Ne znam da li je, s tačke gledišta strateških interesa države Crne Gore, neukusnije ili nepromišljenije sve ono što se dešavalo oko otvaranja srbijanskog konzulata u Herceg Novom. Nemam ni volje ni potrebe da otvaram pitanje koju to politiku slijedi i sprovodi Filip Vujanović, još manje što on dopušta sprdnju s dostojanstvom fukcije predśednika jedne suverene države, a i sam se ponaša onako kako ne priliči tradiciji naroda koji je u boljim vremenima jako držao do vlastitog dostojanstva, kao i do obraza gosta (čak i kad se taj ponašao bezobrazno)! O svemu tome dobre i precizne sudove izrekli su oni koji su pozvaniji i od mene bolje upućeni. I s punim pravom su izrazili moralnu konsternaciju nad činjenicom što se uopšte dopustilo da taj konzulat bude otvoren i nad činjenicom kako je otvaran, a posebno nad otužnim prozorima ponašanja „državnika” koji su ga otvarali! Svemu tome mogu pridodati uvjerenje da se konzulatu, iako mu lično nikad neće zatrebati, ponajviše obradovao dedinjski nesvršeni kalemar svih srbijanskih imperijalnih snova i nesreća u potonjih četvrt stoljeća. Taj „klasik iz Drenove” i „otac nacije” Dobrica Ćosić i dalje je alfa i omega vladajuće političke „elite” u Beogradu. Obradovao se on konzulatu kao da je iz njegove glave, a direktno ili indirektno i jeste iz nje, jer jedino iz nje je i moglo prosteći nešto takvo. Konzulat u Novome simbolički je, a bogme i materijalni izraz nade da nije sve propalo s velikosrpskim „imperijalnim” projektom, tj. velikosrpskom ideologijom brečanja na okolne države i narode, te prštenja naroda koji im se dopuste!

Valjalo bi podśetiti zaboravne kakav je bio sadržaj Ćosićeve nade, dok je bila jača od svih njegovih strepnji. Bila je toliko jača da je vjerovala da svojom „katićki nabreklom” silom može ostvariti svoje najluđe nade. Prije dvadeset godina valetao je „klasik” s dedinjske visine i prijetio svima po Jugoslaviji, baš kao kad pomahnitali siledžija u teškom pijanstvu upadne u kafanu i počne terorisati mirne goste.

Prijetio je Slovencima da će ih „izbaciti iz Jugoslavije”. Prijetnja je ostvarena operetnim ratom 1991. godine, a Slovenija je postala samostalna država! Hrvatima je skresao da su Srbima „vekovni neprijatelji” i da će biti kažnjeni oduzimanjem „srpskih teritorija” u Hrvatskoj. Amputaciju je vršio naživo njegov ideološki šegrt Milošević. Rezultat je egzodus Srba i državno osamostaljenje Hrvatske. No, Ćosić je ućario. Stekao je pravo na vječni resantiman. „Šiptarima” je „klasik” poručio”: „Prognaćemo vas preko Prokletija”. Ozbiljno se prionulo na „posao” kad su „sazreli uslovi”, tako efikasno da je nastala samostalna država Kosovo. No, i ovđe je Ćosić ućario. Može se vječno igrati „podjele Kosova”. Pošto nikako neće da budu Srbi, Bošnjake je optužio da „islamizuju Bosnu”. Nastade država Bosna i Hercegovina. I tu se Ćosiću posrećilo. Ne patiše kombinujući kako da razvali BiH. Makedoncima je nabreknuo da će spriječiti proces „makedončenja Srba”. Začudo, bez krvi osvanu samostalna Makedonija. Bi Ćosić i tu nešto ućario od snova i nada, no ne daju Bugari, Grci, Albanci, ali ni sami Makedonci.

„Rasrbljivanje Crnogoraca” je tragična krivica koju je „klasik” imao namjeru ozbiljno da kazni. Crna Gora jedva umače. No, eto i tu sreće Ćosiću. Dok je njemu „ideoloških Srba” neće mu ponestati volje za razvaljivanjem Crne Gore. Voljenoj Srbiji je „klasik” ovako poručio: „Osloboditi one koji se sa Srbima ne osećaju slobodnim i koji Srbima ograničavaju i zagađuju slobodu na njihovoj zemlji”1. Od tada nacionalne manjine u Srbiji žive u pojačanoj strepnji. I tu je Ćosić taličan. Imaju mu se na kome vježbati sljedbenici.

E, da „klasiku” to nije sitno, valjalo bi ga staviti za konzula u Novi. Možda bi mu sjeni Lalića ili Andrića došapnule kako treba živjeti, misliti i pisati!

Milenko A. PEROVIĆ

1Svi navodi su uzeti iz knjige Dobrice Ćosića „Promene”, Dnevnik, Novi Sad 1992. godine