Silvio Berluskoni je obećao da će podnijeti ostavku pošto parlament u Rimu odobri ključni zakon o reformama.

U obrtu sudbine, politički opoziv medijskog tajkuna se ne dešava zbog sumorne liste optužbi koje uključuju korupciju i plaćanje za seks sa maloljetnicama, već zbog dužničke krize. Investitori gube povjerenje u zaduženu Italiju i plaše se blokade otplate italijanskog javnog duga koji je dostigao 1,9 biliona eura. To bi moglo da potrese globalno tržište. Berluskoni je nemilosrdno gradio svoju karijeru – i postao najbogatiji čovjek u Italiji – dok je u isto vrijeme pridobijao Italijane za sebe. Njegovi „nestašluci”, uključujući optužbe za orgije u njegovoj kući, koje su dovele do toga da ga bivša žena nazove „bolesnim” – zadali su udarce njegovoj popularnosti. Napuštanjem funkcije, Berluskoni će imati manje mogućnosti da izbjegne tri suđenja koja ga čekaju u Milanu.

O poslovima bivšeg premijera Mila Đukanovića i Berluskonija naveliko se pisalo. Predsjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević prošlog februara bio je jedan od potpisnika krivične prijave protiv Đukanovića i Berluskonija zbog privatizacije EPCG i Crnogorskog elektroprenosnog sistema. Medojević i njegov partijski drug Branko Radulović su kao osumnjičene za organizovani kriminal sa međunarodnim elementima, naveli Đukanovića, Berluskonija, potpredsjednika Vlade Crne Gore Vujicu Lazovića i bivše ministre Branimira Gvozdenovića i Branka Vujovića.

U krivičnoj prijavi piše da su oni, uz još četiri osobe, odgovorne za osmišljavanje i provođenje scenarija preuzimanja crnogorskog energetskog sektora od italijanskih interesnih struktura. PZP je tada saopštio da su Đukanović i Berluskoni protivpravnim korištenjem službenog položaja, ovlaštenja i uticaja pribavili imovinsku korist kompanijama A2A i Terna i time nanijeli štetu EPCG i CGES, građanima i državi.

A2A iz Milana, Berluskonijevog uporišta, pobijedila je na tenderu 2009. i preuzela 40 odsto EPCG, iako nije dala finansijski najpovoljniju ponudu. Druga italijanska kompanija, Terna Rete Elettrica, kupila je manjinski paket od 22 odsto dionica EPCG 2010. direktnim pregovorima, bez javnog tendera.

Radulović je kazao da je prvi razlog za hitno provođenje pretkrivičnih radnji to što su osumnjičeni proizveli materijalnu štetu koja, ukoliko bude nastavljena u naredne četiri godine, može iznositi više od 100 miliona eura godišnje. On je dodao da je drugi razlog što će A2A preuzeti EPCG, a Terna CGES i izgraditi pogubne elektrane na Morači za koje bi Crna Gora morala da se zaduži 150 milona eura, a dobijala bi koncesionu naknadu od samo dva miliona eura godišnje.

Poslovi sa italijanskim partnerima uključuju i planove o izgradnji podvodnog strujnog kabla između Crne Gore i Italije čiji će troškovi iznositi oko 760 miliona eura, od čega će 100 miliona eura doći iz budžeta Crne Gore. Kablom će struja biti transportovana iz Crne Gore, kao i iz drugih država regiona, u Italiju.

Lorenco Valoreja, član opozicione partije Futuro e libertà party, Đanfranka Finija, rekao je početkom godine da su ovi energetski sporazumi ,,veoma čudni”. „Kako mi vidimo, ovaj projekat beskoristan je kako za Italiju tako i za Crnu Goru”, kaže Valoreja, ,,Energetski sporazumi će donijeti profit samo vlasnicima kompanija, pošto su u pitanju lični a ne nacionalni interesi”. Valoreja takođe predvodi pokret ,,Nessuno tocchi il nostro futuro”, osnovan za borbu protiv ,,kabla”.

La Republica, je u novembru 2010. pisala da je kancelarija javnog tužioca iz Peskare otvorila istragu zbog korupcije u vezi podvodnog strujnog kabla. Rezolucijom Evropskog parlamenta o procesu evropske integracije Crne Gore, koju je početkom februara ove godine odobrio Komitet EP za spoljnu politiku, izražena je zabrinutost zbog sporazuma Podgorice i Rima. ,,Zatraženo je da vlasti Crne Gore javno objave sve anekse i dokumente u vezi pomenutog sporazuma” te pozvano da budu objavljene sve posljedice sporazuma, uključujući i uticaj na životnu sredinu.

Početkom ovog mjeseca Espreso je pisao kako izgleda da je ,,poljuljan” energetski posao od pola milijarde eura. Po listu, radi se o brzopoteznoj akciji, u kojoj su se na novac koji je dala A2A za kupovinu crnogorske firme ,,bacile i ,,neke osobe bliske vrhovnom autoritetu male republike, Milu Đukanoviću”.

Izvještaji iz tog vremena govore da kupovina od početka uživa podršku Berluskonija, koji se u martu 2009. uputio u Podgoricu da ugovori sa Đukanovićem detalje u nizu sporazuma koji su utabali put menadžerima A2A. Uprkos premijerovom pečatu i blagoslovu, u A2A posljednjih nedjelja je otvorena oštra rasprava o prikladnosti ugovora o kojem su, poslije nekoliko nepredviđenih problema, ljudi iz lombardijske firme morali ponovo da pregovaraju.

Prema onome što je Espreso uspio da zaključi, tekst ugovora sastoji se od dva glavna dijela i čitavog niza dodataka. Najzanimljivije klauzule tiču se onoga što će se desiti poslije 2014. Ugovor fiksira određene ciljeve, koji će, ako se budu ostvarili, dati A2A pravo da kupi apsolutnu većinu akcija Elektroprivrede. U slučaju neuspjeha, međutim, Vlada Crne Gore će moći od Italijana da otkupi njihove akcije po sniženoj cijeni. To bi za A2A značilo potpuni poraz.

U svom tom komešanju ostaju, međutim, moguće misterije u poslu sa Crnom Gorom. Riječ je o operacijama koje su izvan nadležnosti A2A ali su omogućile ljudima bliskim Đukanoviću da uzmu sebi dio kolača. Jedan od takvih je Veselin Barović, koji je upravo u vrijeme privatizacije bio pod istragom u Bariju.

U maju 2009, tri mjeseca prije nego što je privatizacija stupila na snagu, A2A je odlučila da kupi od nekih privatnih akcionara 17 odsto EPCG za 7,1 eura po akciji. Ta cijena je manja od 8,4 eura (u to vrijeme suma je bila tajna), koliko je kasnije ponuđeno crnogorskoj Vladi, ali je viša od procjene berze. Barovićev Eurofond je u februaru, prema dokumentaciji koju posjeduju savjetnici Vlade, zvanično posjedovao minimalni dio kompanije, koji bi mu donio samo 2,4 miliona eura, a tri mjeseca kasnije, ubjedljivo je najveći prodavac akcija i dobija 44,5 miliona.

Drugi dobitnik je Aco Đukanović, premijerov brat. Korist koju je izvukao je dvostruka. Privatizovana kompanija odlučuje da u Prvu banku koju Aco kontroliše, stavi depozit od 96 miliona eura koji A2A daje na ime dokapitalizacije. Italijani potom otkrivaju i da je Elektroprivreda akcionar banke, sa oko 20 odsto. I da bi izbjegli manjak, moraju da potpišu čak dvije dokapitalizacije vrijedne 20 miliona.

To, međutim, nije dovoljno da zaštiti njihove interese u „operaciji EPCG”. Privatizacioni ugovor, naime, predviđa da za pet godina crnogorska kompanija mora da realizuje najmanje 240 miliona profita, u protivnom, crnogorske vlasti mogu da uzmu od A2A tek privatizovanu kompaniju. Manje od godinu dana od kupovine, ciljevi ugovora već se čine nedostižnim.

A2A žuri da popravi štetu. U avgustu potpisuje preliminarni sporazum o prepravci ugovora. U međuvremenu, A2A izjavljuje da je raspoložena da se odrekne namjere da postane većinski vlasnik akcija EPCG. U zamjenu za to novi premijer Igor Lukšić, najavljuje da bi italijansko upravljanje Elektroprivredom moglo da se produži do 2019. Ukoliko se ugovor mijenja, treba se nadati da će se iz njega izbaciti zamke teksta koji je potpisan na talasu prijateljstva između Berluskonija i Đukanovića – piše Espreso, a prenijele su beogradske Večernje novosti.

I eventualna gradnje hidroelektrana na Morači je, prema mišljenju dijela javnosti i opozicije u Crnoj Gori, unaprijed ugovorena sa italijanskim partnerima. Mještani Luštice u februaru su protestovali protiv namjere Vlade da kroz njihovo područje sprovede podvodni kabl. Oni smatraju da će im elektromagnetna zračenja zagaditi okolinu i rastjerati turiste.

Prava pobuna dogodila se u italijanskoj regiji Abruco, gdje su žitelji desetak mjesta ustali protiv postavljanja podvodnog kabla, sa argumentacijom da to ugrožava životnu sredinu i zdravlje ljudi. U žiži ,,zelenih” organizacija, ali i opštinara, našlo se i ,,sumnjivo” veliko prijateljstvo Berluskonija i Đukanovića.

Republika navodi da ovo nije samo još jedan sukob između ,,zelenih” i investitora, već ima veze i sa ,,privatizacijom” Crne Gore. ,,Prava rijeka našeg novca, više od 300 miliona eura, potekla je ka Crnoj Gori, i završila na računima Prve banke, koju kontroliše brat Mila Đukanovića”, napisao je novinar Republike.

Milan BOŠKOVIĆ
Kosara BEGOVIĆ

Bez roka trajanja

Misle ljudi lako je bit Milo Đukanović – doćeraš se, podigneš obrvu, staviš sat na ruku, i da te Bog vidi. Eh, a bliži mu se pedeseti rođendan, država mu je na glavi preko dvadeset godina. Sve izvjesniji odlazak prijateljskog nam italijanskog premijera, navodi na misli koga je sve naš premijer, u znoju lica svog, ispratio, s kim je morao da druguje sa kim makar da se rukuje.

Da bi se ustoličio Đukanović se morao pozdraviti sa bivšim partijskim drugovima. Nije baš istina da je na vlast došao sa ulice – još na 13. kongresu, 1986. godine bio je izabran za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Ulica mu je samo pomogla da prepozna odnarođene drugove. Dešava se, prema sopstvenim riječima, potcijenio je opasnost od manipulacije narodom. „Tada sam, na neki način, sa simpatijom gledao na pokušaje da se na bilo koji način unese neka novina, neki svježi dah u taj veoma okoštali, birokratizovani državno-politički aparat koji je potvrđivao već, može se reći, decenijama svoju jalovost u odnosu na iskušenja pred kojima se ex-Jugoslavija nalazila”, objasnio je jednom u razgovoru za RFE.

Davno je bila 1991. kad smo dobili najmlađeg premijera u Evropi. Mlade lijepe i pametne pored Đukanovića činili su Momir Bulatović i Svetozar Marović. Nad njima je budno bdio tvorac Slobodan Milošević, u Beogradu nas je predstavljao Branko Kostić. Ostao je još samo Marović. U tragovima, reklo bi se.

Najprije je otišao Branko Kostić. Dok su Momir i Milo bili najbolji drugovi, Kostić se pojavio kao još srpskija struja i protivkandidat Bulatoviću na predsjedničkim izborima 1992. Bulatovića je kandidovao DPS, Kostića, iako člana te partije – Udruženje boraca 1991/92. god. i Srpska radikalna stranka Crne Gore. Pobijedio je Bulatović.

U međuvremenu smo ratovali, formirali, na razorenim temeljima SFRJ, čudesnu SRJ. Zbog čuvanja mira, cijeli svijet nam je uveo sankcije. Kad su olabavljene, mogli su da stižu ljekovi. Glavni drug nam je bio Slobodan Milošević. Onda su se Bulatović i Đukanović posvađali. Bulatović tvrdi zato što se Milovom švercovanju nije moglo stati na kraj, Đukanović objašnjava – zato što je štitio Crnu Goru.

Nije lako odjednom izgubiti dva bliska saradnika, ali, svjedoči nešto kasnije, Đukanović, nije ga cijela stvar, naročito sa Miloševićem previše potresla. Vazda je on znao s kim ima posla. „Moja ocjena je da gospodin Milošević nije ni komunista, niti nacionalista, već čovjek koji je apsolutno samo opterećen vlastohlepljem i idejom očuvanja lične i nekontrolisane vlasti”, objašnjavao je. Svaka sličnost analitičara sa analiziranim je slučajna.

„Ja ne spadam u ljude koji preko politike formiraju lične odnose i privatna prijateljstva”, ne zaboravlja da kaže Đukanović kad god ga pitaju o Miloševiću. Druga je stvar kad se pomene ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić. Tu se priča prede kao da su obojica doktorirala filozofiju kod Jirgena Habermasa.

Kad Đukanović svjedoči o tome kako smo zaratili s NATO paktom pokaže se da su se on i general Momčilo Perišić na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane u oktobru 1998. odlučno suprotstavljali Miloševićevoj namjeri da se sukobi sa NATO savezom, dok su Milan Milutinović, Momir i Pavle Bulatović ,,govorili nešto uvijeno” svakako u prilog Miloševićevim nepromišljenim i svađalačkim opsesijama. Odluka VSO je glasila da će se nastaviti pregovarački proces sa ciljem da se izbjegne sukob, a da će se Jugoslavija braniti ukoliko bude napadnuta. Učesnici sastanka su danas mahom mrtvi – što stvarno, što politički.

Za nijansu je bolja situacija u društvu koje je u martu 2002. potpisalo Beogradski sporazum. ,Polazne osnove za preuređenje odnosa Srbije i Crne Gore potpisali su predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, potpredsjednik Savezne vlade Miroljub Labus, premijeri te dvije republike Zoran Đinđić i Filip Vujanović i visoki predstavnik EU Havijer Solana. Nastala je Srbija i Crna Gora. Niko više nije đe je bio, čak je i na našoj strani došlo do rokade. Zasad. Čisto kao zanimljivost, na dan potpisivanja Beogradskog sporazuma uhapšen je, pod optužbom za špijunažu gorepomenuti Momčilo Perišić, u tom trenutku potpredsjednik srpske vlade. Poslije je prispio u Hag, gdje je osuđen zbog ratnih zločina.

Proljetos je kod nas pod pokroviteljstvom vlade i Atlas fondacije održana konferencija posvećena jačanju društva jugoistočne Evrope. Gostovali su Bil Klinton, Milan Kučan, Stjepan Mesić i, dabome, Milo Đukanović. Prvi predsjednik Slovenije Milan Kučan predsjednikovanje je završio 2002, Bil Klinton 2005. Mesić je potrajao duže, ali se evo neko doba odmara.

Nijesmo, ipak, sami. U Kazahstanu, posljednjoj republici koja je napustila SSSR, od 1991 na vlasti je Nursultan Nazarbajev. U maju ove godine osvojio je još jedan petogodišnji mandat sa skoro 95 odsto glasova. Lani je predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko osvojio četvrti predsjednički mandat, vlada od 1994.

Pa neka svako samo pokuša da se prisjeti koliko je lordova, visokih i ostalih predstavnika, predsjednika, premijera, spasilaca Jugoslavije, spasilaca srpstva i drugih prohujalo kroz Đukanovićev život. Skoro da se ne treba čuditi što mu se sad stvari pomalo pobrkaju pa sebe zamisli kao svjedoka ,,svega onoga što su drugi loše radili u prethodnom periodu”. Predugačak mu je prethodni period, ko će sve to popamtiti.

K. BEGOVIĆ