Veliki um u stanju je da stvari vidi još dok su u samom začetku. Onaj drugi, ni kada su na svom vrhuncu, ili, čak, izmaku. Karl Marks bio je kritičar, ali i sledbenik G. V. F. Hegela. Velikog, zapravo najvećeg filozofa dijalektike. Sledeći upravo dijalektiku svog velikog učitelja, Karl Marks bio je u stanju, da kraj kapitalizma kao istorijskog sistema, kao čudovište koje proždire samo sebe, predvidi još pre stopedeset godina. Dvorski intelektualci, zarobljeni, to jest uslužni umovi našeg vremena, ovu kapitalnu činjenicu, ne vide, preciznije ne žele da vide, ni dan-danas, kada je ona toliko očigledna.
Obraz intelektualaca danas, koliko-toliko, spašavaju ekonomisti, koji su tvrdim činjenicama i realijama i inače najviše obavezani. Istoričnost kapitalizma kao sistema, oni prevode na teren i jezik egzaktnih fenomena. Velikog i sistemskog deficita (po)tražnje pre svega. Koji nije ni malo slučajan, cikličan i konjunkturan, kako tvrde dvorski, nego je u punoj meri istoričan, sekularan i strukturan.
Toma Piketi, Džozef Stiglic i ostali, umnogome i sami sledbenici moćne dijalektike, ovo su nedvojbeno dokazali, čak i statistički. Uz ostalo, statistički su verifikovali, i onu najkrupniju činjenicu, da se jaz između 1 posto najbogatijih i 99 posto ostalih, sada već i u SAD i EU, a ne samo na zabitoj, milođukanovićevskoj i sličnoj svetskoj periferiji, u poslednjih trideset godina, strahovito povećao, i to ne iz kreativnosti preduzetnika, kako to tvrdi vladajuća kapitalistička ideologija, nego iz snažno narasle tehnološke rente. Iz povećanja ovog jaza, došlo je i do povećanja relativnog siromaštva, a sa ovim, to valja ponoviti makar još jednom, i do velikog, sistemskog, sekularnog i strukturnog povećanja deficita (po)tražnje.
Naravno da ni svi ekonomisti nisu kao Toma Piketi, Džozef Stiglic i ostali kritički orijentisani profesionalci. I među ekonomistima je tušta i tma dvorskih. Pri tome, valja precizirati, da ni dvorski najčešće ne spore veliki deficit (po)tražnje, oni to ne bi mogli ni kada bi hteli, činjenice su ipak tvrdoglave i nesporne. Samo što oni nikako, nikada i ni po koju cenu, ne mogu odnosno ne žele da vide, da je najdublji izvor toga deficita, sam kapitalizam kao sistem. Ali su zato spremni, da za ovaj deficit optuže, čak i mrtve stvari, artefakte i tehnologije, danas su na optuženičkoj klupi posebno sumnjivi roboti, kao da ove stvari, tehnologije i roboti, nisu samo produžetak čoveka odnosno kapitalizma kao sistema. Kakav delirijum otuđenja, fetišizma i postvarenja. I ovde nam pomažu stari, G. V. F. Hegel i Karl Marks najviše.
Rečju, sporovi su i danas mnogo manje na terenu fenomenologije, fenomena deficita (po)tražnje, nego na terenu ontologije, to jest ontoloških, istorijskih i društvenih izvora ovog deficita. I to kako kada je reč o istoriji, prošlosti i sadašnjosti, o kojima je upravo bilo reči, tako i kada je reč o budućnosti kapitalizma kao istorijskog sistema, kojom završavamo ovaj tekst.
Budućnost uopšte, pa i budućnost kapitalizma kao sistema, do 2050., to je vremenski okvir koji se uzima najčešće, krajnje je kompleksna, kontradiktorna i neizvesna. Kao veliko račvanje. I to jednako u konfrontiranim projektima levice i desnice, kao i unutar same levice. Za one prve, dovoljno je samo da se pogledaju leve, emancipatorske i solidarne, i desne, neofeudalne i paternalističke reakcije, na problem osnovnog odnosno minimalnog prihoda, a za one druge knjiga Imanuela Volerstina i još četiri vodeća svetska sociologa kritičke orijentacija Does Capitalism Have a Future? iz 2013. O budućnosti kapitalizma kao sistema, nešto više reči, biće i u sledećoj, četvrtoj i poslednjoj kolumni, ove naše male serije posvećene problemu tehnološke rente.
Milan POPOVIĆ