Kad se jednom uvriježe, i najočiglednije zablude postaju istine prema kojima se i sunce upravlja izlazeći i zalazeći, a čak i najlucidniji kritički duhovi ne pomišljaju da ih podvrgnu makar rutinskom testu. Mit o Sizifu je jedan od najboljih primjera vremenski neograničenog statusa imuniteta na preispitivanje, datog nekim od najkrupnijih zabluda. Čak i penetrantni, oštroumni Alber Kami, čiji je korozivni duh rastočio mnoge naizgled nerazorive filozofske pehare od tuča i mjedi, uzima mit o Sizifu bez trunke soli, i u osnovi cijelu koncepciju apsurda gradi na njenoj izvornoj varijanti. A izvorna varijanta je svima poznata priča o Sizifu kog su bogovi kaznili da gura u Hadu veliki kamen do vrha brda, i da ga tamo postavi, ali su udesili da mu, na samom vrhu kamen uvijek izmakne iz ruku i skotrlja se ponovo u dolinu. Manje je poznato da je Sizif bio najmudriji, najdosjetljiviji, najprepredeniji od svih ljudi, čovjek koji je više puta nadmudrio i bogove pa čak i samog Tanatosa, boga smrti. Sin Eolov, otac Glaukov i Odisejev, Sizif je opčinio i velike tragičare Eshila, Sofokla i Euripida, ali niko od njih, pa ni sam Sizif, nije shvatio da vječno guranje kamena do vrha brda, nije najstrašnija kazna, nego najveća nagrada. Ovo je nepoznata priča o kajanju Sizifovom. Molio je, molio Sizif da ga bogovi oslobode tog kamena, da mu dozvole da taj kamen jednom ipak postavi gore, na vrh brda, i tako se oslobodi ove kazne. Opomenuše ga bogovi da razmisli, da ne žuri, da se ne bi kasnije pokajao, ali kada Sizif osta pri svojoj molbi, ispuniše mu želju.

,,I tog dana desi se čudo! Poduhvativši ga odozdo, i podmetnuvši nogu, gurnu Sizif kamen u udubinu na vrhu. Radosti Sizifovoj ne bi kraja! Kamen je stajao čvrsto i sigurno na samom vrhu planine! Dugo je stajao na vrhu Sizif, plakao od radosti, a smijeh njegov je odjekivao vrletnim klancima i dizao se do neba. I kada se ujutro probudio, još ga je držala ona ista beskrajna radost. Kamen njegov nije ga čekao pred vratima. I pope se do vrha Sizif i provjeri. Kamen je bio čvrsto užljebljen na svom mjestu. I tako svaki dan dok njegova radost sasvim ne splasnu. A sedmog dana Sizif se pope opet na vrh, riješen da onaj kamen gurne dolje, e da bi ga sljedećeg jutra opet zatekao pred vratima, da bi imao svoj zadatak a njegov život da bi u tom kamenu dobio smisao koji je i ranije imao!

Ali uzalud se trudio Sizif. Kamen je stajao kao ukopan. Nikako ga nije mogao pomjeriti ni za milimetar, a kamo li gurnuti niz brdo. I toliko mu omili onaj kamen koji je za života iz dna duše omrznuo, te zažali Sizif što je kamen svoj proklinjao, i gorke suze proli. I zaželi Sizif da onaj svoj kamen barem još jednom pogura, po vrelom danu, ka vrhu, da mu dlanovi bride od usijane stijene i znoj da mu se sliva potocima, a njegovo srce da pjeva pjesmu radosnu! Ali sve bi uzalud. Kad se jednom namjesti na svoje mjesto, taj se kamen više ne može ukloniti.

A jednog dana neka djeca dođoše na vrh onoga brda i tamo ugledaše onaj kamen. Pročitaše na kamenu riječ S i z i f i nasmijaše se, ne znajući šta to znači. Nisu ni slutila da je to sada nadgrobni kamen ispod kog leži Sizif. I da je sada osuđen da svom snagom pokušava pomjeriti i gurnuti u dolinu onaj kamen što ga je s lakoćom gurao do vrha svakog dana dok je još bio živ. A koji mu je dosadio.

I shvati da će do kraja svijeta i vijeka uzaludno pokušavati da ukloni onaj kamen što mu je iznad glave uglavljen. I razabravši šta je uistinu apsurd, pokaja se što je htio da se oslobodi svog kamena, i viknu iz sveg glasa Sizif:

– Oooo ljuuudiiiii! Ne proklinjite svoj kamen nasušni, već ga gurajte do vrha svakog dana i radujte mu se!

A niko ne ču glasa njegova!

Ferid MUHIĆ