Povežite se sa nama

HORIZONTI

KO SVE RADI I ZA KOJE STRANE SLUŽBE: Špijunski Monti Pajton u Crnoj Gori

Objavljeno prije

2 godine

na

U fokusu sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost bila je nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni. Javnost nije čula ime nijednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa svojim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka. Pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao

 

Da su špijunaža i veze sa stranim obavještajnim službama cijenjen posao u Crnoj Gori se znalo još od turskih vremena. Mnogim Crnogorcima je godilo da došapnu sultanu, veziru, ruskom caru, austrijskom ćesaru i domaćem knjazu šta se radi kod kuće. Kasnije je to bio srpski kralj i na kraju Tito. Iako su Crnogorci kao narod činili svega 2,5 odsto stanovništva Jugoslavije udio crnogorskih kadrova u bezbjedonosnim službama sa činom generala i pukovnika postratovske Titove Jugoslavnije je bio skoro desetostruko veći. Kada je došlo do raskida sa Staljinom desila se  velika sječa crnogorskih kadrova jer su se mnogi svrstali na stranu Rusije uzdajući se  u njenu snagu. Zloglasni logor na Golom otoku primio je disproporcionalno veliki broj Crnogoraca, od kojih su mnogi završili tamo na osnovu lažnih dojava u vremenu takmičenja ko će više prijaviti „narodnih neprijatelja“. Žig Golog otoka je ostavio dubok trag na nacionalno biće Crne Gore u narednim decenijama.

Stigma agentura i ko je čiji se ponovo uveliko vratila sa „antibirokratskom revolucijom“ koju su iznjedrile srbijanska UDBA pod Slobodanom Miloševićem i Kontraobaveštajna služba JNA (KOS). Na prijesto su postavljene marionete u liku Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Na valu velikosrpskog nacionalizma i ratnog požara zlokobni trojac je proganjao sve što je zapadno i liberalno. Novinari, aktivisti za ljudska prava, borci protiv mafije i korupcije i opozicionari su redovno dobijali etikete saradnika CIA-e, MI-6 i BND-a dok su Srbija, Rusija i Kina bile uzor.

Sada je, deklarativno, situacija za Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njenog vođu obrnuta. Svuda se vidi „maligni uticaj“ Rusije i Srbije a borba protiv tih maligniteta se vodi zajedno sa „partnerskim službama“ – istom CIA-om, BND-om i drugim nekadašnjim „neprijateljima srpstva i Crne Gore“. Za Komunističku partiju Kine (KPK) je ostao pijetet i od strane predsjednika Đukanovića i od strane njemu opozicionog Demokratskog fronta (DF) koji su poslali čestitke sa hvalospjevima i srdačnim željama komunističkom vođstvu tokom nedavnog Kongresa KPK na kome je spektakularno fizički udaljen bivši vođa partije.

Sjednica skupštinskog Odbora za bezbjednost od 28. oktobra na kojoj su saslušani nedavno smijenjeni direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Savo Kentera i razriješeni vanjski ministar Ranko Krivokapić je dostini ličila na nastavak kultnog humorističkog filma Balkanski špijun.

U fokusu je bila nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ po riječima Krivokapića na javno prenošenoj sjednici Vlade u vrijeme akcije. Na kraju je ispalo da se tresla gora a rodio miš. Javnost nije ni vidjela ni čula ime niti jednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Krivokapićevog ministarstva Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka, a pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao.

Mediji su još objavili  da je od 28 osoba kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru i nekoliko srbijanskih državljana. Radi se prevashodno o Vladimiru Božoviću, ambasadoru Srbije u Crnoj Gori koji je proglašen nepoželjnim u zadnjim danima Vlade Duška Markovića, Vladimiru Mandiću, bivšem srpskom rukometašu i reprezentativcu, Danetu  Šijanu, proslavljenom rukometnom golmanu nekadašnje reprezentacije Srbije i Crne Gore. Na listi su navodno i crkvena lica – protojerej stavrofor Velibor Džomić, bivši paroh Podgorički i koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko – primorske (i rado viđen gost kod Đukanovićevih tajkuna) i arhimandrit Danilo, iguman manastira Dajbabe. Na kraju se navodi i ime Bratislava Stojiljkovića vlasnika Adria Management Services (Adria MS) i predsjednik Upravnog odbora Adria-Jadran medijske grupe. Mimo ovoga i šest službenika Ambasade Rusije u Podgorici su protjerani, pa se osoblje svelo na ambasadora i otpravnika poslova.

Predsjednik Odbora za bezbjednost i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević je akciju Đukanovićevog Kentere na Odboru nazvao „srbofobijom, targetiranjem čitavog naroda i sveštenika“ te je optužio Kenteru da je „registrovani agent CIA-e“. Knežević je istakao da „ako je nekog trebalo da uhapsite i ispitate, to je Milan Roćen, jer je on glavni ruski čovjek u Crnoj Gori“. Njegov stranački kolega Andrija Mandić je ponovio optužbe o „registrovanim agentima tajnih službi“, da „špijuni stranih zapadnih službi postavljaju moralne etalone“ i da „u ambasadama tačno znate punktove koji djeluju (obavještajno)“.

Krivokapić je optužio Kneževića da „radi po nečijem nalogu“, aludirajući na zvanični Beograd i Kremlj, dok je Danijel Živković iz DPS-a rekao da se Kenterinom „akcijom“ zapravo „prekida lanac ruske špijunaže u CG“ i pitao Kneževića da li dobija ikakve instrukcije iz Beograda.

Knežević je odgovorio da onaj koji tvrdi da on radi za strane interese „laže kao pas“ i da je „nesoj i fukara“.

Bivši direktor ANB-a je na početku rekao da je njegov pokojni otac podigao crkvu Sv. Save u Paštrovićima dok je on lično išao u crkvu kad drugi nisu dodavši da „oni koji ne žele da poštuju ovu državu, institucije sistema, ne žele dobro ovoj državi, oni ovdje nemaju šta da traže“. Kentera je objasnio da su „sva lica sa razlogom stavljena na listu… i to su stvari koje nisu rađene ad hoc“. Onda je Kentera, isto kao i Krivokapić na njegovom Twitter nalogu, pokušao povezati njegovu smjenu sa udarom na rusku špijunsku mrežu jer „smo počeli sa raščišćavanjem strane agenture ali smo u tome prekinuti“ i da je „indikativno da u jeku akcije“ bude smijenjen.

Kentera je dugo kao predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore često bio viđen u društvu američkih i drugih zapadnih diplomata i zvaničnika Alijanse kao i da je njegova organizacija radila na propagiranju ulaska u NATO. ASCG je dobio i izdašnu donaciju za osnivanje Digitalnog forenzičkog centra (DFC) koji je trebao biti u službi borbe protiv malignih uticaja i da promoviše zapadne vrijednosti. Međutim, DFC je sredinom septembra 2021. objavio detaljnu studiju Uloga Rusije na Balkanu – Slučaj Crne Gore. U studiji, koja je prevedena i dijeljena stranim diplomatama od strane DPS funkcionera i čiju je kopiju na sjednici Odbora pokazao lider DF-a Mandić, DFC se „studiozno“ bavio ruskim malignim uticajem u Crnoj Gori tako što se temeljno oslanjao na DPS partijska saopštenja i navode nekadašnjeg KOS-ovog operativca i kasnijeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Studija DFC je  „studiozno“ izbjegla pomenuti bilo kakve veze Đukanovića i DPS-a sa ruskim službama, mafijom i oligarsima i njihovoj velikoj zasluzi što je Crna Gora postala „suverena“ država po uzoru na Putinovu Rusiju. Studija je pomenula sporazum Kneževićeve Demokratske narodne partije o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom preskočivši da je DPS još 2011. potpisao isti strateški sporazum sa Putinovom strankom kojeg se nikada nije odrekla. Tada je DPS-ov Rajko Kovačević izjavio „da DPS ne prepoznaje tu partiju kao diktatorsku, Jedinstvena Rusija je partija koja ima od 315 od 450 deputata u ruskoj Dumi i mi smo prava adresa za razgovor i ostvarivanje strateških saradnji i interesa koje želimo u razvoju naših odnosa”. DFC se nije osvrnuo ni na veliki broj izvještaja State Deparmenta o pranju ruskog novca u Đukanovićevoj „državi“ i instaliranju ruskih obavještajaca u institucije sistema. Ni riječju nije pomenuta pohara Crne Gore od strane KGB-FSB „investitora“ u KAP-u, Željezari i hotelima na primorju sve uz blagoslov tobože evroatlantske DPS vlasti.

Interesanto je i da su sve To Be Secure (2BS) konferencije Atlantskog saveza održavane u Hotelu Splendid čiji je osnivač i većinski vlasnik general i bivši direktor KGB/FSB-a Viktor Ivanjenko što se bez problema može utvrditi uvidom u Registar privrednih subjekata (CRSP) i na šta je ranije ukazivao lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Državni službenik sa platom i glavni obavještajac Rusije koji je postao vlasnik lanca hotela u Crnoj Gori i Španiji je izgleda nešto potpuno normalno za Kenterinu NVO i što se takođe ne pominje u DFC Studiji, pogotovo kad se zna da su glavni posjetioci hotela iz istog kriminalnog i obavještajnog miljea. Možda je to i razlog potpune šutnje zapadnih ambasada i ministarstava na smjenu Kentere, Krivokapića i Raška Konjevića. U razgovorima za Monitor nekoliko diplomata iz starih članica Alijanse vide da glavi ruski uticaj u Crnoj Gori se i dalje ostvaruje preko ljudi iz najbližeg okruženja predsjednika države „jer se unosne veze sa ruskom mafijom i službama ne prekidaju tek tako uprkos slatkorječivoj retorici“.

Da je DPS prava adresa za razgovor i stratešku saradnju i da DF prije ima ulogu „korisnih idiota“ (po KGB terminologiji) indirektno je priznao i Andrija Mandić na sjednici Odbora rekavši da „dok smo mi vodili najveću bitku za očuvanje zajedničke države, znate ko je podržao nezavisnu Crnu Goru? Upravo ti (ruski) partneri Milana Roćena“ dodavši da DPS-u „nije smetalo što su pomogli da naprave nezavisnu Crnu Goru… imate telefonske razgovore, svo to postoji i onda vi sada poptuno bezgrešni počnete optuživati nas“. Andrija Mandić je implicitno priznao da dok je trajalo suđenje za tzv. državni udar da su zapravo srpske službe aktivno pomogle Đukanovićev i Katnićev narativ.

Mandić je ulogu Roćena uporedio sa ulogom Titovog glavnog obavještajca Ivana Steva Krajačića rekavši da su „nakon Krajačićeve smrti došli ruski agenti da razduže njegovu radio-stanicu kojom se redovno javljao Moskvi − to što je bio Stevo Krajačić za Titovu Jugoslaviju to je vaš Milan Roćen za Crnu Goru“.  Roćen je, po Mandićevim riječima, „glavni protagonist ove (Kenterine) vrijednosti“ sa kojim  „juri i vitla za navodnim ruskim agentima po CG, tako da te duple igre, te dupljake, triplake ta svakakva čuda koja se dešavaju u službama bezbjednosti“ se treba čuvati jer su to osobe „koje su danas spremne da budu jedno, sjutra drugo  a preksjutra treće“. Mandić je otkrio i kako je išlo druženje sa stranim diplomatama uoči izbora u avgustu 2020. godine rekavši da  je „nosilac naše liste jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“.

Miloistički i prosrpski mediji u Crnoj Gori su glasno odćutali prozivke na račun glavnog savjetnika predsjednika Đukanovića Milana Roćena (ujedno i neformalnog ministra dvora) kao osobe koja je stvarni šef ruske agenture u Crnoj Gori i pretpostavljeni Radomiru Sekuloviću. DPS mediji ćute o vezama sa Rusijom dok prosrpskim portalima teško pada činjenica da voljeni Putin više voli Mila nego crnogorske Srbe. Tužilaštvo se do sada takođe nije oglašavalo na direktne prozivke premijera Dritana Abazovića i lidera DF-a protiv Roćena i njegovog šefa.

Trag ljubavi

Uprkos strateškoj orijentaciji Crne Gore, odnosi sa Rusijom će uvijek biti među glavnim pravcima naše strateške vanjskopolitičke strategije. Niko ne može da zamijeni mjesto Rusije – ni Evropska unija ni NATO. Ovo nisu prazne riječi – Milan Roćen (RIA Novosti 2007. god.)

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

VIJEK OD ZLOČINA U ŠAHOVIĆIMA: Srpska cenzura za Đilasovu Besudnu zemlju

Objavljeno prije

6 dana

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Navodni povod za najveći mirnodobski pokolj u Crnoj Gori,  pogrom muslimanskog življa 1924., bilo je ubistvo Boška Boškovića.  Bošković je bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković.  Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari.  Vlasti kralja Aleksandra su zločin zataškale.  Muslimanska sela u Vraneškoj dolini su  opustjela

 

Ovog vikenda – 9. i 10. novembra će se navršiti 100 godina od najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori koja je tada bila ( obespravljeni) dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) pod dinastijom Karađorđević. Pogrom muslimanskog stanovništva Vraneške doline pod palicom Beograda su izvršili gotovo isključivo tamošnji pravoslavci – Crnogorci i Srbi.. Među njima je bio i ne mali broj pristalica samostalne Crne Gore  razočaranih ujedinjenjem jer su smatrali da nisu adekvatno nagrađeni od nove vlasti.

U knjizi Besudna zemlja Milovan Đilas, jedan od vođa jugoslovenskog pokreta,  kasnije proganjani disident, detaljno je opisao tadašnje strahote. Učesnik tog događaja bio je njegov otac  Nikola – pobornik crnogorske nezavisnosti i dinastije Petrovića, koji je shvatajući novu realnost, neoduševljeno prihvatio komandu nad žandarmerijom u Kolašinu nakon 1918. Kasnije je kao umirovljeni oficir učestvovao u pogromu. .

Besudna zemlja je 1958. godine  objavljena u Njujorku na engleskom, u vrijeme kad je Milovan Đilas već bio u komunističkom zatvoru. Kasnije edicije objavljene u Beogradu na srpskom, od 2005. će pretrpjeti vidne cenzure navodno proevropskih srpskih vlasti.

Navodni povod za pokolj je bilo ubistvo Boška Boškovića, zagovornika Ujedinjenja i glavara nove vlasti koju je služio. Bošković je, po opisima, bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Bio je „čovjek pogodan da brzo slomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima“. Prema pristalicama crnogorske samostalnosti nije imao milosti. Ono što mu posebno „nije opraštano, ni zaboravljano“ su silovanja žena i djevojaka i tu se, po navodima, „nije ustezao od zloupotrebe vlasti“. Đilas navodi, da su „u njegovu kancelariju dovođene osumnjičene mlade djevojke, ili uopšte ljepše žene koje nije imao ko da zaštiti. Tada su stražari čvrsto držali stražu pred njegovim vratima, ne puštajući nikoga unutra“.

„Kada su protivnici ujedinjenja skršeni“ Boško je otišao iz Kolašina i „naglo se bogatio, pritiskajući muslimanske zemlje po Sandžaku“. U jesen 1924. godine, ubijen je iz zasjede, na putu od Šahovića ka Mojkovcu. Đilas piše da se „na sahranu slegao čitav kraj… i mnogi iz drugih krajeva Crne Gore“. Vlasti su isticale „njegovo junaštvo i slavno ime“. Kako se ubistvo dogodilo u Sandžaku, tj. s „one strane Tare – davnašnje krvave međe između dvije vjere… nije bilo teško tužbalicama, lelekačima i govornicima da pokrenu gomilu u osvetnički pohod protiv muslimana“.

Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, begovi kojima je agrarna reforma uzela imanja. Osim oduzimanja zemlje ova dvojica se „nisu mogli pomiriti s prodiranjem Crnogoraca u njihove krajeve, s vladavinom krsta nad polumjesecom“. „Obično su četovali ljeti, a zimi se prebacivali u Arbaniju, gdje je Jusufa i našao metak plaćen iz Jugoslavije, dok se Husein konačno sklonio u Tursku“.

Kako navodne ubice nisu bile dostupne „u pojmovima Crnogoraca bilo je to kao da su svi muslimani krivi za Boškovu smrt“. Za masu koja se okupila na sahrani odmah se rodila teorija zavjere da se ljudi kao Boško Bošković, „ne ubijaju bez velikog dogovora“. Političari koji su forsirali tu priču masi su imali svoje porive – „da oslabe snagu i jedinstvo muslimana, koji su se pribirali nakon ratnih nedaća“. Tako je „stoljećima uvriježena mržnja na Turke, osveta za ono što su muslimani činili stoljećima…i spontana glad za turskom zemljom, koju muslimani kao bespravno drže – još od Kosova“ ponovo dobila zamah.

Odmah po sahrani, bez velikog dogovaranja se izvuklo skriveno oružje- „i krenuše na muslimane“. „Muslimansko stanovništvo, protiv kojeg su išli, bilo je nenaoružano, i inače mahom neratoborno“ tako da je „pljačka od 1918. godine bila nevina igra prema ovome“. Nikola Đilas se pravdao da je mislio da će samo biti smaknuto nekoliko muslimanskih prvaka.Prema pisanju nekih autora ubijeno je oko tri stotine pedeset ljudi, mnogi na grozovit način. Drugi autori navode znatno veću brojku ubijenih, preko hiljadu.

Stvari su se brzo otrgnule kontroli, „čak i iz ruku onih koji su predvodili rulju“, piše Milovan Đilas.  Neki su ubijali samo mušku djecu od 10, 15, 18 godina naviše, kako je ko u glavi sam sebi granicu postavio. Drugi su „otimali bebe iz naručja majki i sestara i na njihove oči ih klali“. Kasnije su se ubice pravdale da ih „ne bi klali već ubili metkom, samo da su ih majke i sestre ostavile njima same“. Hodžama su „čupali brade i urezivali im krstove na čelu“. U jednom su selu „grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili… poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom“. Jedna je grupa napala usamljeno domaćinstvo gdje je seljak upravo derao jagnje zakačeno za grane drveta. Prvobitni plan je bio da ga ustrijele i spale mu kuću, ali im je dranje jagnjeta dalo monstruoznu ideju da naglavačke objese čovjeka i polako ga živog oderu. Đilas u Besudnoj zemlji navodi da je bilo je i silovanja, “ što je to do tada Crnogorcima bilo nepojmljivo“. Ovi najgrozniji opisi sadističkog divljanja rulje ne postoje u srpskom cenzuriranom izdanju knjige. Drugi djelovi su prepravljani u skladu sa narativom režimske štampe kralja Aleksandra.

Žandarmerijske vlasti u Šahovićima su „dojavile rulji da će sprovesti za Bijelo Polje veću grupu muslimana pohapšenih pod izgovorom da budu spašeni, jer im je život u opasnosti“. Crnogorci su ove „dočekali na zgodnom mjestu i pobili“ – njih pedesetak. Đilas navodi da je postojao i plan da se isti scenario desi muslimanima u Bijelom Polju koji su „miran i vrijedan narod“. Međutim, neki srpski armijski oficiri kada su saznali šta se sprema su intervenisali i u zadnjem trenu spriječili pokolj. Dio vezan za Bijelo Polje i časne srpske oficire je takođe uklonjen u srpskom izdanju.

„Moj otac, koji nije bio sklon surovostima… je osjećao stid… kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne pijanci poslije izvršenog nedjela. Ja i najstariji brat, smo bili zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za ruljom, mada u pokolju nije učestvovao. Kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen“, piše Milovan Đilas..

Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari koji su „pobojali njegovog bogaćenja i daljeg uspona“ uz „mnogo računa neprečišćenih od ranije“. „To je moj otac doznao kasnije“ navodi  Đilas. „Glavari koji su organizovali ubistvo, međutim, nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana…potajno se nadujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane“.

Vlasti kralja Aleksandra su čitav zločin zataškale. „Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe“ piše Đilas. Najavljena je obimna istraga ali je „sve ispalo sprdnja s pravdom“.

Muslimanska sela su opustjela…” Počeli su da se sele mahom u Tursku, prodajući imanja budzašto. Šahovićki srez, dijelom i bjelopoljski, nešto istrebljenjem, a nešto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su crnogorcima“.

Sadašnje vlasti koje navodno baštine EU vrijednosti još ćute na pozive za komemoraciju. Rezolucija o genocidu koji su potpisali poslanici Bošnjačke stranke (BS) u crnogorskoj Skupštini je i dalje na čekanju. Nacionalno ostrašćenom šefu parlamenta Andriji Mandiću se tek ne žuri.

Vujaklija definiše ćutanje kao znak odobravanja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ANDRIJA MANDIĆ – VOJVODA DIOBA: Od Ace do Ace

Objavljeno prije

4 sedmice

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

Mandić je predstavio  novi logo Skupštine koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju.  Teško je povjerovati da riječi o kralju Aleksandru i  logo Skupštine nisu ciljana provokacija vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda, crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube

 

 

Od silaska Demokratske partije socijalista (DPS) sa vlasti početkom decembra  2020. godine. lider Nove srpske demokratije (NSD) i osnivač bivšeg Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić je potencirao priču o pomirenju u Crnoj Gori. Obećao je da će je sprovoditi čim dobije priliku. Prošle godine u prvom krugu predsjedničkih izbora na kojima je Mandić bio kandidat svoje stranke, a i poželjan od strane DPS-a za finale trke, u opštini Tuzi je dobio 827 glasova. To je sredina gdje gotovo isključivo žive etnički Albanci. Rezultat mu je bio jači i od zbira glasova građanski orjentiranih Jakova Milatovića i Alekse Bečića. Tada se iz krugova bliskih Mandiću potenciralo da iako izrazito prosrpski  DF nije nastupao na lokalnim izborima u Tuzima,  njegova “politika pomirenja očigledno ima dobro uporište”. U kasnijim izborima ova satirična baza podrške među Albancima je utihnula shodno povlačenju DPS-ovih resursa za nabavku glasova.

Krajem oktobra prošle godine Mandić je izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore dok je njegova NSD krajem jula ušla u rekonstruiranu 44. vladu Milojka Spajića zajedno sa Demokratskom narodnom partijom (DNP) i Bošnjačkom strankom (BS). Novi sastav nikad veće Vlade sa dvotrećinskom podrškom u parlamentu (dovoljnom da mijenja i Ustav) su mnogi u diplomatskim krugovima prećutno pozdravili u nadi da će se konačno krenuti u sređivanje katastrofalnog stanja u pravosuđu. Ogromna i troma državna administracija je još jedna oblast na koju i Zapad i međunarodne finansijske institucije imaju ozbiljne primjedbe. Do sada ni sudstvo ni državna administracija nisu ni taknuti niti ima naznaka tome.

Opštine u kojima NSD ima gradonačelnike i čelne ljude u državnim kompanijama nastavljaju DPS-ovu praksu političkog zapošljavanja radi sigurnih glasova dok se na reprezentacije i zabave i dalje nemilice troši.  Mandićevi gradonačelnici forsiraju četnički i nacionalistički narativ, slave Srbiju kao svoju domovinu o trošku građana i podstiču dalje tenzije u društvu. Njihov lider apsolutno ćuti na takvo ponašanje. Sa druge strane ide na svesrpska okupljanja u Beograd, predlaže vraćanje kapele kralja Aleksandra na Lovćen. Nedavno je pozvao na usvajanje zakona o stranim agentima po uzoru na Vladimira Putina kojim je sva opozicija u Rusiji nasilno ućutkana, utamničena ili natjerana u egzil. NSD i ostale partije pod Beogradom ne smiju pokrenuti ni pitanje izručenja osuđenog vođe budvanske kriminalne grupe Svetozara Marovića kome je režim u Srbiji pružio zaštitu od pravde. Mandić je takođe odćutao rasističku izjavu srbijanskog ministra policije Ivice Dačića da svako selo u Crnoj Gori ima organizovanu kriminalnu grupu.

Osim Albanaca u Tuzima, Mandićevi “pomiriteljski stavovi” su početkom godine impresionirali i premijera. Spajić je pohvalio proglašenog četničkog vojvodu (iako on tu titulu nije zvanično prihvatio) što nije otišao na proslavu protivustavnog dana Republike Srpske (RS) u Banja Luku i što je prije njega bio u Briselu. Tamo je, po Spajićevim riječima, ostavio “sjajne poruke” te da “Dalaj Lamine nisu toliko miroljubive kao njegove”.

Premijer je previdio da Mandić samo nije otišao zbog toga što mu je 9. januara bila slava kada pada i Dan RS. Za uzvrat je poslao čestitke i svog tadašnjeg šefa kabineta sa funkcionerima svoje i drugih vučićevskih stranaka.

Nakon toga potezi Mandića i prvaka njegove stranke su bili sve samo ne pomiriteljski. Prvo su se usprotivili UN-ovoj rezoluciji o genocidu u Srebrenici slijedeći službenu liniju svoga de fakto gospodara Aleksandra Vučića koji se nedavno pohvalio da je on i “vožd Srbije”. NSD i partije iz tog bloka su aktivno negirale genocid i gurale priču o navodnih tri i po hiljade pobijenih Srba civila u Podrinju, ciljano podgrijavajući tenzije i u Crnoj Gori. Kao odgovor na srebreničku rezoluciju Mandić je pogurao priču o genocidu u Jasenovcu koju njegov šef u Beogradu nije htio donijeti u vlastitoj skupštini. Jedini ustupak je bilo odlaganje jasenovačlke rezolucije dok Crna Gora nije dobila završna mjerila iz Brisela kako bi se otpočeo proces zatvaranja poglavlja. Srećom u rezoluciju nisu ušle proizvoljne i naduvane komunističke brojke o broju žrtava tog logora.

Mandić je dalajlamski odćutao prijedlog rezolucije o mirnodopskom pokolju bošnjačkog stanovništva u Šahovićima kod Bijelog Polja. Ovaj jezivi pokolj nekoliko stotina civila uz mučenja i silovanja od strane razularene rulje su se dogodila pod patronatom vlasti Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Srbijanska žandarmerija je dan prije uzela taoce i pokupila svo oružje koje je našla kod stanovništva da bi tobožnji “osvetnici Kosova” lakše odradili prljavi posao za Beograd.  Aleksandrova žandarmerija je predala rulji i taoce koji su pobijeni. “Kralj ujedinitelj i osloboditelj”, kako ga je vojvoda Mandić nazivao na raznim prigodama, nikada nije dozvolio istragu tog zločina.

Aleksandar, ili Aca palikuća kako je kolokvijalno nazivan od potlačenih i obespravljenih širom njegove privatne kraljevine, je na Cetinju nedavno opet pomenut od strane šefa parlamenta, i to na samoj sjednici. Povod je bila 90-ta godišnjica od ubistva kralja u Marseju. Rekao je da je zaslužio da mu se pomene ime i da je “on bio jedini kralj koji je rođen u ovom gradu i unuk Kralja Nikole”. Dodao je i da je Aleksandar bio “prva žrtva fašizma u Evropi”. Stoga vojvoda Mandić se, ne trepnuvši, pohvaIi da “imamo na što da se oslonimo i imamo sa čim da se pred svijetom pokažemo”.

Mandić je predstavio i novi logo Skupštine na plavoj pozadini koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju u kome je održano zasjedanje Skupštine. NSD ima i svoju partijsku nagradu koja nosi ime po crnogorskom izdajniku i srbijanskom kvislingu Marku Dakoviću. Zadnji dobitnik ove nakaradne nagrade je otvoreno prokremaljski episkop niskiško-budimljanski Metodije Ostojić.

Teško je povjerovati da riječi o kralju Aci i logo Skupštine nisu ciljana provokacija protiv Crne Gore od strane vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika koja je izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda po majci i crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube koji se nisu mirili sa srbijanskim državnim terorom, poharom ionako uboge Crne Gore i planskim sijanjem mržnje prema drugim vjerama i nacijama.

Krvavi progoni nesrpskog stanovništa i nametanje nove ideologije “ujedinitelja i osloboditelja” su se dešavali širom novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS). Hrvatskom narodu je ukinuta sva autonomija koju su stoljećima u manjoj ili višoj mjeri uživali pod Bečom dok su hrvatska privreda i infrastruktura masovno pljačkane i odnošene u Srbiju. Svaka kritika i otpor su lomljeni žandarmerijom i raznim paramilitarnim organizacijama pod kontrolom Beograda. Organizovani su atentati na narodne prvake nakon kojih nije bilo nikakvih istraga kao i u Šahovićima. Bošnjaci, Albanci, Makedonci i drugi su imali isti tretman od strane “oslobodilaca”.

Sumrak jugoslovenske ideje se desio 20. juna 1928.,  kada su u Narodnoj Skupštini u Beogradu ubijena dva poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), dvojica ranjeni dok je HSS-ov lider i vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić teško ranjen. Umro je nakon mjesec i po dana od zadobijenih rana. Za izvođača ovog zločina je izabran crnogorski janjičar – Puniša Račić. Naknadna istraga i suđenje su predstavljali još jednu u nizu Aleksandrovih farsi. Trebali su da prođu dani da Račić uopšte bude uhapšen. Osuđen na 20 godina zatvora i poslat na izdržavanje kazne u vili upravnika zatvora u Požarevcu. Mogao se slobodno kretati i po samom gradu. Kraljevska vlada ga je potpuno abolirala u martu 1941. god, manje od mjesec dana pred početak njemačkog napada. Abolicija Račića je navodno znatno doprinijela da nesrpki vojnici se masovno pobune protiv srpskih oficira i dočekaju njemačku i italijansku vojsku kao oslobodioce.

Zanimljivo je da je tokom zločina u Skupštini bio prisutan i još jedan hrvatski poslanik – doktor prava Ante Pavelić, koga je Račić u svom bijesu zaobišao rekavši mu da je on dobar čovjek i da mu se ništa neće desiti. Pavelić je poslije toga  osnovao ustaški pokret. Pavelić je zajedno sa pripadnicima  VMRO, i pod italijanskim i vjerovatno mađarskim pokroviteljstvom, organizovao uspješni atentat na Aleksandra u Marseju. Vijest o ubistvu neomiljenog kralja je diljem porobljenih jugoslovenskih zemalja dočekana sa prikrivenom, a nekad i otvorenom radošću uprkos zvaničnim narativima i tugovanjima.

Mandić za sebe tvrdi da je vjernik. Čak i po učenju državnih Vučićevih episkopa vjera se mora pokazati djelima a ne samo riječima. Ostaje da se vidi dokle će premijer i većina ministara u Vladi ići daleko sa ovakvim Dalaj Lamom i propovjednikom “pomirenja”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DA LI ĆE KAZAHSTANSKA HEROINA ŽENSKIH I DJEČJIH PRAVA DINA TANSARI DOBITI AZIL U CRNOJ GORI: MUP gluv na međunarodne apele

Objavljeno prije

1 mjesec

na

4 Oktobra, 2024

Objavio:

Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (NeĆutanju), koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku tamošnjim vlastima koje traže njihovo izručenje. Izgleda da bi im MUP CG mogao izaći u susret

Pružiti utočište politički progonjenim osobama od strane totalitarnih režima u državama bivšeg Sovjetskog Saveza stvar je ne samo demokratije i ljudskih prava, već i elementarnog ljudskog morala u normalnim društvima koja žele članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Tako bi trebalo biti i sa Crnom Gorom koja se, uz zapadnu pomoć, otarasila 30-godišnjeg režima Mila Đukanovića koji je gajio bliske veze sa diktatorima i kriminalcima širom planete. Međutim, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) kojim rukovodi Danilo Šaranović (kadar građansko orjentisanih Demokrata) i njegov zamjenik Radovan Popović ponašaju se kao da su Đukanovićev režim i njegov sistem vrijednosti i dalje aktuelni.

Monitor je već pisao o tražiocima azila iz Bjelorusije i Rusije koje tamošnji režimi politički progone zbog javno iznesenih stavova. Njih je Popović, Šaranovićev pomoćnik i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance odbio uz paušalna obrazloženja da su Bjelorusija i Rusija demokratske zemlje zato što to tako piše u Ustavima tih država. Formalno im se jamče sva prava kao i u doba diktatora Staljina odgovornog za smrt miliona svojih podanika. Pomoćnika Popovića nije brinulo što u Bjelorusiji ima preko 1.400 registrovanih političkih zatvorenika i što u Rusiji maltene svake sedmice (sasvim slučajno) smrtno strada neko ko se zamjerio kremaljskom režimu, bilo u zatvoru, stanu ili na ulici.

Otprilike u isto vrijeme kada su došli nepravosnažno odbijeni tražioci azila, u Crnu Goru je stigla i Dinara Botaevna Smailova poznatija kao Dina Tansari –  svjetski priznati glas obespravljenih i borkinja protiv porodičnog nasilja i seksualnog zlostavljanja u Kazahstanu. Zajedno sa njom je došao i njen suprug Almat Mukamedžanov, takođe aktivista borbe za ljudska prava.

Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (prevedeno NeĆutanju), organizacije koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku vlastima. Njihov aktivizam i borba protiv nekažnjivosti za silovatelje, pedofile i nasilnike koji su često imali prećutnu ili otvorenu podršku policije i ljudi bliskih Vođi nacije smetali su mnogima u establišmentu koji su smatrali da oni svojim publikacijama ruše ugled države. Kazahstan je krajem prošle godine raspisao nacionalnu potjernicu za njima zbog navodne prevare i zloupotrebe donacija, što je omiljena metoda sumnjičenja i u Rusiji i Bjelorusiji. Pokušaj raspisivanja međunarodne potjernice preko Interpola, prema dostupnim podacima, nije prošao.

Kazahstan je postao samostalna država nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine i zemljom je skoro tri decenije vladao Nursultan Nazarbajev poznatiji kao Elbasi (Vođa nacije). Nazarbajev je zadržao sovjetski totalitarni stil vladanja i pretvorio Kazahstan, gasom i naftom bogatu zemlju, u privatni posjed svoje porodice, po ugledu na susjednu Rusiju Vladimira Putina. Kasnije nasilne promjene i novi predsjednik nisu puno promijenili sliku zemlje na bolje.

U proteklih sedam godina kazahstanske vlasti su „razvile obrazac progona i maltretiranja Smailove“ kako je navela Meri Lolor, UN-ova specijalna izvjestiteljka o borcima za ljudska prava u izvještaju objavljenom 30. maja ove godine. Izvještaj su potpisala još dva UN-ova specijalna izvjestioca i Doroti Estrada-Tank, predsjedavajući izvjestilac UN-ove Radne grupe za diskriminaciju žena i djevojčica u Ženevi. Lolor je pored javnog izvještaja poslala i pismo 4. marta ove godine adresirano na crnogorske ministre pravde i unutrašnjih poslova. Omaškom je pismo adresirano ranijim ministrima iz 43. vlade. U pismu specijalna izvjestiteljka UN-a Lolor moli crnogorske vlasti, da se, u slučaju Smailove i njenog supruga, „uzmu u obzir rizici sa kojima se suočavaju kao borci za ljudska prava ako bi se vratili“ u matičnu zemlju. Kazahstan protiv Smailove vodi šest krivičnih postupaka u kojima joj prijeti zatvorska kazna od deset godina.

Krivični predmeti protiv nje su, navodi se, otvarani, obustavljani ili zatvarani i ponovo otvarani 16 puta. Sve je počelo u julu 2016. godine kada je Smailova na svojoj facebook stranici objavila da je preživjela grupno silovanje u mladosti i da više ne namjerava ćutati o tome. Pozvala je žene Kazahstana da javno govore o rodnom nasilju. U aprilu 2017. godine, Smailova i njen suprug su uspostavili telefonsku liniju za žene žrtve nasilja u porodici i registrovali Javni pokret protiv nasilja ’NeMolchi.KZ’“.

Smailova u razgovoru za Monitor kaže da su njeni veliki problemi počeli nakon poziva od zamjenika generalnog sekretara UN-a da govori na 72. sjednici Generalne skupštine UN  21. septembra 2017. godine. Tada je pozvala centralnoazijske žene „da se ne stide da progovore i zatraže da se nasilnici procesuiraju!“. Ubrzo nakon njenog govora, u Almatiju, glavnom gradu Kazahstana, organizovana je konferencija za novinare na kojoj je optužena za varanje i odavanje povjerljivih podataka žena žrtava seksualnog nasilja koje su zatražile pomoć od NeMolchi.KZ. Predstavnici provladinih i „patriotskih“ nevladinih organizacija su ubrzo na internetu počeli da klevetaju aktivnosti fondacije i prijete onima koji su učestvovali u pokretu otpora nasilju i nekažnjivosti.

I pored opstrukcija i krivičnih prijava ljudi bliskih vlastima, krajem 2019. godine, zahvaljujući dobrim dijelom aktivizmu njihove fondacije i međunarodnom pritisku, u Kazahstanu je usvojen novi zakon kojim se pooštrila odgovornost za silovanje i ojačala prevencija porodičnog i seksualnog nasilja, uključujući i zakon o sprječavanju nasilja u porodici. Dina Smailova je 2018. god. odlikovana od strane šefice UN Women, Fumzile Mlambo-Ngugke, kao jedna od „žena koje su promijenile svijet“ 2017. godine. Aprilu 2020. je uvrštena u prvih pet globalnih žena aktivista prema UN Women listi na „čelu borbe protiv COVID-a“.

U pismu crnogorskim vlastima, marta ove godine, specijalna UN-ova izvjestiteljka Meri Lolor navodi da je zahvaljujući Smailovoj i njenoj fondaciji NeMolchi.KZ  pruženo preko 35 hiljada besplatnih konsultacija preko hotline telefona dok je preko 2,5 hiljade žena dobilo pravnu, i socijalnu pomoć. Aktivizam Smailove i Mukamedžanova protiv nasilja u porodici je doveo do osude 240 silovatelja. Takođe je, zbog nemara i nepostupanja, osuđeno i 10 policajaca. Više od 200 državnih službenika je disciplinski odgovaralo u postupcima na osnovu žalbi klijenata fondacije. Na kraju su supružnici ipak morali napustiti Kazahstan 6. aprila 2021. god. iz bezbjedonosnih razloga. Preselili se u Gruziju, odakle su nastavili pomagati ženama i djeci u Kazahstanu.

U julu 2022. godine, protiv Smailove je pokrenut još jedan krivični postupak od strane okružnog suda u Almatiju. Optužena je za diskreditaciju časti i dostojanstva trojice optuženih kojima se sudi za ubistvo šestogodišnje djevojčice.

Njen boravak u Gruziji je prekinut 27. septembra 2023. godine. Po povratku u Gruziju iz Turske, gdje su bili gosti na seminaru, supružnicima je uskraćen ulazak u zemlju. Samo im je rečeno da im je gruzijski MUP izdao zabranu ulaska u zemlju bez navedenog razloga. Par je nakon toga otputovao za Crnu Goru. Osim UN-a i drugih međunarodnih organizacija o njima je pisao AP, Slobodna Evropa (RFE), BBC, Vašington post (WP) itd.

Sve to nije podstaklo crnogorske vlasti da se ozbiljnije pozabave ovim slučajem i pruže ljudima pomoć. U dopisu MUP od 24. aprila 2024. godine su obaviješteni da MUP ne može donijeti odluku o njihovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu koju su podnijeli 26. oktrobra 2023. godine u predviđenom roku od šest mjeseci. Razlog je što donošenje odluke „podrazumijeva utvrđivanje složenog činjeničnog stanja, odnosno razjašnjenja složenih pravnih pitanja“. Tako  je rok za donošenje odluke produžen za još devet mjeseci od strane MUP-a. U međuvremenu Smailova je doživjela nezgodu ovog ljeta i slomila nogu. Nakon toga je doživjela i dva infarkta. Supružnici kažu da moraju sve zdravstvene usluge plaćati iz vlastitih sredstava iako im je zbog postupka za međunarodnu zaštitu stavljeno ograničenje na sumu koja im može biti donirana iz inostranstva.

U međuvremenu Šaranović i njegov pomoćnik Popović će valjda smisliti i obrazložiti rješenje koje neće osramotiti Crnu Goru u očima civilizovanog i slobodnog svijeta.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo