Koliko je sigurno putovanje crnogorskim prugama? Pitanje je jednostavno. Odgovor – nije. Stara dilema ponovo je aktuelizovana nakon što su iz Željezničkog prevoza javnosti ponuđene dvije, suprotne, priče o načinu na koji su četiri voza nedavno dopremljena iz Španije uključena u redovan saobraćaj.

Prvo je inženjer Milisav Dragojević ustvrdio da su mašinovođe Prevoza bez valjane obuke, dan pred uključenje novih vozova u saobraćaj, dobili sertifikate o navodnoj osposobljenosti da njima upravljaju. Uslijedio je demanti.

,,Obuka šestorice mašinovođa počela je nakon dobijanja dozvole za probne vožnje od Direkcije za željeznicu Crne Gore, početkom juna 2013. godine”, navedeno je u jednom od nekoliko nepotpisanih saopštenja objavljenih na sajtu Željezničkog prevoza.

U njima nije precizirano gdje se i kada navodna obuka odvijala. Prema računici naših sagovornika sa višedecenijskim iskustvom na crnogorskim prugama, praktična obuka mašinovođa na novim vozovima podrazumijeva da oni, pod nadzorom instruktora, prevezu sedam do deset hiljada kilometara. To je, matematika kaže, posao za koji je potrebno 100-150 radnih sati. Pa sve to puta šest, pošto je potreban sertifikat (za sada) dobilo šest mašinovođa. U vrijeme kada je obavljana navodna praktična obuka na novim vozovima prugom Nikšić –Podgorica svakodnevno je prolazilo 10 do 14 putničkih vozova. Sumnjivo?

Iz Prevoza pojašnjavaju kako je provedena obuka ,,obuhvatila samo specifičnosti upravljanja ovim modernim vozom – CAF civity”. Potom potežu i svoj najjači argument: ,,Obavještavamo javnost da je nakon objavljivanja teksta u Vijestima glavni inspektor za željeznički saobraćaj obavio inspekcijski pregled i utvrdio da je uključivanje CAF civity vozova u lokalni saobraćaj i obuka mašinovođa sprovedena u skladu sa Zakonom i željezničkim propisima”.

Vjerujemo da je za javnost ovo dovoljan argument, zaključeno je u saopštenju.

Da li je? Ništa drugo da nije sporno, pitanje je – zašto je glavni inspektor čekao medije, umjesto da se svog posla prihvatio onda kada je tome i bilo vrijeme. Nije mu prvi put.

Od 2006. godine, na nešto manje od 250 kilometara crnogorskih pruga život je izgubilo više od 50 putnika i pružnih radnika. Splet srećnih okolnosti i vještina pojedinaca doprinijeli su da ova tragična brojka ne bude veća, pošto se u istom periodu na crnogorskim prugama desio čitav niz vanrednih situacija koje za posljedicu nijesu imale teško povrijeđene ili izgubljene živote.

Podsjetimo se dvije, javnosti manje poznate, nezgode: U ljeto 2006. u stanici Mijatovo kolo, na dionici pruge Bijelo Polje – Mojkovac, na istom kolosijeku, ,,oči u oči”, našli su se brzi voz 813 i teretni voz 5210.

Brzi voz iz Beograda zaustavljen je u stanici radi ukrštanja sa teretnjakom. Greškom otpravnika vozova, teretni voz se našao na istom kolosjeku sa dozvolom da prođe kroz stanicu. Sudar je izbjegnut samo zahvaljujući prisebnosti i iskustvu mašinovođe teretnog voza. Nadležni sa Željeznice Crne Gore prećutali su ovaj događaj. Policija je, ipak, privela otpravnika vozova iz stanice Mijatovo kolo zbog sumnje da je počinio krivično djelo ,,ugrožavanje saobraćaja opasnom radnjom”. U pitanju je bio devetnaestogodišnji mladić koji se, u danu kada je umalo izazvao tragediju, našao u smjeni tek četvrti put, nepuna dva mjeseca pošto je, skupa sa još 14 prijavljenih kandidata, prošao provjeru znanja i položio stručni ispit za otpravnika vozova.

U oktobru 2010., u stanici Kruševo, na sličan način sudarila su se dva teretna voza. I ovaj događaj je zataškan. Sudar je kršten kao kontakt, mada Zakon o bezbjednosti u željezničkom saobraćaju ne definiše takav pojam u vezi nezgoda, udesa i vanrednih događaja.

Nezgoda u Mijatovom kolu dogodila se nepunih šest mjeseci nakon tragedije na Bioču, kada se elektromotorni voz 6103 samootisnuo, nakon što je zbog kvara zaustavljen na otvorenoj pruzi, i survao u kanjon Morače odnijevši u smrt 47 putnika.

Godinu dana poslije udesa u Kruševu, u tunelu između stanica Mojkovac i Mijatovo kolo došlo je do sudara putničkog i radnog voza. Život je izgubilo dvoje ljudi. Suđenje za tu nesreću predstoji. Monitor je, ipak, došao u posjed Ekspertize komisije sudskih vještaka u kojoj stoji: „Ne postoje dokumentovani dokazi da je inspektor za željeznički saobraćaj postupao u skladu sa članom 124. i 125. Zakona o bezbjednosti saobraćaja i da je, saglasno navedenim članovima Zakona, preduzimao određene mjere i radnje”. Prethodno su vještaci utvrdili „da je inspekcijski nadzor bio kontinuiran ne bi došlo do navedenih propusta” koji su, njihov je zaključak, prouzrokovali nesreću.

Neki će reći – sve je to već viđeno. Komisiji za isljeđenje vanrednih događaja Željeznice CG trebalo je manje od 24 sata da zaključi i obznani kako su mašinovođa i kondukteri jedini krivci za nesreću na Bioču u januaru 2006. Članovi te Komisije odlučili su da ignorišu sve dokaze koji su ukazivali na to da je nesrećne putnike u smrt odvukao neispravan voz, kršeći propisane procedure o načinu saobraćanja na dionici Podgorica – Bijelo Polje, sa nepotpunom posadom, dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji godinama nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Saznali smo tada da su crnogorske mašinovođe prije nesreće na Bioču dobile interno Uputstvo prema kome su dužne da iz staničnog depoa prihvate kompoziciju na kojoj ne radi od pet do osam kočionih blokova (od ukupno 64 koliko ih ima na vozu). Na vozu 6103, u Bijelom Polju nijesu radila četiri cilindra!

Jedan od dokumenata prezentovanih tokom suđenja za nesreću na Bioču (pravosnažno je osuđen samo mašinovođa) pokazao je da su tadašnji čelnici ŽCG nekoliko godina ranije od Komisije za kočnice Zajednice jugoslovenskih željeznica zatražili odobrenje za donošenje takve odluke. Taj zahtjev je odbijen, uz obrazloženje do to može uticati na bezbjednost voza, osoblja i putnika. Interni propis je, ipak, donijet koju godinu kasnije. I to nije smetalo nikome od nadležnih sa Željeznice, iz Ministarstva saobraćaja ili Glavnom inspektoru za bezbjednost željezničkog saobraćaja. Tek da se zna – i tada i danas taj posao je obavljao isti čovjek, Radovan Rašo Knežević.

To nije bilo sve. Javnost je, preko Monitora, saznala i da je Željeznica Crne Gore, prije i poslije nesreće kod Bioča, kršila propise o bezbjednosti saobraćaja tako što je vozove kojima su morala upravljati dvojica, stavljala u ruke samo jednog mašinovođe. Iako su postojeći pravilnici i upustva nedvosmisleno nalagali da na pruzi Podgorica – Bijelo Polje u kabini moraju biti dvojica mašinovođa, nadležni sa Željeznice su, kažu zbog uštede, živote svojih putnika stavili u ruke nepotpune posade.

Konačno, pokazalo se da tadašnja ŽCG desetak godina nije organizovala, inače obavezne, periodične provjere stručne obučenosti svojih radnika. O težini tog propusta svjedoči iskaz sudskih vještaka koji su na suđenju okrivljenom mašinovođi voza smrti iznijeli stav da učinjeni propusti „nijesu posljedica neodgovornosti, već proizilaze iz ljudske nesavršenosti, nedovoljnog znanja i pogrešne procjene situacije”!?

Možda ima neke veze: Rešad Nuhodžić, čovjek koji je, kao Izvršni direktor ŽCG, bio odgovoran za većinu pobrojanih nepravilnosti danas je

direktor Direkcije za željeznicu Crne Gore. Kao što i o stanju na crnogorskim prugama i dalje brine Radovan Knežević koji je, kao glavni inspektor za bezbjednost željezničkog saobraćaja, tolerisao sva pomenuta kršenja zakona.

I sada, baš njima, treba da vjerujemo kako su novi vozovi i njihove mašinovođe u redovan saobraćaj uvedeni po redu i zakonu. Bio bi im prvi put.

Zoran RADULOVIĆ