Prije desetak dana, dok sam čitao o najnovijim dešavanjima u američkom Kongresu, pao mi je na pamet Žan-Žak Ruso, ženevski filozof, inspirator Francuske revolucije. Sjetio sam se dramatičnog početka drugog djela njegovog eseja o porijeklu nejednakosti. ,,Prvi čovjek koji je, ogradivši parče zemlje, rekao ‘Ovo je moje'” je krivac za sve zločine i ratove koji su uslijedili”, pisao je Ruso. Taj čovjek je prevario okolinu, uspostavljajući princip koji se kosi sa prirodnim stanjem stvari jer ,,plodovi zemlje pripadaju svima, a sama zemlja nikom”.
Za trenutak mi se učinilo da potomci tog ,,prvog čovjeka”, velika većina njih, sada sjedi u Kongresu i glasa za zakonska rješenja zbog kojih bi Rusoovi sljedbenici, da ih ima u onolikom broju kao pred kraj 18. vijeka, ponovo jurišali na Bastilju. Naime, ne samo da je dejstvom kapitalističkih normi koje u svojoj unutrašnjoj i spoljnoj politici oličava SAD premrežen cijeli svijet (osim nekoliko latinoameričkih država i Sjeverne Koreje) i, u skladu s njima, ,,plodovi zemlje” podijeljeni na način da jedan odsto svjetske populacije posjeduje više od 50 odsto ukupnog bogatstva, nego se ovih dana te norme pokušavaju prenijeti i na svemir.
Tako su, čitao sam, dok sam se prisjećao Rusoa i Marksa, Senat i Predstavnički dom usaglasili Zakon o svemiru kojim se omogućava američkim kompanijama da ostvare vlasništvo nad mineralnim i drugim resursima sa izvanzemaljskih planetarnih i vanplanetarnih tijela, uključujući komete i asteroide. Izgleda da im nije bilo bitno to što odredbe ovog zakona (koji od primjene dijeli još samo potpis predsjednika Obame) narušavaju čitav niz međunarodnih ugovora, čak i onaj o aktivnostima i istraživanjima u svemiru koji su pod okriljem Ujedinjenih nacija 1967. godine uspjeli da dogovore zakleti ideološki neprijatelji, kapitalistički i komunistički blok.
Taj ugovor je do sada ratifikovalo više od 100 država, a dokumenati dostupni preko interneta ukazuju da Crna Gora nije jedna od njih. Možda je, pak, to dio onog rezervnog plana vlade Mila Đukanovića za popunu crnih rupa u crnogorskom budžetu: pozvati ove jurišnike na svemir da se registruju kod nas i zaraditi od taksi na izdavanje dozvola za uvoz uglja i boksita sa Mjeseca i Marsa.
Šalu na stranu (ako je šala), situacija koja nastaje po primjeni ovog zakona je izuzetno ozbiljna. Jasno je da postojeći politički i ekonomski svjetski poredak niti je uspio, niti može, ovakav kakav je, uspijeti da dovede do pravične raspodjele zemaljskih resursa. To da svaka osoba, bez obzira na njenu poziciju u društvenoj hijerarhiji, ima minimum uslova za spokojnu životnu egzistenciju jednostavno nije prioritet vladajućih elita koje glorifikuju ogoljenu dominaciju i nekontrolisanu moć. ,,Trka” za (zemaljskom) globalnom kontrolom kroz širenje teritorijalne baze i nagomilavanje resursa već je direktno uzrokovala dva svjetska rata tokom prošlog vijeka. Nije teško zamisliti do kakvih tek razaranja i ratova može dovesti trka za kontrolu nad svemirom.
Upravo ta i takva trka je sada dobila pucanj za start. Pitanje je mjeseci, ako ne i sedmica, kada će Rusija, Indija i Kina, a možda, vremenom, i neka drugačija, ne-atlantska Evropska unija, imati svoje trkače. Ne izgleda li ovo, stoga, kao jednosmjeran put u atomsku apokalipsu, put bez povratka? Starogrčki hubris koji će izazvati osvetu bogova?
Nadam se, ipak, da nije kasno za drugačiji rasplet događaja. Međunarodni ugovor iz 1967. godine, kao i Sporazum o Mjesecu iz 1979. godine, su dali odlične smjernice o tome kako se resursi koje svemir nepobitno posjeduje mogu iskoristiti za dobrobit svih na zemlji. Jasno je da su ovi resursi neiscrpni (gledano iz zemaljske perspektive) i da mogu nadoknaditi sve ono što je na ovoj planeti neko već proglasio kao striktno svoje i ne želi da dijeli s drugima. Potrebno je samo transformisati onu zgrtačku svijest čije su sve aspekte precizno osvjetlili progresivni mislioci od Rusoa do Froma i Markuzea. Samo?
Filip KOVAČEVIĆ