Povežite se sa nama

OKO NAS

KOTOR: LIFTOM ILI ŽIČAROM DO SAN ĐOVANIJA: Obećanje za sve izbore

Objavljeno prije

na

U svakoj predizbornoj kampanji u posljednjoj deceniji, pretendenti na lokalnu vlast u Kotoru, između ostalog, obećavali su izgradnju zaobilaznice i lifta do San Đovanija. Ni zaobilaznice ni ,,prevoza” do vrha kotorskih bedema još uvijek – nema.

U međuvremenu, lif je napredovao u žičaru, pa se sada obećeva žičara do San Đovanija, iako je u prethodnom sazivu lokalne uprave potpisan Ugovor o izradi projektne dokumentacije za lift.

Tadašnja direktorka Direkcije za uređenje i izgradnju Kotora Jagoda Berberović i direktor austrijske kompanije FCP Christian Eckerstofer, bili su potpisnici Ugovora o izradi projektne dokumentacije za lift do tvrđave San Đovani, a potpisivanju su ,,svjedočili” tadašnja gradonačelnica Marija Maja Ćatović i potpredsjednici Opštine Željko Avramović, Andrija Popović i Filo Biskupović, kao i predsjednik Nacionalnog tima za izgradnju žičare Kotor – Lovćen i lifta Kotor – San Đovani gradonačelnik prijestonice Aleksandar Saša Bogdanović. Tada je obećano da će se odmah početi sa ispitivanjem stijena kroz koje će se praviti tunel dužine 250 metara od južnih vrata Starog grada do tvrđave San Đovani. Međutim, stidljivo se počela provlačiti i ideja da je cijena od 12 miliona eura prevelika i da bi trebalo razmotriti mogućnost građenja žičare koja je mnogo jeftinija. Jedino je kotorski Regionalni zavod za zaštitu spomenika nastavio da insistira na liftu.

,,Planskom dokumentacijom predviđena je izgradnja žičare sa polaznom stanicom u Škaljarima. Realizacija te investicije je aktuelizovana poslije susreta Predsjednika Crne Gore i Austrije, nakon čega je formiran Nacionalni tim koji je imao zadatak da koordinira, prati i pomaže u realizaciji te, i investicije izgradnje žičare Kotor-Lovćen-Cetinje. ,,Međutim”, kaže za Monitor direktor Direkcije za uređenje i izgradnju Kotora Ivo Magud u čijoj je nadležnosti upravljanje Kotorskim bedemima. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture – Kotor, je razmatrajući planiranu lokaciju, kao i druga rješenja, zauzeo stav i u pisanoj formi obavijestio Nacionalni tim da je sa aspekta zaštite kulturnog nasljeđa, najprihvatljiviji model izgradnje tunela za izlazak na tvrđavu, s tim da izlazna stanica bude van gradskih zidina, prema naselju Škaljari’. To je uslovilo dalje aktivnosti na izvođenju pripremnih i istražnih radova , te izradi idejnog i glavnog projekta, revizije, elaborata, fizibiliti studije itd., na osnovu čega je raspisan međunarodni tender za izbor izvođača radova”, objašnjava Magud.

Na pomenuti međunarodni tender javile su se tri austrijske kompanije – Strabag, Porr i Alpine.

,,Najpovoljnija postignuta cijena, odnosno ponuda je dobijena od kompanije Alpine za 9.930.000 eura. To je bilo 430.000 eura više od budžetom planiranih sredstava za realizaciju investicije. Imajući u vidu negativna dešavanja na finansijskom tržištu kao i zakonom utvrđeni limit kod zaduženja opštine, uz obavezu pribavljanja saglasnosti Vlade na zaduženje, to je bio razlog za poništavanje tendera”, navodi dalje Magud pravdajući stav Opštine da paralelno sa aktivnostima na realizaciji projekta lifta, kod nadležne Uprave za kulturna dobra još jednom provjeri opravdanost zahtjeva za izgradnju klasične žičare. On za naš list objašnjava da ipak to ne znači da se odustalo od lifta

,,Ne odustajući definitivno od izgradnje tunela-lifta, trenutno su u toku aktivnosti oko izrade idejnog projekta žičare, što je uvršteno u Program uređenja prostora za 2015. god., na koje će nadležna Uprava za kulturna dobra dati svoje mišljenje. To će definitivno determinisati pravac daljih aktivnosti, tj. da li idemo u realizaciju projekta izgradnje tunela-lifta ili izgradnju klasične žičare”, zaključuje Magud.

Dakle još uvijek se ne zna šta će se ustvari graditi – lift ili žičara!?

Da podsjetimo na prošlogodišnju izjavu tadašnje gradonačelnice Kotora Marije Maje Ćatović: ,,Obradovalo nas je to što je kadrovskom promjenom u Upravi za zaštitu kulturnih dobara i dolaskom na čelo Anastazije Miranović saopšteno da nije problem da se gradi žičara.”, kazala je gradonačelnica uz obećanje da će žičara biti izgrađena tokom ove godine.

Kako stvari stoje, još uvijek oko krucijalnih stvari nema saglasnosti, a za izgradnju žičare, što je mnogo jednostavnije od lifta-tunela, potrebno je, po procjenama stručnjaka, barem šest mjeseci. Ono oko čega su jedino svi saglasni je da bi se obezbjeđivanjem neke vrste ,,prevoza” poboljšala turistička ponuda Kotora i posjeta drevnim zidinama, koje je tokom prošle godine zvanično obišlo cirka 75.000 turista, a taj broj bi se, prema nekim proračunima, izgradnjom žičare mnogostruko uvećao i zbog toga su i turistički radnici nezadovoljni što se sa cijelim poslom toliko kasni.

,,Mislim da bi prihodi od bedema trebalo da budu veći i da njihova iskorišćenost mora biti bolja. U perspektivi bi trebalo, po mom mišljenju, ići na izgradnju žičare, koja je dosta jeftinija u odnosu na lift. Nakon toga bi trebalo formirati preduzeće za upravljanje bedemima i žičarom, koje bi izgradnjom i uređenjem kapaciteta na samim zidinama

imalo višemilionske prihode. Mislim da bi ukupna priča mogla biti završena u narednih pet godina, a treba i konstatovati i žaliti što se sa naprijed navedenim projektom nije krenulo ranije, kako bi danas govorili upravo o benefitima i boljoj iskorišćenosti kotorskih bedema”, kazao je za Monitor direktor TO Kotor Mirza Krcić. On objašnjava da je upravljane Kotorskim bedemima povjereno Direkciji za uređenje i izgradnju Kotora koja je zadužena za održavanje i naplatu ulaznica:

,,Trenutna cijena ulaznice na Bedeme iznosi 3 eura. Skupština opštine Kotor će na sjednici zakazanoj za 27. 02. 2015. g. razmatrati utvrđivanje Nacrta Odluke za novu cijenu ulaznice na bedemima. Tim nacrtom cijena bi iznosila četiri eura, a raspodjela bi se vršila tako što bi 80% prihoda pripalo Direkciji za uređenje i izgradnju Kotora, a 20% Turističkoj organizaciji Kotora”, kaže Krcić. Podsjetimo da je paralelno sa navedenim aktivnostima, a na bazi Odluke Skupštine opštine Kotor, raspisan u dva navrata, sa neuspješnim ishodom, međunarodni poziv za davanje u dugoročni zakup 7 objekata na tvrđavi San Đovani.

Poređenja radi, cijena ulaznice za obilazak Dubrovačkih zidina za odraslu osobu iznosi 100 kuna, što je nešto manje od 12 eura. Sigurno da uređenost zidina u Dubrovniku teško da se može porediti sa Kotorskim bedemima, ali pogled na Boku i otvoreno more sa San Đovanija teško da ima konkurenciju. U Dubrovnika žičara vozi od starog gradskog jezgra do brda Srđ na nadmorskoj visini od 405 metara. Ima dvije kabine i može u svakoj prevesti 30 putnika u jednom smjeru, a cijena za povratnu vožnju je 74 kune (oko 10 eura). Sa brda Srđ se pruža jedinstven pogled na stari grad Dubrovnik i otok Lokrum.

Nebojša MANDIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo