Novi izvršni direktor Luke Bar je Zarija Franović. Vijest nam je početkom nedjelje stigla sa sjednice Odbora direktora tog akcionarskog društva, u paketu sa informacijom da je istog dana na istom mjestu, „zbog prelaska na novu dužnost”, usvojena ostavka Sloba Pajovića, koji je Lukom direktorovao 12 godina.
,,Pajović je svojim radom, zalaganjem i ostvarivanjem pozitivnih poslovnih rezultata dao puni doprinos uspješnom poslovanju, imidžu i ugledu perspektivne i respektabilne crnogorske kompanije kakva je Luka Bar”, ocijenjeno je na sjednici Odbora direktora prije nepune dvije godine, kada je odlučeno da Pajović ostane na funkciji izvršnog direktora makar još četiri godine. Sada, na pola mandata, on se navodno priprema za prelazak na čelo Crnogorske plovidbe.
Nezvanično, Pajović je smijenjen nakon neslaganja sa vladinim naumom da proljetos privatizuje Luku. Njegov nasljednik je, kažu, imenovan „na preporuku Vlade”. Čime je Franović zaslužio, odnosno, kako su se njega sjetili kada su tražili čovjeka koji će voditi perspektivnu i respektabilnu kompaniju iz Bara?
Sad će da ofarba cijelu Luku, piše u jednom od komentara na vijest o Franovićevom novom zaduženju. Jasna je aluzija na jednu od afera koje su obilježile njegov radni angažman u Podgorici, na čelu Odbora direktora Željezničke infrastrukture Crne Gore. Treba li napominjati – nijedna nije dobila pravosudni epilog.
„Ne stidim se ničega što sam radio, nego, naprotiv, ponosan sam”, odgovara Franović na ta podsjećanja u razgovoru za provladine Dnevne novine „Možda sam napravio neke greškice, ali to je zanemarljivo što se tiče posla. Završio sam najznačajnije projekte u Željeznici, pa prugom Podgorica-Nikšić danas prolazi milion tona godišnje boksita. O tome neka ljudi razmišljaju, o multiplikativnim efektima…”.
Može i tako. Kada već ljudi ne razmišljaju o tome da je, uz neophodnu rekonstrukciju, pruga Nikšić – Podgorica bespotrebno elektrificirana, i to na kredit koji vraća država. Da su troškovi tog posla uveliko probili sve planove. Kao i rokovi. Da je na kraju, u jeku predizborne kampanje 2012. godine, Franović pustio u saobraćaj nezavršenu prugu.
Nedugo potom demonstrirao je koliko on, zapravo, ne razumije posao koji mu je povjeren. To je bilo onda kada je izjavio kako on – predsjednik Odbora direktora Željezničke infrastrukture – „ne osjeća nikakvu odgovornost” zbog željezničke nesreće u kojoj su dvije osobe poginule a 40 povrijeđeno.
,,Neka odgovaraju oni koji su napravili grešku”, savjetovao je Franović nakon nesreće. Kao odgovor na demonstriranu bezosjećajnost i odsustvo odgovornosti, predsjednik borda Infrastrukture je od zapošljenih dobio pismo u kome je, pored ostalog, stajalo: ,,Sebe ste za prvih sedam mjeseci ove godine, pored zarade, častili 8.000 eura, što na mjesečnom nivou iznosi prosječno 1.147 eura i na to još dodali nezakoniti bonus od 5,5 hiljada eura, što je ukupno skoro 13,5 hiljada eura…”.
Podsjetili su Franovića da se okružio rodbinom i prijateljima u preduzeću u kome je praktično suspendovao menadžment preuzimajući njegova ovlašćenja, pa se množi administracija dok deficitarni postaju otpravnici vozova, pregledači kola, čuvari pruge… U Infrastrukturu su za Franovićem došli i njegov sin i snaha, njegova i suprugina braća, bratanić, svastika, ćerka od druge svastike … Od najbližih nedostajala je samo supruga. Ona je ostala u barskom komunalnom preduzeću u kome je Franović bio direktor od 1997. godine pa do prelaska u fotelju na Željeznici.
U pismu je od Franovića zatraženo da sam ode, ili će nezadovoljni a u detalje upućeni menadžeri objelodaniti detalje o njegovim poslovnim poduhvatima. Franović je krajem 2012. podnio ostavku. „Iz ličnih razloga”, objavljeno je.
Pa je priča o nepotizmu i neznanju, farbanju tunela i učenju engleskog jezika u Londonu o trošku Željeznice pala u zaborav. Do nove promocije. I novog unaprjeđenja.
Da čelnici DPS nijesu zaboravili Franovića shvatili smo još sredinom prošle godine kada se on, ničim izazavan, obreo u Odboru direktora još jedne perspektivne i respektabilne kompanije – Plantaža AD. Ili apanaža iz Plantaža nije dovoljna ili se spremaju kakvi izbori pa se vladajuća partije dosjetila omiljene mantre Branimira Gvozdenovića – ko kontroliše Luku taj kontroliše i Bar. Ili je nakon godina zapostavljanja Luka došla do toga da postane igračka u rukama zaslužnih partijskih kadrova. I onih kojima je lojalnost važnija od sposobnosti.
O tome ponešto govore i Franovićevi profesionalni angažmani prije i poslije Željeznice.
Početkom 2008. godine Skupština je, na prijedlog Centralne banke i Ministarstva finansija, usvajala Zakon o bankama. Rutina. Međutim, iz vedra neba, Franović je predložio 20-ak amandmana na ponuđeni propis. Verzirani su odmah upozorili kako predloženo ,,uvećava rizik za deponente i povjerioce banke i težište zaštite interesa pomjera ka akcionarima”. Rečeno je i kako Franovićevi amandmani zvuče kao da ih je pisao Veselin Vukotić za račun Mila i Aca Đukanovića. Ako u navedenom prepoznajete prve obrise afere Prva banka – na dobrom ste tragu.,,Ovo je prvi put da finansijski lobi direktno utiče na rad parlamenta”, ustvrdio je Nebojša Medojević. Uzalud. DPS je ostao pri naumu da javni interes podredi privatnim poslovima predsjednika vladajuće partije. A Franović je od potencijalnog putnika promovisan u prvog čovjeka Željeznice.
,,Ja sam u prethodnom sazivu parlamenta pričao 1.012 minuta i ne pomičem se nikome, ja Zarija Franović koji svaki dan putujem iz Bara i ne zna mi se radno vrijeme”, požalio se Franović na Skupštini akcionara Infrastrukture, razočaran vladinim naumom da smanji novčane naknade članovima i predsjednicima odbora direktora u državnim preduzećima na dvije prosječne plate. ,,Ja vam ga za te pare radit’ neću!”
Uskoro je državu pogodila Prva banka, pa je priča o visinama naknada državnih menadžera pala u zaborav. Kada se postavilo pitanje da li ceh zbog potkradanja klijenata i kreiranja nepostojećeg novca treba da plate menadžment i vlasnici Prve ili država – Franović nije imao dileme. ,,Kredit koji je dat Prvoj banci za mene je pravi potez, koji je davno trebalo uraditi i ne mislim da bi Vlada trebala da podnese ostavku… Možda se u svijetu ovakva situacija gleda drugačije, ali kod nas ne”.
Po istom modelu, kada su novinari pokušali saznati kako je njegov sin postao pomoćnik finansijskog direktora u Infrastrukturi, Franović ih je uputio na izvršnog direktora. Problem dodatno pojašnjava saopštenje iz njegovog kabineta u kome je, pred predsjednikovo povlačenje, bilo dvadesetak zapošljenih: ,,U našoj kompaniji postoji velik broj zaposlene djece naših radnika i drugih srodnika iz razloga što naša država ima mali broj stanovnika…”, bio je zaključak te koletivne pameti. I još: ,,Praksa je prilikom zapošljavanja i u bivšoj Željeznici Crne Gore bila da se zapošljavaju djeca naših radnika”.
Dalje, na pitanje kako su njegovi rođaci ugovorili unosan posao sa Željeznicom, predsjednik Odbora direktora pošalje fotografije tunela prije i poslije krečenja…
Sad može biti jasnije šta nam Franović obećava i najavljuje kada kaže: „Radoholik sam i neću se štedjeti na novom poslu”. Bez trunke sumnje da li je dorastao izazovu. „Nije mi stran rad u velikim kompanijama, ovo je nešto različito, ali naravno da sam se interesovao i pratio preko portala i sajta Luku”.
A možda će sve biti u redu? Domaći mediji puno više pažnje posvećuju mogućem transferu jednog brazilskog fudbalera iz jedne španske u francusku ekipu (dešavanja u trouglu Neimar, Barselona, PSG prate se iz minuta u minut) nego budućnosti jednog od četiri-pet infrastrukturnih preduzeća koja su još uvijek u državnom vlasništvu. Marfijev zakon kaže da stvari prepuštene same sebi obavezno idu – na gore. Što i sami možemo vidjeti.
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice