Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić, tokom posjete Crnoj Gori, kazao je da „upravo imajući u vidu borbu protiv kriminala, Srbi u Crnoj Gori treba da uđu u vlast”. U intervjuu za RTV Crne Gore je bio konkretniji:

„Ako me pitate da li je moguće da Nova srpska demokratija (NSD) i DPS budu u koaliciji ja kažem – moguće je i to zavisi od njih. Zavisi od volje birača. Nijesu se predstavljale u kampanji kao stranke koje mogu da sarađuju i nijesu to testirale, ali bi možda to trebale da obave”.

Izjava je nalik probnom balonu. DPS i NSD, barjaktarke Evropske Crne Gore – Milo Đukanović i Demokratskog fronta, nijesu se po ovom pitanju posebno oglašavale. Tišina je intrigantnija jer Nikolić i njegova Srpska napredna stranka deklarišu saradnju sa obje partije.

Uticaj Nikolića na Andriju Mandića i NSD – nekadašnju Srpsku narodnu stranku (SNS), postojao je godinama i nije samo iz razloga što su obojica četničke vojvode. Nikolićev otvoreni poziv da se Mandić približi DPS-u ne bi se mogao zanemariti čak i da nije srpski predsjednik.

Na takav zaključak upućuje dostupna hronologija. Nakon crnogorskog referenduma, čelnici SNS-a su otputovali za Beograd gdje su „velikog brata” našli u Nikoliću, tada u svojstvu zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS). Glavni cilj je bio da se od SNP-a Predraga Bulatovića preuzme dominacija opozicijom.

Prema depešama američkih diplomata, koje je objavio Vikiliks, Bulatović je Amerikancima saopštio da se Mandić „sve više kreće u pravcu radikala Vojislava Šešelja”. Ambasador u Beogradu Majkl Polt piše Vašingtonu 1. juna 2006. da „Bulatović upozorava da bi, bez SNP-a kao alternative, podrška Mandiću mogla narasti do 100.000 glasova”.

Nikolić je jedan od utemeljivača Srpske liste, koalicije Mandićeve SNS, nekoliko NVO i manjih stranka – uključujući i ovdašnju SRS filijalu. Potpisnik je 7. avgusta 2006. u Podgorici Sporazuma o formiranju koalicije Srpska lista. Nikolić je tada kazao da je „Mandić prepoznao srpstvo na isti način kao SRS”. Na izborima 10. septembra 2006. je Srpska lista osvojila 49.730 glasova, a SRS dobila jedno poslaničko mjesto.

Međutim, američke diplomate uočavaju dvostruki pristup Mandića – jedan za javnost, a drugi u kontaktima s njima. Izvještavaju da je „Mandić srpski nacionalista, ali ne toliko ekstreman kao njegovi glavni koalicioni partneri, radikali Šešelja”. Isto će se kasnije utvrditi i za Nikolića.

Otprilike u vrijeme kada je dobio titulu „četničkog vojvode srpskih zemalja”, Mandić Amerikance šokira za svoje glasače bogohulnim priznanjem – da je on za ulazak Crne Gore NATO!

U depeši naslovljenoj Prozapadni srpski nacionalista u Crnoj Gori službenica Ambasade SAD u Podgorici Arlin Feril 30. aprila 2007. piše da je Mandić pokušao nagovoriti Glavni odbor NSD-a da okonča protivljenje NATO-u. Amerikanci su ga savjetovali da „on treba da ostane blizu svojih glasača, da ih vodi ka boljem razumijevanju NATO-a”.

Zapaljivo srbovanje je u oštrom kontrastu sa onim što je Mandić diskretno saopštio personalu iz Ambasade SAD. Mandić je „sugerisao da ne bi trebalo da previše vjerujemo njegovim javnim komentarima”, piše u depeši od 21. avgusta 2008.

U istoj dokumentaciji je trag da je Nikolić sa crnogorskim vlastima imao povjerljiv link i to na jednom od najosjetljivijih pitanja – crnogorskom priznanju nezavisnosti Kosova. Ambasador u Podgorici Roderik Mur izvještava 16. aprila 2008. da im je ministar vanjskih poslova Milan Roćen kazao:

„Kao što nam je premijer (Milo Đukanović – prim.a) takođe ranije rekao, zamjenik šefa SRS-a Toma Nikolić je Vladi Crne Gore poslao signale da Crna Gora nema nikakvog razloga za zabrinutost, čak i u slučaju da radikali osvoje vlast u Beogradu”.

Mandić možda nije bio obaviješten o Nikolićevim „signalima” Đukanoviću i Roćenu kada je 13. oktobra 2008. organizovao miting okončan nasiljem a potom stupio u štrajk glađu zbog priznanja Kosova. U tom intervalu Nikolić i Aleksandar Vučić su bili u gužvi sa radikalskom braćom (Srpsku naprednu stranku su registrovali 10. oktobra 2008).

Ironija se ogleda u činjenici da se Vučić – u konfabulaciji bez pominjanja Đukanovića, Roćena i uopšte DPS-a – sjetio čitave priče. „Nova i Mandić su bili uz Srbiju”, kazao je jesenas za Dan, „u najtežim trenucima poslije priznanja Kosova i to su stvari koje se pamte”.

Mandić je nakon „kosovskog” štrajka glađu, nalik Nikoliću i Vučiću u SRS-u, otpočeo sa transformacijom SNS-a. Američki diplomatski izvori 23. februara 2009. ocjenjuju da je Mandić „pragmatičniji i oportuniji nego što bi njegove javne izjave i reputacija mogli da nagovijeste”. Ne isključuju da na Mandića utiču Nikolić i Vučić: „Mnogi tvrde da Mandić dobija migove od podijeljene SRS iz Beograda”.

U istom dokumentu citiran je Ranko Kadić, čelnik Demokratske srpske stranke (DSS), koji je američkom diplomati, kao razlog odbijanja da se priključi NSD-u, naveo da je Mandić „odbio da kategorički isključi mogućnost saradnje sa Vladom Crne Gore”!

Nekadašnji Mandićev bliski saradnik, Dobrilo Dedeić, kasnije te godine je opisao predočene mu motive transformacije u NSD. Tvrdi da je Mandić pred malo svjedoka kazao: „Gledajmo sebe, svoje porodice, DPS će vladati još deceniju. Hoćemo li da neko drugi uleti sa DPS-om, a mi da srbujemo sa strane”.

Prema Dedeiću, Mandić je još rekao: „Ako se jedni Srbi uvale kod Mila, neće biti mjesta za nas”. Navodi i njegove riječi kako su u dogovorima „pomagali i naši prijatelji iz Srbije, da nas DPS ispoštuje, a da mi ne talasamo mnogo”.

No, kao jedan od navodnih problema uspješne transformacije i kampanje za parlamentarne izbore koji su se održali 29. marta 2009. se pojavio novac. Dedeić je objavio da mu je Slaven Radunović, potpredsjednik NSD-a, „više puta saopštio da je morao da uzme 200.000 eura od Veselina Barovića, jer Mandić i Goran Danilović za to nijesu imali petlje”.

Barović je iz kluba duvanskih multimilionera, kao i Stanko Subotić, za koga se vjeruje da je Nikolića i Vučića finansirao da naprave stranku koja će oboriti Borisa Tadića i Vladu njegove Demokratske stranke. Kao posrednici ili učesnici u spajanju Subotića, Nikolića i Vučića – osim Mila Đukanovića, koji se sa njima vidio najmanje jednom u hotelu Ritz u Parizu – pominje se francuski poslanik i bivši obavještajac Arno Danžan, dugogodišnji operativac na Balkanu i jedno vrijeme savjetnik direktora DGSE (glavna službe bezbjednosti Francuske).

Što se tiče polemike o istinitosti navoda o Barovićevoj transakciji sa Radunovićem, ona je nastavljena u sudu. Dedeića su tužili: Radunović za klevetu, Barović za klevetu i odštetu zbog duševnih bolova. Svjedočili su Mandić i Danilović.

Na pretresu Barović je tvrdio da Radunovića poznaje od malih nogu, te da nijesu imali komunikaciju jedino kada su živjeli u različitim djelovima grada, dok je Radunović tvrdio da Barovića nije nikada kontaktirao! Osnovni sud u Podgorici je Dedeića oslobodio za klevetu, a za preciziranu tužbu Barovića zbog iznošenja ličnih i porodičnih prilika presudio – nema dokaza.

Mandić i SNP

Andrija Mandić je izrekao veliki broj optužbi da se SNP Srđana Milića priprema za koaliciju sa DPS-om. Napetosti su tim ili sličnim povodima eskalirale Mandićevom optužbom da se „predsjednik SNP-a sramotno ponaša” (jul 2011), do umalo tuče između njega i potpredsjednika SNP-a Vasilija Laloševića (maj 2012).

Milić je bio favorit Borisa Tadića i Demokratske stranke dok su do proljetos bili na vlasti u Srbiji. SNP je diktirala uslove opozicionog djelovanja. U Boljoj Crnoj Gori su tražili i dobili saglasnost NSD-a i Pokreta za promjene da u svim gradovima gdje nastupaju kandidati za predsjednike skupština opština budu iz njenih redova.

Tenzije između NSD i SNP su se očitovale i demonstrativnim potezima prema njihovim različitim „partijskim prijateljima” iz Srbije. Kada su Nikolić i Vučić 23. novembra 2011. posjetili Podgoricu – gdje su ih na sva zvona dočekali u odvojenim posjetama Đukanović i Mandić – u SNP-u su ih primili na skromnijem nivou: sagovornik im je bio Neven Gošović.

Mandić je, pak, objavio „preveliku zauzetost” da bi se marta prošle godine odazvao pozivu Tadića na ritualno okupljanje čelnika „Srba iz regiona” u Beogradu.

No, SNP je izašla oslabljena iz konfrontacije sa Mandićem, koji je jesenas nakon izbora formirao najbrojniji opozicioni poslanički klub. Jedan od najznačajnijih udaraca SNP-u bilo je prelazak Predraga Bulatovića i njegove frakcije u Demokratski front. Povjerljive činjenice iz američkih diplomatskih dokumenata otkrivaju da je, ne tako davno, Bulatović nastojao da diskvalifikuje i Mandića i Tomislava Nikolića. One takođe svjedoče i o ukorijenjenosti rivalstva između Mandića i SNP-a.

Kao predsjednik SNP-a, Predrag Bulatović je početkom 2006. Mandića u razgovoru sa američkim diplomatom izgleda sa podsmjehom opisivao kao „kopiju Le Pena”.

Ambasador u Beogradu Majkl Polt 3. maja 2006. prenosi utiske da mu je Bulatović „prilično oštro govorio o lideru SRS-a Nikoliću” nakon što je tadašnji zamjenik predsjednika SRS-a javno komentarisao svoje nepozivanje da se neposredno pridruži kampanji Bloka za zajedničku državu.

„Početkom maja”, izvještava Polt, „konzulat je upozorio rukovodstvo prounionističkog bloka u SNP-u da će, ako uključe radikale u svoju kampanju, Vlada SAD to posmatrati sa zabrinutošću. SNP nam je poslije toga potvrdila da se ponašaju u skladu sa tom porukom”.

Koalicije

Dvije koalicije koje je okupio posljednjih godina Andrija Mandić su se raspale. Od 12 poslanika Srpske liste koji su osvojili mandate 2006. svega je šest pristupilo kasnije formiranoj NSD. Mandić je 24. februara 2010, u susret lokalnim izborima, sa Narodnom strankom Predraga Popovića i DSS-om Ranka Kadića potpisao sporazum kojim se „obavezuju da na izborima nastupaju kao jedan politički subjekt sve dok u Crnoj Gori ne bude smijenjena vlast”. Upravo su dvojica odbornika iz NS i DSS, kojima se pridružio i jedan odbornik NSD – svi sa izborne liste Bolje Crne Gore – odmah po verifikaciji mandata potrčali da glasaju za Miomira Mugošu.

Vladimir JOVANOVIĆ