Poslije najmanje osam godina u Kolašinu je ponovo otvorena obućarska radnja. Da počne zanatski posao u varoši, koja svake godine ima sve manje stanovnika, hrabro je odlučio Podgoričanin Lazar Kuč. Prije njega, niko se godinama nije odazivao na pozive lokalne vlasti, koja je nudila i besplatan poslovni prostor i još pogodnosti onome ko riješi da na duže popravlja obuću Kolašincima. Kučeva zanatska radnja jedna je od dvije ili, najviše, tri radnje otvorene minulih 10 godina u Kolašinu. U tom periodu desetak zanatlija prestalo je da se bavi tim poslom ili su se s porodicama odselili. U gradu koji je nekada bio poznat po velikom broju raznovrsnih zanatskih radnji, sada ih je tek nekoliko, a rezultati sprovedenih anketa među učenicima završnih razreda kolašinske osnovne škole govore da mladi ne žele da se školuju za tu vrstu zanimanja. Takvo stanje, tvrde nadležni, zabrinjava i znatno povećava troškove života Kolašinaca.
„Pošto sam znao da u Kolašinu nema obućara, riješio sam da taj posao ja počnem. Ranije sam se bavio nečim drugim, a u ovom gradu sam, priznajem, zatekao znatno drugačiju situaciju nego što sam planirao. Ovdje sam boravio samo tokom ljeta, pa mi se činilo da je mnogo više ljudi, pa i prilike da se zaradi. Sada sam već skeptičan u vezi sa svim”, priča jedini kolašinski obućar.
On do sada nije imao konkretnu pomoć od lokalne uprave, ali je očekuje. U međuvremenu se preselio iz Podgorice u Kolašin, pa sada, osim što plaća poslovni prostor, plaća i kiriju za stan. Zajedno s troškovima za struju, to je najmanje 200 eura mjesečno.
„U tu sumu ne računam materijal. Znači, treba da zaradim to i još bar prosječnu platu. Kako mi se čini, to za sada neće biti moguće. Obućar je Kolašincima, definitivno, nephodan, to znam po broju donesene obuće na popravku, ali je i više nego jasno da novca nema. Zbog toga, sedmicama ili mjesecima čekam da naplatim svoj rad. Ipak, trudim se da sve obavljam”, -kaže Kuč, koji je u Kolašin došao u decembru minule godine.
Kolašinci donose na poprvaku sve vrste obuće, pa čak i onu za bebe. Kuč ima pune ruke posla, zahvaljujući i činjenici da je nekoliko gradskih ulica popločano kaldrmom, što, kako kaže, uništava visoke potpetice. Često se dešava da nekoliko dana nakon prve popravke, ponovo donesu iste cipele sa sličnim oštećenjem. Takođe, kaže majstor, obuća je vrlo slabog kvaliteta, pa su ubrzo nakon kupovine potrebne njegove intervencije.
„Tvrdim, bilo bi posla i pored zaista sve manje ljudi, ali nema novca. Truduću se da ostanem, ali ne mogu baš na svoju štetu. Ohrabruje to što su mušterije zadovoljne i kvalitetom i cijenom i što su shvatili da obuću ne moraju bacati. Za najviše 10 eura može ponovo biti i te kako upotrebljiva. Jedan vaš kolega mi je kazao da sam riješio veliki socijalni problem u Kolašinu”, tvrdi on.
Kuč kaže da je čuo nostalgična sjećanja svojih novih sugrađana na vrijeme kada je u gradu postojala obućarsko – krojačka zadruga. Prvi majstori tog zanata bili su Jakov i Đoko Nišavić, Leka Čogurić, Lale Medojević i njegov sin Mišo Medojević, Nikola Dulović, Dimbovići, Milo Raketić, Luka Bogdanović, Veljko Jovanović, Fićo Abramović a obućarsku radnju je imala i Milka Bulatović. Obućari male varoši bili su priznati i pregovarali sa čuvenim proizvođačem obuće Bata. Kada je taj prestižni brend stigao u grad na Tari, lokalni obućari imali su ugovore, kojima su obezbijedili da samo oni iz zadruge mogu popravljati Batinu obuću.
U činjenici da kolašinsko zanatsvo nestaje šansu za sebe vidjela je i tridesetsedmogodišnja krojačica Kristina Bulatović. Sugrađani su njenu odluku dočekali s oduševljenjem.
„Radila sam razne poslove. Krojenjem i ‘prepravljanjem’ garderobe bavila sam se iz hobija i sve sam to ručno radila. Prije nekoliko godina, dok sam živjela u Podgovrici i radila u jednoj prodavnici upoznala sam tamošnju vrsnu šnajderku. Kako je mene taj posao zanimao, a njoj trebala pomoćnica, počela sam da dolazim kod nje i ubrzo ‘ispekla zanat”, kaže Kristina.
Ubrzo je prošla obuku u projektu Žensko preduzetništvo. Kroz taj projekat dobila je i dvije mašine, jednu za šivenje, a drugu za obradu. Prostor koji koristi za radionicu zajedničko je vlasništvo stanara jedne poslovne zgrade. Ne plaća zakup, ali zauzvrat održava ulaz zgrade.
„Radim od 8 do 14 sati. Imam dovoljno posla, taman koliko treba. Da je manje ne bi valjalo, da je više ne bih stigla da uradim. Čini mi se u Kolašinu su jedva dočekali nekog ko radi ovaj posao. Ljudi se stalno žale na nedostatak zanatlija. Kažu da im je mnogo falio i obućar, jer se u ovim vremenima krize i odjeća i obuća prepravljaju i popravljaju”.
Njena ranija radna iskustva, kako kaže, donosila su mnogo neizvjesnosti, čak i kada je pokušala sama da se bavi samostalno trgovinom. Rad kod privatnika, takođe, je podrazumijevao mnogo stresa, niske zarade i nesigurnost. Uprkos tome što je završila gimnaziju nije uspjela da obezbijedi stalno i sigurno radno mjesto. Smatra da žene bez posla treba, prije svega, da vide šta mogu i umiju da rade, a zatim da to uporede s potrebama sredine i sigurno će, ubijeđena je ona, naći način da zarade.
„Mislim da je u ovoj situaciji kada je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje toliko mnogo i visokobrazovanih ljudi, zanat jednino rješenje. Kvalitetan ručni rad će se sve više cijeniti i ponovo vrednovati. To je izlaz za mnoge žene, koje imaju ideje i kreativnost. Male sredine, poput kolašinske ostaju bez zanatlija i tu treba tražiti šansu za stabilan posao i solidnu zaradu”.
Kristina preporučuje i djevojkama, da bez obzira na to čime namjeravaju da se bave i šta da studiraju, nauče jedan zanat. Na taj način, tvrdi ona, uvijek će imati „hljeb u rukama”. Smatra i da roditelji treba djeci da razbiju predrasude o zanatima i da ih forsiraju da upisuju zanatske smjerove.
Predrasude prema zanatima u toj varoši potvrđuje i zvanična statistika. Na evidenciji kancelarije Zavoda za zapošljavanje godinama nema ni jednog zidara, stolara, vodoinstalatera, montera, ali ni poslastičara ili visokokvalifikovanog kuvara. U informacijima koje iz ZZZ dostavljaju lokalnom parlamentu, ističe se i da nedostaju vozači građevinskih i poljoprivrednih mašina, planinski i turistički vodiči, restoranski konobari…
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice