Dvije decenije unazad, tri najsnažnije organizacije u Crnoj Gori bile su: vladajuća partija – DPS, vladajuća crkva – SPC i vladajući sindikat – SSCG. Milo Đukanović i Momir Bulatović su neprikosnoveno upravljali državom. Amfilohije Radović je smatrao, čak i pod zaštitom Arkanovih tigrova, da mu pripada uloga vrhovnog arbitra za sva duhovna, moralna, državna, pa i finansijska posla u Crnoj Gori i okruženju. Ipak, samo je Danilo Popović, u ime organizacije koju je vodio, svakog mjeseca na raspolaganju imao članarinu koju je u sindikalnu kasu uplaćivalo više od 100 hiljada zapošljenih. Ili, približno dva od tri stanovnika Crne Gore koja su imala stalan posao. Poziciju tadašnjeg SSSCG dodatno je jačala činjenica da je to bila prva organizacija iz Crne Gore koja je izašla iz obruča međunarodnih sankcija i uspostavila saradnju sa sindikalnim udruženjima iz cijelog svijeta.
Štošta se, u međuvremenu, promijenilo. Približno 20 hiljada članova uplatilo je, u julu, na račune SSCG sindikalnu članarinu tešku nešto manje od 50 hiljada eura. Ali, to više nije dovoljno za narasle apetite sindikalne elite.
Zapošljeni u stručnim službama Saveza, njih 66-toro, primili su tek majsku platu (prosjek 370 eura). Oni od početka avgusta čekaju da „za najduže tri dana” čelnici Sindikata i Ministarstva inostranih poslova potpišu sporazum o iznajmljivanju poslovnog prostora koji SSCG posjeduje u beogradskom Domu sindikata. Kako vrijeme prolazi tako među zapošljenima u Sindikatu jača bojazan da bi dobar dio njih umjesto zaostalih zarada od uprave mogao dobiti – otkaz. Ali, o tome se javno nerado govori. S razlogom.
DISCIPLINA: „Svako istupanje u javnosti, mimo organa Saveza, biće sankcionisano”, upozorio je početkom ljeta, zvanično, zapošljene i funkcionere SSCG generalni sekretar Saveza Zoran Masoničić. Tu odluku, objasnio je Masoničić, donio je Izvršni odbor „u cilju sprječavanja plasiranja netačnih i nepotpunih informacija, te stvaranja negativne slike o SSCG u javnosti Crne Gore”.
Predočeni Zaključak je nedvosmislen: „Izvršni odbor SSCG zahtijeva da do održavanja Kongresa SSCG sve informacije, saopštenja za javnost i druge informacije po pitanju aktivnosti SSCG budu isključivo u nadležnosti Službe za informisanje SSCG, a po nalogu Generalnog sekretara Saveza”. I tačka.
A imalo bi se o čemu pričati. Možda je SSCG izgubio dvije trećine, ili svih 80 odsto nekadašnjeg članstva, ali to je i dalje organizacija sposobna da zaokupi pažnju javnosti. Iz ovog ili onog razloga.
Neko će, tako, naći da je jako zanimljivo kad dva od tri čovjeka koja su SSCG upravljala posljednjih 20 i nešto godina (Danilo Popović i Zoran Masoničić) medijima spočitaju odgovornost za to što se, navodno, ne zna „kako i kome su se dijelila sredstva Fonda solidarnosti, i gdje su kamate od 16,5 miliona eura” koje je Vlada iz državnog budžeta prebacila Sindikatu na ime isplate zaostalih otpremnina crnogorskim radnicima. I zapitaće se: da li su Popović i Masoničić obavijestili nadležne o tome da njih dvojica – aktuelni predsjednik Skupštine i generalni sekretar SSCG – ne znaju „ko je, kome, kako i po kojim kriterijumima” podijelio dio sindikalnih stanova (sporno je, izgleda, makar 18 stanova). Ako jesu, gdje je informacija o rezultatima zvanične provjere (istrage). A ako nijesu – zašto nijesu.
Uostalom, Monitor u svojoj dokumentaciji ima podatke o makar tri krivične prijave podnijete, pojedinačno, protiv svakog od tri predsjednika SSCG (Popović, Masoničić i Veselin Vujanović). Nemamo, međutim, nikakve podatke o sudbini tih prijava u tužilaštvu, iako su od njihovog podnošenja do danas prošli mjeseci, odnosno, godine.
MLADOST LUDOST: Drugi će, na primjer, biti zatečeni pojedinim detaljima o proljetos potpisanom, novom granskom ugovoru za zapošljene u turističkoj privredi. „U ovim uslovima, napravili smo dobar i održiv tekst koji je kvalitetna podloga za razvijanje odnosa poslodavac – radnik”, zaključila je potpisnica ugovora Čeda Milinić, predsjednica Granskog sindikata turizma i ugostiteljstva. I ne bi tu bilo ništa sporno da nije jednog neobičnog detalja: gospođa Milinić je već četiri godine – penzioner.
U kom svojstvu ona pregovara o međusobnim odnosima na relaciji radnici – poslodavci? Prema Zaključku Statutarne komisije SSCG, sindikalnim funkcionerima mandat prestaje nakon odlaska u penziju. Čeda Milinić, međutim, nije jedini penzioner na čelu nekog od 23 granska sindikata u okviru Saveza. Primjera radi, penzioner je, skoro već dvije godine, i Jovan Stanišić, aktuelni predsjednik Sindikata informativne, grafičke i izdavačke djelatnosti pri SSCG. Pa, nikome ništa.
A kada smo već kod granskih sindikata i njihovih predsjednika, zanimljivo je da Nadzorni odbor SSCG aktuelnom generalnom sekretaru Zoranu Masoničiću spočitava da, suprotno odredbama Statuta, plate predsjednicima pojedinih granskih sindikata isplaćuje iz kase Saveza. Statut, naime, propisuje da se lični dohodak predsjednicima granskih sindikata finansira prikupljenom članarinom članova tog sindikata. Uostalom, pod okriljem SSCG, uz račun Saveza, postoje još 43 posebna računa kojima samostalno gazduju 23 granska sindikata i 20 opštinskih podružnica Saveza. Dok na njima ima novca.
Tek prema podacima Nadzornog odbora, tokom prošle godine su makar tri predsjednika granskih sindikata primali platu iz kase Saveza. Riječ je o Vidaku Đuranoviću, predsjedniku Granskog sindikata tekstila i hemijske industrije; Draganu Mijanoviću, predsjedniku Granskog sindikata metalaca, i Ratku Vukčeviću, bivšem predsjedniku Granskog sindikata zdravstva i socijalne pomoći.
Ako treba pojasniti ove nelogičnosti, evo upečatljivog primjera. Vidak Đuranović, član Izvršnog odbora SSCG i predsjednik Granskog sindikata tekstila i hemijske industrije, radio je u Titeksu do januara 2006. godine. Tada je, uz otpremninu od sedam hiljada eura, napustio firmu ostavljajući dio svojih kolega u štrajku. Radnu knjižicu je prenio u SSCG, ali je ostao predsjednik Granskog sidnikata u kome čak ni članarinu ne plaća!
Da ponovimo – službenici stručnih službi SSCG primili su, i to poslije višednevnog štrajka glađu, majsku platu.
A oni što se, makar nezvanično, usude da prekrše Masoničićevu naredbu o pretkongresnoj šutnji, kažu kako najbolju ilustraciju stanja u SSCG daje činjenica da predsjednik Skupštine SSCG nije radnik nego – poslodavac. Naime, Danilo Popović, koji nakon povlačenja sa mjesta generalnog sekretara predsjedava Skupštinom SSCG, profesionalno je angažovan kao prvi čovjek Fonda za solidarnu i stambenu izgradnju. Tamo je, valjda, imenovan kao predstavnik Saveza, između ostalog i na osnovu nekih 1,5 miliona eura koje je Savez prebacio na račun Fonda još prije četiri-pet godina.
Zapošljeni u SSCG, međutim, nijesu uključeni u posljednju podjelu stanova koje je u Baru gradio Fond. Ni o tome ne smije da se priča. Da se šefovi ne naljute. Inače, slijede sankcije.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice