Ko je prije neko veče gledao finalnu utakmicu Kupa Srbije u fudbalu mogao je lako shvatiti u čemu je bila konstrukcijska greška prve i druge Jugoslavije, pa i onoga što su prevarantski nazivali trećom Jugoslavijom. Ne mislim da pravim visokoparne analize fudbala ni da raspredam „sociološki” o odnosu fudbala i politike. Hoću da kažem samo nešto o „čistoj” politici, tj. o patologiji jedne „politike” koja drma južnoslovenskim prostorima od 1918. godine. I drmaće ta „politika”, bojim se, još zadugo. Utakmicu su u Beogradu igrali Partizan iz Beograd i Vojvodina iz Novoga Sada. Golema je konstrukcijska greška u svijesti o pravednosti što se takve utakmice moraju igrati u glavnom gradu. Konstrukcijska greška je što je ko zna kad ušutkan potonji čovjek koji se nije dao uvjeriti da je samorazumljivo da se utakmice finala igraju u Beogradu i kad učestvuje neki od beogradskih klubova. Naprosto, radi se o nesportskoj, tj. nepoštenoj favorizaciji klubova iz Beograda. Konstrukcijska greška svake države je kad se trpi i održava takva konstrukcijska greška. Šta iz svega toga onda proističe? Veliki broj navijača Vojvodine zapućuje se u Beograd na utakmicu. Usput saobraćajna policija uspijeva da im putovanje, s uobičajenih sat i po vremena, produže do četiri sata. Ne velim da je policija bila zadužena da navijači jako zakasne na utakmicu. No začudo, zakasnili su! Poslije je Vojvodini upisano u krivicu što nije šćela početi utakmicu dok joj ne dođu navijači. Slijede zgode suđenja. Ko u životu nije privirio na fudbalski stadion mogao je od prve viđeti kako se „konstrukciono” sudi. Sudija je griješio taman kad se počela nazirati ozbiljna opasnost da bi Vojvodina mogla ponijeti pobjedu iz Beograda. Kad je „konstrukcija” prevršila svaku mjeru, onda su ljudi iz Vojvodine odlučili da ne nastavljaju utakmicu. Sudija je „po pravilima” završio utakmicu.

Fudbalski organi su, kao da je sve normalno, podijelili odličja fudbalerima Partizana. Vaspitani na neobjektivnost svake vrste navijači Partizana, i sami jedna velika svjetonazorna konstrukcijska greška, burno su pozdravili još jedan „uspjeh” svojih ljubimaca. Na red sa svojom vječitom moždanom i moralnom konstrukcijskom greškom došao je televizijski komentator. Za njega „nije bilo u redu” što oni iz Vojvodine nijesu pošteno podnijeli što im je „konstrukciono” oteta pobjeda. Nastavilo se velikim beogradskim medijsko-političkim „konstruisanjem” što se od jedne utakmice, koja je protekla „normalno”, pravi toliki problem. Produžilo se arogantnim opaskama o tome da nikakvog osnova ni smisla nemaju optužbe koje stižu iz Novoga Sada da je Vojvodina opljačkana taman onako kako se godinama nemilosrdno pljačka Vojvodina. Završava se – tj. neće se završiti bez velikoga čuda – tako što džeparoš, uhvaćen s tuđim novčanikom u ruci, ne samo da ne poriče da ga je „maznuo”, nego opušteno tvrdi da je to njegovo. I još pridodaje da ima bogom dato pravo na sve što je tuđe. Što on poželi, legitimno je da ga i učini svojim. Prevarom, krađom, otimačinom, zločinom, silom! Legitimno je, jer naučno je dokazano da on najstariji na planeti, od boga izabrani nebeski, koji je strašno patio i stradao zbog svoje ljepote, dobrote, pameti i zlatnih kašika!

Kakve veze imaju ove fudbalske vragolije sa sudbinama jugoslovenskih država? Isti je tip prevarantske svijesti, s istoga političkog i geografskog položaja, grosso modo od početka do kraja ugrađivao sebe kao stub nosač za svaku jugoslovensku državnu konstrukciju. Zato su i propadale, jer niko neće da ga vječito varaju, potkradaju, eksploatišu i terorišu. I još pride da ga magarče, ubjeđujući ga da je sve to u njegovom interesu!

Milenko A. PEROVIĆ