Skupocjeni sat na ruci velikog vođe pokazuje da je vrijeme za akciju. Samo je pitanje trenutka kada će državni mediji dobiti naređenje da objave ekskluzivu: na obali Ženevskog jezera susreli su se veliki prijatelji Crne Gore (po sopstvenom priznanju), poznati dobrotvori i mecene – Stanko Subotić Cane i Naser Keljmendi. To što nijesu mogli, zbog profesionalnih obaveza, lično prisustvovati susretu u Švajcarskoj nije spriječilo Darka Šarića i Safeta Kalića da se pridruže dogovoru i obavežu kako će i oni svojim milionima pomoći nastojanja Crne Gore da postane punopravan član evropske porodice. Oni su, uostalom, i do sada (takođe po sopstvenom priznanju, a uz potvrdu i blagoslov prijatelja iz vladajućeg DPS-a) nesebično davali kad god je trebalo – za plate, penzije, avione, podršku Slobodanu Miloševiću, očuvanje SRJ, košarku, demokratiju, rušenje SRJ, borbu protiv Miloševića, za brAca, penzije, plate, osamostaljenje Crne Gore… Ima se, može se. Biće.

Ili, može biti da slična vijest neće stići. Kriza je. A u Evropi hapse. Subotić je nedavno prodao Montenegro (luksuznu vilu na Svetom Stefanu), samo se ne zna kome. Keljmendi se zahvalio Ranku Uboviću na cimentu, pozdravio društvo iz Granda i rekao što je imao da kaže (samo se ne zna zašto) pa se vratio poslovnim obavezama u ostalim domovinama. Šarić i Kalić su, ima neko vrijeme, na službenom putu. Samo se ne zna – đe.

Neko, ipak, mora platiti ceh evropskih integracija.

Počinje simultanka EU. Crna Gora će morati da prati dinamiku i tempo koji je utvrdila Evropska komisija. Već se zna da će pregovarački okvir imati samo sedam stranica. Svi će, dakle, zadaci biti jasni kao dan. Nakon što su rezultati u reformama izostali, Evropa više ne vjeruje obećanjima. U Briselu i Berlinu su shvatili da i ono malo što se pomjerilo u Crnoj Gori, pomjerilo se samo poslije evropskih ultimatuma.

Iz vladajuće DPS Mila Đukanovića je nakon odluke Evropskog savjeta saopšteno da je ovaj uspjeh rezultat mudre politike Vlade koju predvodi upravo ta stranka i da su spremni za ponuđeni scenario. Ali, dolazak u Podgoricu direktora Direktorata za proširenje EU Stefana Sanina nije ostavio povoda za slavlje, a posebno ne za političko poentiranje. Evropa traži da Crna Gora nedvosmisleno potvrdi svoju opredijeljenost za reforme, insistirajući da priča krene od poštovanja ljudskih prava i borbe protiv korupcije i kriminala (poglavlja 23 i 24), baš tamo gdje su razmimoilaženja vlasti u Podgorici sa Briselom i vlastitim građanima najveća i najbolnija. Sve je više onih što uviđaju da će režim, suprotno ljetošnjim uvjeravanjima Đukanovića, morati da podnese i prinese žrtvu. Uz kompletan tretman – od lisica na rukama, pritvora, do zaplijene imovine i pravosnažne osuđujuće presude. Nije pitanje šta i kako, nego ko i kad.

Već je primjetno škrgutanje zubima režimlija, naročito zbog činjenice što će se čitav posao odvijati pod supervizijom Njemačke. Kada Njemci, kao predvodnici Evrope, kažu kako mora da izgleda okvir za pregovore i da se on bezuslovno mora realizovati, onda se je đavo odnio šalu. Tim prije što je to za Uniju veoma lako. „Sada će ekspertska grupa koja se bavila pregovaračkim procesom sa Hrvatskom biti praktično ‘preseljena’ prema Crnoj Gori”, kaže crnogorski vicepremijer i ministar pravde Duško Marković. On primjećuje da je to za Crnu Goru dobro, ali istovremeno i veoma zahtjevno.

Crnogorskim građanima će to svakako biti interesantno posmatrati, s mnogo više nade nego zabrinutosti.

Sanino je, dakle, već ispostavio konkretne zadatke koje Podgorica mora da ispuni u narednih šest mjeseci, ne bi li u junu dobila pozitivno mišljenje za početak pregovora. Da bi se to desilo Crna Gora treba da pokaže odlučnost. Ako je EU uvela, na primjer, kočnice za dugove, onda i crnogorska vlast mora uvesti kočnicu za korupciju i organizovani kriminal. „Kriterijumi za pristupanje jesu stroži, jer ne želimo da nam se ponove ‘neka nova Rumunija i Bugarska’ sa neriješenim problemima korupcije”, kaže njemački evroparlamentarac Elmar Brok, iz Hrišćansko-demokratske unije kancelarke Angele Merkel.

Zapravo, ono čega se evropski parlamentarci pribojavaju, već je na djelu u Crnoj Gori. Upravo smo svjedoci pokušaja dvojice najeksponiranijih tajkuna crnogorske ekonomske tranzicije provedene u ratovima i međunarodnim sankcijama – Veselina Barovića i Dragana Brkovića – da obezbijede priliv neophodnog novca tako što će pod hipoteku staviti najvrjednije komade svog plijena. Uz pomoć, a možda i garancije, države. Barović se, tako, sprema da učini nemoguće i – nakon što je uništio niz atraktivnih preduzeća i izgubio koncesiju za proizvodnju morske soli – založi faktički kompletno zaleđe ulcinjske Velike plaže (približno 15 miliona kvadrata) koje mu je privatizacionim vizijama profesora Veselina Vukotića poklonila država. Brković se dosjetio da u pomoć pozove Vladu pošto su mu na naplatu dospjeli krediti vrijedni, prema medijskim računicama, blizu 200 miliona. Vektrine investicije u Pljevljima i Herceg Novom još dugo neće moći da vrate ni cent tog novca.

Vlade, prethodna Mila Đukanovića i aktuelna, njegovog nasljednika Igora Lukšića već su ekspertima EK morale da objašnjavaju finansijske aranžmane sa Prvom bankom Aca Đukanovića i vlasnicima podgoričkog Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita u Nikšiću koji su u Crnu Goru stigli pod pokroviteljstvom tadašnjeg ambasadora u Moskvi Milana Roćena. Neuspješna privatizacija Željezare epilog će dobiti na nekom od evropskih sudova. Tamo će biti razriješena i priroda odnosa između većinskog vlasnika Željezare, of šor firme MNSS i vladinih pregovarača predvođenih nekadašnjim ministrom Brankom Vujovićem.

U završnici pristupnih pregovora Hrvatske je kao mjerna jedinica za napredovanje na evropskom putu uveden – sanader. U čast nekadašnjeg HDZ-ovog premijera kome se sada u Zagrebu sudi, između ostalog i za ratno profiterstvo. Za sada, crnogorska vlast ostaje gluva i imuna na sve stare i nove afere. Pa se čini kao da su sasvim u redu poslovni aranžmani koje je Vojin Lazarević započeo sa EPCG kao savjetnik tadašnjeg premijera Filipa Vujanovića, a nastavio kao suvlasnik EFT-e. Bez sudskog epiloga je ostao i posao vrijedan 20-ak miliona dolara, u kom su Vujanović i Subotić – posredstvom nepostojećeg biznismena iz Podgorice – kupovali avion za Vladu Crne Gore. Jednako, danas nikoga ne uzbuđuje otkriće da opština Budva vraća kredite više privatnih kompanija, među kojima je i jedna čiji je suvlasnik Miloš Marović. Godinama traju nagađanja ko stoji iza Zorana Bećirovića koji je u posjed budvanske Avale došao uz pomoć Ane Kolarević. Još duže traju špekulacije i nagađanja o prirodi moći i uticaja koju posjeduje Branislav Brano Mićunović. A Mićunovića skoro pa da nema ni u registru Privrednog suda, ni u dokumentima crnogorskog pravosuđa.

Dok tako bude, Crna Gora neće moći da snažnije napreduje na svom evropskom putu. Sanino je potvrdio da su među uslovima koje je isporučio crnogorskom premijer Igoru Lukšiću upravo hapšenja i pravosnažne presude protiv počinilaca iz prve lige zločina i zloupotreba.

Predsjednik Vlade kaže da je Crnoj Gori potrebna nova energija. U pravu je. Pitanje je samo da li nejaki premijer ima snage da izabere pravog glavnog pregovarača sa EU, ukloni političke poslušnike koji koče napredak, a koji vrše najodgovornije poslove u pravosuđu, tužilaštvu i policiji, te da brzo izvrši nužnu rekonstrukcije Vlade. Mada iskustvo Hrvatske pokazuje da neki čelnici državnih organa, kao što je to bio slučaj sa vrhovnim državnim tužiocem Mladenom Bajićem, veoma efikasno rade svoj posao kada shvate da su posebna grana vlasti i da za to imaju evropsku podršku. I zaštitu. Moglo bi to biti korisno saznanje za Ranku Čarapić. Samo kad se upoređujemo sa susjedima, treba pocrtati važnu razliku: u Hrvatskoj je vlast smjenjiva.

Crna Gora je, voljom Berlina i Brisela, napravila kvantni međuskok i sada joj, na sreću, više nema povratka sa evropskog puta. Od svega toga Crna Gora i njezini građani mogu samo profitirati. To pokazuje odluka o potvrđivanju kreditnog rejtinga našoj zemlji, iako se dramatično povećava njezina zaduženost. Povećana je šansa za veće direktne investicije upravo iz zemalja Unije i za smanjenje kamata. Ono što je za građane najvažnije jeste da će sa približavanjem EU doći do smanjivanja veoma visokih cijena hrane u Crnoj Gori, kao i do povećanja njihovih socijalnih prava. Država će, zavisno od spremnosti i umješnosti svoje administracije, moći godišnje da povlači više od 100 miliona eura bespovratnih sredstava iz evropskih pretpristupnih fondova.

„Za par godina, ova kriza će biti iza nas, mi ćemo biti u stanju da sagledamo šta smo učinili u 2010. i 2011. I ono što sada doživljavamo kao Annus horribilis (strašna godina) vidjećemo jednog dana kao Annus mirabilis (godinu čuda)”, rekao je u utorak u Evropskom parlamentu predsjednik EU Herman van Rompej. Zdravo je naravno sumnjati i u izjave evropskih zvaničnika. Ali, treba sve učiniti da 2012. za Crnu Goru bude Annus mirabilis. Iako, iskustvo je pokazalo, sa ovom vlašću čuda se ne dešavaju.

Mustafa CANKA
Zoran RADULOVIĆ