Povežite se sa nama

MONITORING

KOLIKO SU BEZBJEDNI RADNICI U CRNOJ GORI: Profit preči od života

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljna povreda Ratka Gardaševića (41), radnika Toščelika (nekadašnja Željezara Nikšić), kome je mašina otkinula dio kažiprsta, natjerala je fabrički sindikat da početkom nedjelje javno pozove u pomoć. Nijesu svi stigli ni da pročitaju saopštenje u kome se kaže da novi poslodavci (vlasnici iz Turske su u Nikšić došli 2012. nakon bankrota Željezare) zapošljene ponižavaju i zastrašuju, da ih tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno, te da su zbog takvog odnosa uprave učestale povrede radnika u željezari, a iz Nikšića je stigla vijest o novoj nesreći.

Radnik na određeno vrijeme Milun Todorović (29) teško je povrijeđen u Kovačnici, pred zoru, kada se sa prese odlomio i na njega pao komad čelika težak blizu pola tone. Nesrećnom mladiću polomljene su noge.

,,Ljudi rade i po 16 sati uzastopno na teškim radnim mjestima”, požalio se novinarima Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva, ,,koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”.

A nikšićki sindikalci računaju kako je od dolaska Toščelika broj nesreća jednak kao u cijeloj prethodnoj deceniji. Tako su u fabrici koja upošljava oko 300 radnika u minule tri godine poginula dva radnika, dok ih je povrijeđeno više od 30. Ili, približno, svaki deseti zapošljeni!

Uprava, na drugoj strani, šuti. Pa je nadležnima, a i ovdašnjoj javnosti, ostavljeno na volju da presude šta je važnije: to što su plate u Toščeliku redovne ili učestale nesreće i žalbe zapošljenih na uslove rada?

Tako Branko Gardašević, predsjednik Opštinskog sindikalnog povjereništva Nikšić, od nadležnih inspekcijskih službi traži da provjere trajanje radnog vremena u Toščeliku, prekovremeni rad, dnevni odmor, odmor između dva radna dana i sedmični odmor te, konačno, sprovođenje propisanih mjera i sredstava zaštite na radu. ,,Nedopustivo je da se nad zaposlenima u Crnoj Gori vrši bilo koji oblik fizičkog ili psihičkog pritiska”, kaže on.

Njegov sugrađanin i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović najavljuje razgovore sa direktorom Toščelika – kako bi utvrdio činjenice.

„Moramo da shvatimo da je željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”, ne krije Grbović razumijevanje za probleme sa kojima se suočavaju vlasnici Toščelika. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava. Međutim, mora biti maksimalna bezbjednost i moraju se poštovati zakoni Crne Gore”, kazao je Grbović za Vijesti.

Slično, čini se, razmišljaju i u Inspekciji rada. Oni su, kažu, ,,u sklopu redovnih aktivnosti”, prošle godine vršili nadzor u željezari. Iz njihovog saopštenja, međutim, ostaje nejasno što su tamo zatekli. ,,Kako je poslodavac radio na rekonstrukciji postojećih proizvodnih kapaciteta, ukazano mu je koje su njegove dalje obaveze u dijelu zaštite na radu”.

Šta tačno znači ,,dalje obaveze” u fabrici u kojoj su radnici ginuli i prošle i pretprošle godine? Možda nam, u potrazi za valjanim odgovorom, može pomoći nedavno iskustvo Uprave za inspekcije sa neispravnim mesom u podgoričkim i barskim radnjama, gdje je umjesto zabrane dalje djelatnosti prekršiocima izrečena novčana kazna? Za primjer može poslužiti i saznanje da je sanitarna inspekcija, prije približno godinu dana, bjelopoljskoj bolnici – nakon što su u porodilištu pronađene smrtonosne bakterije – izrekla takođe novčanu kaznu. Porodilište je zatvoreno tek kada je jedno novorođenče životom platilo registrovanu nehigijenu i nemar.

Postoji, konačno, i prilično svjež primjer iz oblast inspekcijskog nadzora bezbjednosti na radu, koji nam daje jasne naznake važeće državne politike. U oktobru prošle godine u mojkovačkoj fabrici oružja Tara došlo je do eksplozije u kojoj je povrijeđeno šest radnika. Nakon toga obavljena je vanredna kontrola Uprave za inspekcijske poslove kojom je utvrđeno: kod istog vlasnika u istom mjestu ,,incident sa eksplozijom” desio se i šest mjeseci ranije kada je povrijeđen jedan radnik a inspekcija je utvrdila ,,kršenja normi o zaštiti na radu”; oktobarska eksplozija desila se ,,na radnom mjestu koje aktom poslodavca o procjeni rizika nije utvrđeno kao radno mjesto sa povećanim rizikom”; rukovodilac laboratorije u kojoj je došlo do eksplozije nije imao potrebno ljekarsko uvjerenje da je sposoban da obavlja te zadatke…

Zbog ovih i drugih propusta kompanija je kažnjena sa 500, a njen direktor sa 300 eura. To vam dođe nekih 150 eura po povrijeđenom radniku. Pa recite da se nemar prema zapošljenima i njihovom zdravlju ne isplati.

Za opravdanje Inspekcije može da posluži to što Crna Gora nema dovoljan broj inspektora zaštite na radu. Ukupno ih je, kažu, devet. Ili jedan na 22 hiljade zapošljenih. Standard EU predviđa jednog inspektora na 10 hiljada zaposlenih. Susjedna Hrvatska je propisala da jedan inspektor zaštite na radu brine o najviše četiri hiljade radnika.

Nama preostaje da proširimo fokus. Željezara Toščelik samo trenutno prednjači po učestalosti nesreća na radu i broju povrijeđenih radnika. Vratimo li se koju godinu unazad, dolazimo do saznanja da je tada na vrhu crne liste nesreća na radu bila – Elektroprivreda Crne Gore.

Tokom 2010. i 2011. godine, tokom rada na postrojenjima EPCG poginulo je šest radnika ove kompanije dok je njih više od 80 lakše i teže povrijeđeno. Istrage su pokazale da je u većini ovih slučajeva za nesreću odgovoran ljudski faktor, saopštili su tada iz kompanije, insistirajući da u EPCG ,,u potpunosti poštuju odredbe koje proističu iz propisa i Zakona o zaštiti na radu, da je bezbjednost radnika prioritet kompanije, ali da uvijek postoji rizik od incidenta”.

Nakon jednogodišnjeg zatišja, niz pogibija radnika EPCG nastavljen je prije desetak dana kada je u Herceg Novom poginuo Vaso Milanović (59), radnik Elektrodistribucije sa skoro 40 godina radnog iskustva. Prema pisanju medija, do nesreće je došlo kada je pukao drveni stub na kome je Milanović otklanjao kvar. On je prilikom pada zadobio smrtonosne povrede.

Vjerovatno je samo koincidencija – do eksplozije nesreća na radnom mjestu i u Željezari i u EPCG došlo je nakon što su rukovođenje kompanijom preuzeli strani investitori (iz turskog Toščelika, odnosno menadžeri italijanske A2A). Ima, doduše, i onih koji misle da ta podudarnost i nije sasvim slučajna.

,,Česte povrede zaposlenih na radnom mjestu, povrede sa smrtnim ishodom, ugovori o radu na određeno vrijeme, nepostojanje socijalnog dijaloga, mobing i neizvršavanje obaveza iz kupoprodajnih ugovora stvari su koje oslikavaju odnos stranih investitora prema domaćoj radnoj snazi u Crnoj Gor”, navodi se u saopštenju Unije samostalnih sindikata nakon nedavnih nesreća u Toščeliku. ,,U situaciji u kojoj institucije sistema nemaju mehanizme ili ne koriste postojeće da zaštite dostojanstvo, lični i profesionalni integritet zaposlenih, njihovo zdravlje i živote, radnici su prepušteni sebi samima. Međutim, ako se ima u vidu da je većina zaposlenih dovedena na rub egzistencije zbog niskih i neredovnih zarada, ne čudi činjenica da su nemoćni da bilo šta promijene, jer su preplašeni i pod stalnim pritiskom da će ostati bez posla. Žalosno je što čak i ovakvi, nemili događaji, ne predstavljaju opomenu za sve odgovorne subjekte u društvu.”

Bijes sindikalaca nije teško razumjeti. Prema šturim podacima nadležnih, prošle godine je, na poslu, poginulo makar sedam radnika. Godinu ranije – šest. Prethodna, 2012. će takođe ostati upamćena po sedam smrtno stradalih na radnom mjestu… Povrijeđenih je, po pravilu, pet do deset puta više. Do danas niko zbog toga nije pravosnažno osuđen. Ili oslobođen. Istrage, jednostavno, traju godinama, potom se ročišta zakazuju jednom – dva puta (polu)godišnje. I tako u nedogled.

,,Nesreće se uglavnom dešavaju zbog toga što poslodavac krši zakon i propise zaštite na radu, najčešće svjesno, iz želje za većom zaradom uz manja ulaganja ili zbog neupućenosti u propise”, konstatovano je još prije koju godinu u jednom izvještaju Uprave za inspekcijske poslove. Šta se od tada promijenilo?

Samo u ovoj deceniji radnici su ginuli u Luci Bar, Jadranskom brodogradilištu, TE Pljevlja, Porto Montenegru, Željezari, na pruzi, tokom rekonstrukcije tunela u Platijama, na polaganju cijevi za Regionalni vodovod, tokom gradnje hotela na primorju i vikendica na sjeveru…Ginulo se u šumi, pilani, kamenolomu, na dalekovodu… Najčešče su, ipak, stradali građevinski radnici.

Država je svoj odnos prema problemu zaštite na radu najbolje pokazala tako što nije prihvatila prijedlog da se novim Zakonom definiše institut predstavnika zaposlenih za zdravlje i zaštitu na radu, tvrde u USSCG. Optimisti se, ipak, nadaju.

Radnike nijesu kupili

Na insistiranje poslanika Janka Vučinića, uz podršku njegovih kolega iz vlasti i opozicije (ne svih), u parlamentu će naredne nedjelje biti održano kontrolno saslušanje povodom dešavanja u nikšićkoj željezari. Poslanik Vučinić kaže da je saslušanje na koje su pozvani ministar rada i socijalnog staranja, glavni inspektor rada, predstavnici fabričkog poslovodstva i sindikata te nadležni iz Državnog tužilaštva, inicirao nakon saznanja da njegove nekadašnje kolega rade pod izuzetno teškim uslovima, uz svakodnevno maltretiranje i šikaniranje. ,,Ako su kupili Željezaru to ne znači da su kupili i radnike”, kazao je Vučinić. Ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković kaže da će se odazvati pozivu za saslušanje, mada on i njegovo ministarstvo nijesu nadležni za kontrolu poštovanja propisa iz oblasti zaštite na radu. A metalci čekaju. ,,Ako država nešto ne pomogne, a sačekaćemo ovo kontrolno saslušanje da vidimo, mi moramo nešto radikalno preduzeti da zaštitimo gole živote”, rekao je novinarima Pero Kadović iz Toščelikovog sindikata. Podaci svjedoče da bi ove ljude i njihove nevolje morali shvatiti krajnje ozbiljno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Joanikije  Mićović je nakon izbora za mitroplita ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, kojim su dali podršku studentima u Srbiji, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti

 

 

Kako raste nervoza srbijanskog režima zbog studentskih protesta u zemlji i povećanja uloga i tenzija u Bosni, usljed protivustavnih mjera vlasti u Banja Luci, dio arhijereja Srpske crkve (SPC) je opet javno oponirao beogradsku centralu (i svjetovnu i duhovnu). Mitropoliti njemački Grigorije Durić, crnogorski Joanikije Mićović, žički Justin Stefanović, hercegovački Dimitrije Rađenović i episkopi zapadnoamerički Maksim Vasiljević i istočnoamerički Irinej Dobrijević uputili su krajem februara otvoreno pismo javnosti. Reakcija je uslijedila nakon “različitih optužbi na račun studenata” režimskih medija ali i “crkvenih velikodostojnika…i putem zvaničnih glasila SPC”. Šestorica su pozvala na “poštovanje studenata i njihove pravedne i dostojanstvene borbe, kao i na odgovorno izražavanje i izveštavanje”. Usprotivili su se njihovom “dehumanizovanju”, “ponižavanju”,  “stavljanju u kontekst ‘obojene revolucije’“ i “srpskih ustaša“. Studentima je epitet “ustaša” stigao nekoliko dana ranije sa portala Eparhije kruševačke u kojoj stoluje, režimu odani, David Perović. U svom tekstu mitropolit David je podržao tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je studentski protest zapravo „obojena revolucija“. U tvrdio je da studenti imaju mentore “koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Lubjanke (sjedište zloglasnog KGB-a ispod koga je i zatvor)“.

Mitropolit David je slovio za nasljednika Amfilohija Radovića kao kandidat Vučića i Irineja Bulovića, moćnog episkopa bačkog i uzdanicu Kremlja. Vlada premijera Zdravka Krivokapića nije bila za to rješenje i, uz lobiranje pojedinih uticajnih zapadnih ambasadora kod Vučića, ishodovano je  da Joanikije preuzme Mitropoliju crnogorsko – primorsku (MCP).  Vučić i Patrijaršija su ukinuli Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uklonili mitropolitu titulu arhiepiskopa cetinjskog i sve ostale oblike autonomije koje je Amfilohije posljednjih godina počeo omeđavati u odnosu na Beograd i Vučića. Vučićev odboj prema Joanikiju je dodatno pojačan njegovim odbijanjem da predsjedniku Srbije dozvoli održati govor na sahrani u Podgorici budući da je za života s Amfilohijem bio u lošim odnosima. Vučić je javno negirao da je tražio da govori. Monitor je tada pisao da je imao uvid u brojne tekstualne poruke savjetnika predsjednika poslatih Joanikijevom najbližem okruženju u kojima se, maltene prijeteći, insistiralo da se Vučiću da riječ.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ozbiljan, zahtjevan i vrlo odgovoran posao, rad Odbora je oročen na tri mjeseca, sa mogućnošću produženja od 15 dana. Kako će se u tako kratkom roku uraditi ono što nova vlast nije uspjela za posljednje četiri godine, ostaje da se vidi. Za sada javnost nije detaljnije obavještena ni o načinu njegovog rada

 

 

 

Za šefa Anketnog odbora koji će se baviti istraživanjem politički motivisanih ubistava i napada na novinare i intelektualce iza kojih navodno stoje policijski službenici poznati kao Crne trojke,
Demokratska partija socijalista (DPS) predložila je šefa svog poslaničkog kluba Andriju Nikolića.DPS je to učinio nakon što im je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio dopis u kom je naveo da imaju pravo da, kao najjača opoziciona stranka, predlože da čelnik odbora bude jedan od njihova dva člana tog tijela. Za drugog člana predložili su poslanika Oskara Hutera.

Iz DPS-a su razjasnili da pristanak da učestvuju u radu anketnog odbora ne znači povratak redovnom radu u Skupštini. Ponovili su svoj stav da je formiranje Anketnog odbora izraz političke nemoći trenutne vlasti da obezbijedi efikasan i nezavisan rad institucija. Pojašnjavaju da su se za učešće u radu odlučili da ne bi ostavljali prostor manipulacijama da nemaju političku volju ili institucionalnu odgovornost da se uključe u razgovor o događajima koji će biti u fokusu rada ovog parlamentarnog radnog tijela.

Odgovornost za nepočinstva čelnika ove partije tokom trodecenijske vladavine još uvijek nije institucionalno utvrđena.

Mandić je ranije najavljivao da će to tijelo voditi poslanik opozicione Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin. Opozicija je poručivala da neće učestvovati u radu odbora ako ga Dobričanin bude vodio, uz opasku da on kao i njegova partija nijesu opozicioni već su dio vlasti.

Pet članova anketnog odbora biraće Administrativni odbor iz opozicije, a pet iz vladajuće većine.

Odluku o formiranju Anketnog odbora Skupština je donijela 20. februara – bez prisustva opozicije i rasprave. Najavljeno je da će se odbor baviti istragama slučajeva ubistva nekadašnjeg saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića i bivšeg urednika lista Dan Duška Jovanovića, policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, te o slučajevima napada na novinareTufika Softića, Oliveru Lakić, Željka Ivanovića, torturom u slučajevima Orlov let i Lim

Mandić je otvarajući ove bolne teme poručio da se ne radi o političkoj priči niti prostoj proceduri već o „istorijskoj odluci“. Obećao je i rezultate kojima će se Crnoj Gori vratiti dostojanstvo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA UTIČE NA VISOKE CIJENE U NAŠIM TRGOVINAMA: Između njive i trpeze – država kupi kajmak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijeru Spajiću ponovo je zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje  konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone

 

 

Jednonedjeljni bojkot najvećeg trgovinskog lanca u Crnoj Gori (Voli), uz brojne polemike koje je izazvao, doprinio je makar jednom: proširio se fokus priče o previsokim cijenama i maržama u maloprodaji. Sada se, makar uz manjak preciznih podataka, pažnja pomjerila i na proizvođačke cijene, domaće i uvozne, marže uvoznika i veletrgovaca i, konačno, na poziciju države u lancima snabdijevanja i podjeli zarade ostvarene u razlici između proizvodne i prodajne cijene.

Zanimljiva je pozicija države, odnosno Vlade, u aktuelnom sukobu kupaca nezadovoljnih previsokim cijenama i trgovačkih lanaca stiješnjenih, kako tvrde, visokim troškovima nabavke i velikim državnim dažbinama. Ako bi zbog bojkota potrošača ili iz nekih drugih razloga koji sada nijesu vidljivi ni na horizontu, maloprodajni lanci značajnije snizili svoje cijene, zadržavajući profit od nekih tri odsto (zvanični podaci), država bi se našla u ozbiljnim finansijskim problemima.

Prema računici koju nam je predočio Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga, Vlada je prošle godine na ime poreza na dodatu vrijednost (PDV) prihodovala 1,22 milijarde eura. Još 370 miliona donijela joj je naplata akciza, dok je na ime poreza na međunarodnu trgovinu i transakcije u državnu kasu ušlo još 60 miliona. Ukupno, 1,65 milijardi eura ili, približno, dvije trećine  budžetskih prihoda.

Vlada očekuje da će se tokom ove godine, na ime istih prihoda, u državnu kasu sliti makar 200 miliona više. Uslov za ostvarenje tih planova je da potrošnja nastavi da raste a da cijene ne budu bitno niže od aktuelnih. U suprotnom, mrka kapa za državnu kasu. A možda i za neke od  onih koji se iz nje finansiraju preko isplate plata, penzija, ugovora o djelu, izvođača kapitalnih investicija… Samo bi zajmodavci zadovoljno trljali ruke.

Međutim, računica ima i drugi dio. Vuković  pomenutih 1,65 milijardi državnog prihoda od PDV-a i akciza stavlja u srazmjeru sa ličnom potrošnjom građana koja, prema podacima Monstata, iznosi 5,5 hiljada eura godišnje (u prosjeku). Rezultat kaže da više od 30 odsto te potrošnje završi u državnoj kasi. Preciznije, da svaki stanovnik Crne Gore, plaćajući PDV i akcize tokom svakodnevnih kupovina, u državnu kasu tokom godine proslijedi, u prosjeku, 1.800 eura. “Proizilazi da država ima veću maržu od trgovinskih lanaca”, zaključuje osnivač Fideliti konsaltinga.

Tih 1.800 eura predstavljaju iznos identičan sa tri minimalne neto zarade. Proizilazi pride, pošto se Monstatova računica o prosječnoj ličnoj potrošnji ne odnosi samo na građane koji imaju redovna primanja (plate ili penzije), već i na one bez njih,  da zapošljeni i penzioneri, preko modela oporezivanja potrošnje svih članova njihovog domaćinstva, državi daju još veći dio ličnih prihoda.

Otud je konstituentima vladajuće većine jasno da, uz postojeće troškove života, njihov rad ne može dobiti prelaznu ocjenu. Posebno kada je najveći dio priče o uspjesima Vlade Milojka Spajića zasnovan na tvrdnjama da je, povećanjem plata i penzija, značajno povećan standard građana Crne Gore. Dok svaki odlazak u trgovinu tu priču dovodi u pitanje.

Zato nam sada izgleda kako su uhvaćeni u tamnom vilajetu vlastitog populizma. Utiču li svojim odlukama na pad cijena u maloprodaji imaće zadovoljnije građane ali će u državnoj kasi faliti još više novca za plaćenje sve većih obaveza. Na drugoj strani, nastavi li se dalji rast troškova života – kao što to obećava i najavljena stopa ovogodišnje inflacije od oko četiri odsto (pokazalo se da cijene hrane u Crnoj Gori rastu brže od zvanične stope inflacije) – imaće sve nezadovoljnije građane/glasače. Šta god urade, neće biti bez glavobolje. Ni oni ni mi.

Da se vratimo cijenama. I pomalo neobičnoj situaciji u kojoj nam se vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca u Crnoj Gori Dragan Bokan žali na činjenicu da je “sve poskupjelo”, premijer podržava bojkot trgovina, dok resorni podpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj ubjeđuje javnost da je akcija limitirane cijene “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”. Pa na šta se to onda, i kome, žalimo?

Prema podacima Monstata, cijene hrane u Crnoj Gori povećane su u periodu od 2021- 2024. za 41 odsto, znatno više od ukupne inflacije koja je, u istom periodu, iznosila 30,5 odsto. Najviše su, prema tim podacima, poskupjeli mlječni proizvodi i  jaja (blizu 50 odsto) pa meso (skoro 40 odsto), dok su najmanje porasle cijene voća (21,5 odsto).

Rast cijena hrane je globalna pojava, dok su pandemija i rat u Ukrajini, pokazalo se, glavni izgovori. Međutim, prema izvještaju Oksfama iz 2023, koji nosi naslov Profitiranje od bola, na tome skoku cijena ekstremno je profitiralo”samo četiri do šest” dominantnih firmi koje, zaključili su, globalno kontrolišu svaki aspekt prehrambene industrije, od proizvodnje poljoprivrednih mašina do izrade farmaceutskih proizvoda za životinje. U tom izvještaju piše kako su baroni hrane „maksimalno iskoristili sveobuhvatne krize kako bi još jače stisli svaku kariku u industrijskom lancu ishrane”, dok su time, uz potrošače, podrivena i “prava seljaka, malih zemljoposjednika, ribara i stočara koji proizvode hranu za svoje zajednicee”. Na drugoj strani, ti su baroni hrane  uvećavali svoje bogatstvo, između 2020. i 2022. godine, za milijardu dolara na svaka dva dana.

Jedina moguća odbrana od te pošasti je domaća proizvodnja hrane. A ona je u Crnoj Gori – u padu. Pride, kada uvoznicima dozvole da ubiju proizvodnju neke poljoprivredne kulture, ovdašnje vlasti zadrže uvedene carine. Da krajnji potrošači, prilikom kupovine uvezenih proizvoda, još jedan dio svog novca proslijede državi. Na jedan takav slučaj podsjetio je Nik Đeljošaj. Nakon konstatacije Miloša Vukovića (Reflektor, TV Vijesti) da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni jedan kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu.

Potpredsjednik Vlade dodatno nas je obradovao najavom mogućeg smanjenja stope PDV-a na voće i povrće. I ta najava je iznuđena, pošto je ovdašnja javnost od trgovaca saznala da su stope PDV-a koje se u Crnoj Gori obračunavaju na voće, povrće i  ribu preko četiri puta veće od onih u Hrvatskoj, kao najbližoj članici EU (21 naspram pet odsto). Opet, ta nas najava vraća na postavljeno pitanje: kolike gubitke u prihodima ovogodišnjeg budžeta Vlada smije sebi dozvoliti a da to ne proizvede potrebu dodatnog i neplaranog zaduženja?

Iz Volija pod bojkotom dobili smo i podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize) koji utiču na konačnu cijenu proizvoda. Država na te prozivke uglavnom ćuti, baš kao i ostali trgovinski lanci koji se, valjda, nadaju da se neće naći pod bojkotom ukoliko budu dovoljno tihi. I, eventualno, prošire katalog proizvoda na cjenovnim akcijama.

Sa aktuelnom skupoćom nije se tako lako izboriti.

Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici, urađena prošle godine na inicijativu Privredne komore, pokazala je da su marže uvoznika i veletrgovaca slične ili čak veće od onih koje se zaračunavaju u maloprodaji. Dok im je ostvarena profitna stopa znatno veća. Prema tim podacima, prosječna bruto marža uvoznika, distributera i veleprodavaca u 2021. godini iznosila je 19,92 odsto, u 2022. – 19,48, a u 2023. godini je narasla na 23,54 odsto.  Paralelno, rasla je čista zarada koja je u svakoj od analiziranih godina bila značajno veća od stopa profita kod maloprodajnih lanaca. Prosječna profitna neto marža uvoznika i distributera u 2021. godini iznosila je 3,62 odsto, u 2022. bila je 3,34 odsto da bi u 2023. narasla na 5,6 odsto, konstatuje se u Analizi.

Rasle su dakle: nabavne cijene, troškovi transporta, povećale su se marže uvoznika i veleprodavaca, država je dosljedno ubirala svoj dio kolača, a ponegdje dodala i nove namete. Vlasnici maloprodajnih lanaca su, uglavnom, zadržali ili donekle smanjili svoje marže ali im je to, zbog većih cijena, donosilo veći prihod i profit.

“Glavni razlog rasta cijena prehrambenih proizvoda u periodu 2021-2023. godine je povećanje proizvođačkih i uvoznih cijena, dok je povećanje marži kod velikih trgovaca izazvano rastom bruto troškova za zarade koji je u 2024. u odnosu na 2021. godinu bio veći prosječno za 42 odsto i pored smanjenja dažbina na zarade”, navodi se u Analizi. Uz konstataciju da je produktivnost za to vrijeme – padala.

Pokazalo se da su detalji Analize Ekonomskog fakulteta najviše pogodili premijera Milojka Spajića. Dokument je nazvao “sramotnim” i, gostujući u Uniji poslodavaca,  najavio: “Popričaću sa tim ljudima koji su je radili, jer je to čista laž”.

Premijeru je ponovo zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje – praktično do jedne – konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone. Jednako, analitičari smatraju da će Evropa sad 2 cijene pogurati u istom smjeru – na gore – samo nešto manjim intenzitetom.

Premijerova ljutnja teško da može spriječiti dalji rast cijena. Mada, možda, može uticati na to da neke druge važne teme ostanu van fokusa javnosti. Recimo, podaci Uprave prihoda koji pokazuju da tri četvrtine zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od prosječne. Dok se polovina njih nalazi između dva vladina minimalca (600 i 800 eura). Upravo te ljude, uz penzionere i nezaposlene, najviše pogađaju visoke cijene osnovnih životnih namirnica. Dok vlada sprema analize. I skida kajmak.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo