Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: VIŠE OD DECENIJU BEZ AUTOBUSKE STANICE: Grad koji zaobilaze autoprevoznici

Objavljeno prije

na

U pripremama predstojeće turističke sezone, nadležni u Kolašinu ni ove godine nijesu uvrstili u ambiciozne planove završetak radova na autobusoj stanici. Do sada nije zvanično saopšteno da je u skorije vrijeme planiran bilo koji projekat koji bi ublažio nedostatak tako važnog objekta za grad koji slovi za turistički. Više od deceniju Kolašinci, ali i gosti koji koriste redovne autobuske linije, muku muče kad treba da odu ili dođu u Kolašin.

Takvo stanje će, očigledno, potrajati. Preduzeće koje je prije deset godina kupilo lokaciju na kojoj se nalazila stara autobuska, uništena u požaru, zbog finansijske krize i nerealnih zahtjeva tadašnje izvršne vlasti nije našlo način da nastavi radove. Sada pokojni Radoš Marković, vlasnik preduzeća Županovac, kako je u više navrata saopštavao novinarima, planirao je moderan objekat sa svim pratećim sadržajima. Kada je radove zaustavio nedostatak novca, tražio je partnera da nastavi gradnju, ali ga u lokalnoj upravi nije našao. Nije bilo ni investitora sa strane, pa je na mjestu autobuske sada samo ozidani objekat od 2.000 kvadratnih metara, kafanica, dvije drvene klupe i asfaltirani manji parking.

Dvije konobarice u kafani putnicima daju informacije o voznom redu, ali, naravno, karte ne mogu prodavati. Pomažu koliko mogu, ali ne mogu dati informacije o tome kada će koji autobus naići magistralom pored Kolašina. Zbog toga preporučuju da se informacije traže na stanicama u Podgorici ili Mojkovcu.

,,Zaista se maksimalno trudimo da obavljamo kako treba i ovaj dodatni posao. Uredno se javljamo na telefone i putnici dobiju tačne informacije o svim onim autobusima koji ovdje svraćaju. To što ih je malo, mi nijesmo krive”, kažu zapošljene u kafani.

Konobarice kažu da ovdje dnevno svraćaju dva autobusa za Srbiju različitih auotoprevoznika, oba u prijepodnevnim satima. Poslije podne samo oni u lokalu. Nakon 18 sati samo dva autobusa za Berane, odnosno Bijelo Polje, zaustave se na mjestu gdje je nekada bila autobuska stanica. Ostale valja čekati na magistrali ispod Bablje grede ili kod starog motela. Putnici koji dolaze u Kolašin iz Srbije uveče, takođe, izlaze na magistrali na kilometar ili dva od centra grada, na prilično nosvijetljenom mjestu ispred motela. Za dalje treba zvati taksiste.

,,Kada mi treba informacija o nekom autobusu, ja zovem Mojkovac, pa onda izračunam u koliko bi sati otprilike trebalo da prođe pored Kolašina. Nekada se desi i da po nekoliko sati čekam, jer su neki autobusi prepuni, pa moram čekati drugi. Ukoliko želim da budem siguran, onda platim taksi do Mojkovca pa tamo uđem u autobus uz uredno kupljenu kartu na stanici”, kaže Marko Rakočević, koji zbog porodičnih obaveza često mora u Srbiju.

Njegova sugrađanka nedavno je da bi iz Podgorice u večernjim satima došla u Kolašin bila primorana da kupi kartu do Berana. Na podgoričkoj autobuskoj stanici nijesu mogli da joj prodaju kartu do Kolašina. Dodatni problem je i to što poslije podne iz Podgorice nije moguće kupiti kartu ni do jednog sela koje se nalazi između glavnog grada i Kolašina.

,,Naravno, stali su mi ispod Bablje grede na magistrali, po mraku i kiši. Odatle sam platila taksi do centra, tako da sam putovanje iz Pogorice platila papreno. S druge strane, kada sam nekoliko puta iz glavnog grada htjela do Manastira Morače, naplatili su mi kartu do Kolašina. Nije mi jasno kako to ne mogu da prodaju karte do lokacije na kojoj mogu da zaustave autobus i po kojim to propisima”, priča ona.

Prema riječima mještana Manstira Morače, poslije 15 i 30 na podgoričkoj autobuskoj stanici ne može se kupiti karta do tog sela. Zbog toga mnoge odlazak, odnosno povratak u selo mnogo košta. Na takva putovanja prinuđeni su uglavnom stariji ljudi, koji u glavni grad idu zbog specijalističkih ljekarskih pregleda. Za njihove prihode, kako tvrde, plaćanje karte do 30 kilometara daljeg Kolašina nije mali izdatak.

Propisi su razlog za takvo stanje, kažu na podgoričkoj autobuskoj stanici. Na međunarodnim linijama karte se ne mogu prodavati za putovanja od jednog do drugog crnogorskog grada. Nekada se naprave izuzeci, ali samo, kako tvrde, uz dogovor s autoprevoznikom.

,,U slučaju koji ste naveli, vjerovatno je riječ o tome da smo gospođi napravili veliku uslugu jer u to doba nije bilo prevoza do Kolašina, osim da plati taksi. Sve radimo u dogovoru s autoprevoznicima. Nije riječ o našoj zaradi, već drugačije ne možemo”, objašnjava Dragan Mrvaljević, šef saobraćaja na podgoričkoj autobuskoj stanici.

U Opštini priznaju da je nedostatak autobuske stanice jedan od najvećih gradskih problema. Priznaju i da trenutno ne mogu obećati kada će ga i na koji način riješiti. Prethodna vlast je četiri godine besuspješno pokušavala da modelom privatno-javnog partnerstva pomogne Markoviću da dovrši započeto, ali ništa nije urađeno.

,,Uvjeravam vas da bi davno završili taj projekat da nijesmo u ovako teškoj finansijskoj situaciji. Nijesmo još odustali i trudimo se da preko Razvojno- investicionog fonda obezbijedimo novac. Naravno, u međuvremenu će i preduzeće Županovac tražiti potencijalne partnere. I njemu i nama je u interesu da se to što prije završi”, govorio je prije tri godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

Nova autobuska stanica bila je dio predizbornih obećanja sve tri stranke, koje su nakon lokalnih izbora pretprošle godine formirale vladajuću koaliciju. No, ni njihovi predstavnici na konkretno pitanje na koji način i kada planiraju da obezbijede neophodni novac za tako važan infrastrukturni objekat u gradu, nemaju baš precizan i uvjerljiv odgovor.

,,Ne treba zanemariti činjenicu da je Marković respektabilna sredstva do sada uložio u taj objekat i da ga je kriza spriječila da nastavi. Desilo se šta se desilo, ali je nedopustivo da ovakvo stanje potraje. Možda bi za početak trebalo napraviti dogovore s autoprevoznicima da tokom cijelog dana svraćaju na prostor stare autobuske, na taj način bi sugrađanima olakšali putovanja, ali i turistima odlaske i dolaske u naš grad”, kažu u kolašinskoj lokalnoj upravi.

Predstavnici gradske vlasti preporučuju i da svi koji smatraju da su oštećeni samovoljom autoprevoznika pozovu inspektore i upozore ih na takav način rada. Za sada više ne mogu da učine.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo