Ranko Krivokapić se ućutao. Nikakav prekor, ultimatum, obećanje. Pozira. Prvo u Parizu, kraj Branislava Mićunovića Đage i slikara Dada Đurića kome je uručio Trinaestojulsku nagradu. Pa prije neki dan, dolje u Tivtu, kraj nasmijanog kanadskog biznismena Pitera Manka i uz zadovoljnog premijera Mila Đukanovića, obučenog u bijelo.
Krivokapić nije reagovao ni na vijest iz Ulcinja – da DPS njegovima u toj opštini neće dati mjesto predsjednika Skupštine i da će morati opet na izbore.
ZEMLJA OD OBEĆANJA: Pažljivi posmatrač crnogorske zbilje morao bi biti zabrinut zbog esdepeovske tišine. Ne zbog toga što bi SDP i Krivokapić mogli konačno da se trgnu i usprotive koalicionom partneru. Nego zbog toga što SDP ćuti sad kad se kalkuliše o vlasti. A SDP, poznato je, u vrijeme predizbornih i postizbornih računanja, uvijek ustane u odbranu Crne Gore i njenih resursa.
Da su se obećanja SDP-a ispunila, Crna Gora bi možda stvarno bila bajka o kojoj danas priča Đukanović.
Gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković (najsvježije predizborno obećanje predsjednika parlamenta) snosio bi bar ,,političku odgovornost” za izjave da su ,,Šarići korektni momci”. Zaboravljeno. Isti slučaj i sa obećanjem Ivana Brajovića, esdepe ministra unutrašnjih poslova, da će oko ,,afere Šarić” utvrditi „eventualne propuste na unutrašnjem planu”. Brajović je obećao i da će policija procijeniti da li slučajem Mugoša i Vijesti treba da se bavi i unutrašnja kontrola. Obećao.
Da je SDP radio što je i pričao, Elektroprivreda bi ostala u većinskom vlasništvu države. ,,Država Crna Gora mora zadržati srce elektroenergetskog sistema u većinskom vlasništvu”, volio je s vremena na vrijeme da priprijeti DPS-u Krivokapić.
Glavni odbor SDP-a u januaru prošle godine, pristaje da Elektroprivreda ipak bude prodata.
Krivokapić je imao objašnjenje. SDP je, po Krivokapiću u stvari spasio Elektroprivredu, samo što to niko ne shvata: ,,Briselskim rječnikom to bi se trebalo zvati šargarepa za investitora koji dobija preciznu obavezu uvećavanja profita i ukupne efikasnosti Elektroprivrede u narednih pet godina. Ako ispuni sve te uslove samo duguje priliku da nam vrati ono što smo prodali po cijeni koju on ponudi nama. Tako da se ne radi o gubitku nego čak vraćanju i toga što u narednih pet godina može biti ustupljeno stranom investitoru. Žao mi je što nije shvaćeno ali lakše je da se griješi prema SDP-u nego prema strateškim interesima Crne Gore”. Uh.
Da se lakše shvati: Krivokapić je nedjelju dana prije priče o šargarepi, a neposredno prije raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora, izašao u javnost sa čvrstim stavom da dogovora sa DPS-om oko Elektroprivrede nema. To bi, međutim, značilo da neće biti ni predizborne koalicije DPS-SDP. Jer je i Đukanović bio jasan: „Ako to postane prepreka našoj koalicionoj saradnji, onda je poštenije izaći na izbore samostalno, odmjeriti se, i ko zna hoće li biti postizbornih koalicija i kako će one izgledati”. A onda je Krivokapić našao model da ,,spasi” i vlast i Elektroprivredu.
PRIVATIZACIJE: Prethodno su, po istom scenariju – uz ,,oštro protivljenje” SDP-a koji odustaje od stava u zadnji momenat – prodati: Telekom, Jugopetrol, KAP…
,,Ne treba da izvlačimo kapital iz Crne Gore. Ni velike kompanije u svijetu ne vode vlasnici, nego menadžeri. A pitanje uspjeha je pitanje efikasne kontrole od strane vlasnika. Reno je ponovo postao uspješan kada ga je država nacionalizovala,” govorio je Krivokapić 2004. godine. Iste godine prodat je Telekom.
Nekoliko dana prije prodaje Krivokapić je bio nepokolebljiv: ,,SDP je zaustavila prodaju Telekoma”. Krivokapić je bio toliko ubjedljiv da je i Nebojša Medojević, tada izvršni direktor Grupe za promjene, povjerovao da je Krivokapić zaustavio spornu prodaju. Slavilo se. Kad je Telekom prodat u znak protesta, predstavnici SDP-a napustili su sva privatizaciona tijela. Al su ih zajebali.
Izlazak SDP-a iz privatizacionih tijela Đukanoviću i Veselinu Vukotiću olakšao je posao. Socijaldemokrate su se, naravno, kasnije vratile. Šta će. Morali su, zbog referenduma i nezavisne Crne Gore.
Kad je 2002. godine privatizovan Jugopetrol, a grčki Helenik petroleum dobio ne samo monopol nad tržištem gorivom, već i diskreciono pravo raspolaganja nalazištima gasa i nafte u crnogorskom podmorju, socijademokrate su imale bolji izgovor: nijesu bili u Vladi. Napustili su je zbog potpisivanja Beogradskog sporazuma, ali su se vratili koji mjesec kasnije, nakon parlamentarnih izbora, obrazlažući odluku potrebom da se ojača procrnogorski blok.
Za Jugopetrol je bilo kasno, ali im je ta privatizacija dobro došla da povremeno, pred kakva izborna računanja, natrljaju to na nos Đukanoviću. Krivokapić ga je jednom čak javno prekorio: ,,Jugopetrol je mogao da finansira sport, kulturu, da plaća veće poreze nego što sada daje, a sada nema nikakvog profita. Te greške se nikako ne smeju ponoviti”. Đukanović je opet zaprijetio: ako nećeš s nama, ne moraš. Al onda nema vlasti. Krivokapić bi brzo prelomio. ,,Kada se već desila, mislim da je to ipak do sada najuspješnija privatizacija u Crnoj Gori”, odgovorio je svojevremeno profesoru Svetozaru Jovićeviću na optužbe da SDP samo trguje sa DPS-om.
Socijaldemokratska partija protivila se i najavljivala ,,konkretne korake” prema DPS-u ukoliko se raspiše tender za Kombinat aluminijuma. Tender je raspisan, vladajući savez sačuvan.
Za sada se, kada je riječ o privatizacijama, koje su ,,tačka razmimoilaženja između koalicionih partnera”, broji da je SDP spasio od prodaje Termoelektranu Pljevlja i Rudnika uglja. Ali, u esdepeovskom stilu, to je i dalje otvoreno pitanje. Funkcioneri SDP-a i čelnici Elektroprivrede Crne Gore smislili su Plan B – studiju o neisplativosti prodaje Termoelektrane i Rudnika. Nijesu, međutim, ništa učinili da taj plan realizuju.
PUCNJI U PRAZNO: Takođe, stali su u odbranu Tare. Nevladine organizacije obznanile su da su naknadne promjene teksta Deklaracije za zaštitu Tare, koje su dozvoljavale gradnju ,,Buk-Bijele”, dogovorila dva funkcionera DPS-a i SDP-a.
Bilo je tu još pucanja u prazno: SDP je tražio da Petnjica postane opština, pa su se zaćutali. Bili su se zainatili da smjene gradonačelnicu Bara Anku Vojvodić, čak i najavili raskid koalicije, ali im je Đukanović opet argumentovano objasnio da je bolje da odustanu od nauma. Ranko Krivokapić je svojevremeno izjavio da su kadrovi SDP-a pametniji od kadrova DPS-a. Valjda je mislio na onu: pametniji popušta.
Krivokapić je bio i protiv izbora Dragana Samardžića za načelnika Generalštaba crnogorske vojske. Samardžić je izabran. Nije bolje bilo ni kada su branili svoje partijske drugove. Mićo Orlandić je smijenjen sa pozicije šefa policije, jer nije radio po volji koalicionog partnera. U SDP-u nijesu shvatili da je to razlog. Isto je bilo i sa ministrom policije Andrijom Jovićevićem.
SDP I POSLIJE REFERENDUMA: Bilo je tu još mnogo toga…Na kraju, SDP koja od ’97. nije nastupala samostalno na izborima broji popriličan broj mjesta u raznim savjetima, upravnim odborima, ministarstvima, upravama, univerzitetu. Analitičari kažu, mnogo više nego što im pripada po snazi. SDP se ne obazire na optužbe. Ni na one da su ,,magična krpa za obraz DPS-a”…
Ostali su uz DPS i kada je referendum odložen za 2006. godinu. Nijesu dali vlast ni poslije referenduma iako su tvrdili da je nezavisnost Crne Gore jedini razlog zbog kog trpe DPS.
Razloga da se ostane uvijek ima. Da se sruši crkva na Rumiji, na primjer. Ili da se prekorjevaju oni koji ne ustaju kad svira himna. Pa popisi svake četiri godine…
Zašto onda Ranko Krivokapić ćuti? Možda je zamukao od tuge što mu se udarilo na državljanstvo. Neki izvori sa dvora tvrde da se oštro suprotstavljao prijedlogu da se ta naša svetinja nudi za 500 hiljada. Da se on pitao – ništa ispod šesto.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ