Ubistva novinara i policajaca sa prostora bivše Jugoslavije koji su istraživali kriminalne, duvanske i druge poslove, i spregu politike i kriminala, jedno po jedno dobijaju sudski epilog, ali bez odgovora – ko je i zašto naložio te smrti. Za ubistva su, od Zagreba do Podgorice, osuđeni neposredni izvršioci ili saučesnici, dok, po pravilu, motiv i nalogodavci ostaju neotkriveni.

Vrhovni sud Hrvatske je tako prošle sedmice donio konačnu presudu u slučaju ubistva urednika Nacionala Iva Pukanića i njegovog zamjenika Nika Franića u jesen 2008. Slučaj je u hrvatskom pravosuđu okončan a da se ne zna zašto su Robert Matanić, Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Amir Mafalani, Luka Matanić, Slobodan Đurović i Sreten Jocić (koji se u Srbiji tereti kao organizator) ubili Pukanića i Franića. Nema nalogodavaca.

Sud nije utvrdio šta je bio motiv grupi ljudi sa podebelim dosijeima, od kojih su mnogi označeni kao osobe plaćene za različite likvidacije u podzemlju i od kojih neki dolaze iz obavještajnih struktura, da se udruže kako bi ubili urednika jednog nedjeljnika poznatog po tekstovima o balkanskim duvanskim poslovima. Upitno je i da li je iko od njih ikada uzeo Nacional u ruke.

Tokom sudskog procesa je ustanovljeno, što se navodi i u presudi, da su za ubistvo Pukanića osuđeni dogovorili ,,sa nepoznatim naručiteljem” novčanu nagradu od 1, 5 milion eura.

Optužnica srpskog tužilaštva za organizovani kriminal takođe tereti Jocića da je organizovao kriminalnu grupu 2+koja je ubila Pukanića nakon što je sa ,,za sada neidentifikovanim licem” postigao dogovor da za 1,5 milion eura ubije vlasnika Nacionala.

Ko je dao novac?

Ni u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji, pravosuđe nije dalo odgovor na to pitanje. Srpsko tužilaštvo je u optužnici protiv Jocića kao motiv navelo pisanje Nacionala ,,o kriminalnim poslovima grupa u regionu”. Ali, specijalni sud u Beogradu ukinuo je pritvor Jociću – on je upućen na izdržavanje kazne zbog drugog slučaja: podstrekivanje na ubistvo Gorjana Marjanovića iz davne 1995.

,,Mnogi smatraju da istina nije izašla na vidjelo prije svega da bi neko izrazito moćan bio zaštićen, a da su cijenu platili samo izvršitelji”, ocjenjuje hrvatski Jutarnji list.

Ko je tako moćan da naloži grupi osoba čuvenih u podzemlju da ubiju urednika Nacionala? I konačno, ko je tako moćan da uspijeva ućutkati one koji to znaju i spriječiti da se istina utvrdi kroz institucije?

Da je u pozadini ubistva Iva Pukanića duvanska mafija o kojoj je Nacional pisao, tvrdilo je više svjedoka u procesu protiv osuđenih za ubistvo Pukanića. Jedan od njih je Ratko Knežević, bivši šef trgovinske misije Crne Gore u Vašingtonu i kum crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Na svjedočenju u Zagrebu Knežević je izjavio da su prve prijetnje Pukaniću počele nakon prvih tekstova koje je objavio o duvanskoj mafiji, nakon čega su uslijedili pokušaji podmićivanja, a potom i otvorene prijetnje. ,,Ubio sam mnoge, ubiću i tebe i Pukanića ako to bude trebalo”, navodno je, prema svjedočenju Kneževića u Županijskom sudu, Subotić izgovorio u telefonskom razgovoru. Knežević je tvrdio da je Jocić bio čovjek kojeg je vrh duvanske mafije angažovao kada je trebalo organizirati nečiju likvidaciju.

Knežević je prethodno, u intervjuima u crnogorskim medijima ali i šire, Mila Đukanovića i Stanka Subotića javno označio kao šefove balkanske duvanske mafije, koji stoje i iza ubistava urednika crnogorskog dnevnika Dan Duška Jovanovića, te policijskih funkcionera Gorana Žugića i Belog Raspopovića, koja su takođe ostala nerasvijetljena, bez motiva i nalogodavaca.

Da je Đukanović ,,šef organizovane kriminalne grupe” koja je švercovala duvan tvrdilo je italijansko tužilaštvo. Pukanić je o duvanskim poslovima svjedočio u Italiji, a italijanski tužilac Đuzepe Šelzi izjavio je svojevremeno da je ,,Pukanić bio ključni svjedok u istrazi šverca cigareta na Balkanu”.

Tomislav Marjanović, krunski svjedok u slučaju Pukanić takođe je kao motiv naveo Pukanićeve tekstove o duvanskoj mafiji. Marjanović je učestvovao u organizovanju ubistva, da bi kasnije dobio status svjedoka. Njegov kredibilitet kao svjedoka osporavali su advokati odbrane.

Nedjeljnik Aktual kog vodi Berislav Jelinić, bivši novinar Nacionala koji je s Pukanićem radio na tekstovima o duvanskoj mafiji, objavio je da su istražitelji USKOK-a došli do izvora koji tvrdi da je Pukanić ubijen jer je trebao, poslije Italije, da svjedoči u Crnoj Gori, te da o tome postoji i prepiska u elektronskoj formi. Nacional je objavio snimak Srećka Kestnera, jednog od osumnjičenih u duvanskoj aferi i glavnog svjedoka Nacionala o duvanskoj mafiji, na kom on kaže da će ,,Đukanović i Subotić kad tad ubiti Pukanića”.

Istražitelji USKOK-a utvrdili su da je svega tri nedjelje uoči atentata na Pukanića, na račun Slobodana Đurovića Kardinala, Jocićevog kuma, leglo misterioznih 780.000 eura. Novac je, pisali su hrvatski mediji, uplaćen sa kompanije General Pioneer sa Limasola. Sumnjalo se da iza te kompanije stoji narko bos Darko Šarić a hrvatski mediji pisali su da će USKOK uskoro dobiti i dokaze za to. To se, međutim, nije desilo – radi se o of-šor kompaniji čije je prave vlasnike teško utvrditi.

Poznato je da je Šarić imao poslovne veze sa Stankom Subotićem, preko Canetove kompanije Futura plus, koju su kasnije preuzeli Šarići. Prema beogradskom B92, operativni podaci srpske policije govore da je Subotić sa Šarićem stupio u kontakt kada je u Srbiji protiv njega pokrenuta istraga, zbog šverca cigareta. ,,Pošto je u tom periodu izbegavao da podiže novac sa svojih of-šor računa, da državne institucije ne bi ušle u trag novcu i otkrile vlasnike tih kompanija, Subotić uzima keš od Šarića, a za uzvrat mu ustupa Futuru plus”.

Predstavnici italijanskog pravosuđa su tvrdili, nakon otvaranja afere Šarić, da su se kokain i novac zarađen švercom droge kretali već ustanovljenim „duvanskim rutama”.

Brojne su tvrdnje da se na čelu narko hobotnice nalazi neko moćniji od Šarića. Ovih dana govori se o kotorskom biznismenu Rodoljubu Raduloviću, a srpsko tužilaštvo pominjalo je i ime Branislava Mićunovića, Đukanovićevog moćnog prijatelja kojem je u Italiji počelo suđenje za šverc duvana.

Bez sumnje je jedno – da su Šarić i njegovi imali bliske kontakte i poslove sa vrhovima vlasti u Crnoj Gori. Kao i da su ovdje nesmetano poslovali i prali novac, te vukli milionske kredite od banke povezane sa Đukanovićima i nakon što su u regionu podignute optužnice protiv klana. Šarićevi saradnici, jedan po jedan, nesmetano su napustili Crnu Goru, a crnogorsko tužilaštvo reagovalo je samo po nalozima iz regiona. Šarić je po jednoj verziji napustio Crnu Goru vladinim avionom uputiviši se navodno u Ženevu, gdje stanuje Stanko Subotić. U prisustvu organa reda, u zatvoru su ubijani neki članovi Šarićeve grupe, mogući svjedoci. Ko im je to omogućio?

Tokom procesa za ubistvo Iva Pukanića bilo je pokušaja da se motivi pronađu i van konteksta tekstova Nacionala o duvanskoj mafiji. No oni su uglavnom dolazili spolja, mimo istrage USKOK-a ili svjedoka koji su se pojavili pred zagrebačkim sudom. Tako je, recimo, postojalo i objašnjenje da je ubistvo Iva Pukanića dio hrvatsko-srpsko-crnogorske državno-političko-policijsko-obavještajne urote što je cijelo vrijeme na suđenju u Beogradu tvrdio Jocić. Jedini ozbiljniji pravac bio je sadržaj sefa Ive Pukanića u kom su navodno pronađeni važni materijali koji bi interesovali Hag u procesu protiv hrvatskih generala. Ta dokumentacija je, prema ovoj verziji, nestala. Zagovornici ove teorije vjeruju da bi motiv za ubistvo mogao biti upravo opasni sadržaj Pukanićevog sefa, a nalogodavci u Hrvatskoj.

Priča u Zagrebu liči na priču u Podgorici. Ili je njen nastavak? Vlasnik i urednik lista Dan Duško Jovanović ubijen je u maju 2004. godine, ispred svoje redakcije. Dan je prenosio tekstove o duvanskoj mafiji iz Nacionala. Skoro deceniju nakon toga ne zna se ko je nalogodavac tog zločina. Za razliku od zagrebačke priče, ne zna se čak ni ko je njegov ubica.

Za ubistvo Duška Jovanovića osuđen je, kao saučesnik, Damir Mandić, crnogorski sportista. Apelacioni sud je Mandiću preinačio presudu za saučesništvo u ubistvu Jovanovića sa 30 na 18 godina zatvora. U prvostepenoj presudi je čak navedeno da je Mandić pucao a u drugom dijelu da je sjedio naoružan na zadnjem sjedištu automobila iz koga je Jovanović ubijen.

Nema odgovora na pitanje zašto bi ovaj sporista odlučio da isplanira i saučestvuje u ubistvu urednika Dana. Iako je bilo indicija da su Beranac Vuk Vulević i Baranin Armina Muša Osmanagić mogli imati udjela u ubistvu Duška Jovanovića, oni su oslobođeni sumnji. Prema policijskoj zabilješci, Damir Mandić je tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica detaljno opisao navodnu ulogu Vulevića u ubistvu. Tužilaštvo nije na vrijeme reagovalo, a branioci su Mandiću savjetovali da ćuti. Ta zabilješka nikada nije tretirana kao valjan pravni dokument. Motiv i naručioci ubistva Duška Jovanovića ostali su službeno tajna.

U objavljenim depešama na Vikiliksu našla se i ona bivše zamjenice šefa Misije SAD u Podgorici Arlin Feril koja u telegramu Vašingtonu o suđenju za ubistvo Jovanovića kaže da je ,,neobjašnjiva žurba da se uhapsi jedan član šire zavjere baš kao i očigledna nevoljnost da se uhapsi bilo ko drugi umiješan u to ubistvo”.

Ona je tada istakla da ,,dokazi nikada nesumnjivo nijesu smjestili Mandića na mjesto i u vrijeme kada se zločin desio, niti dokazi pokazuju da je Mandić bio svjestan svrhe oružja i automobila”.

Crnogorsko tužilaštvo je neposredno pred donošenje presude u Zagrebu arhiviralo slučaj Knežević, odnosno istragu o optužbama Ratka Kneževića iznesenim na račun Đukanovića i Subotića u medijima. Tužilaštvo je saopštilo da je Knežević u Zagrebu, po njihovom nalogu, svjedočio da nema materijalnih dokaza i da ne zna ko su nalogodavci i izvršioci ubistava od Duška Jovanovića do Gorana Žugića i Belog Raspopovića. Knežević je demantovao tužilaštvo tvrdeći da su oni ,,izokrenuli činjenice”, te da ostaje pri tome da duvanska mafija stoji iza tih ubistava, ali da on nije ni policajac ni istražitelj da bi se bavio materijalnim dokazima.

Zastupnici porodice Jovanović u postupku koji je trajao pet godina su ukazivali na namještene alibije Vulevića i Osmanagića, koji zahvaljujući tome nijesu procesuirani. Porodica je takođe kao nalogodavce zločina označavala premijera Mila Đukanovića.

Vuk Vulević je optužen a zatim oslobođen optužbi za učešće u ubistvu Slavoljuba Šćekića, policijskog inspektora koji je radio na rasvjetljavanju „slučaja Jovanović” , ali i na drugim važnim istragama vezanim za organizovani kriminal. Za ubistvo Šćekića koje se desilo 2005. godine osuđeni su Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Čila Šćekić i Ljubo Vujadinović.

Jedna za drugom padale su i ostale optužbe protiv njega – za krijumčarenje 200 kilograma kokaina, šverc kafe, utaju poreza. U zatvoru su ga službeno posjećivali najuticajniji funkcioneri Službe. Srpski Blic je pisao da je Vulević bio jedina osoba koja bi prstom mogla da upre u naručioce atentata na Jovanovića, te da je ubistvo Šćekića posljedica opstrukcije istrage atentata na Duška Jovanovića.

Osim što nije dalo motive i imena nalogodavca, u najmanju ruku sumnjivo je što je crnogorsko pravosuđe dva puta ukidalo presudu grupi optuženoj za ubistvo Šćekića zbog štamparskih grešaka u presudi. Sudija Lazar Aković javno je tvrdio da je zbog tog slučaja bio pod pritiskom tadašnje državne tužiteljice Vesne Medenice, kume sestre crnogorskog premijera. Aković je kasnije i razriješen. On je bio sudija i u prvom procesu za ubistvo urednika Dana Duška Jovanovića, kada je Mandić osuđen na 30 godina.

,,Osnovno u tim presudama je to što nijedno nije rasvijetljeno do tog nivoa da se otkriju nalogodavci i kazne u skladu sa zakonom. To govori o nesposobnosti pravosuđa ali i o nedostatku volje da se ti slučajevi ispitaju do kraja, da se ispitaju sumnje javnosti koje odavno postoje”, kaže za Monitor podgorički advokat Veselin Radulović.

Šćekić nije kraj niza nerasvijetljenih ubistava onih koji su povezani za duvanskom aferom. Tu su i ubistvo Gorana Žugića, savjetnika Mila Đukanovića za bezbijednost 2000. godine i Dragana Belog Raspopovića visokog funkcionera državne bezbijednosti, ubijenog dvije godine kasnije. Kada je ubijen Žugić, Đukanović je tvrdio da se radi o političkom obračunu aludirajući na odnose sa Srbijom.

Informacije koje je objavio Monitor da su Žugić i Raspopović bili povezani sa duvanskim tranzitom, nijesu demantovane.

Kako je Monitor već objavio, najkasnije od polovine 1996. Žugić je odlukom Đukanovića, postavljen da „za državu” ubira taksu u Montenegro tabako tranzitu (MTT). Te poslove je odlukom Đukanovića potom preuzeo Raspopović. Kestner je tvrdio u Nacionalu iz 2001. da je Žugića „vrlo vjerovatno” ubio Raspopović.

Ubistva policajaca i novinara koji su istraživali duvansku mafiju i sprege kriminala samo je dio nerasvijetljenih zločina koji vode do vrha. Crnogorsko pravosuđe potrudilo se da zataška i slučaj gdje nijesu potrebni istražitelji da utvrde ko je nalogodavac zločina – deportaciju bosanskih izbjeglica 1992.

U lavirintu pravosuđa ispada da su novinari i urednici medija koje vrh ne kontroliše napadani tek onako, a ne zbog istraživanja o sprezi vlasti i kriminala. Ruka crne internacionale pogubila je neke od njih. Mozak te hobotnice moćan je i živ. Izdaje li i dalje mračne naloge?

Milena PEROVIĆ-KORAĆ