MONITORING

Ko i zašto

Objavljeno prije

14 godina

21 Oktobra, 2011

Objavio:

Svjedoku deportacija, jedinom čovjeku iz sistema koji je po vlastitoj savjesti progovorio o tom zločinu moglo bi se suditi ukoliko specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, terorizam i ratne zločine podigne protiv njega optužnicu. Slobodan Pejovića je prve izjave za medije o ovom ratnom zločinu dao krajem 1990-ih, a cjelovitu ispovijest 2000. godine za podgorički Radio Fri Montenegro. Od tada traju napadi na njega i njegovu imovinu koji su bili tema osvrta šefova ANB-a i Uprave policije. Duško Marković i Veselin Veljović uglas su demantovali da su njihove službe umiješane ili da su ataci motivisani svjedočenjima o deportacijama.

ULOGA ANB: Napadi su bili intenzivni od 2001. do 2009, kada je načelnik centra tajne službe (SDB, sada Agencije nacionalne bezbjednosti) za Herceg Novi bio Dejan Mrdak, koji je potom unaprijeđen i premješten na dužnost u Podgoricu.

Svjedočeći 20. oktobra 2010. pred Višim sudom u slučaju deportacija, kada se nalazio pod zakletvom, Pejović je saopštio da je Mrdak bio neposredni organizator napada na njega a eskalirali su i do prijetnji likvidacijom.

Mrdak je podnio krivičnu tužbu protiv Pejovića, no prošlog mjeseca je odustao od tužbe. Prethodno je postupajući sudija zatražio od ANB-a pismeno izjašnjenje da li je Pejović bio predmet obrade te službe – taj odgovor nije dospio do suda.

Prema ranije objavljenim činjenicama, tajna služba je još početkom 1990-ih Pejovića stavila pod „operativnu obradu”. On je izjavio kako ga je o tome svojevremeno obavijestio Vukašin Maraš, ministar policije, a da mu je SDB „2000. godine ponovo zavela obradu”, što se poklapa sa njegovim javnim svjedočenjem o deportacijama na Fri Montenegru.

PRIMJER: Ataci na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Za čitav slučaj u kojem je deportovano oko 150 ljudi, od kojih su njih najmanje 86 ubijeni, najvažnija je oduvijek bila tvrdnja Slobodana Pejovića da je kritične večeri u prostorijama CB-a Herceg Novi vidio telegram sa naredbom ministra policije Pavla Bulatovića da pristupi hapšenjima i deportacijama. To je ključni dokaz: hapšenja i deportacije nijesu rezultat spontanog, izolovanog ili mimo znanja državnog vrha obavljenog prljavog posla.

Tek u istrazi ili na procesu pred Višem sudu, svjedočenje Slobodana Pejovića da se postupalo „po depeši iz Podgorice” potvrdili su i drugi policajci: optuženi Duško Bakrač, Branko Bujić ili Milorad Šljivančanin, takođe i svjedoci, policajci iz Herceg Novog Veselin Badnjar i Milan Dostinić, šef SUP-a u Tivtu Slobodan Laban, zatim Slavko Otašević koji je nakon deportacija ispred tajne službe asistirao parlamentarnoj komisiji u prikupljanju podataka, itd.

Kako metode zastrašivanja Slobodana Pejovića – a on ni za jotu nije promijenio svoj iskaz – nijesu dale rezultate, uostalom za negiranje, zataškavanje ili relativizaciju krimena je bilo kasno, pristupilo se kampanji njegovog dezavuisanja. Zamislimo što bi se desilo ako bi Pejovićev primjer hrabrog svjedočenja prošao nekažnjen – stotine drugih policajaca, vladinih službenika ili insajdera mogli bi slijediti njegov primjer i javno progovoriti o zločinima i najprljavijim poslovima u koje su bili uvučeni!

KARAKTERNI SVJEDOCI: Prvi u nizu policajaca, koji su svjedočili po pozivu tužilaštva u slučaju deportacija pred Višim sudom u Podgorci, bio je Ranko Martinović. Sebe je opisao kao penzionisanog inspektora iz Herceg Novog.

Tokom deportacija, kazao je, bio je angažovan na drugim zadacima, pa nije bilo jasno zbog čega je onda uopšte pozvan od tužilaštva – nije, navodno, akter događaja i takav je iskaz dao još u istrazi. No, ispostavilo se kako je zapravo doveden da saopšti stvar koju je „čuo”. Pozvao se na Ranka Mihailovića, takođe policajca-svjedoka iz Herceg Novog, koji mu je saopštio da je Pejović „rukovodio deportacijama”.

Iskaz Ranka Martinovića je naišao na neuobičajeno veliki publicitet, premda se nije radilo o bilo kakvoj senzaciji. Slobodan Pejović je upravo svih ovih godina svjedočio da je tokom jedne noći, po naredbi koju je dobio od Damjana Turkovića (pokojnik, bio pomoćnik za sektor javne bezbjednosti CB Herceg Novi), skupa sa narečenim Rankom Mihailovićem i još jednim policajcem, priveo trojicu građana BiH; svih ovih godina je tvrdio da ih je, mimo znanja pretpostavljenih, potom oslobodio – ispostavilo se da su sva trojica zaista preživjela deportacije.

I policajac Ranko Mihailović je takođe svjedočio; pozvan je da se pred istražnog sudiju izjasni dok je 2008. bio zamjenik komandira Stanice policije u Herceg Novom i kada su iz Uprave policije negirali da su napadi na Slobodana Pejovića motivisani svjedočenjem o deportacijama.

Mihailovićev iskaz pred Višim sudom 15. septembra 2010. nije opovrgao opis događaja iz svjedočenja Pejovića. „Nalazio sam se na poslu u dežurnoj službi kada me je pozvao sada pokojni Damjan Turković, zamjenik načelnika CB-a Herceg Novi, saopštio da je stigla depeša”, rekao je Mihailović i dodao da je te večeri hapšenjem u Meljinama „rukovodio inspektor Slobodan Pejović, pozvao me je a ja kao policajac sam obavezan da mu pružim asistenciju”.

Svjedočenja Ranka Martinovića i Ranka Mihailovića su ih preporučili da budu insajderi za dokumentarni film Heroj našeg doba koji je njegov autor Šemsudin Šeki Radončić 17. oktobra predao specijalnom tužilaštvu kao glavni dokazni materijal za svoju tezu da je Slobodan Pejović „ratni zločinac”.

Oni su otišli i korak dalje, tvrdeći u kako je Pejović maja 1992. bio „inspektor za potrage”, što se u u filmu Heroj našeg doba dodatno formuliše i kao službena dužnost „inspektor za hapšenje Bošnjaka”?!

Kako je Monitor objavio, Rješenjem Br. 12970 od 13. decembra 1991, potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović, dotadašnji inspektor za suzbijanje opšteg kriminaliteta Slobodan Pejović raspoređuje se na mjesto inspektora za suzbijanje imovinskog kriminaliteta (imao je i referat za krvne delikte) počev od 1. januara 1992; sa te dužnosti je Pejović 1994. i penzionisan.

INSPEKTOR IZ ZATVORA: Slobodan Pejović je saopštio da prema Martinoviću i Mihailoviću „osjećam gađenje”. Za Martinovića je kazao da je „kriminalac” a Mihailović „ekstremni srpski nacionalista”. Objasnio je da „tajna policija vrši strahovit pritisak na ostale moje kolege svjedoke, da lažno svjedoče protiv mene; za sada nijesu uspjeli”. Martinović je podnio tužbu za klevetu i na prvostepenom Osnovnom sudu u Herceg Novom maja ove godine Pejović je osuđen na 600 eura kazne zbog klevete.

Provjerili smo: penzionisani inspektor Ranko Martinović je najmanje dva puta hapšen zbog djela iz organizovanog kriminala. U noći između 18. i 19. avgusta 2005. Martinović je uhapšen pod optužbom da je član kriminalne bande koja se bavila švercom, kao i zbog neovlašćenog držanja municije. Tačno je, kako je tvrdio Pejović, da je Martinović bio „stanovnik Spuža” – boravio je u pritvoru od hapšenja avgusta 2005. do juna 2006. godine!

Upravo je Ranka Martinovića specijalno tužilaštvo – koje ga je pozvalo za svjedoka u slučaju deportacija – prethodno teretilo kao jednog od dvojice organizatora šverca cigareta. Djelimično je priznao krivicu. Na procesu pred Osnovnim sudom u Kotoru, Martinović je 16. januara 2006. kazao: „Mislim da je vlasnik cigareta čovjek iz Podgorice, ali zbog svoje bezbjednosti i zato što nemam čvrstih dokaza neću ga imenovati”. Ko je Martinoviću ugrožavao bezbjednost? – nije saopštio. Osuđen je na četiri godine robije, no Viši sud u Podgorici je 2007. poništio presudu. Na obnovljenom postupku, takođe pred Osnovnim sudom u Kotoru, sutkinja Biljana Uskoković ga je 15. septembra 2009. nepravosnažno osudila na tri godine.

U međuvremenu, Martinović se nije, koliko je poznato, žalio da bi mu anonimni “vlasnik cigareta iz Podgorice” mogao ugroziti bezbjednost. Gotovo četiri godine od hapšenja i pretresa njegove kuće, Uprava policije Veselina Veljovića dostavlja (9. juna 2009) kotorskom Osnovnom sudu dopis u kojem opovrgava samu sebe, odnosno nalaze pretresa – „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”, pa se Martinović oslobađa po toj tački optužnice.

SVJEDOK TUŽILAŠTVA: Kada je Ranko Martinović 1. jula 2010. davao iskaz pred podgoričkim Višim sudom u slučaju deportacija postupak za šverc cigareta još nije bio pravosnažno okončan. No, to nije bio jedini: protiv njega je vođen još jedan proces. Specijalno tužilaštvo je teretilo svog svjedoka Martinovića takođe za djelo iz organizovanog kriminala.

Prema toj optužnici, Martinović je od 12. do 24. decembra 1997, dok je bio aktivni starješina policije, skupa sa još jednim saučesnikom iz MUP-a, podstrekavao policajce Sretena Vučinića, Žarka Filipovića i Radomana Golubovića „obećavši im nagradu da ne obavljaju svoju dužnost” da bi sa broda Merkur bio nesmetano obavljen pretovar švercovanih cigareta. Po drugoj tački optužnice Martinović je terećen kao saučesnik u nelegalnoj nabavci cigareta iz Kopra (Slovenija) od kojih je dio u noći između 12. i 13. decembra 1997. istovaren u Platamunima.

Proces je dobio epilog nakon što je Ranko Martinović lansiran u karakternog svjedoka protiv Slobodana Pejovića. Naime, isti sud koji je oslobodio krivice optužene policajce zbog zločina deportacija – Viši sud, ista sutkinja koja je predsjedavala Krivičnim vijećem u slučaju deportacija – Milenka Žižić, isto tužilaštvo koje je falsifikovalo optužnicu u slučaju deportacija i pozvalo Ranka Martinovića da svjedoči o nečemu u čemu po vlastitoj tvrdnji nije ni učestvovalo – specijalno tužilaštvo, 22. marta ove godine bili su saglasni da oslobode narečenog Martinovića i njegove saučesnike za krivično djelo zloupotreba službenog položaja i šverc cigareta iz davne 1997!

Oslobađanje Ranka Martinovića je obrazloženo izjavom specijalnog tužilaštva da odustaje od krivičnog gonjenja. Nakon 14 godina terećenja, specijalno tužilaštvo je zimus objavljuje da za Martinovića i ortake iz policije „nema dokaza da su izvršili krivična djela za koja su optuženi”; zbog protoka vremena, odnosno zastarjelosti postupka, specijalno tužilaštvo tvrdi da ne može pravno kvalifikovati djelo!

Inspektor CB-a herceg Novi, svjedok Slavko Cmiljanić, tokom iskaza pred Višim sudom u slučaju deportacija, tvrdio je da je Ranko Martinović takođe bio u Herceg Novom noći kada je izdato naređenje za hapšenje izbjeglica. Naime, Martinović je, prema presudi Ks. br. 3/09, kazao da je bio „u sastavu novoformirane specijalne jedinice za područje čitave Boke”, da njegova „jedinica nije učestvovala ni u kakvom akciji”; ukratko, izjutra su, tvrdio je, zaduživali hranom, bojevom municijom, šatorskim krilima, pa po cijeli dan “boravili na terenu”.

Problem sa ovim iskazom nije samo u tome da je drugi karakterni svjedok Ranko Mihailović bio takođe član te „specijalne jedinice” a da je, po vlastitom priznanju, učestvovao u hapšenju, već i iskaz inspektora Cmiljanića, koji je 5. novembra 2008, pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Cmiljanić je kazao da je kritične noći Damjan Turković, preko dežurne službe, pozvao „sve inspektore i vođe sektora”. Među njih dvadesetak, koji su se okupili, Cmiljanić navodi i – Ranka Martinovića!

SLUŽBA JE SLUŽBA: I brat Ranka Martinovića, Radomir Rašo Martinović, dugogodišnji šef 1. uprave SDB-a, takođe je svjedočio u slučaju deportacija. On je do 2003. bio u aktivnoj službi, kada se sukobio sa Duškom Markovićem i jedno vrijeme bio je ekspert za bezbjednost u Grupi za promjene – otprilike, do hapšenja svog brata pod optužnom za organizovani kriminal.

Proljeća 1992. Radomir Martinović je bio zamjenik načelnika 1. uprave, koja je srce službe. Na procesu je saopštio da to vrijeme „pamtim po jednom lijepo događaju”, naime šahovskom meču Bobi Fišer – Boris Spaski održanom na Svetom Stefanu.

„Ne znam ništa o deportaciji. U to vrijeme, koje se pominje kao deportacija, održan je šahovski meč između Fišera i Spaskog na Svetom Stefanu. Planirao sam i rukovodio obezbjeđenjem tog šahovskog meča, jer su Amerikanci zabranili Fišeru da igra zbog uvedenih sankcija. Za deportaciju sam prvi put čuo kada je postavljeno poslaničko pitanje u Skupštini Crne Gore”, kazao je Radomir Martinović.

Problem i sa ovim svjedočenjem je nasilno izbačenim logičnim detaljima; najprije, hronologija koja je svima provjerljiva: meč Fišer-Spaski nije održan u periodu deportacija (prema optužnici u drugoj polovini maja 1992), već tri mjeseca kasnije; na primjer, Amerikanci Fišeru nijesu, kako tvrdi Radomir Martinović, mogli da zabrane da igra zbog sankcija, jer sankcije nijesu bile ni zavedene u intervalu deportacija koje naznačuje tužilaštvo, već tek 31. maja 1992!

Naredni problem odnosi se na ulogu 1. uprave SDB-a u deportacijama. O tome postoje pismeni tragovi u sudskim spisima. Dokaz: na primjer u Telegramu SDB Herceg Novi Br. 184 od 24. maja 1992. godine, potpisao sada optuženi Radoje Radunović (proljeća 1992. načelnik SDB-a u Herceg Novom), izvještava se 1. uprava SDB da su uhapšena četiri lica muslimanske nacionalnosti iz Srebrenice. Citirani Telegram je uvršćen u sudske spise iako je ANB Dopisom Br. 250-01-4287/10 od 23. novembra 2010. tvrdila da „ne posjeduje telegram MUP-a RCG SDB IV Odjeljenja I Uprave kao odgovor na telegram centra SDB H. Novi br. 184 od 24. maja 1992″, itd.

„Opet bismo isto uradili, služba je služba”, saopštili su optuženi policajci nakon što su 29. marta pred Višim sudom u prvostepenom postupku oslobođeni krivice za ratni zločin deportacija.

Slobodan Pejović – ne bi. To je njegova krivica i zato ga država napada svojim tupim oruđima: sramnim pravosuđem, kompromitovanim svjedocima i medijskom halucinacijom koju proizvodi hor novinarskih idiota.

Sudbina Slobodana Pejovića je pravo lice svireposti ove vlasti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:Broj 1096

Sljedeće

Koje Šarićeve tajne zna

Ne propusti

Bećirovića nema u upravi?

Izdvojeno

TRAGEDIJE NA CETINJU: Huk tišine i političke zloupotrebe

Objavljeno prije

18 sati

9 Maja, 2025

Objavio:

Monitor online

Umjesto zvaničnih odgovora i utvrđivanja odgovornosti u vezi sa dva masovna zločina na Cetinju, vlast zastrašuje one koji traže odgovore

Građani Cetinja, koji već mjesecima protestuju na Kruševom ždrijelu, i ove srijede su se okupili u znak nezadovoljstva zbog neadekvatne reakcije nadležnih iz bezbjednosnog sektora povodom dvije tragedije koje su zadesile Prijestonicu u prethodne dvije i po godine.

U srijedu se navršilo 1.000 dana od zločina u Medovini kada je Vuk Borilović ubio 10 ljudi, među kojima i dvoje djece – Marka i Mašana. Navršilo se i pet mjeseci i šest dana od zločina u kojem je Aco Martinović ubio 13 svojih sugrađana, među kojima i dva djeteta – Jovana i Vukana.

Nakon ova dva strašna zločina nema odgovora institucija na brojna pitanja koja muče porodice žrtava, Cetinjane i crnogorsku javnost.

Neke od pitanja uputili su ove sedmice građani Cetinja, koji svakodnevno protestuju na Kruševom ždrijelu, u otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću.

Zašto je policija kasnila na mjesto događaja nakon poziva građana 12. avgusta 2022. godine u Medovini na Cetinju? Otkud ubici legalno oružje, uprkos krivičnoj prijavi i prvostepenoj presudi? Zašto policija nije adekvatno reagovala u skladu sa situacijom? Zašto je policija došla nenaoružana, odnosno s oružjem bez municije? Zašto policija ispred Cetinjskog manastira nije pružila prvu pomoć ranjenima? Zašto nije uzela učešće u sprječavanju zločina koji se odvijao svega stotinjak metara dalje, gdje su ljudi nemilice ubijani? Gdje su nestali uređaji za snimanje iz Cetinjskog manastira, čijim nestankom su možda uništeni krunski dokazi? Kako i zašto je rukovodilac operacije Goran Jokić protiv kojeg se vodi krivični postupak dobio unapređenje u vašoj administraciji? Zašto policijska forenzika nije izvršila uviđaj temeljno i do kraja i prikupila sve dokaze iz kuće samog Borilovića, već su to naknadno radili članovi porodice Martinović? Kako su neki od stradalih građana prošli policijsku blokadu u toku samog događaja, a potom bili ubijeni?

,,Odgovore koje tražimo ne tražimo samo radi rasvjetljavanja đogađajai privođenja odgovornih pravdi, već i radi sprječavanja budućih sličnih tragedija u cijeloj Crnoj Gori pa i na Cetinju. Ministre Šaranoviću, kada ste se prihvatili funkcije ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, obećali ste detaljnu istragu zločina u Medovini, a danas je zaključujete bez ijedne osobe privedene pravdi”, navodi se u pismu građana.

Nema napretka u istrazi, niti valjane komunikacije sa porodicama žrtava i građanima, ni nakon zločina koji se desio 1. januara ove godine.

,,Nakon jučerašnjeg teatralnog nastupa dotičnog (ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović) ostali smo svi duboko potrešeni. Nema granica u gaženju porodica koje su izgubile najmilije 12. avgusta 2022. i 1. januara 2025“, poručila je sestra ubijenog na Medovini, Maja Ljiljanić-Popović u izjavi za TV E. Dan ranije, u utorak, tokom Skupštinskog zasjedanja došlo je do sukoba poslanika DPS-a Oskara Hutera i ministra Šaranovića, a skupštinsko obezbjeđenje je spriječilo fizički kontakt njih dvojice. Verbalni sukob koji je završio sa ,,sram te bilo” sa obje strane, iniciran je tumačenjima policijskog djelovanja tokom i nakon dva zločina na Cetinju.

Umjesto zvaničnih odgovora, pet mjeseci nakon posljednje tragedije, političari i ovaj zločin koriste za svoje ciljeve. Tako su blokade za 1. maj pojedinci iz vlasti oštro kritikovali.

,,Današnje produženje saobraćajne blokade na Cetinju do 21h tokom praznika pokazuje da nije riječ o brizi za efikasnost bezbjednosnog sektora, već o namjernoj opstrukciji turističke sezone. Paradoksalno, među učesnicima su rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica”, napisao je u prazničnoj poruci izvršni direktor Pokreta Evropa sad Vlade Bojović. Ovu objavu podijelio je i premijer Milojko Spajić.

Partijski kolega i predsjednik skupštinskog Odbora za bejzbjednost i odbranu Miodrag Laković, pozvao je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije da, u skladu sa svojim nadležnostima, omoguće prohodnost putne infrastrukture na cijeloj teritoriji države, naročito u toku trajanja turističke sezone.Laković je kazao da ne dovodeći u pitanje demokratsko pravo na protest, smatra da nije prihvatljivo da se javni skupovi, bez prethodne dozvole, održavaju na magistralnim putevima.

Uz prijetnje političara, okupljene građane policija je upozorila da će biti snimljeni i da mogu biti sankcionisani. Dodatno, mediji bliski vlasti problematizuju i sa političkim stankama povezuju proteste, a propaganda ide i dotle da tvrdi da protestanti onima koji su se uputili u bolnicu, pa čak i djeci, zabranjuje prolaz. Ta informacija nije tačna, ali to valjda nije zgodna istina za partijske medije.

Uslijedio je odgovor da će se protesti radikalizovati i da će trajati po tri sata. Prema izjavama onih koji se već mjesecima okupljaju i protestuju dodatno ih iritira uporno ignorisanje nadležnih njihovih zahtjeva, kao i nemanje pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama.

,,Umjesto zastrašivanja protestanata, pozivamo nadležne da im se obrate i odgovore na njihova legitimna pitanja – da li su porodice stradalih u masakru na Medovini dobile podršku države, odnosno lokalne samouprave kao i žrtve poslednjeg masakra? Kada će biti usvojen Zakon o oružju (Markov i Mašanov zakon)? Da li je, kada i kako povećana bezbjednost na Cetinju?“, poručili su iz Akcije za ljudska prava i Centra za ženska prava. Dodali su da je ,,grubo i krajnje neempatično smatrati turističku sezonu važnijom od potreba duboko povrijeđene zajednice, kojoj vlast duguje odgovore”.

Zahtjevi građana koji protestuju na Kruševom ždrijelu su jasni još od januara – traže da neko konačno odgovara, da se istraže svi propusti, da se oružje, legalno i nelegalno, stavi pod kontrolu, da se donese „Markov i Mašanov zakon“.

Premijer Spajić je dan nakon masakra ne Cetinju najvio da će se prilježnije posvetiti ovom zakonu. Inicijativa je, pokrenuta 2023. godinu nakon prvog masovnog ubistava na Cetinju, nazvana je po dječacima, braći, koja su tada ubijena.Ona predviđa rigoroznije kazne za nasilnike, detaljne psihološke procjene i automatsko oduzimanje oružja od lica sklonih nasilju.

Inicijativu, koju je podržalo preko 4.000 građana, je pokrenula Maja Ljiljanić-Popović, sestra jedne od žrtava Borilovićevog masakra 2022.Na to se odlučila nakon što je saznala da su nadležni ignorisali zakonsku obavezu oduzimanja oružja Boriloviću zbog nasilništva.

Inicijativa je i nakon dvije godine još na čekanju. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su svi predlozi iz inicijative Markov i Mašanovi zakon uvršteni u Nacrt zakona o oružju i municiji.

Građani Cetinja ističu da blokade nijesu vid pritiska ili opstrukcije već način da se njihov glas konačno čuje. Ističu da ne traže ništa više osim pravde i odgovornosti za nedužne koje su izgubili. Više puta su ponovili da je nedopustiv huk tišine iz institucija. Da ta tišina vrijeđa žrtve.

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu razmatraće 16. maja informacije o aktivnostima koje je policija preduzela povodom dvije tragedije na Cetinju.

Hoće li javnost tada dobiti odgovore koje traži, ili će to biti još jedna simulacija odgovornog ponašanja nadležnih, vidjećemo uskoro.

Kamo śutra ugašena pod pritiskom vlasti

Početkom aprila studentska grupa „Kamo śutra?“ objavila je da prestaje s radom zbog spoljnih pritisaka. ,,Reklo bi se da je vlast uspjela da ih ‘razbije’ zajedničkim snagama svih onih koji su ih od početka i bez dokaza optuživali da su ispostava političkih partija, mafije uglavnom, da su sve samo ne svoji”, ocijenile su, u zajedničkom saopštenju, direktorice Centra za ženska prava Maja Raičević i Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.

Ova studenska grupa je nastala nakon otkrivanja seksualnog skandala u školama, po ugledu na studentski pokret u Srbiji. Nakon tragedije na Cetinju pridružila se zahtjevima za ostavke nadležnog ministra unutrašnjih poslova Šaranovića i potpredsjednika Vlade za bezbjednost Alekse Bečića.

Kamo śutra je podržalo preko 100 profesora i saradnika u nastavi, preko 200 umjetnika i radnika u kulturi, preko 160 građanskih aktivista, više od 190 sportista i drugih radnika u sportu, preko 190 ljekara i medicinskih radnika, preko 330 inženjera. Podršku su im pružili Fakultet dramskih umjetnosti, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Fakultet likovnih umjetnosti, Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore… Ispostavilo se uzalud.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EU O SPORAZUMU SA UAE: Čitaj kako (ni)je napisano

Objavljeno prije

18 sati

9 Maja, 2025

Objavio:

Monitor online

Nema najava da će neko u parlamentu promijeniti stranu nakon što je EK dala sud o Sporazumu o turizmu i razvoju nekretnina između Crne Gore i UAE. Svi, makar verbalno, ostaju privrženi proklamovanom putu EU integracija. Čitajući i citirajući djelove briselskih dokumenata koje su saglasne sa njihovim trenutnim interesima i stavovima. Šta im ne ide u prilog – previde

„Na prvi pogled (prima facie) Sporazum o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina između Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) nije u suprotnosti sa pravom EU“, navodi se na početku pisma komesarke za proširenje EU Marte Kos kojim je odgovoreno na nedavnu molbu predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića. Istovremeno se naglašava da Sporazum “ne sadrži dovoljno detaljne odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa pravom EU”

To je bilo sasvim dovoljno premijeru Milojku Spajiću da postane prezadovoljan. I poruči kako odgovor EK potvrđuje da je njegova Vlada “bila u potpunosti u pravu kada je rekla da je Sporazum u skladu sa evropskim zakonodavstvom”. Dodatno nas je Spajić darivao novom turom svoje prepoznatljivo šarmantne duhovitosti: “Budući da je Marta Kos navela da se Sporazum ne čini u suprotnosti za evropskim zakonodavstvom na prvi pogled, čekaćemo i drugi i treći i 105. pogled…”.

Možda je, umjesto rijetko demonstriranog strpljenja, premijer prispjelo pismo mogao pročitati malo pažljivije. Onda bi moguće i njemu postalo jasno da prime facie s početka komesarkinog pisma ne znači da su u EK problematizovani Sporazum pogledali samo jednom. Naprotiv. To je samo diplomatski način da se naglasi suština mišljenja EK: analizirani Sporazum “sam po sebi” nije suprotan pravnim EU standardima ne zato što je sa njima usklađen, već zbog toga što “ne sadrži dovoljno detaljne odredbe”.

Sporazum u stvari ne daje dovoljno dokaza da se potvrde osnovane sumnje koje nijesu promakle ni ekspertima EK. Usklađenost Sporazuma sa zakonodavstvom EU “će zavisiti od tumačenja i sprovođenja ‘Projekata’ opisanih u članu 1”, navodi se u pismu komesarke za proširenje EU. Uz upozorenje da će “određene odredbe morati pažljivo da se implementiraju kako bi se izbjeglo moguće kršenje principa javnih nabavki sadržanih u pravnoj tekovini EU. Stoga će biti važno pratiti njihovu primjenu…”.

Da ne bi ostali nedorečeni, iz EK su konkretno ukazali na potencijalne probleme. Jedna od primjedbi: “Sporazum navodi da su svi ugovori, programi i dalji sporazumi sa investitorima iz UAE izuzeti iz zakonodavstva obje zemlje o javnim nabavkama, javnim tenderima i procedurama konkurentskog nadmetanja (član 2.4). Stoga se može zaključiti da bi budući ugovori mogli imati korist od direktne dodjele, što bi moglo predstavljati kršenje pravila EU o javnim nabavkama.”

To što bi neko, mimo zakonima propisanih procedura, mogao postati partner (investitor) u poslovima koji su unaprijed proglašeni za strateške projekte od javnog interesa, ima vrlo konkretne posljedice. Odnosno, prema mišljenju stručnjaka EK, koje se podudara sa primjedbama koje smo prethodno čuli sa raznih adresa u Crnoj Gori, Sporazum bi “mogao potencijalno da oslabi poziciju privrednih subjekata iz EU (kao i crnogorskih kompanija) u korist preferencijalnog tretmana kompanija iz UAE”.

Nijesu slučajno privredni subjekti iz EU navedeni prije crnogorskih kompanija. To pokazuje kako ozbiljni politički akteri uvijek i na svakom mjesti vode računa o interesu onih koji su im povjerili mandate. Naša je stvar da li će Crna Gora bilateralnim sporazumima sa trećim zemljama slabiti ili jačati svoju poziciju u pregovorima o pristupanju EU. Na njima je da to konstatuju i postupe u skladu sa uočenim. Potpuno je, međutim, drugačija priča kada u Briselu prepoznaju mogućnost/opasnost da poslovni interesi njihovih kompanija mogu biti ugroženi na način da se, izbjegavanjem tržišne utakmice (tenderi, javne nabavke…) favorizuju neki drugi ekonomski akteri.

Otud kristalno jasno upozorenje: “S obzirom na težnju Crne Gore da postane država članica EU, bilo bi od suštinske važnosti da se obezbijedi usklađenost ovog Sporazuma, prilikom njegove implementacije, sa pravnom tekovinom EU u oblasti javnih nabavki, zasnovanom na principima nediskriminacije, jednakog tretmana kompanija i transparentnosti procedura javnih nabavki”.

Izgleda da ovo ne može razumjeti samo onaj ko neće. Ipak, premijer Spajić pismo Marte Kos iščitava kao “pokazatelj da smo bili apsolutno u pravu što se tiče ovog Sporazuma”.

Od ranije je jasno da premijer, i prije prispijeća pisma iz Brisela, prepoznaje potencijalne probleme sporazuma koje nam je donio iz Abu Dabia.

Još početkom marta, nakon prvih najava zainteresovanosti Mohameda Alabara za veliki građevinski projekat na Velikoj plaži, Spajić nas pokušava ubijediti da je raspisivanje tendera za takav posao gubljenje vremena “pošto nema puno investitora koji mogu da iznesu ulaganje od 35 milijardi, a uz to tender bi značio da gubimo garancije države (UAE – prim. Monitora)”.

Prvo se pokazalo da konkretne garancije UEA ne postoje. “To je dobro”, uzvratio je premijer. Bolje je ići na arbitražu protiv neke kompanije, nego protiv moćne države kakva su Emirati. Potom se ispostavilo da Alabar planira posao koji je barem petnaestak puta manji (do 2,5 milijardi) od onoga što je najavljivao crnogorski premijer. Spajić je i tu “nepreciznost” pokušao zabašuriti. Tako smo čuli da obećanih 20-30-35 milijardi eura nijesu planirane investicije, već multiplikativni efekti najavljenog posla. Neki dan kasnije, premijer još jednom prepakuje izrečena obećanja. Pa kaže kako se prethodno izrečene brojke odnose na ukupne (moguće) investicije investitora iz UAE…

Spajić, kao da se ništa nije dogodilo, sada poziva parlament da ponovo usvoji Sporazum o turizmu i razvoju nekretnina sa UAE. “Mislim da ovoga puta 81 poslanik ima puno pravo da sa velikim zadovoljstvom glasa za fenomenalan Sporazum koji će da digne ekonomiju Crne Gore”.

Iz opozicije su pismo Marte Kos čitali drugačije nego Spajić . Pa u fokus stavljaju iskazanu bojazan da bi Sporazum sa UAE mogao biti zloupotrijebljen sa ciljem da se, ignorisanjem procedura, favorizuju privilegovani investitori. DPS ostaje pri stavu da jedan ovakav sporazum ne treba Crnoj Gori, saopštio je poslanik najveće opozicione partije Nikola Rakočević.Na istom fonu je i predsjednik SDP i jedan od lidera Evropskog saveza Ivan Vujović. “Usvajanjem Sporazuma sa UAE, kontra stava EU, vlast i formalno postaje antievropska”.

Nema najava da će neko u parlamentu promijeniti stranu nakon što je predsjednik Milatović vratio na ponovno odlučivanje Zakon, a EK dala svoj sud o Sporazumu o turizmu i razvoju nekretnina između Crne Gore i UAE. Ali svi, makar verbalno, ostaju privrženi proklamovanom putu EU integracija. Čitajući i citirajući one djelove briselskih dokumenata koje su saglasne sa njihovim trenutnim interesima i stavovima. A šta im ne ide u prilog to ni ne postoji.

Ta vještina interpretacije nije promakla ni partnerima u EU. S obzirom na težnju Crne Gore da se pridruži EU, ekonomski rast će morati da se postigne na način koji je u skladu sa standardima EU, a sporazumi će morati da se sprovode transparentno i u skladu sa pravnom tekovinom EU u različitim oblastima, dodatno je upozorio Gijom Mersije, portparol Evropske komisije (EK), nakon prvih komentara pisma EU komesarke za proširenje. “Evropska komisija će ovo pažljivo pratiti i spremna je da pomogne Crnoj Gori u tom pogledu ako je potrebno”, zaključio je Mersije.

I na prvi pogled – jasno. Ako ima ko da čuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom

Objavljeno prije

1 sedmica

1 Maja, 2025

Objavio:

Monitor online

Posjeta premijera Americi završena je bez razgovora s američkim državnim i vojnim zvaničnicima Iz diplomatske zajednice u Vašingtonu više krive ambasadu i Ministarstvo vanjskih poslova za lošu organizaciju i indolentnost. U par neformalnih razgovora Monitoru je rečeno da ambasada uopšte ne radi svoj posao kao ni Ministarstvo. Radom ambasade je ogorčena i crnogorska dijaspora

Premijer Milojko Spajić je 21. aprila otputovao za Sjedinjene Američke Države (SAD) sa oamočlanom delegacijom uključujući i ministra finansija Novicu Vukovića. Šef kabineta Branko Krvavac i premijerova savjetnica za vanjske poslove Milica Perišić su ostali u zemlji. Nezavisno od ove delegacije u Vašington je otputovala i guvernerka Centralne banke Crne Gore (CBCG) Irena Radović na poziv direktora za Evropu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Alfreda Kamera.

I premijer, kao i guvernerka i ministar finansija su objavili da su otputovali zbog redovnih “godišnjih sastanaka MMF-a i Grupacije Svjetske banke (GSB).

U prijedlogu platforme Vlade je objašnjeno da je to događaj koji “tradicionalno okuplja svjetske lidere iz oblasti finansija, guvernere centralnih banaka, ministre finansija… radi diskusija o globalnim ekonomskim i finansijskim pitanjima”. Od bilateralnih susreta su zakazani sastanci sa zamjenikom generalnog direktora MMF-a, Bo Lijem, šefom Misije MMF-a za Crnu Goru i gorepomenutim Kamerom. Crnogorska delegacija se sastala i sa čelnicima Svjetske banke, ali na nivou njenog potpredsjednika za Evropu i Centralnu Aziju kao i sa izvršnim direktorom SB za zemlje regiona.

U Platformi koju je Vlada usvojila 17. aprila navodi se i da su “SAD snažan saveznik i prijatelj Crne Gore”, a posjeta premijera “ dokaz kontinuiteta odličnih odnosa dvije države”. Navedeno je i da će posjeta dati novi podsticaj saradnji, i da će se „na sastancima s američkim kolegama izraziti zahvalnost za podršku SAD-a u ostvarivanju cmogorskih vanjskopolitičkih prioriteta i učvršćivanje odličnog partnerstva dvije države“.

Međutim, već 22. aprila su Vijesti objavile da izgleda neće biti nikakvih susreta “s američkim kolegama”. U Platformi, oni nisu ni imenovani, za razliku od detaljnog navođenja zvaničnika i funkcija međunarodnih finansijskih institucija. Iako je Vladina Služba za odnose s javnošću navela da će se “razmijeniti mišljenja o saradnji unutar NATO-a”, i “ukazati na našu namjeru da izdvajamo veća sredstva za odbranu” Vijestima nije odgovoreno s kim će Spajić razgovarati.

Na kraju nije bilo razgovora ni s američkim državnim ni vojnim zvaničnicima. Dio medija, čak i onih naklonjenih Vladi, je kritički komentarisao učinke posjete. “Nonšalantan i stihijski pristup državnom protokolu”, “seljenje diplomatske komunikacije u privatne kanale”. Cjelosedmični boravak prvog čovjeka Vlade je nazivan “katastrofom” nekoliko puta.

Uvijek kritički nastrojen prema Spajiću, lider Pokreta za promjene (PZP) Nebojša Medojević je takođe 22. aprila, dan po dolasku delegacije u SAD, dao objavu. Premijer je “tražio sastanke sa Donaldom Trampom, potredsjednikom JD Vensom, šefom Stejt Dipartmenta Markom Rubiom, šefom CIA i direktorom FBI!!! Niko od njih nije htio da se sretne” s njim zaključio je Medojević.

M-portal i Etv su javili da su Spajićevi saradnici pokušali kontaktirati dvojicu američkih zvaničnika radi sastanka sa premijerom, ali i da preko njih dođu do zvaničnika viših u hijerarhiji. Jedan je navodno bio uticajni republikanski senator Ted Kruz, osoba bliska Trampu, za koga ovi mediji na osnovu svojih izvora tvrde da nije odgovorio na više mejlova poslatih od strane kabineta. Druga osoba je Luis L. Bono, viši savjetnik u Kancelariji za evropske i evroazijske poslove, koji takođe nije odgovarao na upite.

Crnogorski premijer je ranije, navodno, odbio susret sa Bonom, pravdajući odbijanje time da „viši savjetnik nije nivo sa susret sa premijerom“. Ovakav rezon je u diplomatskoj praksi opravdan kada su u pitanju zvanične posjete. Kada je u pitanju telefonska komunikacija, ovakav razgovor je prihvatljiv. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je nedavno telefonon razgovarao s Bonom.

Međutim, treba uzeti i druge činjenice u obzir prije nego se donese sud o učincima premijera, ili bolje govoreći o (ne)učincima Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Ervina Ibrahimovića i crnogorskog poslanstva u Vašingtonu kojim rukovodi Jovan Mirković.

U petak 25. aprila Bono je napustio funkciju i na njegovo mjesto je došao Brendon Hanrahan. Dan nakon Uskrsa, 21. aprila je umro Papa Francisko. Njegova sahrana je promijenila planove mnogih svjetskih lidera koji su otišli na njegovu sahranu, uključujuči i predsjednika Trampa. Potpredsjednik JD Vens je već ranije bio odsutan, prvo kod Pape na Veliki Petak a onda u službeni posjet Indiji. Državni sekretar Rubio je takođe bio u Evropi. Jedini koje je Spajić mogao vidjeti, a da odgovara protokolarnom nivou, su bili sekretar za odbranu Met Hegset i možda predsjednički savjetnik za nacionalnu bezbjednost Majkl Volc. Pentagon i Hegset se trenutno nalaze u velikoj buri zbog kadrovskih promjena-neslaganja unutar najužeg kruga Hegseta i curenja povjerljivih podataka. Stoga je i ta opcija bila daleka za Spajića.

Iz diplomatske zajednice u Vašingtonu više krive ambasadu i MVP za lošu organizaciju i indolentnost. U par neformalnih razgovora sa Monitorom rečeno je da ambasada uopšte ne radi svoj posao kao ni Ibrahimovićevo ministarstvo. Crnogorski predstavnici se ne pojavljuju ni u jednoj značajnoj instituciji, niti održavaju kontakte koje su dotadašnji predstavnici Crne Gore stvorili sa državnim službama i uticajnim think-tankovima i lobističkim krugovima. Antena M je prenijela jednog neimenovanog crnogorskog diplomatu koji je rekao da Crna Gora nema više kokus u Kongresu, o čemu je Monitor već pisao ranije. Dodao je da “ne zna da li je crnogorska diplomatija bila angažovana u pripremi Spajićeve posjete”. Ako nije, ovaj diplomata (ime poznato našoj redakciji) ističe da je to “veliki propust”.

Radom ambasade je ogorčena i crnogorska dijaspora. Džemal Lanica, predsjednik Albansko-američkog udruženja Ulcinj je poslao otvoreno pismo ministru Ibrahimoviću u kojem izražava nezadovoljstvo radom crnogorske ambasade i “posebno ambasadora Mirkovića” zbog “nefunkcionisanja ambasade i nepoznavanja dijaspore”. Dokaz da ambasada ne poznaje dijasporu je zakazivanje sastanka albanskih asocijacija u Americi sa premijerom u zgradi ambasade. U razgovoru za Monitor Lanica je rekao da je imao zakazan susret s premijerom preko savjetnice Milice Perišić sedam dana prije njegovog dolaska u SAD i da je komunicirao oko toga s ambasadorom Mirkovićem. “Teme razgovara su precizirane i nisu uključivale Veliku plažu i razgovore oko ulaganja iz Emirata već teme koje se tiču dijaspore i kako se može Crnoj Gori najbolje pomoći” kaže Lanica. “Ja sam htio sa sobom dovesti i Crnogorce i Bošnjake da nas bude iz svih djelova Crne Gore” nastavlja Lanica. Međutim, umjesto predstavnika raznorodne dijaspore, na sastanak je pozvan Naser Nika sa nekoliko Albanaca od kojih većina nema nikakve veze sa Crnom Gorom.

Nika je, na osnovu njegovih objava na Facebook-u veliki protivnik sadašnje Vlade i pozivao je na proteste protiv premijera. Naser Nika je poznat kao predsjednik udruženja Albanaca Stejtn Ajlenda – koji je dio Njujorka. Facebook stranica ovog udruženja obiluje nacionalističkom agendom. Nepunih dvije sedmice prije Spajićevog puta ovo udruženje je objavilo mapu regiona na facebook-u koju je predložilo kao način “za postizanje mira u Evropi”. Na toj mapi Crna Gora ne postoji već je njena teritorija rasparčana između Albanije i Hrvatske. Sa mape je izbrisana i Srbija koju su rasparčale Rumunija i Albanija. Ova skandalozna mapa je i dalje na Facebook stranici udruženja koje vodi Naser Nika.

Pored Nasera Nike, sa premijerom su se slikali i Paško Camaj iz Udruženja Vatra, predsjednik udruge Skenderbeg Imer Lacaj i Arb Šabani, navodni aktivista albanske zajednice u tom dijelu SAD-a. Udruzenje Vatra se bavi interesima Kosova i Albanije i po riječima Lanice, “nema nikakve veze sa crnogorskim temama i dijasporom”. Imer Lacaj je Albanac iz okoline Drača u Republici Albaniji i njegovo udruženje takođe nema nikakvih dodirnih tačaka s Crnom Gorom. Šabani, iako porijeklom iz Crne Gore, nije član nijednog udruženja iz Crne Gore niti ima funkciju.

Ambasador Mirković je na kraju izdejstvovao da se zakazani sastanak sa Albansko-američkim udruženjem Ulcinj izbjegne iako je bio zakazan. Tako je ispalo da se premijer Spajić nije mogao sastati ni sa legitimnim predstavnicima crnogorske dijaspore iako je samo Udruženje Ulcinj do sada kroz humanitarne projekte poslalo preko 1,1 milion eura u Crnu Goru.

Premijer je na kraju uspio i skoknuti do Kalifornije u privatnu posjetu bratu.

Šta je radila trostruka delegacija Crne Gore po Americi i na sastancima s istim ljudima iz finansijskih institucija je posebno pitanje na koje sada nema odgovora. Nema ni odgovora do kada će se urušavati diplomatska mreža crnogorske države na radost okolnih političara koji ne skrivaju da imaju pretenzije prema njoj kao i mapa Nasera Nike.

Jovo MARTINOVIĆ