Iz Ministarstva finansija SRJ su ranih 1990-ih krojaču dozvolili da naplati izvezenu konfekciju cigaretama od ,,strane jednog makedonskog preduzeća”. Tako je, tvrdi Stanko Cane Subotić, krenuo u duvanski biznis. U tužbi koju je 19. marta podnio u Ženevi protiv 23 osobe iz Srbije i Crne Gore ,,zbog krivičnih djela protiv časti, iznude i ucjene, klevetničke prijave i zločinačkog udruživanja”, Cane je priznao postojanje šverca cigareta, ali ,,takav posao nije mogao da se obavlja bez odobrenja najviših sfera moći”. Iako u tužbi pominje sve same premijere, predsjednike država, šefove policije i tajne službe – sa kojima je u poslovnim, klijentskim, sponzorskim i prijateljskim odnosima – Cane tvrdi da sa ,,najvišim sferama moći” luk nije jeo niti mirisao. Tvrdi kako ga napadaju zbog njegove imovine (časopis Forbs je 2007. procijenio na 600 miliona eura) jer na sve načine žele da je se dočepaju.
MOĆNI LJUDI SRBIJE: Priča u Canetovoj tužbi počinje 1994. na stadionu FK Partizana. Cane piše da je tada „predstavljen” Radovanu Badži Stojičiću (šefu policije Srbije, ubijen aprila 1997) ,,kao i Jovici Stanišiću” (načelniku srpske tajne službe 1991-1997). ,,U to vrijeme, ta vrsta upoznavanja, slučajna samo na prvi pogled, su u stvari bila organizovana od strane načelnika policije i državne bezbjednosti”, objašnjava Subotić i dodaje kako je ,,na granici Srbije i Bugarske” upoznat i sa Miloradom Vučelom Vučelićem (u to vrijeme direktorom zloglasne Radio-televizije Srbije).
Cane piše kako su ,,gospoda Stanišić, Stojičić i Vučelić bili među najmoćnijim ljudima u Srbiji”. A tačno prije godinu dana (zagrebačkom Jutarnjem listu, 10. maja 2009) Cane je kazao: ,,Od kompanija, za koje sam radio, imao sam strogu zabranu bilo kakve trgovine sa ljudima iz Miloševićeva kruga”.
Sada Cane u tužbi piše: ,,Početkom 1995. sam na zabavi kod Vučelića, na kojoj su takođe bili prisutni Stanišić i Stojičić, upoznao Zorana Đinđića”. Stanišić, Stojičić i Vučela – udarne pesnice režima Slobodana Miloševića – navodno su ,,bili nezadovoljni tadašnjom politikom Miloševića” i smatrali su da ,,Đinđić može da bude zamajac demokratskih promjena”.
Vučela je u jesen 1995. bio smijenjen iz rukovodstva Miloševićevog SPS-a. Želio je Vučela da se ,,osveti Miloševiću”, pa je od Caneta zatražio da „finansijski pomognem Đinđića i njegovu Demokratsku stranku (DS)” a ,,tu inicijativu Vučelića odobrili su Stanišić i Stojčić”. Od Caneta je traženo i da ,,pomognem Vučeliću” a „zauzvrat mi je ponuđeno da otvorim radnju i magacin u bescarinskoj zoni u Srbiji, na prijelazu Đeneral Janković (srpsko-makedonska granica – prim.a.), poput onih koje sam već imao u Baru, u Crnoj Gori”.
Ubrzo Cane shvata da postaje ,,predmet iznuda”. Morao je, na primjer, transakcije da obavlja preko Ljuba Šiptara Mihajlovića i njegove Komercijalne banke. A Vučeli je 1996, u jeku opozicionih protesta u većim gradovima Srbije, dao dva miliona njemačkih maraka (DEM), na ruke, u prostorijama producentske kuće Komuna.
„Novac je bio namijenjen DS-u”, tvrdi Cane. ,,Malo poslije toga” zovu ga Stanišić, Stojičić i Vučela i traže da „državi dodijelim kredit od 20 miliona DEM “, on odbija, ,,sugerišući im da se obrate Vanji Bokanu, koji je bio moj najveći dobavljač cigareta”. Cane piše da im je Bokan (ubijen 2000. u Atini) navodno dao kredit.
KESTNEROVA VERZIJA: Sve ovo, manje-više, saopštio je još 2001. i Srećko Kestner, časovničar iz Podgorice sada u egzilu, sredinom 1990-ih Canov poslovni partner u više firmi. U intervjuima za Nacional (od 31. maja i 27. septembra 2001) Kestner je kazao da su se do 1994. ,,glavni tranzitni poslovi obavljali preko Makedonije” a da je ,,taj posao kontrolisao Danče Šuturkov” iz Makedonija tabaka.
Za ,,pranje novca” od posla sa cigaretama i Kestner je tvrdio da je korišćena i Kreditna banka, ,,preko Ljuba Šiptara”, jer je ,,riječ o banci koju je uvijek kontrolisala jugoslavenska tajna policija”.
Kestner je, međutim, tvrdio kako je Vanja Bokan, Canov ,,najveći dobavljač cigareta”, istisnut poslije razgovora sa Milom Đukanovićem u jesen 1994, kada mu je rečeno da će monopol dobiti – Cane. Tada je Cane bio ,,kurir između Vučelića, Stanišića i Badže s jedne i Đukanovića s druge strane”, pa je ,,Bokanu monopol oduzet nakon što su Vučelić, Stanišić i pokojni Badža uvidjeli profitabilnost tog posla i u posao ubačili Subotića”.
Kestner je, za razliku od Caneta, još rekao: ,,Odgovorno tvrdim da sam ja svjedok koji je vidio kako je Đukanović uzimao dio novca što ga je Subotić zaradio krijumčarenjem cigareta. Lično sam vidio torbu punu novca koju je pokojni Bokan ostavio Đukanoviću u njegovom kabinetu u zgradi Vlade Crne Gore dok je Đukanović bio premijer. Ja sam tada doveo Bokana u kabinet Đukanovića”.
I Kestner je, kao i Cane sada, tvrdio 2001. da je posredno finansirao DS: ,,To se dogodilo 1996. Tada je Cane od mene zatražio da mu hitno pošaljem 500.000 DEM u krupnim novčanicama. Subotić je novac dao Đinđiću da bi ovaj izveo svoje pristaše na demonstracije protiv Miloševića. To je bilo vrijeme kad je Milošević pristao sići sa vlasti u Srbiji i kad je na njegovo mjesto trebao doći Vučelić”.
Dok Cane u tužbi piše da je poslom sa cigaretama ,,država mogla da stvori tajne rezerve koje su korišćene radi finansiranja tajnih operacija”, Kestner je 2001. rekao da su ,,Subotića u taj posao gurnuli pomenuti srpski političari (Stanišić, Stojičić, Vučela – prim.a.), koji su od njegove zarade dio profita uzimali za svoje crne fondove”.
EVOCIRANJE RAČUNA: Iako su ga ,,gurnuli” u milionski posao, nakon što Stanišiću, Stojičiću i Vučeli nije dao kredit od 20 miliona dolara, došlo je do ,,preokreta” i ,,poslovna klima se mijenjala malo po malo”, piše Cane. I dok je 1997. sa Vučelom boravio „na jednom brodu”, pretrešen mu je stan i poslovni prostor u Srbiji; tvrdi da je policija odnijela „brojna dokumenta”. Vučela i Stanišić su mu rekli da iza naloga za pretres stoji Mira Marković „da bi omogućila svom sinu Marku” da se bavi “poslovima sa cigaretama”. Objašnjava Cane da je ,,Milošević režim” protiv njega pokrenuo dvije istrage, zatim širio „lažne glasine o ubistvu Stojičića”, pa je, veli, napuštio Srbiju, preselio prvo u Pariz a onda u Ženevu. Međutim, jednom drugom prilikom (Jutarnji list, 10. maj 2009) izjavio je: ,,Od 1997, kada sam otišao iz Srbije, u Beograd sam dolazio barem jednom mjesečno”.
Cane sada u tužbi piše da su ,,za vrijeme ere Miloševića tri proizvoda bili glavni u ekonomiji: gorivo, alkohol i cigarete”; priznaje, radio je sa cigaretama, alkohol ne pominje, premda je u Crnoj Gori za ,,ere Miloševića” imao i firmu Dulw trade za distribuciju alkoholnih pića.
Navodno je, nakon obaranja Miloševića, ,,žrtva političkog obračuna” Koštunice sa Đinđićem i Đukanovićem, jer je s njima ,,održavao prijateljske odnose”. U tužbi priznaje da su takvi odnosi, barem sa Đinđićem, podrazumijevali i finansijsko dopingovanje. Uprkos promjeni vlasti u Srbiji, Cane je “prihvatio da finansiram DS”.Objašnjava kako se ,,obreo početkom oktobra 2000. u prostorijama DS u Beogradu sa mojim švajcarskim bankarom i tom prilikom smo dogovorili da otvorimo račun u Lihtenštajnu”. Uplatio je ,,pet miliona DEM i račun je stavljen na raspolaganje DS; takođe sam DS-u prepuštio moje potraživanje od dva miliona DEM prema kompaniji Komuna i koje je DS kasnije uspjela da naplati”. Zbog čega je toliki novac dao stranci premijera Srbije i da li je to u vezi sa ekspanzijom njegove Future plus (procjenjuje njenu vrijednost na 300 miliona eura)?
Nakon atentata na Đinđića marta 2003, veze sa vrhom DS nijesu prekinute. Po izboru Borisa Tadića za šefa DS i predsjednika Srbije ,,sreo sam ga u više navrata, kojom prilikom svom evocirali postojanje pomenutog računa”. Pa je ,,evociranje pomenutog računa” imalo epilog tako što je, tvrdi Cane, 1,3 milion DEM isplaćeno Ružici Đinđić do marta 2007. (kraj isplate se poklapa sa procesuiranjem tužbe protiv Caneta u Srbiji).
CRNOGORSKI POSLOVI: Ostaje otvoreno pitanje da li je Cane ,,prihvatio da finansiram” i vladajuću strukturu Crne Gore? Kestner 2001. nije lagao kada je tvrdio da je, novcem firme u kojoj je bio Canetov partner, dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od ukupno oko 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X. Kestner je objasnio da Milu Đukanoviću 1997, tokom izbora za predsjednika, ,,nijesam finansirao cijelu kampanju, ali jako dobro znam da sam potrošio tri-četiri miliona DEM svog novca da on postane predsjednik”.
Cane je uz krivičnu prijavu priložio i dokumentaciju iz koje se vidi da je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Br.Fi-2464/1). poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba (osnovanu 1990. za proizvodnju konfekcije). Registracija se poklapa sa Kestnerovom verzijom da Cane 1994. sa blagoslovom Đukanovića ulazi u posao sa cigaretama.
Naredne, 1995. godine je rješenjem upravnika Carinarnice Podgorica, Miodraga Radusinovića, odobreno da Mia otvori centralno skladište a rješenjem upavnika Carinarnice Bar, Božidara Lakića, odobreno je da Mia otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar. Cane je uredno platio takse za ovaj basnoslovni posao – par desetina jugoslovenskih dinara.
U odluci Lakić (krajem 1990-ih šef SDB za Bar, onda šef ANB za Podgoricu, trenutno savjetnik ministra odbrane) se 1995. poziva na saglasnost Mihalja Kertesa (sada u Srbiji optužen za pronevjeru 60 miliona eura), tadašnjeg šefa jugoslovenske carine. I nakon sukoba sa Beogradom, posao je, tvrdi Kestner nastavljen; sada ne preko Luke Bar, već na improvizovanom pristaništu u obližnjim Dobrim Vodama, jer su se dogovorili ,,sa Božom Lakićem, šefom carine Crnogorskog primorja, koji se oteo Kertesovoj kontroli i stavio na stranu Đukanovića”.
Firmom Mia, objasnio je Kestner, ,,rukovodili su Đukanovićevi kumovi” Duško Ban i Željko Mihajlović, koji su ubirali taksu i ,,to u gotovini, doslovno u torbama”. Kestner je kazao da je od profita firme Mia on zarađivao 35 odsto, 15 odsto ,,Đukanovićevi kumovi” a 50 odsto išlo je Canetu. Od zvaničnog poreza na jedan karton cigareta od 36 dolara, u državnu kasu Crne Gore je uplaćivano svega 20 dolara; Kestner je kazao da je šest išlo za sport a 10 dolara ,,za čovjeka”, Đukanović lično. Koliki se novac tih godina valjao, ilustruje Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti, ,,pogriješiću za pedesetak miliona” a sva je ,,dokumentacija uništena”.
POSLOVNI TEATAR: Od Canetovog posla zarađivali su i drugi ,,moćni ljudi” Crne Gore, rekao je Kestner; Svetozar Marović, na primjer, dobijao je ,,po 100.000 DEM mjesečno” a ,,o svakoj je uplati informisan Jovica Stanišić”. I treba li podsjećati – u svijetlu navoda iz Canetove tužbe – da je Vučela sa Marovićem, pod krinkom Grad teatra, bio godinama intimus. Savjetnica za ekonomske odnose sa inostranstvom Marovića (dok je bio predsjednik SCG), Olivera Ilinčić, postala je generalna direktorica Canetove Future plus.
Nije li Đukanovićeva vlada Emiru Kusturici (snimao filmove u produkciji Vučeline Komune), sredinom 1990-ih poklonila plac kod Svetog Stefana i organizovala mu glamurozne promocije.
Ko je autor ,,Snaga države”, DPS izbornog slogana iz 1992? Vučela. A kada je 1997. puklo sa Miloševićem, Đukanović i Marović su računali na Vučelu i Stanišića.
Cane je tužbom potvrdio glavne Kestnerove tvrdnje iz 2001. o vezama sa ,,moćnim ljudima” Srbije. Da li ima razloga ne vjerovati Kestneru da je na identičnom modelu Cane poslovao i sa ,,moćnim ljudima” Crne Gore?
Okrivljeni
U krivičnoj prijavi Stanka Subotića navedeni su poimenično: Boris Begović (ekonomski savjetnik), Milan Beko (srpski tajkun), Rade Bulatović (rođen u Beranama, 2004-2008. šef srpske BIA), Mlađan Dinkić (srpski ministar finansija), Dragan Jočić (2004-2007. srpski ministar unutrašnjih poslova), Ratko Knežević (bivši crnogorski diplomata, biznismen), Vojislav Koštunica (predsjednik SRJ 2000-2003, srpski premijer 2004-2008), Nebojša Medojević (predsjednik PzP), Dragi Mićović (biznismen), Dejan Mihajlov (sekretar Koštuničine vlade, kum Mićovića), Dušan Mihajlović (bivši srpski ministar unutrašnjih poslova), Mladen Milutinović (glavni i odgovorni urednik lista Dan), Vukašin Volf Minić (obavještajac), Miroslav Mišković (srpski tajkun), Ljubiša Mitrović (glavni i odgovorni urednik lista Vijesti), Gradimir Nalić (Koštuničin savjetnik za bezbjednost), Ljiljana Nedeljković (članica Koštuničinog kabineta, novinarka), Aleksandar Nikitović (rođen u Baru, šef Koštuničinog kabineta), Slobodan Radovanović (srpski tužilac za organizovani kriminal), Veselin Simonović (glavni i odgovorni urednik lista Blic), Zoran Stojković (ministar pravde u Koštuničinoj vladi), Aleksandar Tijanić (direktor RTS-a), Aco Tomić (bivši šef KOS-a).
O sudbini krivične prijave sada odlučuje tužilac u Ženevi. Ostaje ,,dilema” zbog čega Cane nije tužio „moćne ljude” iz 1990-ih, kada je bio „predmet iznuda”.
Rani šverc
Prema Srećku Kestneru, veze sa ,,moćnim ljudima” Srbije Cane je ostvario još 1991.
Subotić je ,,finansirao opsadu Vukovara, slao materijalnu pomoć i naftu na koje je potrošio 20-ak miliona DEM”, tvrdi Kestner a ,,taj novac tada je stekao jer se bavio švercom kafe zajedno s bratom pokojnog Badže”. Brat pokojnog Radovana Stojičića, Siniša, uhapšen je u akciji Mreža i optužen u procesu Subotić i ostali pred Specijalnim sudom Srbije.
,,Treba napomenuti da je Subotić tu pomoć slao isključivo kako bi se dodvorio pokojnom Badži i Jovici Stanišiću” a ,,svojim ranim švercerskim profitima sebi kupovao mjesto u tadašnjim centrima moći”.
Pokojni Badža je 1991. bio zapovjednik srpske TO Istočne Slavonije a Stanišić je u Hagu optužen i za formiranje paravojnih ,,tigrova” Ž. R. Arkana sa bazom u Erdutu, blizu Vukovara.
Beranac
Dragi Mićović (47 godina) iz Berana je takođe na Canetovom spisku okrivljenih. U Srbiji je Mićović imao benzinsku pumpu a sada je u građevinskom biznisu.
Mićović je postao član uprave FK Crvene zvezde a bivši direktor toga kluba, Dragan Piksi Stojković, kazao je 2008. da ga je u upravu doveo Marko Mišković, sin tajkuna Miroslava Miškovića.
Cane je za TV IN kazao da je Marko Mišković njega svojevremeno upoznao sa Darkom Šarićem, optuženim za šverc droge.
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice