DPS vlast je sve uradila da do ovoga dođe. Sad čekamo stav aktuelne Vlade. Ako, uopšte, još ima prostora za dogovor sa Veselinom Pejovićem. Njegove rashode namiriće staro željezo i izvoz bokista iz rudnika u Nikšiću. Državi ostaju troškovi (izgubljena radna mjesta, ekološka sanacija…)  i žal za propuštenom prilikom

Informacije stižu na kašičicu. Plansko gašenje KAP-a počelo je juče, a treba da bude završeno do 31. decembra, obznanio je, u četvrtak ujutru, njegov vlasnik Veselin Pejović. Ostajući pri stavu da obustava proizvodnje u Unipromovoj fabrici nije njegov, nego državni problem. „Moj stav je konačan, primarna proizvodnja u KAP-u se gasi, dvije nove fabrike nastavljaju da rade i to je kraj“.

Dan-dva ranije, obaviješteni smo da su se radnici angažovani u Elektrolizi dogovorili da neće učestvovati u planiranom, planskom, gašenju ćelija. To bi zunačilo da bi se proizvodnja, ako se za to steknu uslovi, mogla obnoviti. Doduše uz ozbiljne troškove (pominje se iznos od desetak miliona). U suprotnom, ugasili se Elektroliza na dugme, prekidom dovoda struje u ćelije za proizvodnju aluminijuma, fabrika će postati staro željezo. Obogaćeno smrznutim aluminijumom.

Čuli smo i da Elektroprivreda ne može prihvatiti ponudu Pejovićevog Uniproma o preuzimanju Kombinata aluminijuma na godinu dana, pošto državna kompanija nije registrovana za tu privrednu djelatnost. Mada je, koliko prošle nedjelje, djelovalo da bi to mogla biti spasonosna kombinacija za sve aktere priče.

Onda smo pročitali kako Ministarstvo kapitalnih investicija predlaže da se proizvodnja u Elektrolizi nastavi na minimumu kapaciteta, kako bi projektovani gubici EPCG bili što manji, a da se u narednih šest mjeseci traži dugoročno rješenje za cijenu struje. Tek što se o toj ideji počelo ozbiljnije razmišljati, shvatili smo da Vlada ne stoji iza tog prijedloga. Nego tek (u četvrtak tokom dana) treba da se informiše o aktuelnoj aluminijskoj krizi i zauzme stav.

Kao da je riječ o trafici, a ne fabrici koja upošljava 500 ljudi, generiše 2-3 odsto društvenog proizvoda, ostvaruje između trećine i polovine robnog izvoza, sarađuje (često kao najveći partner) sa državnom  Elektroprivredom, Željeznicom, Lukom Bar i još nekim, prema Pejovićevoj računici, 150 malih i velikih preduzeća iz Crne Gore.

Sve to nije bilo dovoljno ministru ekonomije Jakovu Milatoviću da se ozbiljnije uključi u tu priču. Ili makar, u sadejstvu sa ministrom finansija Milojkom Spajićem, predoči podatke o makroekonomskim posljedicama nastavka  i(li) prekida proizvodnje sirovog aluminijuma u podgoričkoj elektrolizi. Kad već nemaju računicu, ili je taje od javnosti, kako će mogući slijed događaja na relaciji Uniprom – EPCG uticati na  polazišta programa Evropa sad.

Umjesto toga, ministar ekonomskog razvoja je najavio pojavljivanje nove političke snage na narednim parlamanetarnim izborima. Prebrojao krivične prijave protiv Veselina Pejovića, podnijete mahom zbog prijetnji i nasilničkog ponašanja. Da bi onda, skupa sa predsjednikom Odbora direktora EPCG Milutinom Đukanovićem, i sam postao učesnik sličnog incidenta. Pošto je na Milatovićeve političke provokacije Đukanović uzvratio gađajući ga fasciklom, svjedoče prisutni. Koja ga, to da pomenemo, nije pogodila. I, kao najmanje važno, tema sastanka bila je mogućnost nastavka saradnje državnih elektroenergetskih kompanija sa Unipromom/KAP-om.

Naknadno, Milutin Đukanović je predočio pozicije EPCG. „Ukupnu godišnju količinu električne energije KAP-u, Elektroprivreda  je prodavala za 27 miliona eura, istu tu količinu električne energije trenutno na berzi EPCG može da proda za 122 miliona eura“. Predsjednik Odbora direktora EPCG računicu je, na svom tviter nalogu, upotpunio dodatnom analizom. Čista dobit od izvoza struje po sadašnjim cijenama mogla bi biti 95 miliona eura. „Sa 20 miliona eura mogu se isplatiti bruto zarade zaposlenih u KAP-u za period od 24 mjeseca i eventualno pokrenuti proizvodnja! Na prvom mjestu građani, a ne povlašćeni pojedinci”.

Da povlašćene pojedince ostavimo za nastavak teksta. A da se sada osvrnemo na ideju da bi EPCG mogla, dvije godine, isplaćivati bruto zarade radnicima nekih privatnih firmi. Dok nas uvjerava da nema zakonskog osnova da te iste firme (i radnike) preuzme i uposli!?

Valja  podsjetiti na prošlogodišnje cijene struje na berzama, prema kojima je megavat bio dvostruko jeftiniji od cijene koju je, i tada, plaćao Uniprom. Po toj računici, EPCG bi izvozom struje koju je potrošio KAP izgubila 13-15 miliona.

Ta analiza bi dovela do činjenice da je Crna Gora dovedena u poziciju da vaga koju će sirovinu prodati po berzanskim cijenama – struju ili aluminijum. Bukove trupce ili boksit… Pošto je prethodna vlast, a imala je kad, satrla svaku industriju koja se bavila preradom sirovina i proizvodnjom finalnih proizvoda. Makar to bila aluminijska folija koju uvozimo iz zemalja koje kupuju naš aluminijum. Ili drvene gajbice za Plantaže koje smo, takođe, uvozili iz italijanskih fabrika u kojima smo prodavali trupce posječene u šumama na sjeveru.

Vratimo se, aktuelnom problemu.

Čelnici EPCG ne komentarišu činjenicu da Unipromu, odnosno KAP-u,  nude struju po cijeni koja je trostruko veća od one koju plaćaju ostali potrošači iz te kategorije. Time se, u parlamentu, pozabavio predsjednik Odbora Regulatorne agencije za energetiku Branislav Prelević. „Nas se ne tiče da li je cijena prema KAP-u 45, 120 ili 250 eura po megavatsatu, nas se tiče da ta cijena bude nediskriminatorna u odnosu na sve ostale potrošače“, naglasio je regulator tržišta uz podsjećanje da u Crnoj Gori postoje dvije kategorije potrošača električne energije. Jedna su domaćinstva i tzv. mali potrošači kojim se, prema važećem zakonu, cijena u narednoj godini može povećati za šest odsto. U drugoj grupi su veliki potrošači, njih skoro 2.000 među kojima je i Kombinat aluminijuma. „Za očekivati je da se EPCG odnosi nediskriminatorno prema svim tim potrošačima uključujući i KAP“, poručio je Prelević.

Da li ga je neko od nadležnih čuo, ne znamo. I to nije prvi put. Veselin Pejović je i proljetos najavljivao da će „od sjutra“ krenuti sa gašenjem Elektrolize. Tada je od vlasti dobio određene ustupke i nastavio dalje.

Parafrazirajmo, zbog dužine citata: Prve najave mogućeg gašenja Kombinata stigle su proljetos, iz vrha te kompanije. Vlasnici objašnjavaju da je KAP „crna rupa“ poslovanja njihovog konzorcijuma, a da je „osnov­ni raz­log za to vi­so­ka cije­na stru­je”. To je potvrdio i izvršni direktor KAP-a navodeći da vlasnik i poslovodstvo kompanije „ni­je­su sprem­ni da du­go pod­no­se gu­bit­ke…“. Pa otkrijmo tajnu – ne citiramo Pejovića i Nebojšu Dožića. Već Olega Deripasku i Džoa Kazadija. Tekst je iz Monitora, s proljeća 2008. godine. Tada je, prvi put nakon privatizacije, CEAK prijetio gašenjem prizvodnje u Dajbabama. ,,Te­ško je ra­ču­na­ti na no­ve kon­ce­si­je od stra­ne dr­ža­ve”, odgovorio je tadašnji premijer Milo Đukanović. Isti onaj koji sadašnju Vladu optužuje da želi da ugasi „poslednju industriju u Crnoj Gori“.

Preskočimo do 2014. „Opcija gašenja KAP-a nije ni pod tačkom razno”, ubjeđivao je lakovjerne Đukanović, i tadašnji premijer i šef DPS-a. Neposredno prije nego je Ministarstvo finansija Privrednom sudu podnijelo zahtjev za uvođenje stečaja u Kombinat aluminijuma. Uslijedio je bankrot, pa aranžman sa Unipromom kojim je Veselin Pejović postao vlasnik imovine nekadašnjeg giganta.

Prethodno, KAP je prodat  ofšor Rusima „da proizvodnja ne bi stala zbog nedostatka sirovina“. A još prije toga, ali uz isti izgovor, ugovoreno je partnerstvo sa Glenkorom, Standard bankom i Vektrom… U svakom od tih aranžmana KAP i država izgubili su ogroman novac i ostali bez velikog broja radnih mjesta. Dolazak DPS-a na vlast dočekalo je 4.500 zapošljenih u KAP-u. Privatizaciju tri hiljade. Stečaj hiljadu… Sada je u igri 500 radnih mjesta. Od kojih većina nijesu zaposlenici  KAP-a/Uniproma, već preduzeća koje je Nebojša Dožić namjenski osnovao kako bi preko njega Kombinatu iznajmljivao radnike. Koji, poslije eventualnog gašenja proizvodnje, neće imati praktično nikakva prava.

,,Poslije svega što je doživjela naša najveća i najznačajnija fabrika, koju zbog njene strateške važnosti nije ni trebalo privatizovati, teško da se može očekivati bilo šta osim da đavo dođe po svoje i izreže KAP u staro gvožđe”. Ovako je u Monitoru, 2015. proročki govorio sada pokojni poslanik Janko Vučinić, podsjećajući kako je Kombinat prešao put od najznačajnijeg privrednog subjekta do kolaterala za kredit od kojeg je otkupljena njegova imovina. ,,To se zove privatizacija na crnogorski način. Da bi kupili preduzeće pod takvim uslovima, sa novcem koji dobijete zalažući imovinu tog istog preduzeća, morate ispuniti jedan uslov – a to je da ste mnogo dobri sa premijerom. Onda ide sve glatko. Kada ste dobri sa premijerom, onda ste dobri i sa predsjednikom Privrednog suda, sa stečajnom upravom i sa svim ostalima koji su potrebni da postanete alhemičar… Ko zna koliko kome pripada u tom lancu? Možda nam otkrije tužilaštvo 2060. godine?”

Poslanik Branko Radulović se decenijama bori za budućnost aluminijske industrije u Crnoj Gori, maštajući o lancu prerađivača koji tečni aluminijum iz Elektrolize pretvaraju u paletu gotovih proizvoda za svjetsko tržište. ,,Zaustavite pljačku crvenih boksita. To je zlato Crne Gore. Bez crvenih boksita nema aluminijske industrije, bez aluminijske industrije nema Crne Gore. Zato što je aluminijska industrija budućnost“, ponovio je Radulović početkom nedjelje u parlamentu: „KAP mora da radi, ali mora da se prvo utvrdi istina…“.

Čekamo stav Vlade. Ako, uopšte, još ima prostora za dogovor sa Veselinom Pejovićem. Njegove troškove namiriće staro željezo i izvoz bokista iz rudnika u Nikšiću. Nama ostaje još jedan kostur iz DPS ormara. I žal za propuštenom prilikom.

Zoran RADULOVIĆ