz DPS-a bio Trekom i njegov vlasnik. Naime, Roki Radulović za srpski list Blic 27. januara ove godine tvrdi kako se sa Milom Đukanovićem upoznao 1980-ih, ali se „sa njim nikad poslije nijesam vidio”.

U međuvremenu, od 1993. Roki se dislocira u SAD, gdje u državi Delaver osniva firmu Ramoil inženjering (Ramoil Engineering, S.p.A) i najmanje još jednu. U izvještaju američke Komisije za hartije od vrijednosti za fiskalnu 1998. piše da se imenovana firma bavi „različitim aspektima međunarodne trgovine, finansijskim uslugama gradnje i inženjeringa, sa primarnim naglaskom na operacije u Istočnoj Evropi i Rusiji”. U prijevodu, Roki trguje aluminijumskim proizvodima, ali i naftom, sve dok se 1996. Rusi iz Lukoila nijesu požalili da ih je navodno „zavrnuo” za nekih 12,5 miliona dolara.

I od 1997. Rokijeva firma mijenja geografsku zonu poslovanja. Nova destinacija su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAR), gdje investira u hotelsko-poslovni kompleks unutar slobodne zone Abu Dabija. Citirani američki dokument navodi da je Roki uglavio dil sa šeikom Hazom bin Zajedom al Nahijanom, članom vladajuće familije, šefom Savjeta za nacionalnu bezbjednost (sada ministrom vanjskih poslova UAR-a). Koji je, sjećate se, dolazio u Crnu Goru, pod petrolskom egidom mega-investicija koje samo što nijesu šiknule iz ulcinjske ili neke druge naše rivijere – domaćin bio Duško Knežević i Atlas grupa, svratili kod Đukanovića i Milana Roćena…

U REFORMSKIM PROCESIMA: Otprilike u vrijeme kada je Roki dobio na korišćenje nekretnine u Kotoru, Dragan Fric Dudić je samo jedan od kotorskih pomoraca, službenik Jugooceanije na bordu Budva. No, izgleda da ni onomad nije živio samo od plate, ili je, u drugoj varijanti, bio nesklon lošem publicitetu kod šefa?

Naime, početkom 1991. u Jugooceaniji su odlukom tadašnjih „radničkih savjeta” plate svim zaposlenima smanjene za trećinu. Sa broda Budva, koji je isplovio daleko od Kotora, oglasili su se protestnim telegramom tadašnjem direktoru – njih niko nije pitao o platama, pa samoupravno traže njegovu smjenu. U dnu telegrama, datiranog na 26. februar 1991, nabrajaju se svega petorica iz brojne posade pomoraca „koji ne žele da se izjašnjavaju po gornjem zahtjevu”. Među njima – Dudić.

Sve u svemu, pretpostavimo da je štekao samo od plate pomorskog kapetana kako bi krajem 1990-ih, skupa sa jednim svojim kolegom, otvorio firmu Bastion komerc i kafić u Kotoru. Ali, novac koji je izvukao na kotorsku obalu je ipak bio ozbiljniji od ušteđevine sa Jugooceanije ili kafanske zarade – Dudić 2001. kupuje Luku Risan.

Tada ga u DPS establišmentu već znaju i hvale ga. Ondašnji premijer Filip Vujanović ocjenjuje da je Luka Risan „obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”. Naredne godine, Dudić traži mjere protiv „nelojalne konkurencija” (luke u Kotoru i Zelenici), pa Vujanović „posreduje”.

Tako dolazimo do 2005. kada se Roki Radulović pojavljuje kao preprodavac koncesije nad opštinskim nekretninama u Kotoru. Kupac je Dudić. Ali, rok od 20 godina zakupa ističe a protiv sklapanja posla s njim je bio lokalni SDP. Dudić ih optužuje: „Ruski tajkuni su kupili atraktivnu lokaciju od deset i više hiljada kvadrata kao zelenu površinu u naselju Dobrota od porodice Ranka Krivokapića i preko noći ucrtali više od 200 stambenih jedinica”.

Odbornici Zvonimir Rajhel (SDP) i Vedran Milošević (HGI) tvrde da Dudić diriguje prijetnjama koje im je uputio radnik Bastion komerca. Imenovali su Marka Vorotovića, jesenas u akciji Balkanski ratnik među prvim uhapšenicima.

I kotorska policija i tužilaštvo, uprkos prijavama, tvrde da je sa Dudićem sve čisto. DPS većina i njeni odbornički sateliti u SO Kotor bez javnog tendera 2008. na još 35 godina izglasavaju zakup atraktivnih nekretnina. A jedna od najunosnijih je diskoteka Maksimus, kapaciteta 4.000 gostiju.

Naknadno – što će reći kada je Balkanski ratnik već bio u klimaksu – ispostavlja se da Roki zakup nekretnina nije prodao Dudiću, nego Darku Šari Šariću. Odjednom Uprava policije ima čuvena „operativna saznanja” da je Pljevljak vlasnik „70 odsto diskoteke”. Kasne samo pet godina; radi lakšeg orijentisanja, vrijedi podsjetiti da je tačno toliko i Veselin Veljović šef policije.

ENIGME BEZ LOGIKE: Kako su Roki i Dudić 2005. sklopili posao preuzimanja Trekoma za Šaru? U citiranom intervjuu Blicu, Roki je negirao da je sa Šarom u kriminalnoj vezi, ali je potvrdio da se s njim upoznao baš u Maksimusu, preko Duška Šarića. „Mi jesmo prijatelji, dobri prijatelji”, objasnio je Roki i dodao da su Šari bili potrebni njegovi savjeti za investicije – u poljoprivredu i kupovinu vještačkog đubriva!

No, tu stvar je čačkala srpska istraga. Procurjelo je da Roki ima izvjesne transatlantske integracije sa Šarićevom grupom – navodno, njihova je povjerljiva i stručna veza sa Amerikom. Kakvog su posla ovi Pljevljaci imali preko Atlantika?

Nema pouzdanih činjenica, ali ima indicija. Kroz račune Matenika Ltd. su, pisao je Monitor, samo 2009. povukli najmanje oko 20 miliona eura; ta firma im je registrovana u državi Delaver, SAD, baš tamo gdje je i Roki imao biznis – uostalom svojevremeno i Stanko Cane Subotić, pa posredno i Vlada Crne Gore (afera sa kupovinom aviona lir-džet novcem od „šverca duvana”).

Navodno, tvrdio je Blic, u momentu zaplijene kokaina u Urugvaju, telefonom je Roki pozvao nekoliko uticajnih političara u Srbiji sa pitanjem: „Šta se to dešava i zašto?”

Identično pitanje je i za crnogorsku policiju: šta se dešava i zašto je u međuvremenu Kotor mizanscen dva ubistva u mafijaškom stilu? Dejan Đuković, vlasnik taksi firme, ubijen je 1. oktobra 2009, potom je 30. maja ove godine i Dudić.

Plava knjiga, dokument Veselina Veljovića sa popisom oko 700 crnogorskih kriminalaca iz 2007, navodi da u Kotoru djeluje „jedna grupa kriminalaca”. No, marta ove godine Zoran Brđanin, rukovodilac Ispostave policije Kotor, tvrdi da „u gradu djeluju dvije kriminalne grupe, unutar organizovane međunarodne grupe, čiji je cilj šverc narkotika preko Atlantika”.

Od 2007. do 2010. niko u Kotoru nije uhapšen pod tim optužbama.

Za N.N. ubicom ili ubicama Đukovića se „traga”. Za ubistvo Dudića osumnjičen je Ivan Vračar, spinovan kroz neimenovane policijske tvrdnje u dnevnoj štampi kao Đukovićev tjelohranitelj i „školski drug”.

Optuženi Vračar se i u policiji i pred istražnim sudijom Višeg suda u Podgorici branio ćutanjem. Motiv likvidacije nije naveden ni u zahtjevu za sprovođenje istrage, ni u optužnom aktu koji je podignut u oktobru.

Jedna Veljovićeva tvrdnja može imati samo dva tumačenja: ili je (njemu svojstvena) „enigma” sa nasilno izbačenim logičnim detaljima ili, vjerovatnije, smišljeno lansiran odgovor za maskiranje uloge policije sa još neidentifikovanim predumišljajem u krvavim kotorskim raspletima. Naime, samo dan nakon ubistva Dudića, šef policije izjavljuje da je „vjerovatni motiv osveta za prethodno izvršeno krivično djelo – ubistvo Đukovića”. Odakle Veljović zna?

Vladimir JOVANOVIĆ