Povežite se sa nama

MONITORING

KAP – DO POSLJEDNJEG DAHA: 300

Objavljeno prije

na

Da li je KAP, odnosno, ono što je preostalo od nekadašnjeg Kombinata aluminijuma u Podgorici nakon godina pljačke, stečaja i bankrota, na pravom putu da pronađe novog vlasnika i novu budućnost?

Veselin Perišić, stečajni upravnik KAP-a, prihvatio je krajem prošle nedjelje ponudu Veselina Pejovića i njegovog Uniproma, da preostalu imovinu Kombinata proda za 28 miliona eura. Objašnjenjem da se sa ovom ponudom saglasio ,,jer se plašio da na sljedećem tenderu ne bi bilo ponuđača, što bi dovelo do gašenja proizvodnje”, Perišić je pokušao da nadglasa činjenicu da njegova odluka nije dobila podršku u Odboru povjerilaca KAP-a!?

Naime, od tri člana Odbora (najvećih) povjerilaca Kombinata (Mirjana Milić u ime Vlade, Miodrag Bulatović zastupnik interesa EPCG i Marko Milanović predstavnik CEAC-a) dvoje su bili protiv odluke da nekad najveće crnogorsko preduzeće postane vlasništvo Uniproma. Za je bio samo predstavnik Vlade koja, sumnja se, a za to postoji dovoljno dobrih indicija, praktično stoji iza ponude Veselina Pejovića. Ili je makar protežira pod firmom državnog interesa.

Da ne gubimo ni vrijeme ni prostor baveći se navodima o broju sastanaka, promjenama već oglašenih pravila prodaje ili detaljima blickriga kojim nam ovih dana prijeti gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, najavljujući kako će on, skupa sa stečajnim upravnikom KAP-a, riješiti sporna pitanja vlasništva nad 800.000 kvadratnih metara van ograde Kombinata. Kao da i jedan i drugi na to imaju bilo kakvo pravo. A u pitanju je zemljište koje je Veselin Pejović već projektovao kao sastavni dio svoje industrijske zone KAP, dok ostali potencijalni ponuđači o tom posjedu nijesu imali pojma.

Uostalom, uoči objavljivanja prvog oglasa za prodaju Kombinata predsjednik Privrednog suda u Podgorici Dragan Rakočević govorio je o problemima sa kojima su se suočili procjenitelji imovine KAP-a iz Instituta računovođa i revizora, pošto im nijesu dostavljeni dokazi o vlasništvu KAP-a nad okolnim zemljištem. A nijesu im dostavljeni zato što ih nema. Nekima te nepoznanice, očito, nijesu bile prepreka da licitaraju za imovinu koja – iako to još nije ozvaničeno – u paketu donosi i milion kvadrata zemljišta u budućoj industrijskoj zoni.

Probrani analitičari priskočili su u pomoć. ,,Prodaja Kombinata aluminijuma nikšićkom Unipromu biće posljednja šansa da se KAP spasi”, ustvrdio je Predrag Drecun. Bivši, a moguće, i budući koalicioni partner DPS-a i čovjek koji je status ekonomskog eksperta stekao kličući sa crnogorskih trgova ,,vratite pare!” (poruka je bila upućena čelnicima tada jedinstvenog DPS-a) da bi se pritvrdio kao spasilac Prve banke koju su na prag propasti doveli njeni većinski akcionari Aco i Milo Đukanović i njihov menadžement (i tada je Drecun zahtijevao: ,,vratite pare”) bio je po pitanju KAP-a i njegove budućnosti neobično otvoren. Rudnik uglja u Beranama, recimo, u kome je Drecun neko vrijeme bio i direktor, nikada nije zaslužio ovako opširan i opsežan osvrt nekadašnjeg Kilibardinog eksperta iz Narodne stranke.

Kako god, ovo nije prvi put da nam je gašenje KAP-a predočeno kao alterantiva ,,iznuđenom” potezu njegovih spasilaca.

Uvođenje ekonomskih sankcija UN prema tadašnjoj SRJ rezultiralo je odlukom da se KAP preda u ruke Vektre, privatne kompanije koju je neku godinu ranije, kao predstavništvo francuskog Pežoa, osnovao Đukanovićev kum Dragan Brković. Obrazloženje: To je jedini način da se KAP spasi od propasti.

Koju godinu kasnije čelnici Vlade i Kombinata su tajno, praktično preko noći, KAP povjerili švajcarskoj kompaniji Glenkor, koja i danas slovi za jednu od najtajanstvenijih firmi na svijetu. Kada je tajna otkrivena, kao izgovor je poslužila tvrdnja da bi KAP, da nije bilo aranžmana sa Švajcarcima, stao ,,u narednih dan ili dva”.

Privatizacija ili stečaj, kliktali su 2004. godine glasnogovornici DPS-a, dok su se Milo Đukanović i Oleg Deripaska, kršeći tenderska pravila, dogovarali o prodaji KAP-a novoosnovanoj of-šor kompaniji. ,,Potpuno smo sigurni da smo KAP prodali pravom partneru”, likovao je u julu 2005. vječiti ministar Branimir Gvozdenović. Četiri godine kasnije i taj je ugovor obesmišljen i promijenjen. Ponovo na štetu Crne Gore. I ponovo je alternativa bila stečaj i gašenje proizvodnje (to je tvrdio ministar Branko Vujović).

U sjenci tih priča propadali su ne samo KAP već i Luka Bar, Željeznica, Boksiti, dok je Elektroprivreda tavorila na nivou koji je njenim većinskim vlasnicima (čitaj DPSDP koaliciji) granatovao samo pobjedu na sljedećim izborima.

Nakon Perišićeve obznane, državni mediji su spremno ugostili strateškog investitora iz Nikšića. Tako smo dobili priliku da spoznamo poslovnu viziju Veselina Pejovića: ,,Samo sa preradom metala KAP može biti profitabilan”. Saznali smo, takođe, detalje iz njegove poslovne biografije. ,,S aluminijumom radim od 1984. godine i otvorio sam prvu privatnu livnicu u Nikšiću koja trenutno proizvodi 5.000 tona godišnje. Za 32 godine stekao sam toliko iskustva i poznanstava i poslovnih partnera koji rade s aluminijumom da znam što radim”, rekao je Pejović.

Zanemarimo li činjenicu da od ’84. do danas nijesu prošle 32 godine, izrečeno bi, valjda trebalo da nas uvjeri kako je nagomilano iskustvo gospodina Pejovića, njegovih saradnika i poslovnih partnera dovoljno da oživi i održi firmu koja je desetak godina starija i, samo po instaliranim kapacitetima primarne prizvodnje, 25 puta veća.

I to bi uvjerenje moralo biti toliko snažno da nas natjera da zaboravimo, najblaže moguće rečeno, krajnje problematičan temperament potencijalnog kupca KAP-a, demonstriran, posljednji put, nekoliko dana pred odluku o (ne)prihvatanju ponude Uniproma.

Prvo nas je stečajni upravnik uvjeravao kako je fizički napad na poslanika Nebojšu Medojevića na aerodromu u Beogradu ,,privatna stvar” ponuđača. Paralelno su se Vladini glasnogovornici trudili da dokažu da je Pejovićeva reakcija zapravo razumljiva (skoro pa dozvoljena) ,,odbrana porodične časti i ugleda”.

Nije, međutim, pretjerano teško ustanoviti kako Veselin Pejović na sličan način – prijetnjama, psovkama i silom – ne brani samo ugled već i novac. Tačno je godina kako su crnogorski mediji (Vijesti) pisali o prijetnjama koje je Pejović, skupa sa advokatom Zoranom Vukčevićem, uputio poslovnim partnerima sa Zavale (Dukljanski vrtovi) i njihovom advokatu.

Sjutradan se Pejović oglasio autorskim tekstom koji je objavljen kao plaćeni oglas (citat ponavljamo bez lektorskih intervencija): ,,Džabe su postavili obezbjeđenje i džabe imaju podršku, koja ih uvodi samo u sve veći stepen zablude da će imovina Uniproma biti njihova. Ja tvrdim ovim putem i javno se obavezujem da neće, protiv svih sam podnio krivične prijave, osim protiv gospodina Svetozara Marovića, koji me zvao da mi prijeti preko telefona što uznemiravam „pobogu njegove partnere”. Pejović se potom osvrće i na prethodno izrečene uvrede na račun svojih oponenata: ,,Ovim povodom izrečene psovke, iako svojevrstan vid verbalne agresije, jesu stepen uvrede za poštene ljude, ali za osobe u pitanju kojima su upućene, nemaju takvo značenje, jer njihova moralna izopačenost ne može biti objekat zaštite bilo koje zakonske norme”. Toliko.

Da sam ja radnik KAP-a, ne bi mi bilo svejedno. Rade Krivokapić predsjednik Sindikata aluminijuma, nema tih briga. Naprotiv, Krivokapić je, nekako u isto vrijeme kada je Veselin Perišić ozvaničio mogućnost da Uniprom postane novi vlasnik imovine KAP-a, kako se to kaže, ,,lajkovao” Fejsbuk stranicu Podrška Veselinu Pejoviću zbog nepravde od reketaša Medojevića. ,,Time sam dao podršku pošto je čovjek branio svoj lični integritet”, pohvalio se Krivokapić. ,,I mi iz Sindikata smo svojevremeno bili meta istih takvih napada iz skupštinskih klupa”.

Te prijetnje, u medijskim arhivama, nijesmo uspjeli pronaći. Zato smo naišli na nekoliko Krivokapićevih citata koji, dijelom, objašnjavaju i podršku Pejoviću.

,,Ako ostanemo bez posla, izaći ćemo na ulicu. Nećemo poći sami, već će sa nama i oni koji su odlučivali o Kombinatu aluminijuma”, poručio je, ili priprijetio, Krivokapić uoči kulminacije prošlogodišnje krize u Kombinatu. Potom je, za one koji možda nijesu razumjeli, ponovio: ,,Danas od stanja u KAP zavisi položaj vlasti u Crnoj Gori”. Da li, makar u njegovom slučaju, važi i obrnuto – to nam Krivokapić nije objašnjavao. Ako kao svojevrsno objašnjenje ne razumijemo sljedeći citat, s kraja prošle godine: ,,Vjerujemo i da je premijer Đukanović u svojoj izjavi o otvaranju i zapošljavanju 40.000 radnih mjesta u narednoj godini računao na KAP kao mjesto za nova zaposlenja”.

U međuvremenu, približno trećina (skoro 500) njegovih kolega ostala je bez posla. Prethodno se isto desilo i sa više od dvije hiljade ljudi koji su privatizaciju dočekali u KAP-u i fabrikama prerade. Ali, Krivokapić nije pozvao na ulicu.

Umjesto toga on je ostao profesionalni sindikalni aktivista u kompaniji u kojoj su, zbog stečaja i bankrota, prestala da važe postojeća radna prava i kolektivni ugovor. ,,Slobodno napišite i naglasite to da platu primam od poslodavca koji upravlja Kombinatom”, potvrdio je Rade Krivokapić za Monitor, “navedite i to da iza mene, imenom i prezimenom, stoji 540 radnika ove kompanije”.

Ukoliko je taj podatak tačan, to znači da u KAP-u, računajući i stečajnu upravu ima manje od 10 ljudi koji nijesu sindikalno organizovani. ,,Malo sam plaćen za borbu koju vodim i to kojim se intenzitetom zalažem za prava radnika KAP-a”, ponavljao je Krivokapić kad god su ga novinari pitali da li, zaista, zaslužuje četiri prosječne crnogorske plate. Da ne bude zabune – u našem telefonskom razgovoru to pitanje je bilo suvišno.

Skoro 2.500 godina ljudski rod čuva sjećanje na spartanskog kralja Leonidu i njegovu gardu od 300 vojnika koja se, u Termopilskom klancu, suprotstavila najvećoj do tada okupljenoj vojnoj sili persijskog kralja Kserksa. Učesnici ove samoubilačke misije postali su ,,metafora svjesnog samožrtvovanja za više ciljeve i dobrobit čovječanstva”.

Sada Rade Krivokapić i njegovih 300 Spartanaca iz Elektrolize ne zaziru od mogućnosti da država skonča pod teretom bivših i budućih dugova nastalih zbog tajnog dila o redovnoj plati i skrivenim privilegijama političko-ekonomske elite.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Joanikije  Mićović je nakon izbora za mitroplita ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, kojim su dali podršku studentima u Srbiji, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti

 

 

Kako raste nervoza srbijanskog režima zbog studentskih protesta u zemlji i povećanja uloga i tenzija u Bosni, usljed protivustavnih mjera vlasti u Banja Luci, dio arhijereja Srpske crkve (SPC) je opet javno oponirao beogradsku centralu (i svjetovnu i duhovnu). Mitropoliti njemački Grigorije Durić, crnogorski Joanikije Mićović, žički Justin Stefanović, hercegovački Dimitrije Rađenović i episkopi zapadnoamerički Maksim Vasiljević i istočnoamerički Irinej Dobrijević uputili su krajem februara otvoreno pismo javnosti. Reakcija je uslijedila nakon “različitih optužbi na račun studenata” režimskih medija ali i “crkvenih velikodostojnika…i putem zvaničnih glasila SPC”. Šestorica su pozvala na “poštovanje studenata i njihove pravedne i dostojanstvene borbe, kao i na odgovorno izražavanje i izveštavanje”. Usprotivili su se njihovom “dehumanizovanju”, “ponižavanju”,  “stavljanju u kontekst ‘obojene revolucije’“ i “srpskih ustaša“. Studentima je epitet “ustaša” stigao nekoliko dana ranije sa portala Eparhije kruševačke u kojoj stoluje, režimu odani, David Perović. U svom tekstu mitropolit David je podržao tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je studentski protest zapravo „obojena revolucija“. U tvrdio je da studenti imaju mentore “koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Lubjanke (sjedište zloglasnog KGB-a ispod koga je i zatvor)“.

Mitropolit David je slovio za nasljednika Amfilohija Radovića kao kandidat Vučića i Irineja Bulovića, moćnog episkopa bačkog i uzdanicu Kremlja. Vlada premijera Zdravka Krivokapića nije bila za to rješenje i, uz lobiranje pojedinih uticajnih zapadnih ambasadora kod Vučića, ishodovano je  da Joanikije preuzme Mitropoliju crnogorsko – primorsku (MCP).  Vučić i Patrijaršija su ukinuli Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uklonili mitropolitu titulu arhiepiskopa cetinjskog i sve ostale oblike autonomije koje je Amfilohije posljednjih godina počeo omeđavati u odnosu na Beograd i Vučića. Vučićev odboj prema Joanikiju je dodatno pojačan njegovim odbijanjem da predsjedniku Srbije dozvoli održati govor na sahrani u Podgorici budući da je za života s Amfilohijem bio u lošim odnosima. Vučić je javno negirao da je tražio da govori. Monitor je tada pisao da je imao uvid u brojne tekstualne poruke savjetnika predsjednika poslatih Joanikijevom najbližem okruženju u kojima se, maltene prijeteći, insistiralo da se Vučiću da riječ.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ozbiljan, zahtjevan i vrlo odgovoran posao, rad Odbora je oročen na tri mjeseca, sa mogućnošću produženja od 15 dana. Kako će se u tako kratkom roku uraditi ono što nova vlast nije uspjela za posljednje četiri godine, ostaje da se vidi. Za sada javnost nije detaljnije obavještena ni o načinu njegovog rada

 

 

 

Za šefa Anketnog odbora koji će se baviti istraživanjem politički motivisanih ubistava i napada na novinare i intelektualce iza kojih navodno stoje policijski službenici poznati kao Crne trojke,
Demokratska partija socijalista (DPS) predložila je šefa svog poslaničkog kluba Andriju Nikolića.DPS je to učinio nakon što im je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio dopis u kom je naveo da imaju pravo da, kao najjača opoziciona stranka, predlože da čelnik odbora bude jedan od njihova dva člana tog tijela. Za drugog člana predložili su poslanika Oskara Hutera.

Iz DPS-a su razjasnili da pristanak da učestvuju u radu anketnog odbora ne znači povratak redovnom radu u Skupštini. Ponovili su svoj stav da je formiranje Anketnog odbora izraz političke nemoći trenutne vlasti da obezbijedi efikasan i nezavisan rad institucija. Pojašnjavaju da su se za učešće u radu odlučili da ne bi ostavljali prostor manipulacijama da nemaju političku volju ili institucionalnu odgovornost da se uključe u razgovor o događajima koji će biti u fokusu rada ovog parlamentarnog radnog tijela.

Odgovornost za nepočinstva čelnika ove partije tokom trodecenijske vladavine još uvijek nije institucionalno utvrđena.

Mandić je ranije najavljivao da će to tijelo voditi poslanik opozicione Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin. Opozicija je poručivala da neće učestvovati u radu odbora ako ga Dobričanin bude vodio, uz opasku da on kao i njegova partija nijesu opozicioni već su dio vlasti.

Pet članova anketnog odbora biraće Administrativni odbor iz opozicije, a pet iz vladajuće većine.

Odluku o formiranju Anketnog odbora Skupština je donijela 20. februara – bez prisustva opozicije i rasprave. Najavljeno je da će se odbor baviti istragama slučajeva ubistva nekadašnjeg saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića i bivšeg urednika lista Dan Duška Jovanovića, policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, te o slučajevima napada na novinareTufika Softića, Oliveru Lakić, Željka Ivanovića, torturom u slučajevima Orlov let i Lim

Mandić je otvarajući ove bolne teme poručio da se ne radi o političkoj priči niti prostoj proceduri već o „istorijskoj odluci“. Obećao je i rezultate kojima će se Crnoj Gori vratiti dostojanstvo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA UTIČE NA VISOKE CIJENE U NAŠIM TRGOVINAMA: Između njive i trpeze – država kupi kajmak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijeru Spajiću ponovo je zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje  konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone

 

 

Jednonedjeljni bojkot najvećeg trgovinskog lanca u Crnoj Gori (Voli), uz brojne polemike koje je izazvao, doprinio je makar jednom: proširio se fokus priče o previsokim cijenama i maržama u maloprodaji. Sada se, makar uz manjak preciznih podataka, pažnja pomjerila i na proizvođačke cijene, domaće i uvozne, marže uvoznika i veletrgovaca i, konačno, na poziciju države u lancima snabdijevanja i podjeli zarade ostvarene u razlici između proizvodne i prodajne cijene.

Zanimljiva je pozicija države, odnosno Vlade, u aktuelnom sukobu kupaca nezadovoljnih previsokim cijenama i trgovačkih lanaca stiješnjenih, kako tvrde, visokim troškovima nabavke i velikim državnim dažbinama. Ako bi zbog bojkota potrošača ili iz nekih drugih razloga koji sada nijesu vidljivi ni na horizontu, maloprodajni lanci značajnije snizili svoje cijene, zadržavajući profit od nekih tri odsto (zvanični podaci), država bi se našla u ozbiljnim finansijskim problemima.

Prema računici koju nam je predočio Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga, Vlada je prošle godine na ime poreza na dodatu vrijednost (PDV) prihodovala 1,22 milijarde eura. Još 370 miliona donijela joj je naplata akciza, dok je na ime poreza na međunarodnu trgovinu i transakcije u državnu kasu ušlo još 60 miliona. Ukupno, 1,65 milijardi eura ili, približno, dvije trećine  budžetskih prihoda.

Vlada očekuje da će se tokom ove godine, na ime istih prihoda, u državnu kasu sliti makar 200 miliona više. Uslov za ostvarenje tih planova je da potrošnja nastavi da raste a da cijene ne budu bitno niže od aktuelnih. U suprotnom, mrka kapa za državnu kasu. A možda i za neke od  onih koji se iz nje finansiraju preko isplate plata, penzija, ugovora o djelu, izvođača kapitalnih investicija… Samo bi zajmodavci zadovoljno trljali ruke.

Međutim, računica ima i drugi dio. Vuković  pomenutih 1,65 milijardi državnog prihoda od PDV-a i akciza stavlja u srazmjeru sa ličnom potrošnjom građana koja, prema podacima Monstata, iznosi 5,5 hiljada eura godišnje (u prosjeku). Rezultat kaže da više od 30 odsto te potrošnje završi u državnoj kasi. Preciznije, da svaki stanovnik Crne Gore, plaćajući PDV i akcize tokom svakodnevnih kupovina, u državnu kasu tokom godine proslijedi, u prosjeku, 1.800 eura. “Proizilazi da država ima veću maržu od trgovinskih lanaca”, zaključuje osnivač Fideliti konsaltinga.

Tih 1.800 eura predstavljaju iznos identičan sa tri minimalne neto zarade. Proizilazi pride, pošto se Monstatova računica o prosječnoj ličnoj potrošnji ne odnosi samo na građane koji imaju redovna primanja (plate ili penzije), već i na one bez njih,  da zapošljeni i penzioneri, preko modela oporezivanja potrošnje svih članova njihovog domaćinstva, državi daju još veći dio ličnih prihoda.

Otud je konstituentima vladajuće većine jasno da, uz postojeće troškove života, njihov rad ne može dobiti prelaznu ocjenu. Posebno kada je najveći dio priče o uspjesima Vlade Milojka Spajića zasnovan na tvrdnjama da je, povećanjem plata i penzija, značajno povećan standard građana Crne Gore. Dok svaki odlazak u trgovinu tu priču dovodi u pitanje.

Zato nam sada izgleda kako su uhvaćeni u tamnom vilajetu vlastitog populizma. Utiču li svojim odlukama na pad cijena u maloprodaji imaće zadovoljnije građane ali će u državnoj kasi faliti još više novca za plaćenje sve većih obaveza. Na drugoj strani, nastavi li se dalji rast troškova života – kao što to obećava i najavljena stopa ovogodišnje inflacije od oko četiri odsto (pokazalo se da cijene hrane u Crnoj Gori rastu brže od zvanične stope inflacije) – imaće sve nezadovoljnije građane/glasače. Šta god urade, neće biti bez glavobolje. Ni oni ni mi.

Da se vratimo cijenama. I pomalo neobičnoj situaciji u kojoj nam se vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca u Crnoj Gori Dragan Bokan žali na činjenicu da je “sve poskupjelo”, premijer podržava bojkot trgovina, dok resorni podpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj ubjeđuje javnost da je akcija limitirane cijene “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”. Pa na šta se to onda, i kome, žalimo?

Prema podacima Monstata, cijene hrane u Crnoj Gori povećane su u periodu od 2021- 2024. za 41 odsto, znatno više od ukupne inflacije koja je, u istom periodu, iznosila 30,5 odsto. Najviše su, prema tim podacima, poskupjeli mlječni proizvodi i  jaja (blizu 50 odsto) pa meso (skoro 40 odsto), dok su najmanje porasle cijene voća (21,5 odsto).

Rast cijena hrane je globalna pojava, dok su pandemija i rat u Ukrajini, pokazalo se, glavni izgovori. Međutim, prema izvještaju Oksfama iz 2023, koji nosi naslov Profitiranje od bola, na tome skoku cijena ekstremno je profitiralo”samo četiri do šest” dominantnih firmi koje, zaključili su, globalno kontrolišu svaki aspekt prehrambene industrije, od proizvodnje poljoprivrednih mašina do izrade farmaceutskih proizvoda za životinje. U tom izvještaju piše kako su baroni hrane „maksimalno iskoristili sveobuhvatne krize kako bi još jače stisli svaku kariku u industrijskom lancu ishrane”, dok su time, uz potrošače, podrivena i “prava seljaka, malih zemljoposjednika, ribara i stočara koji proizvode hranu za svoje zajednicee”. Na drugoj strani, ti su baroni hrane  uvećavali svoje bogatstvo, između 2020. i 2022. godine, za milijardu dolara na svaka dva dana.

Jedina moguća odbrana od te pošasti je domaća proizvodnja hrane. A ona je u Crnoj Gori – u padu. Pride, kada uvoznicima dozvole da ubiju proizvodnju neke poljoprivredne kulture, ovdašnje vlasti zadrže uvedene carine. Da krajnji potrošači, prilikom kupovine uvezenih proizvoda, još jedan dio svog novca proslijede državi. Na jedan takav slučaj podsjetio je Nik Đeljošaj. Nakon konstatacije Miloša Vukovića (Reflektor, TV Vijesti) da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni jedan kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu.

Potpredsjednik Vlade dodatno nas je obradovao najavom mogućeg smanjenja stope PDV-a na voće i povrće. I ta najava je iznuđena, pošto je ovdašnja javnost od trgovaca saznala da su stope PDV-a koje se u Crnoj Gori obračunavaju na voće, povrće i  ribu preko četiri puta veće od onih u Hrvatskoj, kao najbližoj članici EU (21 naspram pet odsto). Opet, ta nas najava vraća na postavljeno pitanje: kolike gubitke u prihodima ovogodišnjeg budžeta Vlada smije sebi dozvoliti a da to ne proizvede potrebu dodatnog i neplaranog zaduženja?

Iz Volija pod bojkotom dobili smo i podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize) koji utiču na konačnu cijenu proizvoda. Država na te prozivke uglavnom ćuti, baš kao i ostali trgovinski lanci koji se, valjda, nadaju da se neće naći pod bojkotom ukoliko budu dovoljno tihi. I, eventualno, prošire katalog proizvoda na cjenovnim akcijama.

Sa aktuelnom skupoćom nije se tako lako izboriti.

Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici, urađena prošle godine na inicijativu Privredne komore, pokazala je da su marže uvoznika i veletrgovaca slične ili čak veće od onih koje se zaračunavaju u maloprodaji. Dok im je ostvarena profitna stopa znatno veća. Prema tim podacima, prosječna bruto marža uvoznika, distributera i veleprodavaca u 2021. godini iznosila je 19,92 odsto, u 2022. – 19,48, a u 2023. godini je narasla na 23,54 odsto.  Paralelno, rasla je čista zarada koja je u svakoj od analiziranih godina bila značajno veća od stopa profita kod maloprodajnih lanaca. Prosječna profitna neto marža uvoznika i distributera u 2021. godini iznosila je 3,62 odsto, u 2022. bila je 3,34 odsto da bi u 2023. narasla na 5,6 odsto, konstatuje se u Analizi.

Rasle su dakle: nabavne cijene, troškovi transporta, povećale su se marže uvoznika i veleprodavaca, država je dosljedno ubirala svoj dio kolača, a ponegdje dodala i nove namete. Vlasnici maloprodajnih lanaca su, uglavnom, zadržali ili donekle smanjili svoje marže ali im je to, zbog većih cijena, donosilo veći prihod i profit.

“Glavni razlog rasta cijena prehrambenih proizvoda u periodu 2021-2023. godine je povećanje proizvođačkih i uvoznih cijena, dok je povećanje marži kod velikih trgovaca izazvano rastom bruto troškova za zarade koji je u 2024. u odnosu na 2021. godinu bio veći prosječno za 42 odsto i pored smanjenja dažbina na zarade”, navodi se u Analizi. Uz konstataciju da je produktivnost za to vrijeme – padala.

Pokazalo se da su detalji Analize Ekonomskog fakulteta najviše pogodili premijera Milojka Spajića. Dokument je nazvao “sramotnim” i, gostujući u Uniji poslodavaca,  najavio: “Popričaću sa tim ljudima koji su je radili, jer je to čista laž”.

Premijeru je ponovo zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje – praktično do jedne – konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone. Jednako, analitičari smatraju da će Evropa sad 2 cijene pogurati u istom smjeru – na gore – samo nešto manjim intenzitetom.

Premijerova ljutnja teško da može spriječiti dalji rast cijena. Mada, možda, može uticati na to da neke druge važne teme ostanu van fokusa javnosti. Recimo, podaci Uprave prihoda koji pokazuju da tri četvrtine zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od prosječne. Dok se polovina njih nalazi između dva vladina minimalca (600 i 800 eura). Upravo te ljude, uz penzionere i nezaposlene, najviše pogađaju visoke cijene osnovnih životnih namirnica. Dok vlada sprema analize. I skida kajmak.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo