Iznenađenja nije bilo. Vršilac dužnosti vlasnika imovine nekadašnjeg Kombinata aluminijuma Veselin Pejović i njegova matična kompanija Uniprom nijesu uplatili 24 miliona eura koje su obećali za imovinu u Dajbabama koja im je stavljena na raspolaganje sredinom prošle godine.
Umjesto toga, Pejović je sa stečajnim upravnikom KAP-a Veselinom Perišićem zaključio novi aneks kupoprodajnog ugovora, pa je rok za konačnu uplatu ugovorenog iznosa ponovo produžen za šest mjeseci. Kao znak dobre volje ali i dokaz da ima obećani novac, Pejović je u međuvremenu na ime dospjelih obaveza uplatio 10,02 miliona eura. Zauzvrat, njegov Uniprom će se u katastru upisati kao vlasnik preostale imovine KAP-a koju neće moći da proda, založi ili iznajmi dok ne uplati kompletan ugovoreni iznos.
,,Tek kada Uniprom uplati preostalih 13,98 miliona eura skinuće se svi tereti sa imovine i prenijeće se prava na kupca”, saopštio je Perišić objašnjavajući da je dozvolu/nalog za potpisivanje novog aneksa dobio od odbora povjerilaca bankrotiranog KAP-a. Dvotrećinska većina u odboru – predstavnici Vlade i Elektroprivrede CG – preglasali su opunomoćenika CEAC-a (of šor kompanija iza koje stoje Oleg Deripaska i njegovi, javnosti do danas nepoznati, manjinski partneri) i konzorcijuma stranih banaka koje su ih kreditirali.
Ovakvu odluku najavio je lično premijer Milo Đukanović. ,,Dobili smo kupca koji za sada odgovorno realizuje preuzete obaveze. Čini mi se da za sada nema nikakvog motiva da se revidira proces koji se pozitivno razvija”, izjavio je premijer, izbjegavajući da odgovori na postavljeno pitanje – šta će biti sa KAP-om, Unipromom i Crnom Gorom ukoliko njegova Vlada izgubi međunarodne sudske sporove sa Deripaskom i bude prinuđena da isplati traženu odštetu od 900 miliona eura. Đukanović je javnosti ostao dužan i odgovor na drugu, jednako intrigantnu nepoznanicu: koje to obaveze Pejović ,,uredno realizuje” ako još nije uplatio obećani novac, ni godinu dana nakon što je njegova ponuda prihvaćena?
Uglavnom, svi pomenuti su zadovoljni: Pejović gazduje imovinom koju nije platio i stiče profit. Perišić i dalje prima platu stečajnog upravnika a nada se i bogatoj jednokratnoj naknadi koju će mu, po okončanju ovog posla, odrediti predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Đukanović je, konačno, zadovoljan ,,procesom koji se pozitivno razvija”. Premijer vjerovatno zna o čemu govori.
Nama preostaje da se prisjetimo: posao sa Pejovićem je sklopljen po skraćenoj proceduri, direktnom pogodbom i uz niz zahtijeva budućeg vlasnika koje zakon ne poznaje. Sve je to stečajni upravnik Perišić pravdao potrebom da se bankrot KAP-a što prije okonča a novi vlasnici preuzmu organizovanje proizvodnje. To je proizvelo brojne nesporazume i nedoumice. Primjera radi, nejasno je zbog čega su stečajnom upravniku važniji Pejovićevi planovi o budućim investicijama u (njegovu) firmu, od zakonske obaveze da se kroz stečajni postupak, prodajom imovine firme koja je bankrotirala, što kvalitetnije zaštite njeni povjerioci. Po prioritetima: zapošljeni, snabdjevači, kreditori i konačno država koja je garantovala a potom i otplatila potrošene kredite, umjesto vlasnika isplaćivale otpremnine prekobrojnim radnicima i ostala zakinuta za višemilionske iznose poreza i doprinosa.
Kroz prizmu privatnih interesa: radnicima KAP-a koji su prošle godine otišli u penziju primanja su bitno umanjena zato što iz prikupljene stečajne mase nijesu izmireni doprinosi koje im je poslodavac u KAP-u ostao dužan prije i nakon privatizacije 2005. godine.
Javnosti je, vjerovatno, interesantnije to što KAP-ove dugove i dalje plaćamo. Vlada je i jesenas, predlažući budžet za 2015. godinu, planirala trošak od četiri miliona eura za pokrivanje gubitaka državnog Montenegrobonusa dok je ova kompanija organizovala proizvodnju u Kombinatu. U istu svrhu, iz prošlogodišnjeg budžeta, već je potrošeno sedam miliona – za (nezakonite) otpremnine radnicima koji su bili prekobrojni u fabrici nakon uvođenja stečaja i kao kompenzacija državnoj energetskoj kompaniji koja je, ko zna kako i zašto, odabrana da vodi KAP nakon što je u fabrici na zahtjev Vlade Crne Gore 8. jula 2013. godine uveden stečaj.
Konačno, prošlog ljeta Pejović i Uniprom nijesu imali obećani novac. Makar ne 24 miliona čije plaćanje im je odloženo prvim kupoprdajnim aneksom. U septembru prošle godine iz Uniproma je medijima dostavljen dopis generalnog direktora firme Metal Investments Limited: ,,Ovo je zvanična korporativna ponuda cjelokupne uprave naše kompanije Unipromu Nikšić za sredstva od 24 miliona eura koja su potrebna za realizovanje kupovine Kombinata”, piše uz ostalo u pismu Timotija Bearmana. A Metal Investments nije banka. Znači li to da su i ovih 10 miliona od nekoga pozajmljeni, ili su u međuvremenu zarađeni? Ili to, prosto, nije važno.
Možda bi valjalo, zbog prošlosti ali i zbog ekonomske budućnosti ove zemlje, sagledati nekoliko elementarnih činjenica. Praktično istog dana kada je po drugi put iz državnih prešao u privatne ruke – 19. jula prošle godine – KAP postaje profitabilna kompanija!? Prema dostupnim podacima, Pejovićevi predhodnici iz Montenegrobonusa su za godinu dana upravljanja KAP-om napravili gubitak koji se procjenjuje od osam do 12,4 miliona eura. Na drugoj strani, on je za osam mjeseci napravio profit težak od četiri (konzervativna procjena opreznijih analitičara) do 20 miliona (računica CEAC-ovih eksperata koju, takođe, ne treba uzimati zdravo za gotovo).
Neke brojke nije teško objasniti. Na primjer smanjenje troškova radne snage.
KAP je do uvođenja stečaja zapošljavao 1.100 radnika sa prosječnom platom od 915 eura. Montenegrobonus je, po uvođenju stečaja, angažovao 720 radnika sa prosječnom zaradom od 550 eura. Valja pomenuti da su fabriku u međuvremenu napustili CEAC-ovi Rusi i njihovi domaći kadrovi čija su primanja i te kako uticala na visinu prosječne zarade. Konačno, neposredno pošto je Pejović preuzeo Kombinat iz njega je, uz državne otpremnine od pet do 16 hiljada eura, otišlo 240 radnika. Uskoro će još 40-ak zapošljenih otići u penziju, ako već nijesu, pa će u firmi ostati oko 450 – 480 zapošljenih sa, Pejović tvrdi, prosječnom zaradom od 750 eura. Rezultat: Pejovićevi troškovi radne snage su oko tri puta manji od onih koje su, do uvođenja stečaja imali vlasnici KAP-a, ali i približno jednaki izdacima Montenegrobonusa.
Opet, menadžment iza koga su stajali Deripaska i Đukanović, odnosno CEAC i Vlada, ostao je Elektroprivredi dužan oko 60 miliona eura. Priča se da KAP sada struju plaća unaprijed. Ako je to istina, a ekonomski analitičari CEAC-a računaju da je Pejović, plaćajući struju, već profitirao 20 miliona eura, onda nagradno pitanja druge decenije XXI vijeka u Crnoj Gori glasi: gdje su pare koje je KAP prihodovao dok njegova uprava nije plaćala struju. Zato što nijesu imali potpisan ugovor o snabdijevanju sa EPCG. Već je struja do ćelija u elektrolizi dolazila po nečijem naređenju. Navodno se ne zna čijem.
Još jedan detalj na kome su izgrađena mnoga bogatstva. Praktično prvi poslovni potez Veselina Pejovića po ulasku u KAP bio je raskidanje ugovora sa švajcarskim Glenkorom.
,,To je prevarantska firma, koja je na isti način ojadila i naš i Kombinat aluminijuma u Mostaru. Oni su u ugovoru koji su imali sa CEAC-om diktirali cijenu ulaznih sirovina i cijenu metala. Nakon što sam raskinuo ugovor sa njima, uspio sam da za 15 odsto smanjim cijenu ulaznih sirovina”, naveo je Pejović ,,zaboravljajući” da je CEAC samo produžio ugovor koji su sa Glenkorom potpisali državni namještenici u KAP-u. Sve uz posredovanje Dragana Brkovića i njegove Vektre.
Začudo, ovu informaciju komentarisao je samo analitičar tržišta aluminijuma Goran Đukanović. ,,Ako je ugovor, odnosno više ugovora, sa Glenkorom, bio toliko dobar da traje 16 godina zašto je ukinut? A, ako nije bio dobar, pa je zato ukinut, zašto je trajao 16 godina? Da li će iko ikad izračunati koliko su Crna Gora i KAP, dobili, odnosno izgubili zbog šesnaestogodišnjeg ugovora sa Glenkorom”, zapitao se Đukanović. Odgovor Tužilaštva je izostao.
Dok čekamo da neko od nadležnih pokuša objasniti mnogobrojne nelogičnosti (samo neke od njih pomenute su u ovom tekstu) vezane za poslovanje KAP-a prije i poslije privatizacija i stečaja, ili dok ne dođe momenat kada će kupac u potpunosti isplatiti svoju akviziciju, pokušajmo odgonetnuti:
Kako je čovjek čije ime do ulaska u Kombinat češće susrijećemo na stranicama crne hronike nego u ekonomskim vijestima (međusobne optužbe sa poslovnim partnerima iz Slovenije, svađe i prijetnje sa investitorima Zavale i Dukljanskih dvora, napad na poslanika Nebojšu Medojevića…) uspio ono što godinama unazad nije Vlada i njeni eksperti angažovani na rukovodećim mjestima državnih preduzeća? Pitanje se može i preformulisati: da li bi ekonomija ove zemlje bila bolja kada bi je, umjesto ministara koji u skupim odijelima vrte desetak fraza o slobodi tržišta i biznis barijerama, vodili ljudi spremni da u kameru priprijete kako će svoje oponente, đe god ih sretu, ,,šamarati kao ženu” (prijetnja koju je Pejović, na suđenju, uputio Medijeviću).
Zakasnimo li sa ovim odgovorima, virus stečaja i bankrota mogao bi se proširiti na cijelu zemlju. Ako već nije kasno.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice