Povežite se sa nama

OKO NAS

ŠKOLSKA GODINA POČELA BEZ MEDIJATORA ZA ROMSKU DJECU: Država na potezu

Objavljeno prije

na

„Moje četvoro djece su zahvaljujući medijatorima redovno pohađali nastavu. Ja po cijeli dan radim i ne mogu da ih vodim u školu. Od početka ove školske godine imam problem, jer medijatora nema”, priča za Monitor Bekim Miftari.

Ova školska godina počela je bez medijatora za učenike RAE populacije, osim u jednoj osnovnoj školi. Iako je značaj uloge medijatora u obrazovnom sistemu, kada je u pitanju redovno pohađanje nastave romske i egipćanske djece dokazan, do sada nijesu učinjeni pomaci u institucionalizaciji njihove pozicije. Medijatori se samo projektno angažuju, pa i redovnost romske djece u školama zavisi od tih projekata. Trenutno su zato angažovani samo medijatori koje finansira Crveni krst, i to u Osnovnoj školi „Božidar Vuković Podgoričanin”.

Od Romskog edukativnog fonda (REF), koji je koordinirao projektom u Kampu na Koniku i angažovao medijatore, ali ni od Ministarstva prosvjete koji je REF-ov partner, nijesmo, do odlaska ovog broja u štampu, dobili odgovor zašto trenutno nema nijednog medijatora i hoće li biti angažovani.

„Moje dijete prethodne dvije godine je značajnu podršku imalo od medijatorke Nedžmije Bajra i uz njenu pomoć je imala pozitivne rezultate u školi. Nažalost, ove godine Nedžmija nije angažovana na projektu i moje dijete nije redovno u školi. Sami je početak godine a ona nije prisustvovala nastavi već nekoliko dana”, objašnjava Miftari. „Niko me nije obavijestio o čemu se radi i zašto nema medijatora. Ako se ovako nastavi mnoga djeca će odustati od školovanja jer ih ne mogu redovno pratiti u školu”, kaže ovaj otac četvoro djece.

Da je dokazano da je redovnost djece iz RAE populacije poboljšana tokom proteklih godina zbog prisustva medijatora, kažu i u upravama škola.

OŠ ,,Marko Miljanov” je jedna od sedam škola koju pohađaju romska i egipćanska djeca. Od ukupno 737 đaka, 97 učenika je iz romske i egipćanske zajednice. Kao i druge škole koje pohađaju romska i egipćanska djeca i ova škola ima problema sa njihovom redovnošću u nastavi, ali je problem mnogo manji zahvaljujući angažovanju medijatora u proteklih pet godina, ovaj problem

Direktorica te škole Edita Šabotić-Koljenović za Monitor kaže: „Za školu su medijatori od izuzetnog značaja i velike pomoći. To je mnogo uticalo da se poveća redovnost romskih i egipćanskih učenika, ali i unaprijedi saradnja škole sa roditeljima. Posebno, na podizanju svijesti kod roditelja da shvate značaj školovanja njihove djece”, kazala je ona.

Astrit Rama, medijator je Crvenog krsta u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin”, koja trenutno jedina ima angažovanog medijatora. On se stara o 68 učenika, vodi evidenciju o njihovom prisustvu nastavi i uspjehu.

Prevozom se voze, kako kaže, samo mlađi učenici koji pohađaju I, II, III i IV razred. On je za Monitor objasnio da je njegova obaveza da rano ujutru obavijesti i sakupi djecu i zajedno sa njima čeka prevoz, gdje ih nakon toga isprati do škole i njihovih učionica. Poslije završenih časova ih okuplja, a s obzirom na to da je sva odgovornost na njemu, strogo vodi računa dok prelaze ulicu da čekaju prevoz. ,,Živim u Kampu, većina roditelja me poznaje i imaju povjerenja u mene. Do sada nije bilo nikakvih problema”, kaže on za Monitor.

Rama svakodnevno, objašnjava, ima komunikaciju sa učiteljima i nastavnicima, kao i sa pedagoško-psihološkom službom. Ukoliko postoji problem sa učenicima prenosi njihovim roditeljima informacije i pomaže da se problemi riješe. On je, kako kaže, spona između škole i roditelja romske i egipćanske zajednice.

Ramadan Kurteši, stanovnik kampa na Koniku, ima troje djece i od toga se dvoje školuju. Oni redovno pohađaju VII i IX razred u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin”. Kurteši ističe da je zahvalan medijatoru što mu pomaže oko školovanja njegove djece.

,,Sa njim imam odličnu saradanju i znam da su moja djeca u sigurnim rukama, tako da za mene to zaista mnogo znači. Zato bih volio da država obezbijedi medijatore i da ih ona plaća, a da ne zavise od projekta do projekta jer tako nijesu sigurni”, kaže on.

Za njega i njegovu djecu je obrazovanje veoma značajno. „U kampu sve više djece se drogira i prosi. Zato, želim da se moja djeca školuju, jer će jedino tako moći lakše da nađu posao i imaju normalnije uslove za život”, zabrinuto kaže.

Stanka Jablan, takođe stanovnica kampa na Koniku vodi računa o svojoj unuci Sanji. Sanja redovno ide u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin” i pohađa drugi razred.

,,Veliku pomoć imam od medijatora. Koliko vodi računa o djeci, slobodno mogu da kažem kao da mi je sin”, kaže on. ,,Kakva je sirotinja i nemaština i kako smo ostali bez išta, za moju unuku obrazovanje znači dosta. Volim to što ide u školu i što ne izostaje od druge djece”.

Ona romskim i egipćanskim roditeljima preporučuje da ih školuju, da ih vaspitaju, da ih ne puštaju na ulice i da im pružaju onoliko koliko su u mogućnosti.

Vjolca Rama ima troje djece koja pohađaju OŠ ,,Vladimir Nazor”. I ona kaže da bez medijatora ne može redovno slati djecu u školu: „Medijator je moja desna ruka”.

Elvis Beriša, izvršni direktor Romske organizacije mladih Phiren amenca kaže da uspješno obrazovanje romske i egipćanske djece iz Kampa na Koniku u velikoj mjeri zavisi od medijatora. On kaže da je žalosno što i pored te činjenice država još nije institucionalizovala ulogu romskog medijatora u obrazovnom sistemu.

Prema podacima istraživanja koje je Ministartsvo sprovelo 2016. godine preko 11% romske djece napušta školu (dječaci 9,4% i djevojčice 13,8%). To znači, da nakon drop-outa, od ukupnog broja romske i egipćasnke djece osnovno obrazovanje završava nešto oko 68% u odnosu na ukupan broj djece tog uzrasta.

U martu ove godine Vlada Crne Gore je usvojila Strategiju za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana 2016-2020. godine, kojom je definisano da će Ministarstvo prosvjete u četvrtom kvartalu zaključiti stalni radni odnos sa dva medijatora tzv. saradnika u socijalnoj inkluziji Roma u oblasti obrazovanja.

„Do sada nije završena obuka ovih saradnika koja je trebala biti u trećem kvartalu, te stoga sumnjam da će do kraja godine biti angažovana dva medijatora kako je to predviđeno Strategijom”, kaže uz razočarenje Beriša.

Djeca ispaštaju.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo