Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

MONITOR: Veliko uzbuđenje je građanstvu Hrvatske donijela srebrna medalja rukometaša, ali je neke iznenadila odluka Vlade i Grada Zagreba-kako tvrdi Plenković-da se udovolji slavljenicima i  navijačima,  da Marko Perković Tompson pozdravi na dočeku. Kako ocjenjujete argumente otvorenog pisma Zorana Pusića i Plenkovićevog odgovora?

JAKOVINA: Od premijera, zapravo, od vlade koja je normalizirala Thompsonove ideje, koja nijednu vrijednost antifašizma nije bila u stanju učiniti vidljivom, već je samo potisnula ustašovanje, s Thomposom je učinila baš ono što je tu, ispod površine, potrebno da izbije van, čim se struktura počne ljuljati. Sve ono što se činilo da je „dedramatizirani“ HDZ s Plenkovićem zakopao, pogurao iza sebe, uvijek je bilo tu i samo naivni ili diplomati koji gledaju na svojih nekoliko godina mandata, nisu vidjeli. Ivić Pašalić pomagao je HDZ-u na izborima prije 5 godina – bio je sa mnom u emisiji nakon objave rezultata i govorio je o tome da je cilj bio pokušati stvarati dogovor s Domovinskim pokretom. Sada, prije godinu dana, sve europske vrijednosti koje su do tada promovirane, postale su nevažne, jer je Domovinski pokret glavni koalicijski partner. Istina, govore oni koji promatraju premijera izbliza, kako on tijekom razgovora s Domovincima ima gotovo „fizičku reakciju“, kako mu je to muka. No, to su sve bivši HDZ-ovci, svi oni vjerojatno su isto ovako razmišljali i kad su bili u HDZ-u. Osobno, čude me predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj. Njima kao da više ništa ne smeta, kao da je u Hrvatskoj sve dobro.

Eto, zato je Thompson pjevao. Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam. Odluka o nastupu pjevača koji dijeli bila je rukometaša, no oni u intelektualnom smislu jesu to što jesu. Vlada je odobrila koncert jer traži saveznike. Gradska uprava je šutjela.

MONITOR: Rezolucija o genocidu u Jasenovcu crnogorske skupštine, naišla je na  prijetnje protivmjerama zvaničnog Zagreba. Crna Gora je, nakon toga, tražila da joj se ustupe predmeti ratnih zločina iz 1990-tih koji se vode protiv njenih građana. Zvanična Crna Gora se ranijih godina izvinila Hrvatskoj. Koliko su  državno-diplomatska izvinjenja važna u tzv. real politici, posebno posle sukoba u SFRJ?

JAKOVINA: Isprika Mila Đukanovića zbog zbivanja na bojištu kod Dubrovnika, bila je također jedno razbijanje opne koja je postojala u našim odnosima. U tome smislu, od svih isprika, ova je bila jedna od efektnijih i važnijih. Vjerojatno i zato što je trebalo pronaći zajednički jezik na putu Crne Gore prema obnovi neovisnosti, pa i Hrvatskoj na putu u EU. Ne zaboravite da je već Filip Vujanović bio na inauguraciji Stipe Mesića prije točno 25 godina, dok je u Beogradu još sjedio Milošević. Bilo je dakle volje, načina i trebalo je na svim tim putevima inzistirati. Svaka zemlja treba odvagati što joj koristi, što je na vrijeme, što bi bilo dobro ili oportuno da učini. Znate, rezolucija o ratnim zločinima od prije 80 godina u ovom trenutku, poglavito u ovakvom kontekstu kada je četnički vojvoda na čelu Skupštine Crne Gore, a zadnje vlade u Podgorici dijelom su se slagale u manastirima koje sada koristi SPC, čine Hrvatsku opreznom, osjetljivom. Oni u Hrvatskoj koji su ustaše, ne vole da ih se tako javno naziva i podsjeća na ono što je bilo. Oni drugi, koji su se borili protiv ustašluka i to čine stalno, također su osjetljivi da zagovornici četništva, negdje upiru prstom, a to isto drugdje smatraju sjajnim povijesnim epizodama. Konačno, što se mislilo postići u Crnoj Gori? Je li Skupština Crne Gore 2024. mjesto za raspravu o Mathausenu ili Jasenovcu? Je li to bilo u interesu žrtava, boljeg poznavanja prošlosti? Ili je poslana politička poruka Zagrebu?

MONITOR: I Vaš fakultet je među onima koji su podržali studente u Srbiji. U više hrvatski gradova održani su protesti podrške onima koje je srpska vlast optužila da su primijenili hrvatsku Blokadnu kuharicu. Podrška postoji i u Crnoj Gori, BiH, S. Makedoniji…Da li to nastaje nešto kao „regionalni građanski interes“?

JAKOVINA: Podržali su proteste naši studenti i na tim prosvjedima sam i sam bio. Bilo je to istoga dana kada je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održavan skup o Dubravki Ugrešić, pa je u Zagrebu bilo više kolega iz Srbije. Bili su dirnuti, moram reći. Kada je na FF bila blokada zbog slobodnog, besplatnog obrazovanja, predavao sam na Filozofskom. Tada su „izumljeni“ plenumi i direktna demokracija, bilo je to u doba kada je Dragan Primorac bio ministar obrazovanja. Mislim da povezivati ono s nekoliko fakulteta u Zagrebu, s ovim u Srbiji… mislim da je to uvredljivo za sve. Da bar Hrvatska ima mogućnost ovako nešto organizirati, bio bi to pokazatelj da smo ozbiljna služba i ozbiljna zemlja, no ovaj studentski revolt, ako nije „organizirao“, onda je izazvao, Aleksandar Vučić! Podrška u regiji dolazi zbog osjećaja otuđenja elite, svemoći partija na vlasti, nepotizma, ali i zajedničkog osjećaja da skuplje plaćamo robu druge kategorije no na Zapadu, da nam sudovi, bolnice, škole, uprava trebaju drukčije izgledati i funkcionirati. Sve je to vrlo plemenito i tako teško ostvarivo. Negdje se mora početi. Valjda.

MONITOR: Kako zvanična Hrvatska sebe vidi u odnosima EU-SAD i globalnim krizama, posebno zbog ranijeg velikog neslaganja u stavovima Plenkovića i Milanovića?

JAKOVINA: Za opstanak svjetskog sustava kakav smo do sada imali,  osim Kine, najviše su bili zainteresirane male zemlje. Male zemlje u svijetu gdje se nimalo neće poštovati pravila, dogovori, međunarodno pravo, nemaju što tražiti osim očekivati milost ili biti sretni da ih se ne primjeti. LNG terminal na Krku pokazao se korisnim u ovoj situaciji, no dugoročno je riječ o projektu čija je nafta i energija višestruko skuplja od one koja dolazi iz drugih izvora. Nadajmo se da transformacija svijeta koju živimo, neće baš svakog od nas pretvoriti u Dansku i Greenland.

Hrvatskoj je u interesu da Crna Gora uđe u EU

MONITOR: I zvanična i „nezvanična“ Hrvatska su dosta aktivne u regionu, posebno kada se radi o Crnoj Gori i Srbiji. Kako bi trebalo razumjeti odluku Hrvatske da ne dozvoli privremeno zatvaranje poglavlja 31, u pristupnim pregovorima Crne Gore?

JAKOVINA: Osobno bih bio daleko zadovoljniji da vidim zaista aktivnu i konstruktivnu Hrvatsku u više balkanskih zemalja, a posebno Crnoj Gori koja je prva na putu u EU. Hrvatskoj je u interesu da Crna Gora uđe u Uniju, da se naši odnosi razvijaju najbolje moguće. Prošlo je već puno vremena i propuštene su mnoge prilike za zajedničke nastupe, znanstvene projekte, obrazovanje, nastupe vani. „Jadran“ bi također trebalo tako riješiti, jer taj skupi brod može biti iskorišten jedino ako bismo na njemu plovili svi s istočne obale Jadrana, da bude školski brod svih mornarica. To bi bilo u duhu NATO-a i dobrosusjedstva i tako bi se riješili i troškovi i moglo učiniti nešto pozitivno. Kako čujem od zapadnih diplomata u Zagrebu, blokada 31. poglavlja u Bruxellesu nije primljena dobro. Hrvatska je poslala poruku i koristi ono što je i sama iskusila. Ne mislim da bi Hrvatska trebala ostati gluha na sve političke pojave u Crnoj Gori, jer mnoge od njih doista nisu ni prijateljske, a još važnije, sigurno nisu u interesu Crne Gore.

Amerika će uticati na sve, ali ne zavisi sve samo od super-sila

MONITOR: Dolazak Trampa zabrinuo je mnoge vlade i lidere. Nedavno ste komentarisali moguće promjene SAD politike u našem regionu, pa i mogućnost da se ponovo govori i o podjeli Kosova. Šta se može očekivati od „novog“ Vašingtona u rješavanju ratnih i političkih kriza?

JAKOVINA: Vjerojatno nećemo biti u fokusu Washingtona, što može biti i loše, jer to znači da će se nama baviti osma liga diplomata. Za sada, ovo što smo čuli, ne zvuči optimistično za Kosovo i predsjednika Vlade Kurtija, a sve bi se to moglo sviđati Aleksandru Vučiću. Ipak, Vučić danas, nije onaj od prije pada nadstrešnice, a ni stanje u Hrvatskoj nije isto kao prije mjesec dana. Nije ni Crna Gora posve ista nakon drugog ubojstva na Cetinju. Amerika će utjecati na sve, ali ne ovisi sve samo o super-silama. Većina onoga što živimo i kako živimo – naša je odgovornost i naš proizvod, naših glasača i naših političara.

Nastasja RADOVIĆ

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ