Državne institucije, u ovom slučaju Ministarstvo uređenja prostora, nemaju interes da se bave slučajevima takozvane “krupne” nelegalne gradnje jer se ona, po pravilu, dovodi u vezu ili sa nekim visokim javnim ili političkim funkcionerom, ili sa moćnim pojedincima koji su bliski vladajućim krugovima, konstatuje Dejan Milovac u razgovoru za Monitor, objašnjavajući zašto je još jednu urbanističku aferu javnosti otkrila NVO MANS, a ne neko od nadležnih državnih organa. MILOVAC: Zbog toga nije “politički mudro”, baviti se tom vrstom problema, pa se resorni ministar Branimir Gvozdenović zadovoljava krivičnim prijavama protiv “sitnih riba”, a borba protiv nelegalne gradnje svodi na rušenje balkona, ponti, potkorvlja, ograda i nadstrešnica. Zato ni njegovi inspektori “ne vide” da se na Zavali ne gradi turistički objekat već stanovi za tržište, a u Podgorici ministar legalizuje kompletne stambene blokove.

Da je riječ o obrascu ponašanja vladajućih struktura svjedoči i to što slučaj Zavala već treću godinu skuplja prašinu u kancelariji tužiteljke Ranke Čarapić. I najnoviji slučaj Kalamperović, predstavlja dokaz postojanja sistema u kome su rođačke veze i partijski uticaj supstitut za poštovanje zakona i propisa.

MONITOR: Kako komentarišete optužbe iz Bara da istupom i odavanjem “tajne” o ovom poslu štetite razvoju lokalne zajednice?
MILOVAC: Izgradnja kompleksa Vista između Bara i Ulcinja nema apsolutno nikakve veze sa razvojem lokalne zajednice, jer se radi o stanovima i vilama koje će generisati jednokratni prihod i to samo za vlasnike projekta, u ovom slučaju Kalamperoviću i sa njime povezanim licima. Identična argumentacija je korišćena i prilikom nelegalne izgradnje kompleksa Astra Montenegro na Zavali koji je i od crnogorskih zvaničnika promovisan kao “prekretnica u turističkom razvoju Budve” i kao “projekat koji će imati višestruke-multiplikativne ekonomske benefite za lokalnu zajednicu”. Sada je svima jasno da se radilo o neviđenoj količini gluposti kojom su zvaničnici nadležnih institucija pokušali da opravdaju kršenje zakona od strane “strateških investitora”.

Naravno, svima je jasno da stambena izgradnja ne može generisati veći BDP od turističke valorizacije nekog prostora.

MONITOR: Kako, uopšte, gledate na tu vrstu primjedbi da nije problem u onima koji krše zakone i tako se bogate, već u onima kojima to smeta i koji su o takvim pojavama i poslovima spremni da javno i dokumentovano govore?
MILOVAC: Radi se o pojavi sa kojom se MANS susreće kada se bavi kršenjem zakona i na drugim poljima, a ne samo nelegalnom gradnjom. Argumentacija da nije kriv onaj koji krši zakon već je problem u onome koji se usuđuje da o tome govori, postala je specifičnost Crne Gore koja se, nažalost, njeguje i podstiče i sa najviših adresa u državi. Ta osobenost se ogleda u tome da, na primjer, Uprava policije – koja bi po prirodi stvari trebalo da bude prvi saveznik svih onih koji istražuju kršenja zakona i korupciju – na organizacije poput MANS-a gleda kao na strukture koje štete državnom interesu. Ponekad su ti nastupi toliko oštri, kao posljednji direktora Uprave policije Veselina Veljovića, da prosto ne možete a da se ne zapitate, da li su državni interesi Crne Gore nešto drugo od onoga što nam se zvanično saopštava.

Naravno, u slučaju urbanizma državni/opšti/javni interesi kao što su održiva valorizacija prostora, zapošljavanje, ekonomski rast i razvoj lokalnih zajednica, često se koriste za maskiranje profitnih interesa “strateških investitora” a nerijetko i samih javnih funkcionera povezanih sa njima. Na taj način projekti poput brana na Morači postaju praktično humanitarne inicijative koje će da dovedu do masovnog zapošljavanja svih nezaposlenih građana Crne Gore, do procvata turizma, stočarstva i poljoprivrede na sjeveru. Naravno, radi se o neistinama koje su vješto upakovane kako bi se pridobila podrška javnosti za projekte koji apsolutno nemaju uporište u javnom interesu. S druge strane, tako upakovane besmilice državni organi veoma vješto koriste za borbu sa neistomišljenicima.

MONITOR: Šta zaključujete iz iskustva bavljenja problemima divlje gradnje – da li su u pitanju izuzetci?
MILOVAC: Slučajevi kojima se bavi MANS odnose se na nelegalnu gradnju velikih gabarita u zabranjenim zonama i na slučajeve koji ukazuju na zloupotrebu javnih ovlašćenja, tako da sami po sebi predstavljaju izuzetke koji potvrđuju pravilo.

Svakako, slučajevi poput Zavale, Avale, Lipaca, Ade Bojane, slučaja kompanije Kalamper ne predstavljaju tipične primjere nelegalne gradnje u Crnoj Gori, ali predstavljaju najopasnije. I to ne samo u smislu količine devastiranog prostora ili gabarita nelegalno sagrađenih objekata, već u smislu nivoa organizovanog djelovanja državnih institucija i pojedinaca unutar njih na prikrivanju i falsifikovanju činjenica i informacija koje mogu dokazati kršenje zakona i postojanje korupcije.

Svaki od tih primjera, na svoj način, svjedoči o sistemu koji je uspostavljen u urbanizmu. Tu se kršenje zakona ne kažnjava, investitori bez potrebne dokumentacije zaštićeni su kao “svete krave”, a taj i takav sistem u životu održavaju kadrovi poput Branimira Gvozdenovića, braće Marović, Rajka Kuljače, Žarka Pavićevića, Miomira Mugoše i njima slični… uz podršku policije, sudstva i tužilaštva. Svako od njih pojedinačno je svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinio da se u sektoru urbanizma kreira paralelni klijentelistički sistem u kome su planska dokumentacija i građevinska dozvola tek “biznis barijera” koju treba što prije ukloniti.

MONITOR: Može li se prepoznati neki obrazac ponašanja investitora i nadležnih lokalnih i državnih vlasti u vezi teritorijalne zastupljenosti divlje gradnje?
MILOVAC: Crnogorsko primorje je prostor koji je većim svojim dijelom u potpunosti izgubljen i na njemu dominira izgradnja turističkih i takozvanih turističko-stambenih objekata, odnosno vikendica i kuća za odmor. Centralni dio države, karakteriše takozvana nelegalna gradnja iz socijalne potrebe, ali i nelegalna izgradnja velikih stambeno poslovnih kompleksa, što je odlika prvenstveno Podgorice. Sjeverni dio zemlje je do sada bio donekle pošteđen nelegalne gradnje, ali se ta situacija nažalost mijenja, naročito na prostorima koji su interesantni investitorima kao što su nacionalni parkovi.

Za primorsku regiju je karakteristično da je, nakon masovne betonizacije uskog pojasa uz more, otpočela prodaja poljoprivrednog zemljišta i šuma u zaleđu i njihovo nasilno pretvaranje u građevinsko. Svjetska ekonomska kriza je donekle zaustavila planove za potpuno betoniranje obale, što nije pošlo za rukom nadležnim institucijama.

Ono što je državi “pošlo za rukom” jeste da, naročito u primorskoj regiji, donese brdo planske dokumentacije u kojoj se ništa ne planira, već samo konstatuje stanje na terenu. Primjer je Budva koja je kapitulirala pred željama investitora i njihovim vezama sa vlašću na lokalnom i nacionalnom nivou.

Dakle, kapital, rođačke i politične veze, nedostatak političke volje za stvarnu borbu protiv nelegalne gradnje su neki od elemenata i faktora na koje mogu da računaju “strateški investitori” koji su voljni da ulažu, ali ne i da poštuju zakon. S druge strane, obrazac ponašanja lokalnih i nacionalnih “odličnika” i “specijalaca” zaduženih za donošenje politika i kontrolu sprovođenje zakona često dovodi u zabunu – da li ti ljudi rade za državne organe ili za investore?

MONITOR: Da li se divlja gradnja u Crnoj Gori isplati?
MILOVAC: Zavisi šta gradite. Ako gradite kuću od 50-100 kvadrata možete očekivati da će se na vas obrušiti ministar Gvozdenović lično, srušiti vam to što ste napravili i protiv vas podnijeti krivičnu prijavu. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom Gvozdenović voli da se hvali kada ga upitaju kako napreduje borba protiv nelegalne gradnje. Naravno, jasno vam je da se ovakva nelegalna gradnja ne isplati.

Zato, ako imate s čim, odmah gradite na veliko. Obećajte radna mjesta i višemilionske investicije. Dobićete status strateškog investitora koga ne pitaju za dozvolu i kome će neki „kadar iz ministarstva” da otvori objekat kada bude gotov. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom ministar Gvozdenović voli da se hvali kada ga neko pita o stranim direktnim investicijama.

Šalu na stranu, nelegalna gradnja se isplati jer Crna Gora, trenutno, nije pravna država koja umije i hoće da se stara o prostoru kao jednom od svojih najvažnijih resursa.

Podgorica – Mugošina privatna imovina

MONITOR: Šta su sličnosti a šta razlike u ovim poslovima u, recimo, Podgorici, Budvi i Baru?
MILOVAC: Svaki od pomenutih gradova ima svoje specifičnosti, koje je MANS, baveći se nelegalnom gradnjom u tim gradovima, uspio da uoči. Opština Bar, na primjer, ima gradonačelnika koji ima sopstvenu građevinsku kompanju koja nelegalno gradi na teritoriji Bara i izrađuje plansku dokumentaciju kojim legalizuje svoju nelegalnu gradnju. Za Bar je karakteristično i da gradonačelnik Pavićević ne vidi problem u tome što se prvo gradi pa onda planira i dobija građevinska dozvola. Za Budvu je, osim što je svojevrsna metropola nelegalne gradnje, karakteristično i to što su lokalne institucije praktično zarobljenje rođačko-kumovsko-partijskim vezama porodice Marović čiji članovi u opštini i lokalnom katastru zauzimaju ključne pozicije važne za urbanizam. Budva će uz naziv “budvanizacija” svakako ući u neke udžbenike kao fenomen i prikaz najcrnjeg scenarija koji je moguć i koji se desio u oblasti prostornog planiranja. Konačno, Podgorica predstavlja “Crnu Goru u malom” gdje možete susresti sve vidove nelegalne gradnje, počevši od trošnih udžerica, do luskuznih stambeno poslovnih zdanja. I upravo je zbog toga u Podgorici najlakše uvidjeti koji su dometi borbe protiv nelegalne gradnje i zaključiti da se zakon uglavnom sprovodi nad individualnim objektima, dok se krupnim investitorima objekti po pravilu legalizuju. Ono što je specifikum Podgorice i što se do sada promovisalo kao svojevrsni “servis” za investitore, jeste lokalni parlament. Ovo tijelo već duži niz godina služi kao obična glasačka mašinerija koja je za to vrijeme usvajanjem planova legalizovala na stotine hiljada nelegalnih kvadrata i usrećila mnoge investitore koji su na taj način abolirani. Poseban problem predstavlja gradonačelnik Miomir Mugoša, koji je zbog svog pristupa i odnosa prema Podgorici kao prema privatnoj imovini, bio predmet brojnih krivičnih prijava MANS-a.

Zoran RADULOVIĆ