U kolašinskom kraju kažu da su znali da im sela umiru, onda kad je utihnuo žamor djece u dvorištima područnih odjeljenja i škola. Selo, uvjereni su, više ne živi kada se škola zatvori, a roditelji djecu odvode tamo gdje su učionice punije, bliže, modrenije… I, zaista, propadanje kolašinskih sela, možda je i najočiglednije po stanju objekata u kojima se nekada odvijala nastava. Zidine škola u Vranještici, Ravnima i ostalim selima u Rovcima, Morači i Vasojevićima, slikovito zamjenjuju statistiku, opominju, upozoravaju…
U donjomoračkom selu Bare osmogodišnja Anđela Perović i njen učitelj Branislav Boričić „brane” zatvaranje područnog odjeljenja OŠ Mojsije Stevanović. Područno odjeljenje je pet godina bilo ukinuto, a onda ga je školske 2015/2016. obnovila upravo Anđela Perović, koja je krenula u prvi razred. Tako su odlučili ona i njen otac Momčilo. Sada je Anđela učenica drugog razreda i sva četiri časa prvodi sama s učiteljem koji dolazi iz Podgorice. Djevojčica pješke do škole putuje približno koliko i učitelj iz Podgorice automobilom.
Prije nešto više od tri decenije područno odjeljenje u Barama imalo je dva školska odjeljenja sa skoro 60 đaka i dva poznata učitelja – Jezdimira Radovića i Dragoja Radovića. Da je bilo đačke graje u Barama, svjedoče i prostrane učionice školske zgrade koja je počela da se gradi 1939, a završena sedam godina kasnije.
Anđela kaže da bi voljela da se ponovi „to davno vijeme kada je bilo puno djece u školi”. No, svjesna je da je nemoćna da promijeni činjenicu da na odmorima nema s kim da se igra, ali ni kome da šapne ili od nekog prepiše zadatak. To je ne ometa da svoje obaveze ažurno završava i da sve predmete uči podjednako predano.
„Najviše volim engleski, crnogorski i likovno ali učim sve podjednako. Zanimljivo mi je i na fizičkom, pošto sam sama pa se zato takmičim s učiteljom i uvijek ga pobjeđujem. Navikla sam da budem sama u učionici i nije me strah ni da pješačim do škole”, kaže djevojčica.
Tvrdi da joj učitelj „ne gleda kroz prste”, ali drago joj je što na njena mnogobrojna pitanja, uvijek zna odgvore. Jedina učenica područnog odjeljenja u Brama, ipak, priznaje da se jako raduje ponedjeljku i petku kad ide u matičnu školu u Manastiru Morača na časove engleskog.
To je prilika da se druži s vršnjacima i bolje ih upozna. Za tri godine, ona će im se pridružiti i prija joj što će, pored drugara za igru, imati s kim i da se „takmiči u znanju”.
Pored toga što „učitelja ima samo za sebe”, Anđela ima na raspolaganju i učila dovoljna za cijelo odjeljenje – tabla, geografske karte, ilustracije i fotografije, priručnike…
Njen učitelj kaže da prvi čas za Anđelu i njega počinje u osam sati i 30 minuta, a da nastavu završavaju 15 minuta prije podneva. Boričić je završio Fakultet za fizičko vaspitanje i kako se niko nije javio na konkurs za to radno mjesto, profesor fizičkog vaspitanja, postao je učitelj, a Anđeli se ispunila želja da u školu ide u svom selu.
Boričić nije slutio da će ikada biti učitelj samo jednom đaku i nije naučio kako se to radi tokom formalnog školovanja. Nije lako ni dati objektivnu ocjenu jedinoj učenici, kad nema ostale djece da uporede znanja. Ipak, ubijeđen je, da djevojčica zaslužuje svaku peticu koju dobije.
„Naravno, ovakve situacije se ne uče na fakultetu, pa moraš reagovati prema situaciji. Prilično su specifični uslovi rada. Teže je raditi i zbog objektivnosti ocjenjivanja. Uvijek imamo vremena i da razgovorom proširimo nastavno gradivo koje se obrađuje. Anđela je zainteresovana za sve predmete, a svakom posvetimo dosta pažnje”, kaže učitelj Branislav.
Učionicom, čak sa samo jednim đakom i jednim učiteljem, tvrde, bili bi zadovoljni u vasojevičkom selu Vranještica. To bi značilo da ima nade za mjesto u kojem sada žive samo oni koji nijesu imali gdje da odu. Zgrada tamošnje škole sada je ruina, a mještani su davno izgubili nadu da će u njoj ikada zažamoriti djeca.
„Možda smo mogli biti uporniji, pa da sačuvamo školu, odnosno područno odjeljenje sa jednim ili dva đaka. Trebalo je da svi shvatimo da ne smijemo dozvoliti zatvaranje učionica, bez obzira na broj đaka. Primjer Bara u Morači je primjer kako se čuva selo, mi za to nijesmo imali snage ili volje. A ovdje je nekad bila velika škola”, kažu u Mjesnoj zajednici Vranještica.
U selu, gdje će ove godine zazimiti tek nekoliko domaćinstava, ne tako davno bilo je 832 stanovnika, od toga 116 osnovaca.
U susjednim Barama Kraljskim OŠ Dr Radosav Jagoš Vešović, u devet razreda ima svega 18 učenika. U prvih pet ih je osmoro i jedna učiteljica – Nena Zaijić. Zadovoljna je učenicima, iako je ponekad teško nastavu organizovati za sva četiri razreda u istom prostoru. Učiteljica je srećna što ustanova, u kojoj je i ona završila osnovno obrazovanje, još živi, bez obzira na broj učenika.
„U prvom razredu imamo tri, u drugom – jednog, u trećem – tri, a u petom – jednog učenika. Ove godine niko nije u četvrtom razredu. Ja sam završila osnovnu školu u Barama Kraljskim i raduje me što sam se u ovo selo vratila i kao učiteljica. Nije lako, zaista, organizovati nastavu za sva četiri razreda, ali moji đaci su dobra i vrijedna djeca. Nimalo u znanju ne zaostaju za svojim vršnjacima iz drugih i većih škola. Radoznali su i vrijedni. Nadam se da će se broj osnovaca ovdje samo povećavati i ne mogu zamisliti situaciju da se škola zatvori. Bio bi nam to zajednički poraz”, kaže učiteljica.
Ona podsjeća da područno odjeljenje te škole u Mateševu pohađaju samo dva učenika.
Do rijetkih učionica na seoskom području kolašinske opštine i učenici i učitelji svakog dana stižu s velikim naporom, a naročito u zimskim mjescima. Učenici, uglavnom, pješače po nekoliko kilometara a učitelji stižu terenskim vozilima po lošim putevima. No, i jedni i drugi rijetko neopravdano izostaju.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice