Da drug Tito čudom vaskrsne i pojavi se u Crnoj Gori bio bi veoma zadovoljan kadrovskim stanjem: istaknuti omladinski rukovodioci iz njegovog doba na najvišim su državnim funkcijama. Odolijevaju junoše više od tri decenije nakon maršalove smrti. Nije zalud govorio – ko ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za budućnost.
Ne puštaju, ni 25 godina od takozvane antibirokratske revolucije, kojom su s ulice smijenili komunističko rukovodstvo Crne Gore, a vlast preuzeli oni, takođe komunisti. Raspoređeni u svim sferama vlasti – omladinci žive komunistički san, usred kapitalističke neoliberalne jave: jedan centar moći – oličen u vladajućoj koaliciji i njenom vođi.
Mladi kadrovi, dovođeni iz opštinskih struktura ili sa fakulteta, bili su – ili članovi Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine, kao najšireg tijela, ili članovi Predsjedništva. Oni najambiciozniji i najodaniji, potom su, po ključu, išli za Beograd – u rukovodstvo Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Mladi, a već plaćeni.
Jedan od takvih bio je i Nikšićanin Branko Čavor. Sadašnji poslovni direktor i poslanik DPS-a, dogurao je, početkom osamdesetih, sa 27 godina, do pozicije predsjednika Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore (RKSSOCG). Prvom omladincu Crne Gore, omladinski angažman bio je dragocjeno iskustvo za kasnije napredovanje: šef Metalurškog laboratorijuma Željezare, pomoćnik generalnog direktora HK Željezara Nikšić, generalni direktor RTV Nikšić, predsjednik Opštinskog odbora DPS-a Nikšić, član Upravnog odbora nikšićkog Montexa, član Odbora direktora preduzeća Montecargo, poslovni direktor DPS-a…
Jedan od Čavorovih nasljednika na poziciji predsjednika crnogorske omladine bio je Svetozar Marović, potpredsjednik DPS-a. Mladi Marović, Budvanin, morao je tokom jednogodišnjeg mandata na toj funkciji svakodnevno da putuje na relaciji Budva – Podgorica. Počeo je sa renoom četiri. Nije zaboravljeno: stariji u komunističkoj partiji prigovarali su Maroviću zbog nejasnog izražavanja i ,,strane terminologije”. I zbog neposlušnosti. Što se načina izražavanja tiče nije se promijenio. Samo je naučio da sluša.
Zbog ljevičarskog buntovništva sklonjen je sa pozicije predsjednika mladih, nakon otvorenog poziva, poslije sastanka Predsjedništva omladine Crne Gore održanog na otvorenom, na Skalinama, pored Morače. Poslije AB revolucije postao je član Predsjedništva SK Crne Gore, generalni sekretar… Ideolog DPS –a.
To što je komunizam zamišljen u duhu jednakosti, nije smetalo da Marović, nešto kasnije, bude malko jednakiji od ostalih. On i njegovi posjeduju – Budvu i milione. Pisali smo o tome: samo u jednom trenutku (2009. godine) postao je bogatiji za 160 miliona eura kada je volšebno prijavio 816.928 metara kvadratnih zemlje u Budvi koje ranije nije pominjao. To je samo detalj njegove nove ideologije.
Marovićev partijski kolega, vječiti poslanik DPS-a, Miodrag Miško Vuković nosilac je Titove štafete 1981. godine. Do kosti posvećen komunizmu, omladinac Vuković bio je sekretar Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Mladi funkcioner, koji je vozio vremešnu bijelu zastavu 101, od tada do danas zbrinuo je ne samo sebe, već i čitavu svoju porodicu, užu i širu ( detaljno u tekstu Utkan u temelje, 29. april 2013. godine).
I član Glavnog odbora DPS-a Mevludin Nuhodžić junački se trudio da ne izostane u ljutoj bici da ne skrenemo sa pravoga puta. Naprotiv. Pridružio se drugovima u traženju političke karijere pa je, u Beogradu, kao član vođstva omladine vodio komisiju za ONO i DSZ. U prevodu: opštenarodna odbrana i društvena samozaštita. Bila je to odlična odskočna daska za sve što ga je kasnije u DPS- u strefilo.
Nuhodžićev omladinski drug Milo Đukanović nije bio ni punoljetan (17 godina) kada se učlanio u Savez komunista, 1979. Nakon završenog Ekonomskog fakulteta postaje, kako je red – plaćeni omladinski funkcioner.
Počeo je na vrijeme, pa nastavio, redom: od 1986. do 1988. godine pokriva poziciju člana Predsjedništva Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore, potom člana Predsedništva SSO Jugoslavije, zatim postaje kandidat za predsjednika omladine Jugoslavije. Omladinac od karijere. Njegova lojalnost zapažena je u vrhovima Saveza komunista, pa postaje najmlađi član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, u posljednjem sastavu.
Kad su u ostalim jugoslovenskim republikama krenule ozbiljne priče o stvaranju veišepartijskog sistema, zagrmio je: ,,Crna Gora je opstala kao ostrvo slobode kada su drugi bili porobljeni, pa zašto sada ne bi mogla opstati kao ostrvo komunizma”. I stao u Miloševićev stroj.
Malo je odstupio od obećanja: Crna Gora nije postala ostrvo komunizma, već njegovo – privatno. Đukanović danas na ruci nosi platinasti sat vrijedan 106.076 eura dok ga je internet sajt Top 20 list svrstao na 20. mjesto najbogatijih svjetskih lidera. The Independent svojevremeno bilježi da Đukanović ,,vrijedi” 10 miliona funti, ali i da se obogatio na ,,misteriozan način”, jer sa platom oko 1300 eura spada među najlošije plaćene evropske premijere. Duh socijalizma je neuhvatljiv.
I brat Aco Đukanović oprobao se u omladinskim vodama. Bio je član Predsjedništva Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore. Kao i brat mu Milo, između ostaloga. Omladinski aktivista Aco bavio se i organizovanjem studentskih žurki na fakultetu. Tu je otkrio čari biznisa: osnivač je jednog od prvih privatnih crnogorskih preduzeća Maraton, koje se bavilo priređivanjem i promocijom koncerata.
Da li je do komunizma ili ne, ali Aco je postao multimilioner. Pisali smo u više navrata, detaljno: vlasnik desetina hiljada kvadratnih metara zemljišta, poslovnih i stambenih prostora, akcionar preduzeća (Rudnik uglja 10 odsto, Republički zavod za urbanizam i projektovanje 75 odsto), osnivač firmi… I banke. Prve, osnovane 1901. godine. Pomenuti međunarodni konzorcijum za istraživačko novinarstvo njegovo bogatstvo procijenio je na 167 miliona dolara.
Predsjednik komunističke omladine, krajem osamdesetih, bio je i akademik, bivši dekan Pravnog fakulteta UCG Dragan Vukčević. Prijatelji još iz omladinskih komunističkih dana, sedmostruki premijer Milo Đukanović i Vukčević, sada su i poslovni partneri u firmi Univerzitats, koja je osnivač privatnog univerziteta UDG.
Još jedan univerzitetski profesor Ljubiša Stanković bio je na čelu Saveza omladine. Onda je krenuo u političke vode odraslih. Istakao se kao jedan od prvaka AB revolucije, da bi, kasnije, postao prvi čovjek Saveza reformskih snaga za Crnu Goru. Učestvovao je u osnivanju Socijaldemokratske partije. Sada je, po nepisanom ključu vladajuće koalicije, kao čovjek SDP-a, ambasador u Irskoj.
Inače funkcioneri Socijaldemokratske partije su mahom ponikli u omladinskim strukturama, koje su bile pod okriljem Saveza komunista. Ranko Krivokapić pokrivao je mjesto člana Predsjedništva Saveza Socijalističke omladine Crne Gore. Ministar saobraćaja i pomorstva Ivan Brajović, polovinom osamdesetih, bio je sekretar omladine Crne Gore, te član Predsjedništva Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Poslije AB prevrata dolazi nagrada – funkcija ,,za starije”: biva postavljen za potpredsjednika Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore.
Napušta AB društvo pa postaje jedan od osnivača Socijalističke partije Crne Gore, Saveza Reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru i, konačno, Socijaldemokratske partije Crne Gore.
Brajovićev partijski saborac, jedan od potpredsjednika SDP-a Vujica Lazović, takođe se kalio među komunističkom omladinom. On je, za razliku od kolega, bio posvećen pretežno lokalnom nivou: predsjednik Socijalističke omladine Titograda. To mu je valjalo za kasnije. Bio je poslanik u Skupštini Crne Gore, poslanik u Vijeću građana Skupštine Jugoslavije, ministar u Vladi…
Sagovornik Monitora, i sam nekadašnji omladinski funkcioner, koji je insistirao na anonimnosti, kaže da mlade, lijepe i pametne većinom nije zanio duh socijalističkog upravljanja, već zov karijerizma i oportunizma.
,,Gotovo svi predsjednici omladine dobijali su stanove sa kadrovske liste, čak i poneki članovi Predsjedništva. U okviru stambene komisije za državne funkcionere nalazio se i po jedan član omladine. Pozicije su značile i dobre apanaže, putovanja… Omladinski funkcioneri u to doba imali su i službeno vozilo sa posebnim tablicama. Najčešće je to bio tada luksuzni, crni pežo 604″.
Crni pežo zamijenio je crni audi: Titovi crnogorski omladinci, Đukanović i drugovi, dvije i po decenije nakon pada Berlinskog zida, neprekidno vladaju. Karijerizam u krvi.
Marko MILAČIĆ