Povežite se sa nama

Uncategorized

KAKO JE KOMBINAT U BANKROTU OTPLATIO SAM SEBE: Red profita, red prevare

Objavljeno prije

na

Političko-ekonomska dešavanja u Crnoj Gori počinju da liče na stari vic. U Dajbabama, umjesto analiza i predviđanja o kretanju cijene aluminijuma, imamo dobre i loše vijesti.

Dobra kaže da je Veselin Pejović, konačno, platio imovinu Kombinata aluminijuma u bankrotu. Učinio je to nekih 12 mjeseci nakon što je istu prisvojio i koristio uz saglasnost stečajnog upravnika Veselina Perišića, stečajnih sudija (Dragana Rakočevića na tom mjestu je, u međuvremenu, zamijenio Blažo Jovanić) i Odbora povjerilaca u kome sjede predstavnici Vlade, EPCG i CEAC-a (dva delegate premijera Mila Đukanovićeva tamo, po pravilu, preglasavaju opunomoćenika Olega Deripaske).

Uskoro bi, dakle, mogao biti završen stečajni postupak u Kombinatu aluminijuma, započet na zahtjev Vlade u ljeto 2013. godine.

A loša vijest glasi: novac kojim je Veselin Pejović, navodno, platio ostatak svojih obaveza za imovinu Kombinata aluminijuma u bankrotu – istu onu koju je prisvojio i koristio već nekih 12 mjeseci unazad – neće još ko zna koliko biti na raspolaganju stečajnom upravniku, odnosno, povjeriocima kompanije. Prema informacijama koje stižu iz dobro obaviještenih izvora, kompletan iznos od 14 miliona eura deponovan je u Zapad banci na takozvanom eskrou računu. I tamo će ostati ,,dok se ne ispune određeni uslovi”. Jedan od njih je, kažu, da se riješe svi sporovi oko imovine Kombinata, koje je pokrenuo CEAK i njena VT banka.

Taj proces mogao bi trajati godinama. To znači da se ne nazire kraj stečajnog postupka u KAP-u. ,,Način na koji je zaokružen postupak kupovine imovine KAP-a sredstvima kredita koji je obezbijeđen upravo tom istom imovinom je, na žalost, postao uobičajena praksa poslovanja u Crnoj Gori”, kaže za Monitor Aleksandar Damjanović, poslanik SNP i predsjednik parlamentarnog odbora za ekonomiju i finansije. ,,Treba istaći da je odgovornost za ovu potencijalno rizičnu transkaciju prije svega na stečajnom sudiji odnosno upravniku koji su omogućili način i dinamiku plaćanja u ratama i u razmaku od godinu dana”.

Uglavnom, nekih 500 ljudi radno angažovanih u toj kompaniji do daljnjeg ostaju robovi sistema koji su uspostavili Pejović i Perišić uz pomoć svojih saradnika i nalogodavaca. Ugovori na 30 dana, bez prava na odmor i bez mogućnosti odlaska na bolovanje. To su pravila igre koja važe za preostale radnike KAP-a.

Njih je danas oko tri puta manje nego što ih je bilo u vrijeme uvođenja stečaja. I uvođenje stečaja dočekalo je tri puta manje radnika nego što ih je KAP sa svojim ćerka-firmama zapošljavao prije deset godina, u momentu privatizacije. To je rezultat Vladine borbe za očuvanje radnih mjesta, koja je Crnu Goru do danas koštala nekih 600-800 miliona eura (računice potpredsjednika Vlade Vujice Lazovića i predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića) i mogao bi nas koštati još 900 – koliko Rusi potražuju u dva arbitražna postupka.

,,Prenos imovine na Uniprom je, po svemu sudeći, samo pretposlednja faza kreativnog prestrukturiranja KAP-a, tj. njegovog čišćenja od viškova radnika i dugova. Poslednja će uslijediti nakon donošenja arbitražne presude nakon koje ćemo morati CEAC-u platiti navodnu štetu od nekoliko stotina miliona eura”, kaže za Monitor Dejan Mijović, koordinator Građanskog pokreta URA za ekonomsku politiku. On, ipak, ne vjeruje u stvarni sukob Đukanovića i Deripaske. ,,Prije će biti da oni i dalje dobro sarađuju, ali mi to ne možemo dokazati jer nemamo podatke koji se mogu dobiti samo forenzičkom revizijom poslovanja KAP-a. Ona bi precizno i istinito prikazala poslovanje preduzeća i potvrdila brojne indicije o postojanju nezakonitih radnji i koruptivne sprege predstavnika CEAC-a i Vlade, što bi znatno uvećalo izglede da arbitražni sud odbaci zahtjeve CEAC-a”, kaže Mijović.

Devet stotina miliona! Priča o KAP-u i njegovom novom vlasniku više nije toliko smiješna?

Onima što zagledaju u detalje nije se dopala činjenica da je Pejović svoj dug od 14 miliona izmirio tako što je prethodno kod Zapad banke založio imovinu KAP-a. Iako ona nije bila njegova. Pride, biznismen je na svojoj konferenciji za štampu organizovanoj da bi ga fotoreporteri snimili kako maše uplatnicom od 14 miliona, izrekao nekoliko tvrdnji koje dovode u pitanje njegov kredibilitet.

Pejović je pred novinarima ustvrdio kako je ovaj novac ,,isplatio Uniprom iz svojih sredstava, nezavisno od poslovanja i proizvodnje aluminijuma u KAP-u”. Tri dana kasnije ispostavilo se da je uplata obezbijeđena kreditom koji je obezbijeđen tako što je u zalog stavljena imovina istog tog KAP-a. Otud pitanje šta je to nezavisno u Pejovićevoj priči o izmirenom dugu prema povjeriocima nekadašnjeg Kombinata?

Da ne načinjemo, za sada, priču o Zapad banci u kojoj jedan od osnivača vlastitim kolateralom garantuje kredit višestruko veći od osnivačkog kapitala (6,5 miliona eura) banke. Eto mediji, početkom godine, pišu: ,,Zahtjev za odobravanje licence za tu banku, iza koje stoji ukrajinski kapital, podnijela je advokatska kancelarija premijerove sestre Ane Kolarević…”. Ni slovo više o Zapad banci. Mi. Riječ ima Mladen Bojanić, nezavisni poslanik u Skupštini Crne Gore.

,,Odobravanje kredita za kupovinu imovine koja je založena kao garancija za bankarski kredit koji je u potpunosti iskorišćen za kupovinu te iste imovine je, ukoliko ne postoji još neka garancija ili neki drugi nevidljivi razlog, vrlo sumnjiv i krajnje nepovoljan aranžman za banku. S obzirom na činjenicu da nijedna ozbiljna banka neće i ne smije tako da radi, uvjeren sam da postoje neke okolnosti koje javnost ne zna”, kaže Bojanić za Monitor naglašavajući da bi ovim povodom trebalo da reaguju Centralna banka i Državno tužilaštvo.

Dodatno, Bojanić kaže da bi volio da čuje kako Veselin Pejović objašnjava detalje posla o kojima nije govorio na nedavnom presu. ,,Svjedoci smo da je vlasnik Uniproma nekoliko dana prije nego je javnost saznala da je imovina KAP-a kupljena iz sredstava kredita, slavodobitno izjavio da je novčana sredstva obezbijedio iz sopstvenih izvora. Nisam čuo da je reagovao na dokumentovane napise o kreditu uzetom od Zapad banke za kupovinu imovine KAP-a. Volio bih da čujem njegovo objašnjenje o ovom poslu. Samo da ne kopira Premijera pa kaže da mu je banka na riječ dala novac”.

Poslanik Bojanić podsjeća da smo vrlo sličnu priču slušali nakon što je Đukanović kreditom dobijenim ,,na riječ” kupio akcije Prve banke, pa ih potom založio kao kolateral istog kredita. Veselin Pejović, dakle, nije izmislio toplu vodu. Nepoznanica je samo da li je i koliko platio autorska prava.

Novi vlasnik ostataka crnogorske aluminijske industrije odbio je da obznani rezultate poslovanja KAP-a u prošloj godini, ali se istovremeno pohvalio ,,nikad u životu ne radim sa negativnim rezultatom”. Malo kasnije ukazuje na problem (pre)skupe struje. I poručuje: ,,Ne smijemo da dozvolimo da generišemo gubitke, a da EPCG gleda samo svoj interes”. Posluje pozitivno i generiše gubitke?

Po mišljenju Janka Vučinića, ta priča ne pije vodu: ,,Cijena aluminijuma nikada nije bila manja tako da ovako stihijski vođen KAP, bez ikakvog plana i investicija gotovo da nema nikakve šanse da opstane. Tu negativnu razliku između prodajne i proizvodne cijene nije moguće nadoknaditi ni postojećim izrabljivanjem radnika a ni oporezovanjem građana koji bi plaćali isporuke struje po najpovoljnijim cijenama za sadašnjeg vlasnika KAP-a. Da bi Kombinat opstao potrebna su bila investiciona ulaganja i stručan i odgovoran kadar koji bi njim upravljao”.

A šta će biti ako se obistine mračne prognoze predsjednika Radničke partije? Isto brine i Aleksandra Damjanovića. ,,Postavlja se logično pitanje šta bi se desilo sa Kombinatom u slučaju eventualnih finansijskih problema koje može imati sadašnji vlasnik, odnosno nemogućnosti da uredno izmiri svoje kreditne obaveze. Da li bismo u tom hipotetičkom slučaju imali banku kao novog vlasnika i upravljača KAP-a, odnosno pojavu nekog novog trećeg lica koji bi se ‘žrtvovao’ i preuzeo KAP”, pita se predsjednik Odbora za ekonomiju.

Možda odgovor na to pitanje i nećemo predugo čekati.

JANKO VUČINIĆ, POSLANIK DF
Đavo će doći po svoje

,,Poslije svega što je doživjela naša najveća i najznačajnija fabrika, koju zbog njene strateške važnosti nije ni trebalo privatizovati, teško da se može očekivati bilo šta osim da đavo dođe po svoje i izreže KAP u staro gvožđe”, kaže za Monitor Janko Vučinić, poslanik DF i predsjednik Radničke partije. ,,Taj đavo je ovoga puta u liku banke zvane Zapad koji dolazi sa Istoka, da na pravi način završi đavolska ili mafijaška posla oko KAP-a započeta ispijanjem viskija u Grandu”.

Vučinić podsjeća kako je KAP primjer fabrike u kojoj smo ,,imali da se nagledamo svega na jednom mjestu: od brutalne otimačine nekadašnje društvene imovine, korupcije, bezakonja do surovog izrabljivanja zaposlenih”.

Kombinat je prešao put od najznačajnijeg privrednog subjekta do kolaterala za kredit od kojeg je otkupljen, zaključuje Vučinić naglašavajući kako, za crnogorske prilike, to nije ništa novo. ,,To se zove privatizacija na crnogorski način. Da bi kupili preduzeće pod takvim uslovima, sa novcem koji dobijete zalažući imovinu tog istog preduzeća, morate ispuniti jedan uslov – a to je da ste mnogo dobri sa premijerom. Onda ide sve glatko. Kada ste dobri sa premijerom, onda ste dobri i sa predsjednikom Privrednog suda, sa stečajnom upravom i sa svim ostalima koji su potrebni da postanete alhemičar koji će od ništa stvoriti milione. Ko zna koliko kome pripada u tom lancu? Možda nam otkrije tužilaštvo 2060. godine?”

Konačno, Vučinić podsjeća na zakona o zaštiti interesa u metalurško- metalskom lancu, koji je predložen od strane DF-a kao ,,jedini način da se zaustavi dalje propadanje ove fabrike”, ali je oboren na Ustavnom sudu. ,,Tako je Kombinat aluminijuma prodat kao trafika, a na isti način se sa njim i upravljalo, po sistemu ne lipši magarče do zelene trave ili do novog kupca, zakupca ili preprodavca”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo