Iako su ih u situaciju da same odgajaju svoju djecu dovele različite okolnosti, Dragica Vukić, Svetlana Knežević i Marica Labović dijele slične muke i predstavnice su onih žena kojima s pravom pripada ,,titula” junakinja kolašinske svakodnevice.
Godinama tridesetšestogodišnja Dragica, udovica, sa dvije ćerke živi od 120 eura materijalnog obezbjeđenja porodice. Podstanarke su u trošnoj kući, pa od skromnih prihoda za kiriju mjesečno izdvajaju 50 eura. Nakon muževljeve smrti sa ćerkama je ostala u selu Vranještica, ali zbog njihovog školovanja bila je prinuđena da se preseli u grad.
,,U tom selu, koje je od grada udaljeno 24 kilometra i do kojeg se veći dio godine može samo terenskim vozilom, nema škole pa nije bilo druge mogućnosti već da se zbog školovanja djece preselim u grad. Život sa prihodima od 120 eura mučenje je i stalna borba. Zarađujem koliko mogu berući šumsko voće i pečurke , ali to je kratak period. Zimi je najteže. Ne može se zaraditi, pa jedva preživljavamo”, priča Dragica.
Minulog ljeta nije bilo dovoljno ni pečurki ni borovnica da bi se zaradilo. Zbog toga su mjseci koji slijede veliki izazov za tri Vukićke.
Zimi je, kako tvrdi, rizično živjeti u kući u kojoj stanuju. Krov prokišnjava na više mjesta, elektroinstalacija je loša, pa je zbog takvog stanja jednom izbio i požar u kući. Plaši se da krov neće izdržati veći snijeg narednih mjeseci.
,,Plafon samo što nije pao. Nemamo ni kupatila, a za kupanje vodu grijem na šporetu. Najviše me strah zime, jer zbog težine snijega krov može svakog časa da se uruši. Tako noću zimi ne smijem ni zaspati nego po nekoliko puta čistim snijeg s krova. Djevojčice sa strahom i liježu i ustaju. Njihove krevete ‘šetam’ po sobi jer na nekoliko mjesta prokišnjava”, kaže ova majka, kojoj je, kako tvrdi, jedina utjeha to što su joj ćerke odlični đaci.
Nekoliko puta do sada obraćala se lokalnoj upravi za zahtjevom da pomognu u rješavanju stambenog pitanja. Nije bilo koristi. Prije više godina od Opštine je dobila plac u naselju Lug, ali nikad nije imala dovoljno novca za građevinski materijal i bar početak gradnje.
,,Džaba plac kad nijesam mogla skupiti novac ni za kopanje temelja. Naravno da bi sve bilo lakše u svoja četiri zida, ali bojim se da to još dugo neću moći priuštiti djeci. Sve što zaradim potroši se na najosnovnije potrepštine, a često i prifali”, kaže Dragica.
Svetlana ima dvije ćerke od 11 i 12 godina. Više od četiri godine živjela je u sobičku u nekadašnjem Domu učenika u Smajlagića Polju, bez osnovnih uslova za život. U toj zgradi mjesecima nije bilo struje, a zbog nedostatka dimnjaka nije bilo moguće koristiti ni šporet na drva, pa su, s još nekoliko porodica zimske dane provodili i bez grijanja. Prije tri godine, usred zime, kako kaže, muka je natjerala da se samovoljno useli u jedan od stanova u izbjegličkom naselju, koji je godinama prazan. Opomene i prijetenje iz tadašnje lokalne vlasti nijesu je uplašile, pa je i sada u tom stanu.
„Ja nemam gdje drugo. U Dom učenika mi nema povratka. Ako mi narede da moram iz ovog stana, ja ću sa djecom pred Opštinu i tu ću ostati sve dok se ne obezbijedi odgovarajući krov nad glavom za moju porodicu. Drugog izlaza nema”, odgovorila je Kneževićeva na upozorenja iz lokalne uprave.
No, njene muke nijesu prestale ni u novom stanu. Prošle godine zbog duga od 800 eura više od mjesec djevojčice i ona bile su bez struje. Novca niotkud, a iz Elektroprivrede neumoljivi.
„Štetovalo mi se na desetine kilograma hrane, koju sam čuvala u zamrzivaču, a koju sam od svojih nadnica kupovala tokom ljeta i jeseni, da bi zimi imali šta da jedemo. Nijesam uspjela da obezbijedim drva za ogrjev, pa danima nijesam mogla djeci da skuvam ručak ili ugrijem vodu za održavanje higijene. Djevojčice su učile i igrale se pod šterikama.”
Struja je isključena dok je bila na bolničkom liječenju u Podgorici a dvije ćerke osnovke same u stanu. Svetlana svoju porodicu izdržava čisteći tuđe stanove i cijepajući drva. Ne boji se teškog fizičkog rada ali, kako kaže, s obzirom na standard u Kolašinu vrlo rijetko nađe neki posao.
Takođe u izbjegličkom neselju, živi i Marica, koja sa 75 eura izdržava petoro djece. I ta porodica dobro zna kako je živjeti sedmicama u mraku. Jedna od Maričinih ćerki je dijabetičaka, što je toj Kolašinki, kako kaže, najveća teškoća. Novovićeva piznaje da je jednom samovoljno uključila struju nakon što su je radnici Elektrodistribucije isključili.
,,Prošle godine isključili su struju, zbog čega se kćerki, koja je dijabetičar, zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Samovoljno sam je priključila, znam da je to mimo zakona, ali drugog načina nijesam imala. Ukupno primam 75 eura po osnovu materijalnog obezbjeđenja porodice i dječjeg dodatka, pa ne mogu da plaćam račune od 90 eura. Ne znam ni otkud toliki računi kad imam samo tri kućna aparata”, priča ona.
Dragica, Svetlana i Marica tvrde da su sve u životu podredile nastojanju da obezbijede makar najosnovnije za svoju djecu. Kažu da jako boli kad im to ne polazi za rukom. Bole ih, čak više od nemaštine, i predrasude i narazumijevanje na koje nailaze. Često se, kažu, njihov trud da ne budu ,,građanke drugog reda” doživljava kao neskromnost.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
FELJTON4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice