Što i kako jedan od najnovijih američkih špijunskih bestselera piše o glavnoj i najpoznatijoj američkoj obavještajnoj agenciji, CIA

Kako se formiraju ubjeđenja o radu obavještajnih službi? U idealnom svijetu bilo bi to kroz istraživačko novinarstvo ili akademske studije, a u ovoj našoj svakodnevnici, dosta pohabanoj i spremnoj za temeljne promjene, to je najčešće kroz proizvode masovne kulture: televizijske serije, filmove i špijunske romane. Zbog toga je interesantno analizirati na primjer što i kako jedan od najnovijih američkih špijunskih bestselera piše o glavnoj i najpoznatijoj američkoj obavještajnoj agenciji, CIA.

Ipak, prvo se mora imati na umu da je odnos između CIA i američkog društva u cijelini dosta složen. Od kada je formirana 1947. godine, javni imidž CIA je prošao kroz nekoliko faza, od kojih su neke bile izuzetno negativne. Za vrijeme prvih desetak godina postojanja i djelovanja CIA, o njoj nije bilo mnogo informacija. Oni koji su zbilja bili upoznati sa stvarnim stanjem stvari, posebno u vezi tajnih subverzivnih operacija, ćutali su kao zaliveni. Oni drugi – mnogo veći broj – su se izražavali uglavno pozivno, glorifikujući odbranu od „komunističke pošasti“. Kasnije, poslije ubistva predsjednika Kenedija i razbuktavanja vijetnamskog rata, CIA je dospjela na loš glas (uz određenu „pomoć“ agenata uticaja KGB-a). Zatim je, sa agresivnim konzervativizmom reganovskog perioda i završetkom Hladnog rata, opet pozitivno prevladalo negativno. Tada se već i sama CIA aktivno uključila u kreiranje svog javnog imidža u saradnji sa Holivudom i ostalim „tvornicama (kapitalističkih) snova“. Međutim, početak novog vijeka, obilježen terorističkim napadima u Americi i ratovima u Avganistanu i Iraku, opet je unio u američko društvo dosta ambivalencije i opreza. Zaštita prava pojedinaca su mnogim stanovnicima SAD-a važniji od više-manje abstraktnog diskursa o nacionalnoj bezbjednosti ili nacionalnim interesima. Na tom polju liberalnih vrijednosti se i trenutno lome koplja na američkoj političkoj sceni i teško da će uskoro doći do uravnoteženog odnosa snaga.

U takvoj situaciji, romani veterana CIA igraju značajnu ulogu u poboljšavanju odnosa javnog mnjenja prema CIA, posebno ako postanu bestseleri, što je slučaj sa najnovijim romanom Alme Katsu pod naslovom Crvena udovica. Katsu je radila više od 30 godina u različitim službama američke obavještajne zajednice, uključujući i CIA, a poslije penzionisanja, posvetila se pisanju.

Sam roman ima dosta konvencionalnu osnovu: radi se o potrazi za duplim agentom koji u okviru CIA špijunira za Rusiju. Teško da je veliko otkriće da je to upravo ona „crvena udovica“ iz naslova. Stereotip prije svega jer Putin odavno nije „crven“, ali naslov je često više izraz izdavačkog marketinga orijentisanog na što veću prodaju tiraža nego umjetničkog izbora autora. Međutim, ono što je posebno interesantno sa tačke gledišta kreiranja imidža CIA je motivacija „crvene udovice.“ Naime, ona saznaje da u stvari nije udovica i da njen muž, isto agent CIA, nije mrtav nego zatočen u ruskom zatvoru. Jednostavno, rukovodstvo CIA ga je proglasilo mrtvim da bi zataškalo svoju propalu operaciju. Ona tada samostalno počinje da plasira tajna dokumenta Rusima kako bi ga oni oslobodili.

Ali, tu nije kraj. Kako glavna junakinja romana, osoba koja vrši istragu, otkriva, izdaja „crvene udovice“ je bila dio plana („operativne igre“) rukovodstva CIA da namami i uhapsi jednog od šefova FSB-a radi osvete. Drugim riječima, i „crvena udovica“ i njen muž su samo pioni na šahovskoj tabli njihovih šefova.

Tu je i suština romana Katsu: ni izdaja nije toliki zločin koliko ponašanje rukovodstva koje ne brine o svojim ljudima i tretira ih kao sredstva. Glavni negativac romana nije „crvena udovica“ već jedan od šefova CIA koji je „gurnuo“ u izdaju radi svoje karijere.

Poruka koju CIA kroz ovaj roman šalje američkom javnom mnjenju je, dakle, slijedeća: za naše greške, krivi su oni na vrhu, a ne velika većina nas koja posvećeno i odgovorno radi svoj posao. Potpuno u duhu antisistemske političke energije koja bruji kroz Ameriku.

Filip KOVAČEVIĆ

Izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku, da radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti

Džiang Benhu koji objavljuje pod pseudonimom Mai Džia se smatra najuspješnijim piscem špijunskih romana u savremenoj Kini. Ne samo da se njegove knjige štampaju u milionskim tiražima nego se često odmah po objavljivanju adaptiraju u televizijske serije i filmove. Moguće je da njihovoj popularnosti doprinosi reputacija Džiangovog insajderskog znanja jer se tvrdi da je u ranijem periodu bio profesionalno angažovan u kineskoj vojno-obavještajnoj službi. Ako je to istina, onda je Džiang sličan piscima špijunskih romana na Zapadu, na primjer Džonu Le Kareu ili Grahamu Grinu, koji su se, poslije obavještajne karijere, ovjenčali literaturnom slavom.

S obzirom na strogo kontrolisanu kinesku medijsku scenu, jasno je da Džiang o prirodi svoje ranije karijere neće ništa otvoreno napisati, pa čak ni u svojoj fikciji. On nije disident: tematika svih njegovih romana se odvija u prošlosti, u periodu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njegovi romani ne otkrivaju tajne o kineskim obavještajcima, ali su značajni za razumijevanje jedne možda još važnije teme: načina na koji kineska komunistička vlast želi da predstavi određene događaje iz svoje prošlosti domaćoj i inostranoj javnosti u kontekstu savremenih geopolitičkih potreba. Iako su romani vrlo kvalitetno napisani, njihova primarna funkcija nije estetska nego geopolitička.

Najnoviji Džiangov roman preveden na engleski jezik nosi naslov Poruka. Radnja se dešava u Džiangovom rodnom gradu Hangžou za vrijeme japanske okupacije. Glavni protagonisti su pet oficira kriptografske službe kineske kolaboracione vlade (tri muškarca i dvije žene) koji su uhapšeni i zatvoreni zajedno u jednoj udaljenoj vili gdje se nalaze se pod istragom japanskog kontraobavještajca pukovnika Hihare i njegovih kineskih saradnika. Hihara treba da utvrdi ko je od njih komunistički agent pod pseudonimom Duh. Dodatan zaplet predstavlja činjenica da Duh mora da upozori jednog od komunističkih lidera da ne dolazi na konspirativni sastanak u Hangžou jer su vrijeme i mjesto sastanka poznati Japancima. Kako će mu poslati tu poruku kad se nalazi pod stalnim nadzorom?

Ipak, Duh – žena po imenu Li Ningju – po cijenu sopstvene smrti uspijeva da pošalje poruku. Poslije konačne pobjede komunista 1949. godine, ona biva proglašena za narodnog heroja, a njena porodica dobija značajne privilegije od novih vlasti. I tu bi se mogla staviti tačka.

Međutim, to još nije ni pola romana. Naime, narator koji objavljuje zapis ovog događaja dobija vijest da je druga žena koja je bila zatvorena sa Li još uvijek živa. Ona sada živi na Tajvanu gdje su na vlasti protivnici komunista, izbjegli sljedbenici nacionalističkog lidera Čang Kai-šeka. Kada je narator došao da je posjeti, ova žena koja se zove Gu Ksiaomeng, mu je ispričala drugu, mnogo uvjerljiviju verziju cijelog događaja u kojoj je ona ta koja je uspjela da dostavi poruku i tako pomogne komunistima. Međutim, zato što je i u to vrijeme i kasnije radila kao agent za kineske nacionalističke snage, poslije njihovog poraza, Gu je morala da prebjegne na Tajvan. Tada su je, zbog ideoloških razloga, komunistički funcioneri izbrisali iz cijele priče kao da nikad nije ni postojala.

U ovoj drugoj verziji se nalazi i suština geopolitičke poruke Džiangovog romana. Naime, kineski komunisti i kineski nacionalisti su predstavljeni zajedno u borbi protiv spoljašnjeg neprijatelja. Drugim riječima, komunistička Kina i nekomunistički Tajvan nisu i ne smiju biti neprijatelji. Oni su izdanci jednog istog patriotskog duha koji treba da se ujedini u zajednički front protiv sadašnjih i budućih neprijatelja. Jedino takav zajednički nastup je garant sigurnog uspjeha. Kao što su zajedno nadmudrili i savladali Japance u Drugom svjetskom ratu, tako i na polju savremene geopolitike, radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na postojeće razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti.

Ipak, u svjetlu zaoštrene retorike u posljednje vrijeme, izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku.

Filip KOVAČEVIĆ

Više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu

Predviđanja budućnosti su nezahvalna jer čovjek uvijek ima mogućnost izbora. Ponekad od naizgled trivijalnih odluka zavise događaji svjetskog značaja. Svako već zna: zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može dovesti do zemljotresa na drugom. U savremenom dobu, taj leptir je često dobijao oblik telefonskog poziva, a u ovo vrijeme medijske dominacije društvenih mreža, nosilac iznenadnih katastrofa može biti nečiji „tvit.“

Ipak, postoje trendovi koji su uočljivi svakom pažljivijem posmatraču. Neki vozovi stižu na svoje destinacije po voznom redu. Istorija ima određenu strukturu. Imperije se stvaraju i propadaju. Krupne ličnosti bljesnu i nestanu u tmini. Forme kulture se izgrađuju i ruše. Bila je Jugoslavija i više je nema. Međutim, jugoslovenski model raspada nastavlja da se inkarnira po svijetu. Nije od njega daleko ni ovo što se posljednjih mjeseci dešava u SAD-u. Sve države sa korumpiranom političkom elitom su nesrećne na isti način.

Taj voz ne kasni ni minuta. Već nekoliko godina u svojim tekstovima napominjem da više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu. U skladu sa tim, Tramp nije otpočeo nijedan novi rat, dok Bajden ima cijelu listu, od Afrike preko Bliskog istoka do Istočne Evrope i Centralne Azije.

U isto vrijeme, i jedna i druga strana gura ispod tepiha glavni problem američkog društva: dramatičan porast društvene nejednakosti, bijede i očaja. Nije im u interesu da ga riješavaju jer upravo na njemu grade svoje političke karijere i materijalno profitiraju. I jednima i drugima odgovora da prebace problem u ideološku ravan i time gurnu svoje pristalice u narodu u sveopšte sukobljavanje. Nasilni sukobi, kad se dese, neće pogoditi njih. Ni oni ni njihovi bližnji neće ginuti. To je stara i turobna priča.

Novo je to što je pandemija korona virusa sve postojeće procese socijalne i individualne degradacije radikalno ubrzala. Mnoga mala i srednja preduzeća su maltene preko noći zbrisana sa lica zemlje, a milioni ljudi su ostali bez posla i sada su u izolaciji i depresiji. U isto vrijeme, gigantske korporacije ostvaruju milijarde dolara u prihodima. Koncentracija njihovog bogatstva i moći dostiže epohalne razmjere. Čuvena rečenica Marksa i Engelsa iz Manifesta komunističke partije o tome da se „sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim“ je okrenuta naglavačke. Istorija kao da ide unazad. Umjesto u socijalizam, čini se da svijet, ubrzanim koracima, ulazi u novi feudalizam globalnih razmjera.

Prve karakteristike ovog morbidno-regresivnog sistema se već naziru. Ko god istupa kritički protiv dominatnog narativa masovnih medija i korporacija u čijem su vlasništvu, odmah biva cenzurisan. Nemilosrdno mu se oduzima mogućnost da drugi čuju njegov ili njen stav. A s obzirom da su sada svi aspekti ličnog života digitalizovani i neraskidivo vezani jedan za drugi, cenzura može lako da se proširi na mogućnost putovanja, dobijanja kredita, zaposlenja, života uopšte. Svi cenzori obožavaju staljinistički pristup: „Nema čovjeka, nema problema.“

Jasno je, naravno, da otpor i borba za bolje sjutra neće prestati, ali će morati da se izražavaju u novim formama i da upotrebljavaju nove metode. Hakeri su već postali profesionalni revolucionari 21. vijeka. Uloga zviždača unutar sistema će postati još značajnija. Pojaviće se novi Meninzi i Snoudeni.

Ipak, u praktičnom smislu, ne smije se krenuti od nule. Moraju se uzeti u obzir gorka iskustva ranijih pobuna. Bez transformacije individualne i kolektivne svijesti, nema dugoročnog uspjeha. Nije poenta da se jedna elita zamijeni drugom nego da se omogući socijalna jednakost i prosperitetan život za sve. Da ono što se ukaže, kad se rasčisti dim i pepeo starog, bude novo i drugačije.

Filip KOVAČEVIĆ