Da je kojim slučajem neki engleski džentlmen nabasao kroz kanjon Komarnice u subotu ujutru prizor koji bi ugledao sigurno bi mu poremetio legendarnu britansku hladnokrvnost: ljudi koji igraju bridž na pjeskovitoj plaži u takozvanoj otvorenoj sobi i druga četvorka u hladovini bukove šume u ,,zatvorenoj sali”. U pitanju je dvadeset drugi po redu Turnir u kanjonu koji svake godine prve nedjelje u avgustu organizuje Bridž klub Nikšić.
Kada kažete bridž, prva asocijacija je kamin i vatrica, pas rase baset koji žmirka tužnim okicama i četvorica Engleza sa pozamašnim zulufima i krajnje ozbiljnim izrazima na licu. Crnogorski ljubitelji ove plemenite kartaške vještine nama koji ne znamo mnogo o bridžu objašnjavaju da je svako mjesto pogodno da se počne partija, kanjon Komarnice možda još i najpogodniji. Spust u kanjon sa platoa visoravni Brezna traje pola sata, uspon će trajati malo duže, trista metara visinske razlike ali o tome ljubitelji bridža ne razmišljaju.
,,Prije dvadeset tri godine osnovan je prvi bridž klub u Crnoj Gori i osnivač Milonja Đikanović je došao na ovu ideju. Znali smo šta Milonji znači Komarnica i odmah smo ga podržali. Nijesmo se pokajali, svake godine dolazi sve više igrača pa turnir postaje internacionalni. Jedinstven je to dan za sve nas, dan druženja, ljepote i uživanja u prirodi i bridžu”, prisjeća se početaka Boris Hajduković, predsjednik Bridž kluba Sombor, redovni gost turnira od njegovih početaka 1993, kada je registrovan prvi bridž klub pod nazivom Nikšić. ,,Zaborave se brzo muke silaska u kanjon strmom stazom, a još više povratka istom predveče kada smo prepuni utisaka i neponovljive čorbe od rakova, koja je takođe postala dio tradicije”, kaže Hajduković.
A nije bilo lako objasniti opštinarima šta je to bridž i kakve koristi, zaboga, može biti od toga. Kada je nikšićki slikar i publicista Milonja Đikanović te davne godine ušao u kancelariju broj osam Opštine Nikšić, opštinski službenici ostali su zabezeknuti razlogom njegovog dolaska koji je promrmljao kroz vječiti osmijeh sakriven ispod brkova. Milonja je, naime, podnio zahtjev za osnivanje bridž kluba: prvog u Nikšiću, a i u Crnoj Gori. I ostavili su namještenici svakodnevne obaveze: ispijanje kafa, čitanja Pobjedinih izvještaja sa ratišta i ogovaranja bližnjih (tada još ne bijaše kompjutera i pasijansa, Zunge i ostalih aktivnosti), i pokušali da shvate potonje namjere Đikanovića. Prvo su ga upozorili da je bridž kapitalistička igra, na šta je on, zaprepašćen tom činjenicom, odgovorio ,,pa zar mi nijesmo sada kapitalistička i demokratska zemlja”, što su mu oni morali nerado priznati. Drugi su se pitali da tu nema prstiju Kominterne, CIA-e i Vatikana, tri organizacije koje je nečiji paranoidni provincijalni um spojio u zajedničkog neprijatelja nacije, zabrinuti provoborci na prvoj liniji odbrane jadnog, neznavenog naroda.
– Onda sam rekao da je to igra sa kartama i sve je krenulo po dobru – prisjeća se Milonja muka od prije dvadeset godina. Kad su čuli da je sličan preferancu, čak su se i izljubili po tri puta sa Đikanovićem i prvi bridž klub u Crnoj Gori pod nazivom Nikšić je mogao da počne sa radom. Klub je registrovan kao udruženje građana u Minstarstvu pravde Crne Gore. Čak se i tadašnji gradonačelnik Nikšića Blagoje Cerović uključio u stvar, njegova pismena preporuka je otvorila vrata banket sale Hotela Onogošt (za mlađe: to je ona napuštena zgrada u srcu Nikšića) – utorkom i četvrtkom bila je rezervisana za ljubitelje bridža.
Bridž je igra sa špilom od pedeset dvije karte, četiri igrača sa imenima strana svijeta, od kojih sjever i jug igraju protiv istoka i zapada. ,,Svaki igrač briža će vam sa ponosom istaći činjenicu da ova igra ima više kombinacija nego šah. Jer šah uvijek kreće sa istih pozicija i imate suprotstavljene dvije vojske, dok kod bridža imate četiri vojske koje uvijek kreću sa različitih pozicija”, objašnjava Đikanović, čovjek koji je i glavni krivac za bridž zarazu u Nikšiću.
I dok je tutnjelo ratno ludilo okolo Crne Gore i rane hiperinflacije tek počele da se liječe, zaljubljenici u ovu intelektualnu igru su 1994. organizovali Dane bridža, nauke, kulture i sporta u trajanju od sedam dana, sa Otvorenim prvenstvom Crne Gore u bridžu, gdje su bile zastupljene sve gore navedene aktivnosti. Tada se u Klubu igralo na pet stolova. Na Prezentaciji su bili prisutni član predsjedništva RCG – Slobodan Vujačić i ministar sporta u vladi RCG Božidar Ivanović. Sve su uredno zabilježile i kamere TVCG, tada jedine medijske kuće u Crnoj Gori, i prenijele u udarnim vijestima.
I sve je išlo kako treba: činilo se da su Crnogorci bogomdani za ovu igru u kojoj, po pravilu, pobjeđuju udružene mašta i inteligencija. Đikanović je odmah uspio zainteresovati Nikšićane za bridž, novih igrača nije falilo: oformljena su još dva kluba u Nikšiću i po jedan u Podgorici i na Cetinju. Formiran je i Bridž savez Crne Gore, koji je postojao do 1997. godine i to sa sjedištem u Nikšiću.
U međuvremenu, politika se, kaže Đikanović uvukla u bridž. Došlo je do ostavke kompletnog rukovodstva Bridž saveza na čelu sa prvom predsjednicom Verom Vujičić, a Savez preuzimaju tzv. podgoričke snage sa Mustafom Mujom Šahmanovićem, tadašnjim i aktuelnim savjetnikom u Birou za komunikaciju s građanima predsjednika Vlade Crne Gore.
,,Kod nas toga ne fali: sjetimo se samo dvije džudo reprezentacije iz nezavisne Crne Gore, ili događaja u rukometu sa aktuelnim ministrom. Brdž, koji je bio ušao na velika vrata u Crnu Goru, počinje da propada”, kaže Đikanović.
Na Komarnici je ipak lijepo. Dok igrači motre na protivničke poteze i smišljaju načine da nadmudre protivnike i pored slabijih karata, jer u bridžu sreća malo znači, sve je u kombinatorici, na vatri od suvih bukovih grana krčka se specijalitet kuće: čorba od rakova. Čorba, za koju bi svaki sladokusac iz evropskih prestonica dao pozamašnu svotu novca, pravi se od rječnih rakova iz rijeke Zete, jedinstvenih u Evropi. Dan prije turnira podmladak bridž kluba je tri sata čučao u hladnoj Zeti da nahvata dovoljnu količinu za rak-čorbu.
,,Nemamo baš prikladnu opremu samo lampu i vreću pa zagaziš i čekaš, onda sa njim u vreću. A sve ih je manje, uništili su ih, pričaju, devedesetih godina kada su izvoženi za Švedsku i Italiju”, priča Spaka dok asisitra glavnom kuvaru tako što sakriva kesicu sa čili paprikama. A glavni kuvar Domeniko Babicci demonstrira svoju vještinu i razasipa unaokolo primamljive mirise tako da i igračima ponestaje koncentracija i sve češće oči lete ka loncu i njegovom ukusnom sadržaju.
Bato PEROVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice