Sagovornik Monitora iz bezbjednosnih službi otkriva da dvojica saslušanih nijesu jedini zatvorski policajci koji su se našli pod lupom glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića. Za neke tek treba da se donese odluka o tome da li će biti procesuirani

Da su se kriminalne grupe odavno infiltrirale u ovdašnje službe bezbjednosti potvrđeno je i nedavnim privođenjem zatvorskih policajaca Ivana Brnovića i Danila Femića, inače sina dugogodišnjeg sudije Vrhovnog suda Budimira Femića. Vjeruje se da su obojica pružala pomoć najozloglašenijim kriminalnim grupama sa Balkana – jedan kavčanima, drugi škaljarcima.

Tako je Brnović u noći između subote i nedelje, nešto poslije ponoći, umjesto na radni zadatak doveden u Istražni zatvor kao osumnjičeni da je na radnom mestu omogućavao nezakonit kontakt članovima kavačkog kriminalnog klana koji su iza rešetaka. Ovu istragu vodi Specijalno državno tužilaštvo i, kako saznaje Monitor, njegovim imenom proširena je već postojeća istraga protiv grupe kavčana.

Njegov bjelopoljski kolega po uniformi privođen je prije dvije nedjelje zbog sumnje da je pomagao rivalskom, škaljarskom klanu. On je, navodno, nagovarao svjedoka saradnika da promijeni iskaz i tako svojim nekadašnjim drugarima olakša položaj u kojem se nalaze. Riječ je o slučaju formiranom zbog ubistva Šćepana Roganovića u Herceg Novom.

Za razliku od hapšenja i privođenja Brnovića i otkrivanja prljavih poslova kojima se on bavio, ispitivanje Femića bila je strogo čuvana tajna. Dok priču nije otkrila TV Vijesti. I ako su, po onome za šta se sumnjiči, Femićeve kriminalne radnje teže od onih koje je na radnom mjestu preduzimao Brnović, ovom Bjelopoljcu, iz razloga koji javnost može samo da naslućuje, nije određeno zadržavanje (pritvor).

Po datoj izajavi u tužilaštvu on se vratio u Bijelo Polje i nastavio sa radom u bjelopoljskom zatvoru. Da je Femić i dalje radno angažovan potvrdila nam je njenoga načelnica Vesna Pavićević.

S druge strane, izvor Monitora objašnjava da će Femić do odluke SDT-a, obavljati posao zatvorskog policajca, jer za sada, budući da nema krivične prijave protiv njega, ne postoje zakonske osnove da bude suspendovan. O njegovom slučaju iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS) nije rečena ni riječ, iako su se oglašavali o slučaju njegovog kolege. Brnovićevo hapšenje, kako su naveli, nijesu htjeli da komentarišu u ovoj fazi postupka poštujući načelo „prezumpcije nevinosti“.

Dodaju da je UIKS u prethodnom periodu dala značajan doprinos u otkrivanju „izolovanih“ slučajeva zloupotrebe službenog položaja od strane službenika koji su zaposleni u ovom državnom organu.

„Menadžment UIKS-a snažno osuđuje svaki vid neprofesionalnog djelovanja zaposlenog koje je usmjereno u pravcu vršenja krivičnih djela koje službenika čini nedostojnim za obavljanje poslova i radnih zadatka iz djelokruga rada ovog državnog organa, i zalaže se bez izuzetka da ova lica u takvim slučajevima snose sve zakonom propisane posljedice“, stoji u odgovoru UIKS-a.

Sagovornik Monitora dodaje da dvojica saslušanih nijesu jedini zatvorski policajci koji su se našli pod lupom glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića. Za neke tek treba da se donese odluka o tome da li će biti procesuirani, kratko je kazao naš sagovornik iz službe bezbjednosti.

Saradnja pojedinih zatvorskih službenika sa članovima kriminalnih organizacija koji se nalaze u zatvoru, ocjenjuje za Monitor Zoran Vujičić iz Građanske alijanse, ponišava sve dobro što se godinama gradilo u zatvorskom sistemu. Vujičić objašnjava i zbog čega se, po njegovom mišljenju, zatvorski policajci udružuju sa kriminalcima.

„Iako se nečija krivica može dokazati tek u sudskom postupku, ovo je pokazatelj da reforma zatvorskog sistema nije do kraja sprovedena. Plate u ovom sektoru su niske što je plodno tlo za korupciju. Podatak i da je sin sudije Vrhovnog suda optužen da je prenosio informacije članovima pojedinih klanova je alarm koji pokazuje da kriminalni pipci ne biraju, posebno tamo gdje je odgovor države blag“, kaže Vujičić.

Organizovane kriminalne grupe, zaključuje on, nisu ekskluzivitet Crne Gore ali uređene države imaju adekvatan odgovor na njihovo djelovanje. Da Crna Gora nije imala takav odgovor, naročito kada je riječ o zatvorskom sistemu, svjedoči niz događaja među kojima su neki stari i dvije decenije.

Iz crnogorskih zatvora je u poslednje dvije decenije pobjeglo više od dvadeset osoba. Za neke od njih do danas nije razjašnjeno kako su se domogli slobode. Vjeruje se, ipak, da su iza svakog bjekstva stajali ljudi iz zatvorskog obezbjeđenja, jer drugačije, teško da bi se tako nešto moglo organizovati. Ali tek u rijetkim slučajevima to je i dokazano na sudu.

Tako je zbog bjekstva Jovice Zindovića iz porodične kuće u Mojkovcu, rukovodilac Odsjeka sprovodničkog obezbjeđenja Safet Dizdarević osuđen na godinu, sprovodnik Sead Alić na osam mjeseci, a bivši načelnik zatvora Goran Šćekić na šest mjeseci zatvora. Zindović je 2014. godine  osuđen na 15 godina i tri mjeseca zatvora, zbog ubistva Luke Popovića, a čuvarima je pobjegao 7. oktobra 2015. godine, nakon što su ga sproveli do porodične kuće u Mojkovcu. Njegov cimer iz bjelopoljske ćelije Ivan Vujović, osuđen za ubistvo Radomira Savovića, krajem decembra 2015. godine takođe je pobjegao nakon što je uspio da razoruža zatvorske čuvare. Zbog njegovog bjekstva suspendovani su službenici zatvora Nikola Konatar, Petar Šuković i Slaviša Kljajević. Internom kontrolom naoružanja utvrđeno je da nedostaje pištolj marke TT 7,62 mm, koji je dužio Konatar. Godinu kasnije Vujović je uhapšen u Njemačkoj.

Javnost i dalje pamti spektakularna bjekstva iz spuškog zatvora poput onog koje je još davne 1995. godine izveo Vladeta Milačić. On je tada bio na odsluženju kazne zbog ubistva 21-godišnjeg mladića, na putu Podgorica – Cetinje. U medijima je objavljeno da je zidine spuškog zatvora napustio uz asistenciju nekog od službenika obezbjeđenja. Navodno, Milačić je izveden iz ćelije i prebačen do Skadarskog jezera odakle je pobjegao u Albaniju. Uhapšen je poslije 14 godina, ali nikada do kraja nije razjašnjeno kako se našao na slobodi. Zbog njegovog bjekstva krivično su odgovarala trojica stražara, koji su kasnije oslobođeni optužbi.

Četiri godine kasnije, iz vojnog zatvora u Spužu pobjegao je Antun Masle, novinar hrvatskog Globusa. Protiv njega je 1999. godine u vojnom sudu u Podgorici pokrenut postupak zbog navodne špijunaže, ali je on uspio da pobjegne iz Kliničkog centra Podgorica kroz prozor podrumskih prostorija. Nikada nijesu razjašnjene okolnosti pod kojima je Masle uspio da umakne, ali je osnovano pretpostaviti da je imao logistiku ljudi iz crnogorske službe bezbjednosti.

U junu 2001. godine iz KP doma u Spužu pobjegao je zatvorenik Dragoljub Laketić, koji je bio na izdržavanju12-godišnje zatvorske kazne zbog ubistva. Nekoliko dana kasnije na spektakularan način, preskočivši zid visok četiri metra iz zatvora je pobjegao i Veselin Batko Vlahović. On se u zatvoru nalazio na izdržavanju višegodišnje zatvorske kazne. Samo nekoliko dana ranije, BiH je zvanično, od tadašnje SR Jugoslavije, zatražila Vlahovićevo izručenje zbog istrage za ratne zločine.

Zavod za izvršenje krivičnih sankcija tada je izdao saopštenje u kojem se navodi da je Vlahović prije bjekstva sa još četiri osobe bio na košarkaškom igralištu, dok su ga sa obližnjih karaula nadgledala tri naoružana stražara. Nijedan od njih nije reagovao tokom bjekstva. Vlahović je nekoliko godina kasnije uhapšen u Španiji i izručen BiH gdje je osuđen za zločine koji su mu svojevremeno donijeli nadimak „monstrum sa Grbavice“.

Dvije godine prije toga, 28. maja 1999. godine iz spuškog zatvora pobjegao je zatvorenik N. K. On je uhapšen nekoliko sati nakon bjekstva, a samo par sati poslije hapšenja preminuo je u podgoričkoj bolnici. Taj slučaj dobio je epilog na sudu. Nekoliko stražara optuženo je zbog pretjerane primjene fizičke sile, ali su vještaci utvrdili da je N. K. umro prirodnom smrću, pa sud nije teretio zatvorske službenike za ubistvo.

Četiri godine kasnije iz ZIKS-a je pobjegao i Beranac Smajo Babić, osuđen na dugogodišnju kaznu zbog svirepog ubistva. Njegov leš ubrzo je nađen u Krupačkom jezeru pokraj Nikšića. Sa Babićem su pobjegla još dva osuđenika Milan Ristić i Stevo Poček, ali su se ubrzo predali. Iste godine uspio je da pobjegne i Žarko Nilević, ali je nakon nekoliko sati potrage on uhapšen nedaleko od zatvorskog kompleksa.

Mi smo, u međuvremenu, umjesto adekvatnih objašnjenja i odgovora slušali bjesomućno ponavljane poruke kako „kriminalci nijesu moćniji od države“, odnosno, da „kriminalci nijesu i neće biti sigurni u Crnoj Gori“?

Možda su te riječi trebale nekoga da ohrabre, ili uplaše, ali sve je to palo u vodu nakon što je, ne sa jednim, već sa dva nova slučaja potvrđeno da ti isti kriminalci usko sarađuju sa pojedincima iz bezbjednosnih struktura kupujući njihove usluge.

 Svetlana ĐOKIĆ