Povežite se sa nama

Izdvojeno

KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Objavljeno prije

na

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom  već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama.  Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu  Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske”  prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije  Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu

 

Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra,  za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km  a prosječna širina 10 km, sručila  40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!

Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.

Kada je stupio na snagu prvi privremeni  prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska  humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.

Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske,  koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala  da,  ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.

Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.

Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!

Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je  čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.

Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom  posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.

Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.

Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.

Onoga momenta kad rat stane, doćiće na red polaganje računa Netanjahua i njegove vlade, državljanima koji služe tri godine u vojsci koja već 56 godina okupira Palestince na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi. Oni  su do 7. oktobra živjeli u uvjerenju da će to da traje u nedogled jer je Izrael superiorni vojni bastion u kome mogu bezbjedno da žive i ignorišu “raspoloženje” pokorenih.

Taj pristup je doveo do ekstremnog nasilja i na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu u kojima Hamas nije na vlasti, koje nastavlja da eskalira uprkos upozorenjima od strane UN da se mora obuzdati nasilje od strane izraelske vojske i kolonista nad palestinskim življem van Gaze i spriječiti otvaranje novih frontova.

Od početka rata tu je ubijeno više od 250, a ranjeno je na hiljade uglavnom omladine i djece u upadima vojske i kolonista u sela, gradove i u izbjegličke logore.

Ilustrativna je statistika:  broj zatvorenika koje  su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni već je premašen novim palestinskim zatvorenicima koji su pohapšeni u stalnim i masovnim racijama.

Vlastima u Gazi u interesu je produženje  primirja. To se može izvesti po trenutnoj formuli koju su sa  Izraelcima i sa Hamasom  utanačili posrednici iz Katara uz pomoć Egipćana, da se za svaki dodatni dan mira mora osloboditi 10 izraelskih taoca i tri puta toliko palestinskih zatvorenika. Postoje iskre nade da će produžavanje primirja otvoriti prostor da se eventualno dodje do stalnijeg rješenja.

Saveznicima Izraela,  uključujući SAD i EU, postaje sve teže da podržavaju način na koji se Izrael obračunava sa Gazom i da ignorišu reakcije javnosti u svojim zemljama.  Uprkos tome,  nepopustljivost i eskalacija trenutno ostaju jedini pristup prihvatljiv Izraelcima. I pomisao o prihvatanju Palestinaca, a o Hamasu i da ne govorimo, kao strane u političkom dijalogu, se doživljava kao urušavanje principa superiornosti i dominacije koji su temelji cionisticke ideologije.

Ako Natanjahu pristane da skrene sa obećanog puta totalne destrukcije Hamasa, tj Gaze, Izraelci će da se pitaju što je postigao do sada? Hamas je do prekida vatre dnevno ispaljivao  rakete, koliko god da im je dejstvo simbolično u poredjenju sa izraelskim i nije propustio priliku da istakne da činjenica da razmjenjuje taoce ilustruje da je Izreal uglavnom gadjao civile, a ne njih.

Izvjesno je:  što duže bude trajao napad na Gazu,  to će više Izrael gubiti mrvice reputacije koja su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Analina Berbok,  njemačka ministarka inostranih poslova, na primjer, uprkos dosadašnjoj bezrezervnoj podršci,  ovih dana poziva Izrael na uzdržanost. Državni sekretar SAD  Entoni Blinken, u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu,  dolazi u novu posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će ovoga puta koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu.

I Bil Burns, šef CIA-e je u Kataru, za pregovaračkim stolom. Izraelu će da saopšti da ubijanje civila nije prihvatljivo njegovoj organizaciji koja je prijatelj Izraela, ali od njega očekuje drugačije ponašanje.

Ostaje pitanje da li je Netanjahu spreman da u ostataku svoje prilično limitirane politčke karijere, posluša saveznike i da misli na dugoročne interese svoje zemlje?

Da li je moguća nova realnost u kojoj bi pregovaranje zamijenilo ratne solucije?  Kako bi ta nova realnost izgledala i ko bi sa izraelske političke scene pristao da bude slabić ili gore izdajnik koji pregovara sa Palestincima na ravnoj nozi?

Da li bi Hamas pristao da napusti Gazu, ako bi mu to bilo ponudjeno, i da li bi predao vlast političkoj opciji koju Izrael ne bi doživljavao kao opasnost po svoju egzistenciju?

Na žalost, pozitivne ideje o mogućim rješenjima su limitirane. Da li je suludi otimizam da mogu postati realistične opcije, prije nego što bude kasno?

 

Hitno  potrebna humanitarna pomoć

I u mirnija vremena je opsjednutoj Gazi bilo potrebno 500 šlepera dnevne pomoći da se zadovolje elementarne potrebe njenih 2.3 miliona stanovnika.

U prvih nekoliko nedjelja rata Izrael nije dozvoljavao ulazak pomoći, jer je navodno mogla da završi u rukama Hamasa.

Kasnije su katarstrofalna situacija na terenu i apeli UN-a i drugih medjunarodnih organizacija i vlada doveli do pristizanja minimalne pomoći koja je bila kap u moru bazičnih potreba ogromnog broja ljudi u devastiranoj Gazi.

Dio nagodbe o privremenom primirju je bilo i dostavljanje 800 šlepera dnevne humanitarne pomoći i na jug i na sjever Gaze. Uključeno je i gorivo koje je u toku 48 dana rata bilo totalno presušilo, što je odnijelo nebrojene živote bolesnih i ranjenih po bolnicama, uključujući i bebe koje su  mogle da prežive jedino u inkubatorima na struju.

U toku više od 16 godina opsade, Palestinci u Gazi su dobijali od Izraelaca hranu koja je bila izračunata u minimalnom broju od 2,279 kalorija po osobi. Jedan od izraelskih čelnika je to u prošlosti opisao kao “dovoljno da se preživi, a nedovoljno da se napreduje”.

Ovaj perverzni arnažman je izraz mjere tolerancije nehumanosti u svijetu u kome živimo. Valja  precizirati -Gaza plaća za sve što Izraelu padne na pamet da im proslijedi. Kada sam 2010. bila u Gazi pričali su mi da jedne godine nijesu znali što da rade od kajsija, koje su bile dobro rodile u Izraelu, pa je sve što nije prodato ili potrošeno, uvaljeno Gazanima za dobre pare.

 

Razmjena zarobljenika

Do kraja dana (srijeda 29. novembra) za šest dana primirja Hamas je Izraelu izručio 81 zarobljenika. Pretpostavka je da se radi o trećini ukupnog broja taoca koje Hamas i druge  grupacije iz Gaze drže. Velika većina su žene i djeca, a ostalo su radnici iz inostranstva na privremenom radu u Izraelu.

Od 186 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora svi su žene i maloljetnici.

Proporcija koja je dogovorena uz posredovanje Katara, je tri Palestinca za jednog taoca iz Izraela. To će se definitivno mijenjati kada i ako dodje do razmjene zarobljenih izraelaskih vojnika.

 

Pukotine u EU, NATO ćuti

Predsjednica EU Ursula von der Lejen, će morati da radi na restauraciji svoje donedavno besprekorne reputacije. Neke članice EU je oštro osudjuju što je bez konsultacija posle napada iz Gaze, otisla u Tel Aviv sa porukama bezrezervne podrške.

Stav Dzozefa Borela,  spoljnpolitičkog šefa  EU,  se znatno razlikuje od pozicije Lejenove. On zamjera Izraelu na ogromnom broju civilnih žrtava, a kao soluciju vidi stavljanje Gaze u “sigurne ruke” Mahmuda Abasa, koji je na vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali i koji uživa duboku nepopularnost medju Palestincima zbog previse kooperativnog odnosa sa izraelskom vlašću.

Savjet EU, koji sačinjavaju lideri 27 članica, naginje prema Borelovoj poziciji, a neke od zemalja govore o bojkotu proizvoda iz ilegalnih kolonija i čak o sankcijama prema Izraelu.

I dok se može reći da je uticaj EU na odluke Izraela periferan, tišina NATO-a je druga priča. Objašnjava se ozbiljnim pukotinama u konsenzusu, sa oštrim osudama vojne intervencije Izraela od visokih zvaničnika Belgije i Španije, uz optužbe za namjerno gadjanje civilnih objekata i za druge ratne zločine.

Radmla STOJANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo