Povežite se sa nama

HORIZONTI

KO SVE RADI I ZA KOJE STRANE SLUŽBE: Špijunski Monti Pajton u Crnoj Gori

Objavljeno prije

2 godine

na

U fokusu sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost bila je nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni. Javnost nije čula ime nijednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa svojim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka. Pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao

 

Da su špijunaža i veze sa stranim obavještajnim službama cijenjen posao u Crnoj Gori se znalo još od turskih vremena. Mnogim Crnogorcima je godilo da došapnu sultanu, veziru, ruskom caru, austrijskom ćesaru i domaćem knjazu šta se radi kod kuće. Kasnije je to bio srpski kralj i na kraju Tito. Iako su Crnogorci kao narod činili svega 2,5 odsto stanovništva Jugoslavije udio crnogorskih kadrova u bezbjedonosnim službama sa činom generala i pukovnika postratovske Titove Jugoslavnije je bio skoro desetostruko veći. Kada je došlo do raskida sa Staljinom desila se  velika sječa crnogorskih kadrova jer su se mnogi svrstali na stranu Rusije uzdajući se  u njenu snagu. Zloglasni logor na Golom otoku primio je disproporcionalno veliki broj Crnogoraca, od kojih su mnogi završili tamo na osnovu lažnih dojava u vremenu takmičenja ko će više prijaviti „narodnih neprijatelja“. Žig Golog otoka je ostavio dubok trag na nacionalno biće Crne Gore u narednim decenijama.

Stigma agentura i ko je čiji se ponovo uveliko vratila sa „antibirokratskom revolucijom“ koju su iznjedrile srbijanska UDBA pod Slobodanom Miloševićem i Kontraobaveštajna služba JNA (KOS). Na prijesto su postavljene marionete u liku Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Na valu velikosrpskog nacionalizma i ratnog požara zlokobni trojac je proganjao sve što je zapadno i liberalno. Novinari, aktivisti za ljudska prava, borci protiv mafije i korupcije i opozicionari su redovno dobijali etikete saradnika CIA-e, MI-6 i BND-a dok su Srbija, Rusija i Kina bile uzor.

Sada je, deklarativno, situacija za Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njenog vođu obrnuta. Svuda se vidi „maligni uticaj“ Rusije i Srbije a borba protiv tih maligniteta se vodi zajedno sa „partnerskim službama“ – istom CIA-om, BND-om i drugim nekadašnjim „neprijateljima srpstva i Crne Gore“. Za Komunističku partiju Kine (KPK) je ostao pijetet i od strane predsjednika Đukanovića i od strane njemu opozicionog Demokratskog fronta (DF) koji su poslali čestitke sa hvalospjevima i srdačnim željama komunističkom vođstvu tokom nedavnog Kongresa KPK na kome je spektakularno fizički udaljen bivši vođa partije.

Sjednica skupštinskog Odbora za bezbjednost od 28. oktobra na kojoj su saslušani nedavno smijenjeni direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Savo Kentera i razriješeni vanjski ministar Ranko Krivokapić je dostini ličila na nastavak kultnog humorističkog filma Balkanski špijun.

U fokusu je bila nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ po riječima Krivokapića na javno prenošenoj sjednici Vlade u vrijeme akcije. Na kraju je ispalo da se tresla gora a rodio miš. Javnost nije ni vidjela ni čula ime niti jednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Krivokapićevog ministarstva Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka, a pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao.

Mediji su još objavili  da je od 28 osoba kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru i nekoliko srbijanskih državljana. Radi se prevashodno o Vladimiru Božoviću, ambasadoru Srbije u Crnoj Gori koji je proglašen nepoželjnim u zadnjim danima Vlade Duška Markovića, Vladimiru Mandiću, bivšem srpskom rukometašu i reprezentativcu, Danetu  Šijanu, proslavljenom rukometnom golmanu nekadašnje reprezentacije Srbije i Crne Gore. Na listi su navodno i crkvena lica – protojerej stavrofor Velibor Džomić, bivši paroh Podgorički i koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko – primorske (i rado viđen gost kod Đukanovićevih tajkuna) i arhimandrit Danilo, iguman manastira Dajbabe. Na kraju se navodi i ime Bratislava Stojiljkovića vlasnika Adria Management Services (Adria MS) i predsjednik Upravnog odbora Adria-Jadran medijske grupe. Mimo ovoga i šest službenika Ambasade Rusije u Podgorici su protjerani, pa se osoblje svelo na ambasadora i otpravnika poslova.

Predsjednik Odbora za bezbjednost i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević je akciju Đukanovićevog Kentere na Odboru nazvao „srbofobijom, targetiranjem čitavog naroda i sveštenika“ te je optužio Kenteru da je „registrovani agent CIA-e“. Knežević je istakao da „ako je nekog trebalo da uhapsite i ispitate, to je Milan Roćen, jer je on glavni ruski čovjek u Crnoj Gori“. Njegov stranački kolega Andrija Mandić je ponovio optužbe o „registrovanim agentima tajnih službi“, da „špijuni stranih zapadnih službi postavljaju moralne etalone“ i da „u ambasadama tačno znate punktove koji djeluju (obavještajno)“.

Krivokapić je optužio Kneževića da „radi po nečijem nalogu“, aludirajući na zvanični Beograd i Kremlj, dok je Danijel Živković iz DPS-a rekao da se Kenterinom „akcijom“ zapravo „prekida lanac ruske špijunaže u CG“ i pitao Kneževića da li dobija ikakve instrukcije iz Beograda.

Knežević je odgovorio da onaj koji tvrdi da on radi za strane interese „laže kao pas“ i da je „nesoj i fukara“.

Bivši direktor ANB-a je na početku rekao da je njegov pokojni otac podigao crkvu Sv. Save u Paštrovićima dok je on lično išao u crkvu kad drugi nisu dodavši da „oni koji ne žele da poštuju ovu državu, institucije sistema, ne žele dobro ovoj državi, oni ovdje nemaju šta da traže“. Kentera je objasnio da su „sva lica sa razlogom stavljena na listu… i to su stvari koje nisu rađene ad hoc“. Onda je Kentera, isto kao i Krivokapić na njegovom Twitter nalogu, pokušao povezati njegovu smjenu sa udarom na rusku špijunsku mrežu jer „smo počeli sa raščišćavanjem strane agenture ali smo u tome prekinuti“ i da je „indikativno da u jeku akcije“ bude smijenjen.

Kentera je dugo kao predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore često bio viđen u društvu američkih i drugih zapadnih diplomata i zvaničnika Alijanse kao i da je njegova organizacija radila na propagiranju ulaska u NATO. ASCG je dobio i izdašnu donaciju za osnivanje Digitalnog forenzičkog centra (DFC) koji je trebao biti u službi borbe protiv malignih uticaja i da promoviše zapadne vrijednosti. Međutim, DFC je sredinom septembra 2021. objavio detaljnu studiju Uloga Rusije na Balkanu – Slučaj Crne Gore. U studiji, koja je prevedena i dijeljena stranim diplomatama od strane DPS funkcionera i čiju je kopiju na sjednici Odbora pokazao lider DF-a Mandić, DFC se „studiozno“ bavio ruskim malignim uticajem u Crnoj Gori tako što se temeljno oslanjao na DPS partijska saopštenja i navode nekadašnjeg KOS-ovog operativca i kasnijeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Studija DFC je  „studiozno“ izbjegla pomenuti bilo kakve veze Đukanovića i DPS-a sa ruskim službama, mafijom i oligarsima i njihovoj velikoj zasluzi što je Crna Gora postala „suverena“ država po uzoru na Putinovu Rusiju. Studija je pomenula sporazum Kneževićeve Demokratske narodne partije o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom preskočivši da je DPS još 2011. potpisao isti strateški sporazum sa Putinovom strankom kojeg se nikada nije odrekla. Tada je DPS-ov Rajko Kovačević izjavio „da DPS ne prepoznaje tu partiju kao diktatorsku, Jedinstvena Rusija je partija koja ima od 315 od 450 deputata u ruskoj Dumi i mi smo prava adresa za razgovor i ostvarivanje strateških saradnji i interesa koje želimo u razvoju naših odnosa”. DFC se nije osvrnuo ni na veliki broj izvještaja State Deparmenta o pranju ruskog novca u Đukanovićevoj „državi“ i instaliranju ruskih obavještajaca u institucije sistema. Ni riječju nije pomenuta pohara Crne Gore od strane KGB-FSB „investitora“ u KAP-u, Željezari i hotelima na primorju sve uz blagoslov tobože evroatlantske DPS vlasti.

Interesanto je i da su sve To Be Secure (2BS) konferencije Atlantskog saveza održavane u Hotelu Splendid čiji je osnivač i većinski vlasnik general i bivši direktor KGB/FSB-a Viktor Ivanjenko što se bez problema može utvrditi uvidom u Registar privrednih subjekata (CRSP) i na šta je ranije ukazivao lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Državni službenik sa platom i glavni obavještajac Rusije koji je postao vlasnik lanca hotela u Crnoj Gori i Španiji je izgleda nešto potpuno normalno za Kenterinu NVO i što se takođe ne pominje u DFC Studiji, pogotovo kad se zna da su glavni posjetioci hotela iz istog kriminalnog i obavještajnog miljea. Možda je to i razlog potpune šutnje zapadnih ambasada i ministarstava na smjenu Kentere, Krivokapića i Raška Konjevića. U razgovorima za Monitor nekoliko diplomata iz starih članica Alijanse vide da glavi ruski uticaj u Crnoj Gori se i dalje ostvaruje preko ljudi iz najbližeg okruženja predsjednika države „jer se unosne veze sa ruskom mafijom i službama ne prekidaju tek tako uprkos slatkorječivoj retorici“.

Da je DPS prava adresa za razgovor i stratešku saradnju i da DF prije ima ulogu „korisnih idiota“ (po KGB terminologiji) indirektno je priznao i Andrija Mandić na sjednici Odbora rekavši da „dok smo mi vodili najveću bitku za očuvanje zajedničke države, znate ko je podržao nezavisnu Crnu Goru? Upravo ti (ruski) partneri Milana Roćena“ dodavši da DPS-u „nije smetalo što su pomogli da naprave nezavisnu Crnu Goru… imate telefonske razgovore, svo to postoji i onda vi sada poptuno bezgrešni počnete optuživati nas“. Andrija Mandić je implicitno priznao da dok je trajalo suđenje za tzv. državni udar da su zapravo srpske službe aktivno pomogle Đukanovićev i Katnićev narativ.

Mandić je ulogu Roćena uporedio sa ulogom Titovog glavnog obavještajca Ivana Steva Krajačića rekavši da su „nakon Krajačićeve smrti došli ruski agenti da razduže njegovu radio-stanicu kojom se redovno javljao Moskvi − to što je bio Stevo Krajačić za Titovu Jugoslaviju to je vaš Milan Roćen za Crnu Goru“.  Roćen je, po Mandićevim riječima, „glavni protagonist ove (Kenterine) vrijednosti“ sa kojim  „juri i vitla za navodnim ruskim agentima po CG, tako da te duple igre, te dupljake, triplake ta svakakva čuda koja se dešavaju u službama bezbjednosti“ se treba čuvati jer su to osobe „koje su danas spremne da budu jedno, sjutra drugo  a preksjutra treće“. Mandić je otkrio i kako je išlo druženje sa stranim diplomatama uoči izbora u avgustu 2020. godine rekavši da  je „nosilac naše liste jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“.

Miloistički i prosrpski mediji u Crnoj Gori su glasno odćutali prozivke na račun glavnog savjetnika predsjednika Đukanovića Milana Roćena (ujedno i neformalnog ministra dvora) kao osobe koja je stvarni šef ruske agenture u Crnoj Gori i pretpostavljeni Radomiru Sekuloviću. DPS mediji ćute o vezama sa Rusijom dok prosrpskim portalima teško pada činjenica da voljeni Putin više voli Mila nego crnogorske Srbe. Tužilaštvo se do sada takođe nije oglašavalo na direktne prozivke premijera Dritana Abazovića i lidera DF-a protiv Roćena i njegovog šefa.

Trag ljubavi

Uprkos strateškoj orijentaciji Crne Gore, odnosi sa Rusijom će uvijek biti među glavnim pravcima naše strateške vanjskopolitičke strategije. Niko ne može da zamijeni mjesto Rusije – ni Evropska unija ni NATO. Ovo nisu prazne riječi – Milan Roćen (RIA Novosti 2007. god.)

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

SLUČAJEVI GREČIN I PELINJAGRA: Državni nemar opet da plate građani

Objavljeno prije

2 dana

na

22 Novembra, 2024

Objavio:

Ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela je tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije. Mjesec prije toga, Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela

 

Nije mali broj primjera da su crnogorski tužioci nemarom, neznanjem ili svjesnom opstrukcijom istraga doveli do pada optužnica na sudu. Javnost je posebno bila u prilici slušati o milionskim odštetama pripadnicima klanova Šarić i Kalić, i pored toga što su u drugim državama njihovi šefovi pravosnažno osuđivani za teška krivična djela.

Osim domaćih tužbi i međunarodnih arbitraža, nedavno su u sudovima zaprimljene i tužbe stranih državljana koji su nezakonito zatvarani ili pretrpjeli maltretiranje državnih službenika.  Prošle sedmice je objavljeno da je ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije.

Mjesec prije toga,  Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura,  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela, nakon što ju je crnogorska policija navodno spasila od trafikinga osumnjičene kriminalne grupe američkog državljanina Vitalija Grečina. Policija je u akciji sprovedenoj 31. oktobra tvrdila da je spasila 18 djevojaka (državljanki Ukrajine, Rusije i Izraela) iz luksuznog Hotela Ridžent u Porto Montenegru u Tivtu u kome je Grečin zakupio čitav sprat.

Policija i tužiteljka Ana Kalezić tvrde da su djevojke bile žrtve trafikinga. Pravna zastupnica osam djevojaka (uključujući i Pindak) je nedavno podnijela Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Tivtu krivičnu prijavu protiv NN lica zaposlenih u Upravi policije – Odjeljenje bezbjednosti Tivat zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja.

Policajci su, navodi se, prekoračili  ovlašćenja i nehumano i ponižavajuće se odnosili prema djevojkama. Kao dokaz se navode izjave iz spisa Višeg državnog tužilaštva u Podgorici (Kti br. 149/23).

O ovom navodnom slučaju trafikinga ljudi, Monitor je već pisao. Suđenje je zakazano za 28. novembar u Višem sudu. Optuženi Grečin i dva državljanina Ukrajine i jedan Rusije u pritvoru su već više od godinu dana. Spisi predmeta u koje smo imali uvid,  pokazuju da djevojke tvrde da su došle dobrovoljno na foto sesije za koje su naknadno dale pisani pristanak u za to predviđenim formularima . Kod svih su nađena putna dokumenta i znatne količine novca što je nesvakidašnji slučaj u trafikingu ljudi. Od 15 saslušanih, njih 10 je imalo ozbiljne primjedbe na policijsko ponašanje. U iskazima datim u novembru prošle i januaru i februaru ove godine, one opisuju ponašanje policije kao „grubo“, „užasno“ i „surovo“, i da su tretirane ne kao žrtve trafikinga već kao osumnjičene.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 22. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NJEGOŠ I NJEGOŠEVSKA CRNA GORA: U slavu mitova, (proto)tajkuna i podjela

Objavljeno prije

1 sedmica

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Njegošev  stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina

 

 

Treći put zaredom proslavlja se Njegošev dan i crnogorski praznik kulture. Skupština Crne Gore ga je decembra 2021. godine ustanovila kao državni praznik sa dva neradna dana – 13. i 14. novembar. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je, čestitajući praznik, istakao da je „Njegoš je ostavio neizbrisiv trag u duši i srcu našeg naroda, …i (da) gradeći modernu, prosperitetnu, pomirenu i stabilnu Crnu Goru, nikada ne zaboravimo njenu bogatu i slavnu istoriju“. Mandić je i ovaj praznik iskoristio da pozove na „zajednički bratski iskorak i da se ponovo podigne Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu“. Time bi kapela, uz „sadašnji spomenik kulture“ tj. Meštrovićev mauzolej, bila „mjera pomirenja i ozdravljenja Crne Gore“. Kapela je samo jedna od identitetskih agendi koju forsira navodno pomirljivi Mandić i blok partija (NSD-DNP-SNP) čija glava je zvanični Beograd.

Ovakve stavove odavno zagovaraju  episkopi Srpske crkve (SPC), kao još jedna ruka beogradske vlasti i njenih službi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je krajem jula 2022. godine rekao da će kapela na Lovćenu biti obnovljena „kad napravimo otklon od zle komunističke misli i od kulta ličnosti Josipa Broza i kad se očistimo od ustašluka, koji je zahvatio donekle Crnu Goru“. Mitropolit nije  ulazio u detalje navodnog ustašluka. Ustvrdio je da je navodni direktni nalogodavac rušenja zavjetne kapele, koja je nekada krasila i crnogorski socijalistički grb, bio Josip Broz Tito.

Mitropolitu Joanikiju ne smeta rušenje Njegoševe kapele (djelimično oštećene austrougarskom granatom 1916.) posvećene Svetom Petru Cetinjskom od strane srbijanskih kolonijalnih vlasti 1925. godine. Tada je srpski kralj Aleksandar sagradio novu kapelu sa novim kamenom (iako je stara mogla da se obnovi) u čast rođenja svoga sina prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića i posvetio je Sv. Đorđu umjesto Sv. Petru Cetinjskom. Srpski istoričar Vladimir Dedijer je 20. avgusta 1970. u Borbi napisao: „Aleksandrova zadužbina je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918…i ujedno simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije…“. Kamen za Aleksandrovu kapelu je 1925. donesen iz Srbije – iz Venčaca kod Aranđelovca.

Iako je Njegošev pjesnički genije nesporan njegov stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina. Navodna Istraga poturica, Kosovski zavjet i drugi mitovi služili su kao inspiracija i opravdanje za bezbroj nedjela i nesreća koje su zadesile jugoslavenske narode u zadnjih vijek i po.

Petar II Petrović Njegoš  je od dolaska na crnogorski tron (i duhovni i svjetovni) krajem 1830. godine radio na zavođenju jake centralne vlasti  i formiranju državnih institucija. Nepunu godinu kasnije se donose odluke o osnivanju  Senata, Gvardije i Perjanika. Uvodi se i obavezno (u narodu nepopularno i onda i danas) plaćanje poreza. Vladika je uspio na teritoriji pod svojom svjetovnom kontrolom objediniti svu vlast. Svaki otpor je kršen bez milosti, pogotovo plemenskih glavara.  Sa stvaranjem državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Rade Tomov i dinastija Petrović – Njegoš. Novi glavarski sloj mu je bio bezrezervno odan. U zamjenu novi glavari i njihove porodice su dobili privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Vladika Rade je držao distancu od direktnog prljanja. Na vrh državnog kartela postavio je svog brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Crnogorski istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu sa inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu solju i drugim strateškim proizvodima uvezenim iz Primorja i drugih krajeva. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno,  imajuću u vidu siromaštvo ogromnog dijela stanovništva.

Prvi brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Prvi otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Prvi ujak i komandant ozloglašene Gvardije je bio još žešći.  Austrijski kapetan i obavještajac Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase i koji je svoga vlastitog oca ubio u Crnoj Gori”.

Vladavina Njegoša i tajkunske klike oko njega je izazivala nezadovoljstvo stanovništva i žalbe na račun vlasti. Informacije o stanju u zemlji su došle do ruskog konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića, koji je on proslijedio ruskoj vladi. Papović navodi da je zbog izvještaja o brojnim zloupotrebama Njegoš 1837. godine otputovao u Rusiju kako bi se opravdao pred ruskom vladom. Tamo je izjavio bezrezervnu odanost Rusiji, što je u  situaciji trvenja sa Austro-Ugarskom bilo sasvim dovoljno Rusima da znaju da mogu računati na Njegoša. Nakon toga je Rusija zažmurila na njegove tajkune i nasilja koje su sprovodili. Sličnosti sa sadašnjim vremenima su očigledne.

Kada je Petar II umro 1851. godine ostavio je samo gotovine 100 hiljada forinti.  Dragutin Papović navodi da se radilo o velikoj sumi jer je, za poređenje, Crna Gora ugovorom iz 1837. godine prodala manastir Maine sa cjelokupnim imanjem za 17 hiljada forinti.

Prethodnik mitropolita Joanikija, pokojni mitropolit Amfilohije Radović pokušao je otići dalje sa afirmacijom  „njegoševskih vrijednosti“ i kanonizovati ga kao Lovćenskog tajnovidca 2013. godine. Pokušaj nije prošao na Saboru u Beogradu jer su pokojni patrijarh Irinej Gavrilović i srbijanska vlast zazirali od sve autonomnijeg Amfilohija.

Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske Njegoš je ipak prikazan kao Sveti mitropolit Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac koji se praznuje 19.maja. Na prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unesena u Cetinjski manastir, predstavljen je  u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci drži lovćensku Crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa završnim (i jedinim) stihovima iz Luče mikrokozme posvećenim Hristu. Prvi hram posvećen Lovćenskom Tajnovidcu podignut je u Baru, u porti Hrama Svetog Vladimira. Tadašnji protojerej dr Velibor Džomić je objasnio da se mitropolit Amfilohije odlučio za taj čin kao izraz želje vjernika, odnosno naroda u Crnoj Gori koji Njegoša smatra svecem i zato je takav prijedlog poslat Saboru.

U memoarima iz 1838. godine Fridrih Orešković je na osnovu ličnog poznanstva naveo da je Njegoš pred njim izjavio „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“.  Orešković navodi da je Njegoš jednom pozvao u rezidenciju dva glavara iz najuglednije porodice (kneza Kaluđerovića), koji su se protivili jednoj novini koju je on uveo u zemlji, i samovoljno, bez sudske presude, naredio  da se pobiju.

Andrija Mandić i njemu slični često vole sebe nazivati tradicionalnim njegoševskim Crnogorcima i baštinicima njegoševske Crne Gore pozivajući se, isključivo, na njegovu  veličanstvenu epsku poeziju. Demontaža korumpiranog i u kriminalu ogrezlog Đukanovićevog sistema su daleko od prioriteta ovog bloka. Njihov srbijanski gospodar baštini iste vrijednosti kao i prethodni vladar Crne Gore. Obojica se mogu sasvim slobodno pohvaliti da su nastavak „slavne i slobodarske istorije“ i  navodnih „njegoševskih vrijednosti“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

VIJEK OD ZLOČINA U ŠAHOVIĆIMA: Srpska cenzura za Đilasovu Besudnu zemlju

Objavljeno prije

2 sedmice

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Navodni povod za najveći mirnodobski pokolj u Crnoj Gori,  pogrom muslimanskog življa 1924., bilo je ubistvo Boška Boškovića.  Bošković je bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković.  Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari.  Vlasti kralja Aleksandra su zločin zataškale.  Muslimanska sela u Vraneškoj dolini su  opustjela

 

Ovog vikenda – 9. i 10. novembra će se navršiti 100 godina od najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori koja je tada bila ( obespravljeni) dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) pod dinastijom Karađorđević. Pogrom muslimanskog stanovništva Vraneške doline pod palicom Beograda su izvršili gotovo isključivo tamošnji pravoslavci – Crnogorci i Srbi.. Među njima je bio i ne mali broj pristalica samostalne Crne Gore  razočaranih ujedinjenjem jer su smatrali da nisu adekvatno nagrađeni od nove vlasti.

U knjizi Besudna zemlja Milovan Đilas, jedan od vođa jugoslovenskog pokreta,  kasnije proganjani disident, detaljno je opisao tadašnje strahote. Učesnik tog događaja bio je njegov otac  Nikola – pobornik crnogorske nezavisnosti i dinastije Petrovića, koji je shvatajući novu realnost, neoduševljeno prihvatio komandu nad žandarmerijom u Kolašinu nakon 1918. Kasnije je kao umirovljeni oficir učestvovao u pogromu. .

Besudna zemlja je 1958. godine  objavljena u Njujorku na engleskom, u vrijeme kad je Milovan Đilas već bio u komunističkom zatvoru. Kasnije edicije objavljene u Beogradu na srpskom, od 2005. će pretrpjeti vidne cenzure navodno proevropskih srpskih vlasti.

Navodni povod za pokolj je bilo ubistvo Boška Boškovića, zagovornika Ujedinjenja i glavara nove vlasti koju je služio. Bošković je, po opisima, bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Bio je „čovjek pogodan da brzo slomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima“. Prema pristalicama crnogorske samostalnosti nije imao milosti. Ono što mu posebno „nije opraštano, ni zaboravljano“ su silovanja žena i djevojaka i tu se, po navodima, „nije ustezao od zloupotrebe vlasti“. Đilas navodi, da su „u njegovu kancelariju dovođene osumnjičene mlade djevojke, ili uopšte ljepše žene koje nije imao ko da zaštiti. Tada su stražari čvrsto držali stražu pred njegovim vratima, ne puštajući nikoga unutra“.

„Kada su protivnici ujedinjenja skršeni“ Boško je otišao iz Kolašina i „naglo se bogatio, pritiskajući muslimanske zemlje po Sandžaku“. U jesen 1924. godine, ubijen je iz zasjede, na putu od Šahovića ka Mojkovcu. Đilas piše da se „na sahranu slegao čitav kraj… i mnogi iz drugih krajeva Crne Gore“. Vlasti su isticale „njegovo junaštvo i slavno ime“. Kako se ubistvo dogodilo u Sandžaku, tj. s „one strane Tare – davnašnje krvave međe između dvije vjere… nije bilo teško tužbalicama, lelekačima i govornicima da pokrenu gomilu u osvetnički pohod protiv muslimana“.

Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, begovi kojima je agrarna reforma uzela imanja. Osim oduzimanja zemlje ova dvojica se „nisu mogli pomiriti s prodiranjem Crnogoraca u njihove krajeve, s vladavinom krsta nad polumjesecom“. „Obično su četovali ljeti, a zimi se prebacivali u Arbaniju, gdje je Jusufa i našao metak plaćen iz Jugoslavije, dok se Husein konačno sklonio u Tursku“.

Kako navodne ubice nisu bile dostupne „u pojmovima Crnogoraca bilo je to kao da su svi muslimani krivi za Boškovu smrt“. Za masu koja se okupila na sahrani odmah se rodila teorija zavjere da se ljudi kao Boško Bošković, „ne ubijaju bez velikog dogovora“. Političari koji su forsirali tu priču masi su imali svoje porive – „da oslabe snagu i jedinstvo muslimana, koji su se pribirali nakon ratnih nedaća“. Tako je „stoljećima uvriježena mržnja na Turke, osveta za ono što su muslimani činili stoljećima…i spontana glad za turskom zemljom, koju muslimani kao bespravno drže – još od Kosova“ ponovo dobila zamah.

Odmah po sahrani, bez velikog dogovaranja se izvuklo skriveno oružje- „i krenuše na muslimane“. „Muslimansko stanovništvo, protiv kojeg su išli, bilo je nenaoružano, i inače mahom neratoborno“ tako da je „pljačka od 1918. godine bila nevina igra prema ovome“. Nikola Đilas se pravdao da je mislio da će samo biti smaknuto nekoliko muslimanskih prvaka.Prema pisanju nekih autora ubijeno je oko tri stotine pedeset ljudi, mnogi na grozovit način. Drugi autori navode znatno veću brojku ubijenih, preko hiljadu.

Stvari su se brzo otrgnule kontroli, „čak i iz ruku onih koji su predvodili rulju“, piše Milovan Đilas.  Neki su ubijali samo mušku djecu od 10, 15, 18 godina naviše, kako je ko u glavi sam sebi granicu postavio. Drugi su „otimali bebe iz naručja majki i sestara i na njihove oči ih klali“. Kasnije su se ubice pravdale da ih „ne bi klali već ubili metkom, samo da su ih majke i sestre ostavile njima same“. Hodžama su „čupali brade i urezivali im krstove na čelu“. U jednom su selu „grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili… poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom“. Jedna je grupa napala usamljeno domaćinstvo gdje je seljak upravo derao jagnje zakačeno za grane drveta. Prvobitni plan je bio da ga ustrijele i spale mu kuću, ali im je dranje jagnjeta dalo monstruoznu ideju da naglavačke objese čovjeka i polako ga živog oderu. Đilas u Besudnoj zemlji navodi da je bilo je i silovanja, “ što je to do tada Crnogorcima bilo nepojmljivo“. Ovi najgrozniji opisi sadističkog divljanja rulje ne postoje u srpskom cenzuriranom izdanju knjige. Drugi djelovi su prepravljani u skladu sa narativom režimske štampe kralja Aleksandra.

Žandarmerijske vlasti u Šahovićima su „dojavile rulji da će sprovesti za Bijelo Polje veću grupu muslimana pohapšenih pod izgovorom da budu spašeni, jer im je život u opasnosti“. Crnogorci su ove „dočekali na zgodnom mjestu i pobili“ – njih pedesetak. Đilas navodi da je postojao i plan da se isti scenario desi muslimanima u Bijelom Polju koji su „miran i vrijedan narod“. Međutim, neki srpski armijski oficiri kada su saznali šta se sprema su intervenisali i u zadnjem trenu spriječili pokolj. Dio vezan za Bijelo Polje i časne srpske oficire je takođe uklonjen u srpskom izdanju.

„Moj otac, koji nije bio sklon surovostima… je osjećao stid… kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne pijanci poslije izvršenog nedjela. Ja i najstariji brat, smo bili zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za ruljom, mada u pokolju nije učestvovao. Kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen“, piše Milovan Đilas..

Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari koji su „pobojali njegovog bogaćenja i daljeg uspona“ uz „mnogo računa neprečišćenih od ranije“. „To je moj otac doznao kasnije“ navodi  Đilas. „Glavari koji su organizovali ubistvo, međutim, nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana…potajno se nadujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane“.

Vlasti kralja Aleksandra su čitav zločin zataškale. „Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe“ piše Đilas. Najavljena je obimna istraga ali je „sve ispalo sprdnja s pravdom“.

Muslimanska sela su opustjela…” Počeli su da se sele mahom u Tursku, prodajući imanja budzašto. Šahovićki srez, dijelom i bjelopoljski, nešto istrebljenjem, a nešto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su crnogorcima“.

Sadašnje vlasti koje navodno baštine EU vrijednosti još ćute na pozive za komemoraciju. Rezolucija o genocidu koji su potpisali poslanici Bošnjačke stranke (BS) u crnogorskoj Skupštini je i dalje na čekanju. Nacionalno ostrašćenom šefu parlamenta Andriji Mandiću se tek ne žuri.

Vujaklija definiše ćutanje kao znak odobravanja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo