Aktuelni crnogorski premijer Milo Đukanović tek je u svom sedmom premijerskom mandatu, četvrt vijeka nakon što je (i) uz pomoć radnika KAP-a izvršio unutarpartijski prevrat i tako došao na vlast, i tri mjeseca pošto je njegova Vlada pokrenula stečajni postupak u Kombinatu aluminijuma, spoznao ono o čemu mu univerzitetski profesor i opozicioni poslanik Branko Radulović priča decenijama:
KAP ne može biti produktivan ako je njegov rad usmjeren na proizvodnju ingota i eksploataciju jeftine rude, radne snage i struje. Ideja da se izvozi sirovi aluminijum, a uvoze sve njegove prerađevine – od folije, preko bravarije do auto djelova nije održiva. I to ne samo zbog toga što više nema jeftine struje. Zato Kombinat mora biti jezgro prerađivačke industrije koja će ono što nam je priroda dala, uz dosta pameti i veliki rad, transformisati u kvalitetne i ekonomski isplative proizvode. U suprotnom, KAP ne može opstati.
,,Onda kad KAP bude proizvodio sofisticiranije proizvode, tada će se zatvoriti potreba za bilo kakvom subvencijom električne energije jer će taj proizvod moći da konzumira tržišnu cijenu električne energije”, podijelio je Đukanović početkom nedjelje svoja prosvjetiteljska saznanja sa slušaocima Radija Crna Gora. I skoro pa da nije bilo važno da li je Đukanović konačno spoznao ekonomsku realnost, ili je instinkt za samoodržanje iskusnog političara ponovo proradio u cajtnotu i nadomjestio njegovo očigledno nepoznavanje legalnih ekonomskih tokova.
Šteta što u studiju nije bilo nikoga da mu postavi jednostavno pitanje: ako je to zaista tako (a jeste) i ako je proizvodnja aluminijskih ingota osuđena na vječito bitisanje ispod linije ekonomske održivosti (a i to jeste) zašto su onda Đukanović i sve Vlade pod njegovom kontrolom – premijerskom ili partijskom – dozvolile da Dragan Brković (Vektra), Mark Rič (Glenkor) i, konačno, Oleg Deripaska, njegovi skriveni partneri i njihove of šor kompanije krše sva pravila, zakone i ugovore vezane za KAP? Zašto smo umjesto razvoja prerađivačkih kapaciteta KAP-a dobili gašenje postojećih postrojenja i rasprodaju mašina i alata na kojima bi neko drugi – pošteniji ili vještiji – gradio budućnost aluminijske industrije u Crnoj Gori?
Pošto su neophodna pitanja izostala, Đukanović je nastavio rad na izgradnji svog alibija u slučaju KAP. On je, za početak, naglasio kako je zadovoljan što su prije četiri godine odobrene garancije Kombinatu aluminijuma. ,,Zadovoljan sam što smo to uradili, jer sada možemo razgovarati kakav nam KAP treba”, kaže premijer naglašavajući da je tu odluku ,,na predlog Vlade usvojio parlament”. Premijer izgleda nije potpuno svjestan činjenice da, nakon njegovog bankrota, država i nije u poziciji da razgovara i pregovara o tome kakav nam KAP treba. Sada se priča svodi na dileme – da li nam je KAP neophodan i možemo li mi, kao država i društvo, sebi priuštiti luksuz izdržavanja preduzeća koje bi za pet, 10 ili 20 godina moglo biti profitabilno.
Očekivano, Đukanović se ne osvrće na tvrdnje da je Vlada Igora Lukšića, praktično, obmanula parlament tako što je neposredno uoči glasanja u svoj prijedlog budžeta ,,ugradila” nekih 150 miliona garancija datih Kombinatu. Premijeru ne smeta ni nalaz Državne revizorske institucije (DRI) koji kaže da su te garancije predložene i usvojene uz obimno kršenje propisane zakonske procedure, predviđene upravo zbog toga da bi državu poštedjela rizika plaćanja tuđih dugova.
,,Šta je trebalo da uradimo 2009. godine, da ugasimo KAP?”, zapitao se Đukanović. U njegovoj blizini ponovo nije bio niko ko bi mu pomenuo mogućnost da je to bilo pravo rješenje. Tako bi država uštedjela novac prosut na plaćanje tuđih dugova. A tih 150 miliona eura se moglo staviti u službu obezbjeđenja dugoročnih rješenja za Kombinat. Tada bi sve to bilo urađeno prije četiri godine dok je ekonomsko stanje u Crnoj Gori bilo mnogo bolje nego što je to danas.
Da nastavimo priču. Mjesec dana pošto što je stečajni upravnik proglasio bankrot KAP-a, nakon što je konstatovao da njegovi vlasnici i povjerioci nijesu predočili bilo kakav plan restrukturiranja i izlaska iz stečaja, Đukanović se hvali: ,,Vlada je imala i ima stav u pogledu budućnosti KAP-a”! Potom premijer pokušava da objasni zašto ti stavovi nijesu pretočeni u neku konkretnu aktivnost: ,,Nakon donošenja zaključaka u Skupštini, Vlada je predano radila na preuzimanju akcija od CEAC-a. Zaključeno je da je arbitražni postupak preskup i dugotrajan. Vlada je zato predložila parlamentu da ona preuzme akcije. Opstanak KAP-a je neizvjesniji nego ikada, jer zaključci Vlade nijesu usvojeni”, ocijenio je Đukanović.
Očigledno je da on, nakon 20 godina vladavine, još uvijek ne shvata ustavnu podjelu vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Prema njoj Vlada parlamentu predlaže, a Skupština Vladi – nalaže aktivnosti.
Zamislite kada bi se državni tužilac, ili makar neko ko u ovom trenutku glumi da je na toj funkciju, usudio da predsjedniku Vlade postavi nekoliko pitanja vezanih za ovu priču. Na primjer: Da li bi pretpostavljeni troškovi arbitražnog postupka, koji Vlada nije pokrenula pored eksplicitnog naloga zakonodavnih vlasti, bili veći ili manji od cijene koja je plaćena za 15-o mjesečni nastavak partnerstva sa Deripaskom? Zašto Vlada svoj ,,stav”, plan ili program spašavanja KAP-a nije provela bez saglasnosti Skupštine? Koliko je javnosti poznato, u tom ,,programu” nije bilo ničega o čemu Vlada nije mogla samostalno da odluči i provede. Ipak… Da li je neko tražio alibi, ili izgovor za nastavak modela poslovanja koji je, u konačnom, doveo do bankrota Kombinata. Tužioca bi, da Crna Gora ima nekog takvog, zanimalo zašto Đukanović i njegov kabinet nijesu mogli raskinuti ugovor sa Deripaskom (možda čak i plaćajući traženu cijenu tog razvoda od 50 miliona) dok su istovremeno EPCG omogućili – ,,prećutnom”, dakle nepostojećom odlukom – da državnom budžetu duguje deset miliona više. Konačno, premijer Đukanović kaže da je za neprovođenje vladinog ,,stava” kriv parlament.
Istovremeno, on kaže da ne zna da li će Vlada tražiti od parlamenta da joj odobri potrošnju 130 miliona eura koje je, bez plana i zakonskog rješenja, potrošila za vraćanje dugova Olega Deripaske i njegovih skrivenih partnera (zna li Milo Đukanović ko su vlasnici trećine CEAC-a, a smije li Veselin Vučković, v.d. državnog tužioca predsjedniku DPS-a postaviti to pitanje?)
Premijer Đukanović je, početkom nedjelje, opet ponovio da će Vlada ,,do posljednjeg trena procjenjivati da li je potrebno parlament i crnogorsku javnost opterećivati pitanjem rebalansa”. Pošto su nas već opteretili vraćanjem tuđih dugova, ne bi ovdašnjoj javnosti bilo suviše teško da podnese i to opterećenje. Alternativa je povratak u devedesete kada je isti ovaj Đukanović tvrdio kako će opozicija samo preko njega smijenjenog saznati kolike su državne devizne rezerve, kada su privatne firme Đukanovićevih kumova naplaćivale tranzitne takse i kontrolisale državne prihode i kada su se aluminijumom iz KAP-a plaćale granate koje je valjaonica u Sevojnu proizvodila za Vojsku RS pod komandom Ratka Mladića.
Danas premijer kaže kako KAP može da funkcioniše sa 500 ljudi (Kombinat ne može – Fabrika elektrolize i Anoda možda mogu, uz veliki napor zapošljenih). ,,Nadam se da će se stvoriti uslovi da KAP nastavi sa proizvodnjom i da najmanje 500 porodica, a kasnije i mnogo više njih budu korisnici direktnih benefita zaposlenosti u aliminijumskoj industriji”, rekao je Đukanović.
Šta su ,,direktni benefiti”, premijer nije precizirao tako da nam ostaje da pretpostavimo kako je mislio na redovnu mjesečnu zaradu i rizik od dobijanja aluminoze (profesionalno oboljenje iz reda plućnih bolesti).
Ako ne znamo šta premijer hoće, znamo šta neće. Tako tvrdi profesor Radulović. Ljut što vladajući DPS bježi od ideje nacionalizacije i restrukturiranja KAP-a, poslanik DF-a i potpredsjednik Skupštine kaže: ,,Đukanovićeva pogrešna politika koštala nas je preko milijardu eura, a time što neće da KAP bude državni pokazuje da nije raščistio sa starim partnerima. Prelazak KAP-a u državno vlasništvo za njega bi značio dupli teret. Morao bi da otkači tajkune i da restrukturira KAP. Nijedno ni drugo njegova vlada ne može”.
Skori rasplet potvrdiće, ili demantovati, profesora. Za sada, indikativno je da je DRI odustala od revizije dugova KAP-a, izgovarajući se tvrdnjom da je taj posao besmislen nakon proglašenja stečaja i bankrota te kompanije. Znači li to da je vlast, sakrivajući vlastite tragove, zabilježila makar jedan uspjeh?
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice