Povežite se sa nama

OKO NAS

KAKO JE VLAST RASPRODALA I ZALOŽILA SVE ZNAMENITOSTI KOLAŠINA: Spomenici za plate

Objavljeno prije

na

Gotovo nijedna od najstarijih i najljepših kolašinskih zgrada više nije opštinsko vlasništvo. Objekti, koji bi, da su nadležni bili ažurniji i imali više osjećaja za nasljeđe svoje varoši mogli biti i dio turističke ponude, odavno ili su prodati ili su stavljeni pod hipoteku za neki od kredita, kojima lokalna vlast pokušava da spasi grad od finansijskog kolapsa. Na investitore i dinamiku adaptacije jednog broja tih objekata koji su sada u privatnom vlasništvu ne mogu uticati, kažu u lokalnoj vlasti. Za one pod hipotekom iz Opštine obećavaju da ih neće prepustiti bankama.

Jedna od najstarijih zgrada u Kolašinu nalazi se u Ulici Boška Rašovića, tik pored Trga Vukmana Krušćića. Građena je na samom početku XX vijeka, najvjerovatnije 1901. godine. Pripadala je staroj kolašinskoj trgovačkoj porodici Marića. Kako u knjizi Kulturno nasljeđe Kolašina navodi Draginja Kujović, neki aritektonski elementi na ovoj zgradi dati su u duhu secesije. U kući Marića, nakon što je nacionalizovana, bio je smješten sreski sud, a prije dvije godine je prodata za 120 000 eura podgoričkom preduzeću, čiji je vlasnik Nebojša Bošković. Do sada ništa nije rađeno na toj zgradi, a njen trenutni izgled jasno govori o višedecenijskoj nebrizi i neodgovornosti. Dok Bošković svake godine bar po jednom obeća da će radovi na adaptaciji ruševine „uskoro početi” dotrajala zgrada svakodnevno ugrožava živote prolaznika, a Kolašinci su već zaboravili na obećanja o „savremenom hotelu”, koji na toj lokaciji treba da nikne.

Još više nebrige vidi se na „zgradi Gorštaka”. Vlasnik je, takođe, Bošković a kupio je od Opštine prije osam godina za samo 80 000 eura. Najvjerovatnije da je građena 1920 godine. Prvi put se pominje 1930 godine kao prvi kolašinski hotel Grand, koji je imao sedam soba na spratu, a u prizemlji restoran, kafanu i recepciju. U hotel se ulazilo iz ulice koja se tada zvala Gavrila Principa. Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka, Grand hotel postaje Hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata, a posjetile su ga i brojne poznate ličnosti tog vremena. Kasnije, u drugoj polovini prošlog vijeka, zgrada je nekoliko puta mijenjala namjenu, a bila je i vlasništvo FK Gorštak. Nekoliko godina u tom periodu predstavljala je centar za okupljanje sportista, ali i mnoga kulturna dešavanja.

Dok za zgradu „starog suda” obećava da će sačuvati njen pređašnji izgled, Bošković tvrdi da se bivši Grand hotel mora rušiti.

„Zgradu Gorštaka, nekadašnji hotel Boškovića, moraćemo srušiti, jer je u vrlo lošem stanju, ali će se graditi zgrada koja izgledom podsjeća na nekadašnji hotel, kako se to vidi na starim fotografijama”, kaže sadašnji vlasnik.

On se u nekoliko navrata žalio novinarima kako je u trgovini sa Opštinom „višestruko štetovao”, jer lokalna uprava dugo nije uspijevala da iseli stanare iz zgrade starog suda, pa je to, kako tvrdi, morao sam da učini i da za to plati.

Bošković je zbog toga svojevremno namjeravao i da tuži kolašinsku lokalnu vlast i traži 200 000 eura zbog štete koju je pretrpio. U međuvremenu je odustao od toga, jer, kako kaže, ima povjerenja u aktuelne opštinske funkcionere.

One objekte koje nije uspjela ili nije mogla, zbog zakonskih propisa da proda, Opština je dala kao zalog bankama za kredite. Tako je prošle godine pod hipoteku stavljen i Dom penzionera. Predsjednik Opštine Darko Brajušković dobio je „zeleno svijetlo” od zakonodavne vlasti da potpiše ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine na Dom penzionera čija je površina 102 m2 i pripadajuću parcelu površine 276 m2 kao garanciju za kratkoročno zaduženje od 70 000 eura kod Atlas banke.

Taj, kao i mnogi drugi krediti davno je iskorišten za isplatu zaostalih zarada za zaposlenih u lokalnoj upravi.

Brajuškovićev prethodnik Mileta Bulatović stavio je pod hipoteku čak i zgradu Centra za kulturu, u kojoj je smješten i Zavičajni muzej i gradska biblioteka. Prošle godine grad je umalo ostao bez zgrade, jer je zbog kašnjenja od skoro 600 dana Crnogorska komercijalna banka (CKB) priprijetila da će biti prinuđena da započne postupak namirenja duga vansudskom prodajom nepokretnosti koje su služile kao zalog.

Pored zgrade Centra za kulturu, pod hipoteku je za kredit od 320 000 eura, koji je uredno vraćan do prije tri godine godine, dato i dvorište od 715 m2.

U kolašinskoj opoziciji kažu da ne mogu da razumiju „opuštenost” lokalne vlasti kada je riječ o vraćanju kredita , gdje je zalog zgrada u samom centru grada. Oni tvrde da je vrijednost tog objekta i pripadajućeg placa oko dva miliona eura, pa je kako kažu prosto neshvatljivo kako je ta vrijednost rizikovana zarad kredita od 300 000 eura, koji je „uludo potrošen”.

„Tačno se vidi da od kako je Brajušković na toj funkciji nije vraćen ni jedan euro kredita uzetog od CKB. Kakve su to kredite oni vraćali kad nijesu uspjeli taj za koji je hipoteka stavljena na jednu od najstarijih zgrada u samom centru grada, gdje su prostorije nekoliko važnih ustanova”, kazao je odbornik te partije Panto Peković.

Kolašinska vlast je uzimala kredite ne vodeći računa o tome šta će ponuditi kao zalog, smatraju u Demokratskom frontu. Prema riječima predsjednika izbornog štaba kolašinskog DF Aleksandra Dožića krediti su korišteni za javnu potrošnju, bez ikakve kontrole i mjere.

„Zbog toga je danas kolašinska Opština najzaduženija u Crnoj Gori. Ono što će ostaviti aktuelna vlast za sobom su posljedice koje će se godinama sanirati”, kazao je Dožić.

Nasuprot tome, Brajušković tvrdi da se drugačije nije moglo. Prema njegovim riječima, do sada Opština nije prepustila bankama ni jedan objekat, pa se to neće dogoditi ni ubuduće.

„Zanemarujete činjenicu da smo više milona duga uspjeli da vratimo u minule dvije –tri godine. Neke od kredita i hipoteka smo naslijedili, kada Demokratska parija socijalista, iako u vladajućoj koaliciji, nije imala realnu moć da utiče na važne odluke. Kolašincima će ostati najstarije zgrade ovog grada, za koje se slažem da imaju značajnu istorijsku i kulturnu vrijednost”, obećava prvi čovjek grada.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo