Već nekoliko godina kraj aprila i početak maja su mi rezervisani za odlazak u Bar. Padala kiša, duvao vjetar, bilo sparno do besvijesti, ne odustajem. Neko će reći, ne bez ironije, da sam ozbiljno bolesna. Ja bih dodala da me već nekoliko godina za redom hvata hronični kinofilitis.

Dakle, misterija je riješena- ja idem na kinološku manifestaciju koja se zove Adriatic Cup, ili da još malo pojasnim na izložbu pasa.

Sve je počelo još 1994 godine kada sam izvela svog prvog psa na izložbu. Da se razumijemo, imala sam i prije moga Sema pasa, a imala sam ih i poslije, ali Semonja je ipak prvi sa kojim sam riješila da izađem na crtu.

Bilo je to na Cetinju. Padala je kiša, pa su izlagači bili prinuđeni da se od ćudljivog cetinjskog neba sklone u Sportski centar. Taj prizor nikada neću zaboraviti: mi na terenu, gore publika koja navija, i moj pas koji je dobio 4. Kakvo razočarenje. Mada, sa ove distance ta ocjena je bila više nego korektna. Postoji ta jedna greška kod vlasnika pasa koji izađu na izložbu prvi put – svi smatraju da je njihov ljubimac najljepši na svijetu. Mi te mane koje vidi sudija jednostavno ignorišemo.

Dvadeset godina kasnije, i nakon nekoliko godina u statusu posmatrača, odlučila sam da se opet oprobam kao izlagač. Doduše, kao neko ko je zagrizao u kinologiju svjesna sam i svih mana i nedostataka koje ima moj pas. Tako, uopšte ne mislim da je bilo namještanja ili bilo čega sličnog. Kada se ne boriš za velike titule, već samo želiš dobru ocjenu i prolaz, sve izgleda malo drugačije.

A evo kako izgleda. Kinolog je neko ko uvijek ima spakovan koferčić sa neophodnim sitnicama za put. U našem kupatilu nema mjesta za neku veliku kozmetiku, ali zato, naročito ako držimo bijele pse, tu je čitav spektar šampona, četki, posebne njege za dlaku, da ne nabrajam. Kinolozi su takođe ljudi koji pet para ne daju na luksuzan automobil. Ali zato će dobro osmotriti svaki kedi, pik ap, karavan, kombi. Što ste duže u ovom svijetu, to su vam automobili sve veći, naravno prilagođeni transportu pasa. Djeca kinologa možda neće znati ko je i kako osnovao neku važnu dinastiju, ali će sa velikom dozom tačnosti izdeklamovati pedigre pasa. Uvrnuti smi i po pitanju ishrane. Jer uglavnom jedemo na brzinu, pod parolom samo da je jestivo, ali sa druge strane znam u koliko sati koji pas mora da jede , koji je sastav granulata.. I sve što treba.

Ima u kinologiji i onoga što se meni lično ne sviđa. To je onaj dio kada sport i hobi postane jedini izvor zarade. Kada se zanemari činjenica da smo na izložbu došli da pokažemo rezultat našeg rada, i kad profiterstvo počinje da guši sve što je dobro.

A ja se na svoj način borim protiv toga.

Volim svog psa, da u pitanju je ženka srednjoazijskog ovčara, bez obzira na njene mane, jer mene niko ne voli kao ona, osim možda moje mame, ali majke kao majke za naše dobro nas uvijek kritikuju,a moj pas me voli takvu kakva sam.

Drugo, radujem se uspjesima drugih izlagača koji su po nekoj logici konkurencija. Ali ja to ne doživljavam tako. Ako već odlučite da pređete po nekoliko stotina, pa čak i nekoliko hiljada kilometara da biste osvojili pehar vrijedan dvadesetak eura, ili diplomu od nekoliko centi, pa valjda možete podržali i nečiji entuzijazam.

Iva BAJKOVIĆ