Njegovo veliko kraljevstvo obuhvata kontemplacije koje sežu duboko u prošlost, recimo do Platona, ali koje zapravo idu mnogo dalje, sve do korijenja trava i sjemena cvijeća u njegovoj planini, koji, za razliku od samog Platona, imaju sposobnost vječnog vraćanja. I koji tu moć neumorno potvrđuju, vraćajući se isti onakvi kakvi su bili svakog proljeća na ista mjesta sa kojih su, prethodne jeseni, potpuno i činilo se – zauvijek nestali. Kroz poetske ekstaze do epistemoloških agonija: to je njegov put do Vrha, to je njegovo Per aspera ad astra – Od trnja do zvijezda -, jer Vrh je njemu što su zvjezde nebu.

Kralj taj svojoj Planini veoma sličan, vrh svoj, kao i sve vrhove, u oblacima skriva. Voli nas razveseliti, ponekad i naljutiti, a ipak, ne rastuži nas nikad namjerno – i smijeh, i gnjev, i njegove tuga – ostaju nijema engima kao blistava duga. Vjerni anđeli čuvari, ušančeni na grudobranima, onemogućavaju nepozvanima pristup do njegovog srca.

Sa neskrivenom radošću ovaj kralj, kovač riječi, tali žar riječi u kalupe zlatne, u kaljeni čelik, u legure bronze. Misli pretopi u materiju, materiji udahne misao – desi se da od riječi iskuje hiljadu malih bronzanih zvona – po jedno za svaku od hiljadu ovaca. Zatim satima zaneseno sluša tajnu priču koju, samo tada i nikada više, samo za njega i za nikoga više, tim zvoncima-riječima ravnomjerno i neumorno pripovijeda veliko bijelo stado, dok pase, rasuto po osunčanim zelenim padinama planine uronjenim u nježnu plavet neba. Katkad se obrati ljudima; britkim riječima odsiječe nakinđurene dronjke obmane i laži kojima su prekrili istinu oni što su na vlasti bili, ili još jesu, ili o vlasti tek snivaju. Predvidljivo, to im se ni malo ne dopada, pa uporno navlače onaj plašt preko skladnih formi obnažene istine; ipak, ono što se sijevom oštrice njegove riječi jednom otkrije – više se ne može sakriti.

Sa prirodom je u najbližem srodstvu, a ipak joj zamjera što je ravnodušna prema nama. Potresen je dok razmišlja o onome od čeka ljudi žive, zbog čega su jednako spremni i poginuti i ubiti, prepoznaje obrise paklenog u temporalnom, vidi kako se nedostižno poklapa sa vječnim.

Ne u muljevite mračne dubine, već u modre eterske visine neba on baca svoje sidro. Kralj planine nosi svoj kremen za svoju vatru. najprije da pripali duhan iz svoje duhankese, a onda da pramenjem dima skicira traktat o metafizici pepela svoje lule. Kada ognjilom kresne kremen, iz kremena izbija onu istu primordijalnu iskru iz koje je buknuo Kosmički Požar. Kralja planine priroda je štedro darovala svojim plemenitim dahom, blistavim duhom, neukrotivom snagom – da bi se divila sopstvenoj moći – dok gledaju njega, njoj da se dive! Pokazala ga je svima da bi ga skrila od svih sakrila; i samo ga sa njim nije htjela podijeliti.

Ovo je vjerno prepričana jedna pjesma napisana na engleskom jeziku pitajući se ostaje li jedna pjesma onakva kakva je napisana i onda kada se oni o kojima pjesma govori, neopozivo promijene!? Ja znam da je ta pjesma, zapravo pjesma o meni. Ako sam nekada možda i mogao opravdati po neki njen stih, danas više ne mogu to reći ni za jedan jedini. Ako je tako, onda ova pjesma više ne može biti pjesma o meni; svakako ne o meni koji sam i kakav sam sada. To onda znači da sam ja u zabludi kada mislim da je to pjesma o meni! O kome je onda ta pjesma? O nikome? O sjećanju na nekoga? Ili je to ipak pjesma o meni, čak i sada, kada se više nikako ne može odnositi na mene?

Šta biva sa knjigama i pjesmama pisanim o ljudima kakvi su bili, kada ti ljudi prestanu biti onakvi kakvi su bili? Ako i dalje imaju neku vrijednost, tada te pjesme svoju vrijednost više ne dobijaju od onih koji su opjevani u njima! Prije ili kasnije, sve knjige, sve pjesme napisane o konkretnim ljudima, postaće knjige o sjećanju, pjesme kojima ti ljudi više nisu ni potrebni, kao što će jednom sve knjige i sve pjesme postati nepotrebne.

Nasuprot ovoj činjenici, stoji i istina da knjige i pjesme posvećene ljudima, daju neku trajniju, transtemporalnu realnost ljudima i njihovim vrlinama. Tako ono nematerijalno djeluje kao potkrepa materijalnom: svojom irealnom, nematerijalnom kakvoćom, riječi potvrđuju realnost ljudi, trajnije i istinitije nego sva njihova materijalnost!

Ferid MUHIĆ