Znamo li nešto pouzdano o razlozima za takav život!? O njihovim razlozima? Ako su ih imali. I ako su ih, ova dva čovjeka, uopšte mogli imati!?
Kada ovo kažem, kada izražavam sumnju u samu mogućnost postojanja nečega tako arogantnog kao što su ,,lični razlozi”, dakle, motivi koji po definiciji imaju primarnu, određujuću, odlučnu ulogu u vođenju splava nazvanog naš život, bačenog u okean čiji talasi zapljuskuju samo obale smrti, splava nošenog nevidljivim strujama, usmjeravanog (‘usmjeravanog!?’ – evo još jedne nedopustivo pretenciozne riječi koja znači malo ili, sva je prilika – nimalo! – kada se sva naša navigacijska moć svodi na groteskno smiješne i jadne zamahe nejakim rukama davljenika koji se grčevito drži tog splava, te krhke slamčice. Jedine koja nas, kako tako, još dijeli od tamnih dubina nad kojima bespomoćno pluta – kada to kažem, imam u vidu Lajbnicovu tvrdnju o postojanju subperceptivnih čestica ne samo u korpuskuluranom svijetu kao takvom, svejedno da li u sferi materijalnih objekata ili untar molekula našeg tijela – nego i u sferi nematerijalnog, mentalnog, razumskog, jednako kao i emotivnog života – koje, iako izmiču i čulima i svijesti, djeluju presudno i na stanje tijela i na naše postupke (“odluke”), determinirajući ih neumitno i bez ostatka!
Jedan od ta dva čovjeka je živio, najblaže rečeno, životom bjesomučnim, u kontinuiranom nizu katkad naizmjeničnih, češće simultanih orgijastičkih prepuštanja bahanalijama u alkoholu i seksu, da bi svoj životni splav potopio seansom dugom 22 dana i to nakon što mu je presađena jetra!
Drugi je, iako odmjeren i razuman, dapače genijalnog uma, ispalio sebi metak u glavu iz revolvera u 23. godini života, koliko je imao i onaj prvi kada je izjavio: ,,Te 1969. godine ostavio sam alkohol i žene. Bilo je to najgorih 20 minuta u mom životu! “
Do tog kobnog pucnja, mladi genije je napisao nekoliko filozofskih studija i jednu zbirku poezije. I on je smatrao da samostalno odlučuje i upravlja svojim postupcima i da živi sopstveni život po svom slobodnom izboru i u skladu sa svojim uvjerenjima.
Smatrao je da je život kakav vodi ogromna većina (eufemizam za one koji nisu imali mogućnosti – čitaj: novaca! – da ga tako vode), zapravo privid, odsustvo istinskog života, puko zamajavanje i samoobmana, kojoj se prepuštamo zbog paničnog straha i neugasive slutnje smrti, zavedeni nagovaranjem perfidnih bogova uživanja. Taj ekstatički pakao sladostrašća dočarava nam hologramski uvjerljivu predstavu realnosti koja se, čim završi, naredne sekunde rasprsne u prazninu, ne ostavljajući prevarenom ništa od onog tako intenzivnog sladostrašća: a kada ekstaza završi, namagarčeni ljubitelj takvog života na svoje oči pretvara se u pravog magarca, kao ona zločesta djeca iz priče o Pinokiju. Takav život samo je pusta Retorika, konvencija podređena gramatičkim pravilima slabog pojedinca i kobno ravnodušnog društva. Samo ako živi u neposrednoj sadašnjosti, u potpunoj predanosti trenutku, kao da mu je jedini i poslednji, može čovjek osloboditi sebe straha od smrti i dostići Uvjerenje, dakle smireno i pouzdano ovladanje samim sobom. Priklanjanje zovu svijeta i njegovim iluzornim zadovoljstvima, u biti jeste čin rezignacije i dezertiranja – naša jedina autentična i definitivna smrt, istinsko samoubistvo.
I o jednom i o drugom napisane su mnoge knjige – od ljudi koji su znali svoj posao; neke od njih uistinu brilijantne, oplemenjene saosjećanjem, saživljavanjem sa ličnom dramom ova dva čovjeka.
Onaj prvi je bio slavni fudbaler, prva prava sportska mega zvijezda.
Drugi je ostao relativno anoniman, centralna inspiracija ezoteričnog kruga poštovalaca za koje je bio i ostao novi Buda.
Među onih stotinu i više knjiga o velikom fudbaleru, nije mali broj vrlo ozbiljnih istraživanja; u nešto manjem opusu posvećenom mladom filozofu, postoji i jedno istinsko književno remek djelo.
Poslije svih tih pokušaja tumačenja, znamo li nešto pouzdano o razlozima našeg sopstvenog života!? O našim razlozima? Ako ih imamo. I ako uopšte možemo imati svoje razloge!?
Život je kontrapunkt; sve ostalo je nagađanje.
1 Najpoznatija je, ovdje citirana ) La persuasione e la rettorica – Appendici critiche, edited by Sergio Campailla. Milano: Adelphi Edizioni, 1995.
2 Claudio Magris, Un altro mare
Ferid MUHIĆ