Decenije pustošenja prirodnih bogatstava Potkomlja gotovo su ugasile život u kolašinskom selu Kraljske Bare. Nebriga sa lokalnog i državnog nivoa, tvrde mještani, urušila je i ono što su sami gradili tokom druge polovine XX vijeka
Za mještane kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova, javnost, od sredine jula, zna po odlučnoj namjeri da zaustave gradnju malih hiroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja i Čestogaz. Zahvaljući tome, poslije dugo vremena, u selo su došli i predstavnici Vlade i Opštine, novinari, aktivisti NVO…
Do tada, pričaju mještani, u „zaboravljeno i od nadležnih ignorisano selo“ dolazili su samo konecesionari i šumokradice da nešto uzmu. Prije nego što su riješili da njihove vodotoke stave u cijevi, decenijama iz tog kraja kamioni koncesionara odvozili su drvnu građu, ostavljali pustoš oko sela, uništavali puteve. Paradoks Kraljskih Bara, pričaju mještani, je u tome što „selo živi samo kad dođu mašine, koji uzimaju svaku budućnost i smisao života tog kraja“.
„Kada se snijeg otopi, putevi okopne, nagrnu tada silni šumski koncesionari u totalnu sječu, a 40-tonski kamioni sa prikolicama, „udrobe“ i asfalt i makadam. Dolaze ovamo i „neobilježenim“ kombijima i sijeku sve što mogu pored puta. Ove godine kraj je „živnuo“ i kad je mehanizacija koncesionara počela devastaciju rječice Čestogaz. Nezasitost ljudi koji dolaze u ovaj kraj vidi se i po prečniku cijevi, koje su planirali da postave. Suprotno onome što su sami tražili u dozvolama, lageruju cijevi većeg prečnika. Sve to rade u Parku prirode Komovi, zakivajući tako posljednji ekser u posmrtni kovčeg daljeg razvoja i života ovog kraja“- kaže za Monitor vlasnik imanja u tom selu Vladimir Novović.
Prema nezvaničnoj statistici predsjednika Mjesne zajednice Milovana Labovića, tokom miunulih pet – šest godina, 40 mladih bračnih parova napustili su svoje rodno selo tražeći, širom države ili regiona, mjesto gdje se lakše živi i jednostavnije „podižu djeca“.
„Decenijama se iz ovog kraja samo uzimalo, a rijetko kad šta vratilo. Decenijama smo svjedoci urušavanja onog što smo podigli sopstvenim rukama. Dugo se borimo da na ovom području preživimo od onoga što nam je bog dao. Nijesmo imali gotovo nikave koristi čak ni od koncesionih naknada, uplaćenih u državni i opštinski budžet“, kaže sagovornik Monitora.
Prve eksploatacije šume u tom dijelu kolašinske opštine počele su odmah poslije Drugog svjetskog rata. Do početka 90-ih godina prošlog vijeka mještani su, objašnjava Novović, i imali neke koristi od toga.
„Odmah poslije rata gazdovanje i sječu obavljalo je preduzeće Jela iz Andrijevice. Do 1953. godine gazdovanje pripada ŠIK Tara, a od 70-ih OUR-u Vranjak. Do početka 90-ih značajan broj meštana našao je zaposlenje i ostvario penziju u tom preduzeću. Tih godina pravo na penziju iz šumarstva ostvarivalo je oko 75 mještana, a do sredine 90-ih bilo je i oko 30-ak radnika u stalnom radnom odnosu. Od tada pa nadalje počinje nekontrolisana sječa. Danas, sa ovog područja su u šumarstvu radno angažovana samo dva mještanina“, kaže on.
Proglašenje Parka prirode Komovi, kojem pripadaju okolina sela i katuni, na kojima izdužu stoku, prošle godine dalo je za pravo mještanima da se nadaju boljim danima. Priznaju, nije ih ostavilo ravnodušnim ono što je pisalo na papirima o zaštiti tog područja. Ponadali su se turistima i ulaganjima države. Umjesto toga stigla je mehanizacija da gradi mHE.
U „centru“ Kraljskih Bara nekoliko ruiniranih objekata svjedoče istovremeno i o nekadašnjem životu, ali i o sadašnjem propadanju sela. Barani odavno nemaju prodavnicu, pa čak ni prostor gdje bi održali sastanak Mjesne zajednice. Dom za zborove građana, koji su izgradili 1972. godine, odavno je, kaže Novica Dragojević, nekom čudnom logikom administracije, sada vlasnišvo Ministarstva prosvjete. Nemaju pravo ni da se okupe u Domu, a novi vlasnik ne brine o objektu. Nekada u tom objektu redovno su organizovane igranke, kino projekcije, razne kulturne manifestacije… Sredinom 70-ih godina prošlog vijeka samodoprinosom sagradili su i biblioteku. Prije četiri decenije to je bila zvanično naljepša seoska biblioteka na prostoru bivše Jugoslavije. Školu, priča Dragojević, takođe su podigli mještani. Svojim rukama i novcem kaptirali su izvor i doveli vodu za taj objekat.
Mateševo, Vranještica i Kraljske Bare još 1969. godine su „svojim trudom i parama doveli struju od Kolašina“. Dugih 20 kilometara trase probili su gotovo bez ičije pomoći.
„Prvi stubovi su bili neimpregnisani. Svaki mještanin je za glavni vod dao po osam stubova. Žica sa glavnog voda do kuće je plaćana lično. U drugoj fazi dobijeni su impregnisani stubovi. Mještani su za lokalne i lične priključke sa glavnog voda bili dužni da daju pet običnih za jedan inpregnisani stub. To je važilo samo za naš kraj“, priča Dragojević o još jednoj „nepravdi nadležnih prema tom dijelu Potkomlja“.
Nepravda je, objašnjava Novović, i što su im putevi zimi često neprohodni. Put koji prolazi kroz taj kraj, država je prije nekoliko godina prekategorisala iz prve u petu kategoriju. Novoj kategorizaciji odgovara i pažnja koja se toj saobraćajnici poklanja prilikom održavanja.
„Prije nekoliko decenija, kada nije bilo kamiona od 400 KS, kada nije bilo mehanički upravljivih raonika i prskalica za so, nije bio neprohodno zimi tim putem. Snijeg se čistio ručno, lopatama. Putari su dijelili dionice puta mještanima, a oni svaki svoju održavali put čistim i prohodnim. Što ručno lopatama, što uz pomoć konja i volova, vukući takozvane ‘voze’… Sada, po tri četiri mjeseca, regionalni put bude neprohodan“, tvrdi Novović.
Od svega, objašnjava predsjednik Mjesne zajednice, ipak najviše boli pokušaj da im „napadnu i vode“. Kako su nedavno kazali iz Savjeta Parka prirode Komovi, Ljubaštica, Crnja i Čestogaz su jedini vodotoci ispod te planine koji nijesu stavljeni u cijevi. U Kraljskim Barama te tri rječice, kaže Labović, garancija su života.
„Sa tih rijeka vjekovima se stoka pojila, a ljudi je koristili za sve što im je potrebno. Ljudi su se dogovarali, pa plavili svoja imanja naizmjenično, ekonomično, čuvajući svaku kap, naročito u ljetnjim mjesecima… Danas su vode ovog kraja napadnute od strane onih koji možda i ne znaju šta one znače. Napadnute na samim vodoizvorištima, gdje se ne ostavlja ni najmanja šansa da voda ide svojim tokom dalje niz korito, ponire u ovu podkomovsku zemlju i da ponovo negdje izvire i bude izvor životu. Zbog toga smo odlučni – vodu ne damo ni kap“, objašnjava Labović bunt svojih komšija.
Prema njegovim riječima 23 porodice, sa 78 punoljetnih članova, odlučne su u namjeri da ne dozvole mehanizaciji da uđe u vodotoke. Po nekoliko mještana, od sredine jula, svakodnevno stražari na mjestu gdje je investitor zakopao prve cijevi za buduću mHE. Ne dozvoljavaju nastavak radova. Odbrana rijeka je, objašnjava Labović , posljednja šansa da Kraljske Bare prežive. To su minule sedmice objasnili i ministarki ekonomije Dragici Sekulić, koja je došla u najavljenu posjetu, ali i predsjedniku i potpredsjedniku Opštine Milosavu Bulatoviću i Danilu Medenici, koji su prisustvovali jednom od protesta na Čestogazu.
Dragana Šćepanović