Od kada je, u aprilu 2008. godine, izabrana za Vrhovnog državnog tužioca čekali smo da Ranka Čarapić pokaže namjeru da radi svoj posao. Ona je činjela sasvim suprotno.

U februaru 2009. prizvala je na informativni razgovor profesora Milana Popovića kako bi joj pojasnio navode iz svoje kolumne o sprezi kriminala i vlasti Mila Đukanovića. Krajem iste godine organizovala je smjenu (precizno: spriječila reizbor) Stojanke Radović, dotadašnje specijalne tužiteljice za suzbijanje organizovanog kriminala, terorizma i ratnih zločina i pored mnogobrojnih pohvala za njen rad. Od avgusta te 2009. godine državna tužiteljica ulaže neviđen napor u pokušajima da Mihaila Jovovića urednika Vijesti i žrtvu uličnog napada Miomira i Miljana Mugoše proizvede u krivca i nasilnika. To što dokazi govore suprotno, ništa joj ne smeta. Dokazi nijesu bili problem ni kada je početkom 2010. odbacila krivičnu prijavu Žarka Rakčevića kojom su dokumentovani krajnje neobični poslovni aranžmani aktuelnog gradonačelnika Podgorice, još iz vremena dok je kao ministar zdravlja državnim novcem namijenjenim za nabavku ljekova plaćao kozmetičke preparate kupljene od Milana Panića, nekadašnjeg premijera tzv. SRJ.

Da ne nabrajamo dalje. Ranka Čarapić se u Skupštini hvalila što joj od kriminalaca ne prijeti nikakva opasnost, pošto „oni imaju svoj moral” i ,,cijene ono što ona radi”…

NEBO I ZEMLJA: Jedna noć bila je dovoljna da se štošta promijeni. Nije, doduše, to bila obična noć – još su crnogorska brda odjekivala od leleka udvorica zbog ostavke premijera Mila Đukanovića, još su pisci službenih govora uvježbavali hvalospjeve na račun njegovog nasljednika Igora Lukšića, kada su maskirani policajci počeli buditi usnule budvanske prvake. Ranka Čarapić i njena najbliža saradnica, specijalna tužiteljica za organizovani kriminal Đurđina Ivanović odlučile su da model tužilačke istrage prvi put u praksi isprobaju na tri godine starom slučaju Zavala.

Slijed događaja najavljuje da bi zgrada tužilaštva mogla postati centar društvenog, ekonomskog pa i političkog života u Crnoj Gori. Pri tom ne bi bilo pametno zanemariti osnovanu pretpostavku da se konci i dalje vuku iz kancelarije predsjednika DPS-a. U koju, s vremena na vrijeme, navrati šef – Milo Đukanović.

Uglavnom: predsjednik i potpredsjednik SO Budva Rajko Kuljača i Dragan Marović ostaju u pritvoru. U Spužu, društvo će im i naredna dva mjeseca pratiti i poslanik vladajuće koalicije Đorđije Pinjatić.

Seoba uticajnih Budvana u zimovnik kraj Podgorice mogla bi se nastaviti, ako se obistine navodi da policija, na zahtjev tužilaštva, provjerava i sumnjive poslove FK Mogren, kojim u ime opštine gazduje Boro Lazović, šef budvanskog ogranka vladajuće partije. Prema saznanjima medija, tužilaštvu je za oko zapao posao u kome je, bez znanja SO Budva, fudbalski klub ovdašnjoj ekspozituri jedne of šor firme sa Kipra ustupio zemljište od 12 hiljada kvadrata, vrijedno preko osam miliona eura. Zanimljivo, i ta je priča domaćoj javnosti poznata otprilike dvije godine, što znači da su dokazi dugo sazrijevali prije nego su zvaničnici odlučili da ih prikupe i provjere. Na, mora se priznati, veliko iznenađenje budvanskih moćnika.

MUGI I NJEGOVA POSLA: Neposredno pred Novu godinu i Vrhovni sud je donio jednu odluku kojom bi se virus problema lokalnih zvaničnika sa pravosuđem mogao iz Budve proširiti i na Podgoricu.

Vrhovni sud je poništio ugovor iz 2007 godine kojim je Glavni grad preduzeću Carine prodao 15.205 kvadrata gradskog građevinskog zemljišta u podgoričkom naselju Stari aerodrom za 11 miliona eura manje nego što je prethodno ponuđeno na javnoj licitaciji.

Miomir Mugoša je odobrio, a tadašnji direktor Direkcije za imovinu Dragan Đukić potpisao ugovor sa Carinama kojim je parcela, prethodno izlicitirana na 13,5 Čedu Popoviću i njegovoj kompaniji prodata za 2,5 miliona, kako bi ,,dokompletirali parcelu”. A u njihovom posjedu bilo je zemljište pet puta manje od onoga što je u tom trenutku na istom mjestu posjedovala opštine. Sud je utvrdio da je ugovor ništavan pošto je sklopljen „bez pravnog osnova”.

Poslije odluke Vrhovnog suda SO Podgorica će morati da Carinama vrati 2,5 miliona eura, a zemljište na Starom aerodromu ponovo će postati državno vlasništvo.

Da li će neko odgovarati za ovakav posao i njegove posljedice? Tužilaštvo je prethodno odbacilo krivičnu prijavi koju je MANS 2007. podnio protiv Mugoše i Đukića. Mogu li se Ranka Čarapić i njeni saradnici predomisliti? Nakon što je Čarapićeva odradila posao po njegovoj mjeri u slučaju napada na urednika i fotoreportera Vijesti, Mugoša joj je poklonio – ešarpu. Vidjećemo hoće li i tom sitnicom ovjereno prijateljstvo imati veću težinu od dokaza i – što ne treba zanemariti – netrpeljivosti prvog čovjeka Podgorice i premijera Lukšića. Mugoši bi otežavajuća okolnost mogla biti i poznata urbanistička razmimoilaženja sa Acom Đukanovićem.

Ne treba, dakle, isključiti mogućnost da u određenom trenutku tužilaštvo odluči da procesuira neku od mnogobrojnih krivičnih prijava koje su u proteklih desetak godina – sa raznih strana – predate protiv Miomira Mugoše i najbližih mu saradnika.

Povjerujemo li u priče prema kojima je Ranka Čarapić na mjesto Vrhovne državne tužiteljice stigla pod okriljem SDP-a, i na to nadovežemo stav te partije da u septembru neće podržati Mugošin reizbor, moglo bi se desiti da neizvjesna politička budućnost prestane biti najveći problem podgoričkog gradonačelnika.

BARSKI SLUČAJ: I ne samo njega. Ostanemo li pri gradonačelnicima, moramo se sjetiti da se u tužilaštvu odavno krčkaju krivične prijave koje je MANS podnio protiv prvog čovjeka Bara Žarka Pavićevića. Pomenimo onu koja je podnijeta zbog sumnje da je Pavićević zloupotrijebio položaj prilikom sklapanja ugovora sa kompanijom Basketing, čiji je vlasnik Nebojša Milošević, brat bivšeg gradonačelnika Bijelog Pola, sadašnjeg ministra poljoprivrede Tarzana Miloševića. Zanimljiva je i ona koja se odnosi na legalizaciju zgrade koju je Pavićević (njegova kompanija) gradio za Miodraga Đurovića, brata Slobodana Đurovića Kardinala, nepravosnažno osuđenog člana kriminalne grupe koja je ubila Iva Pukanića, vlasnika Nacionala.

O tim se prijavama ne govori. Možda zato što je aktuelni premijer, tako se priča u političkim kuloarima, još kao ministar finansija pokazao želju da bude konsultovan prije nego što policija i tužilaštvo zađu u njegov, barski, atar (slučaj Luka Bar). A možda Čarapićka ima preča posla. Poput istrage koju je u Crnogorskom narodnom pozorištu nedavno iniciralo Osnovno tužilaštvo.

Tamo se provjerava ugovor o izdavanju poslovnog prostora u kome je otvoren restoran Talija. I ta bi inicijativa bila za pohvalu da nije jednog, pomalo čudnog, detalja: ugovor je potpisan prije sedam godina dok je direktor CNP-a bio glumac Branimir Popović. Teško da su zaposleni u tužilaštvu bili jedini stanovnici Podgorice koji nijesu znali za taj aranžman, dok o njemu nijesu pročitali u prošlogodišnjem izvještaju Državne revizorske institucije. Ako već čitaju izvještaje DRI – zašto ne obrate pažnju na ono što je u istim izvještajima pisalo o Željeznici, Veterinarskoj ustanovi, Ministarstvu turizma, MUP-u ili samom Državnom tužilaštvu.

Ili su zaključili da su te nepravilnosti finansijski i društveno manje opasne od moguće neispravnog zakupa jednog ugostiteljskog objekta. Kao što su i crkva na Rumiji i tradicionalne božićne kletve popa Rista Amfilohija Radovića zaslužile veću pozornost tužilaštva od nerazjašnjenih ubistava, tranzita, švercova, poreskih utaja i pljački privatne i državne imovine.

PRST U OKO: Dovoljno je da iz zgrade tužilaštva pogledaju kroz prozor i vidjeće Prvu banku, mjesto gdje se prepliću divlja gradnja i divlja privatizacija, poreske utaje i fondovske manipulacije, pranje švercom zarađenog i pronevjera tuđeg novca, zloupotrebe položaja i pljačka na povjerenje. Tu su, na ovaj ili onaj način, okupljeni i gotovo svi junaci ovdašnjeg političkog, ekonomskog i kriminalnog establišmenta. Cane i Šare, Milo i Sveto, Sito i Aco, Brano i Šinavatra… Šta bi Balzak dao za tu ljudsku komediju. A Ranka ne haje.

U pristojnim državama iz saopštenja policije i tužilaštva saznaje se da je neko osumnjičen za pronevjeru, utaju poreza ili nešto slično. U Crnoj Gori mediji i NVO napišu krivičnu prijavu i prikupe dokaze, a tužilaštvo ih potom – arhivira. Dok neka viša sila – evropski ili DPS komesari – ne zatraže da se slučaj „oživi”. Zbog statistike ili partijskih (klanovskih) obračuna.

Podsjetimo se – afera Montenegroerlajns je posljednji slučaj kada su policija i tužilaštvo preduhitrili medije. To su uradili tako da je, nakon pet godina istrage, njihova prijava odbačena.

Slično bi mogle proći i tek aktuelizovane priče od Budve do Podgorice. Sve one uz višegodišnju starost, imaju još jednu zajedničku crtu: u svakoj su tužioci zaboravili glavne junake. Možda će i tako sakate poslužiti ostvarenju zadatih političkih ciljeva. Što se ostalog tiče to će biti – da parafraziramo premijera Lukšića – prst u oko pravdi.

Zoran RADULOVIĆ