Dok preko decenije čekamo da nam se otvore evropska vrata, prema ranijim procjenama pojedinih crnogorskih zvaničnika, sada smo već uveliko trebali biti u Evropi. Ili makar otvoriti sva poglavlja. Niko od njih nije snosio ama baš nikakvu odgovornost zbog toga što se to nije dogodilo. Ma ni – izvini

Dobili smo još jednu veselu procjenu o tome kad ćemo u Evropu. Ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović, saopštio je ove sedmice  da očekuje pozitivan izvještaj Evropske komisije (EK) o našem napretku na putu ka Evropskoj uniji, te da će Crna Gora biti sljedeća članica Unije.

Zvuči kao da se nešto novo desilo. A nije. Ne samo da je identičnu ocjenu dao predsjednik države Milo Đukanović u novembru prošle godine, nego je Crna Gora  i dalje na istom mjestu kao i juče kad su u pitanju evropske integracije, i mogla bi, kao što se to i procjenjuje u prošlogodišnjem izvještaju EU o Zapadnom Balkanu, u najoptimističnijoj verziji da uđe u Evropu – 2025. godine. Dakle, za šest godina. Pa čak i ako to učini par dana prije Srbije, i nije neka radost za crnogorske građane.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO),  komentarišući Darmanovićevu izjavu za Monitor, kaže da je moguće tačno da je Crna Gora prva sljedeća članica EU, ali da mi i dalje ne znamo kad je to (vidi boks).  Svakako znamo da neće biti uskoro.

U tom smislu ne  pomaže mnogo  ni  najava Darmanovića  da bi Crna Gora mogla tokom ove godine otvoriti posljednje poglavlje koje se odnosi na konkurenciju, ili  dobiti pozitivan izvještaj kada su u pitanju mjerila za poglavlja 23 i 24, koja se odnose na reformu pravosuđa i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, a koja su  za Crnu Goru ključna u integracijskom procesu.

„Preliminarni dokument koji je rađen u novembru iz oblasti vladavine prava za nas je bio vrlo ohrabrujući. Ukoliko dobijemo pozitivan izvještaj, pogotovo o sprovođenju privremenih mjerila za poglavlja 23 i 24, to bi bio značajniji momenat za naš dalji pravac prema EU, nego da li ćemo u prvom ili drugom semestru otvoriti posljednje pregovaračko poglavlje“, kazao je Darmanović u intervjuu Radiju Crne Gore.

Ministar je samo zaboravio da pojasni da je za ulazak u EU ključno zatvaranje   poglavlja 23, 24.  A  da bi to poglavlje zatvorili, potrebno je, što se bar jednom godišnje kad dobijemo izvještaj o napretku i  naglasi  iz Brisela, da sprovedemo „suštinske reforme“, a ne samo šminkanje.  Za to nam možda  nije dovoljno daleko ni  2025.  Doduše, ne smije se čovjek ni u Evropu zakleti, i progledavanje kroz prste je moguće.

Kako god, ostaje nada da će crnogorski političari, kad jednom stvarno stignemo u Evropu, početi da vode računa o neispunjenim obećanjima, i da ih neće sipati kao iz rukava. Kao što to sad čine. Obećanje o brzom putovanju u Evropu je jedan od  primjera o tome.

Darmanović nije jedini ministar koji je olako obećavao uspjeh sa ulaskom u Evropu. Čak je i najskromniji. Dok preko decenije čekamo da nam se otvore evropska vrata, prema procjenama pojedinih crnogorskih zvaničnika, sada smo već uveliko trebali biti u Evropi.  Niko od njih nije snosio ama baš nikakvu odgovornost zbog toga što se to nije dogodilo. Ma ni – izvini.

Istina, primjećuje se napredak. Evo na primjeru Darmanovića. Ovoga puta, ministar vanjskih poslova nije precizirao vrijeme ulaska u EU, kao onda kada je 2017. godine u Beču kazao da očekuje da će ,,Crna Gora  biti primljena u članstvo Evropske unije (EU) u narednih pet godina”. Dakle, do 2022.  Nakon što ga je demantovao dokument EU o tome da ćemo ipak još malo sačekati, ministar vanjskih poslova počeo je da daje malo opreznije obećanja. Kao ovo posljednje –  bićemo sljedeći, al kad je to, ne znamo.

Najneoprezniji sa obećanjima čini se da je bio bivši, dugogodišnji predsjednik Crne Gore – Filip Vujanović.  On se nije libio ni da precizno odredi godinu otvaranja i zatvaranja svih poglavlja. I da nakon što ta godina prođe i ne desi se ništa, on izađe sa novim datumom za raju.

Vujanović je tako 2015. godine, na kon­fe­ren­ci­ji po­vo­dom 20-go­di­šnji­ce Dej­ton­skog mi­rov­nog spo­ra­zu­ma u Ba­nja­lu­ci, rekao da će Crna Gora „naredne godine otvoriti sva poglavlja u pregovorima sa EU“. Dakle – 2016. godine. Ni tri godine kasnije, Vujanovićevo obećanje  nije ispunjeno.  On nije više predsjednik, ali ne zbog toga.

Kao simbol neispunjenih obećanja kada su u pitanju evropske integracije, sada se već pominje bivši ministar evropskih poslova Aleksandar Andrija Pejović. Iako viđen kao „sposoban“,  Pejović je više puta obećavao datume za otvaranje svih poglavlja. I više puta omanuo. Sa te pozicije otišao je zbog afere u kojoj je otkriveno da je nezakonito primao više plata i pokrivao više radnih mjesta. Istina uz blagoslov premijera, koji je još tu, ali to je neka druga priča.

Pejović je tako 2016. godine najavio da će Crna Gora do sredine 2017. godine da  završi sve obaveze i bude, interno, spremna za članstvo.  Onda je to  pomjerio na kraj 2017., pa polovinu 2018. Došla je 2019., a još ništa od toga.

Kao glavni pregovarač, Pejović je obećavao i da će poglavlje zaštite životen sredine biti otvoreno  još 2015. godine.  Otvorili smo ga krajem prošle godine. Bivši ministar je kašnjenje prevdao time da smo mi spremni, ali nije Evropa.

Poglavlje 27, koje se odnosi na životnu sredinu, možda je poglavlje za koje smo čuli najviše neispunjenih obećanja. U aprilu 2016. tadašnji ministar održivog razvoja i turizma Branimir Gvozdenović izjavio je kako će poglavlje 27 biti otvoreno krajem godine. U septembru 2016. Ivana Vojinović, direktorica Direktorata za zaštitu životne sredine kazala je da je Crna Gora ,,zaokružila proces ispunjavanja mjerila za otvaranje ovog poglavlja”, i da očekuje njegovo otvaranje skoro. Ko zna, možda je pod ovim skoro mislila na manje od tri godine.

U februaru 2017. Petar Ivanović, predsjednik Odbora za turizam, poljoprivredu, ekologiju i prostorno planiranje Skupštine Crne Gore, ocijenio je: Crna Gora je spremna za otvaranje poglavlja 27, pa je moguće da će ga otvoriti do kraja godine. Zbog toga ga, istina, niko nije prozivao, pa nije morao da baca perje, kao zbog onih fantastičnih priča iz poljoprivrede.

Fantastike iz oblasti evropskih integracija ne fali. I najnevjerovatnije –  još prolazi.

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO:  Građani ne žive od obećanja

MONITOR: Koliko je realna ocjena ministra vanjskih poslova da će Crna Gora biti sljedeća članica EU, i šta to znači za crnogorske građane?
ULJAREVIĆ: Vjerovatno ćemo biti prva sljedeća članica, ali, kako je najavio Makron, onda kad istinski sredimo stvari kod kuće.  Zato je pravo pitanje kad će se to desiti, a ne ko će biti prvi, a posebno imajući u vidu da naš ,,napredak” ide tempom ,,jedan korak naprijed, a dva unazad”. Nije utjeha što smo nešto ispred drugih u regionu, koji imaju otvorena bilateralna i druga pitanja. Mi smo, očito, sami sebi dovoljna brana, odnosno, ovaj hronično nefunkcionalan sistem protkan klijentelističkim vezama, korupcijom i organizovanim kriminalom koji ostaju nekažnjivi kada prevagnu partijski interesi, urušavanje medijskih sloboda, sužavanje prostora za djelovanje kritički orijentisanih NVO i slobodomislećih intelektualaca…

Građani ne žive bolje od obećanja da će biti bolje nekad, iako toj mantri rado pribjegavaju naši političari u nedostatku konkretnih učinaka.

MONITOR: Kako vidite ocjenu ministra Darmanovića da će Crna Gora otvoriti posljednje poglavlje ove godine, te  očekuje pozitivan izvještaj EK za poglavlja 23, 24? Da li bi to značilo da je Crna Gora postigla suštinske promjene u oblasti reforme pravosuđa, korupcije i organizovanog kriminala, ključne za integracijski proces?
ULJAREVIĆ: Poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava ostaju otvorena do kraja pregovora, ali je zabrinjavajuće da ni poslije skoro sedam godina pregovora nemamo završna mjerila. To ukazuje koliko vlast nevoljno, minimalno i nerijetko sa unaprijed ugrađenim konstrukcionim greškama izgrađuje zakonodavno-institucionalni okvir a još manipulativnije ga primjenjuje u praksi.

U posljednja tri izvještaja EK se konstatuje ,,ograničen napredak”, odnosno na skali od -1 do 3, to bi bila 1. Uprošćeno, zakonodavni okvir je u najvećoj mjeri usklađen sa acquis-om, institucije preslabe i bez očekivanih i potrebnih rezultata, a posebno u ključnim oblastima poput borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ili slobode izražavanja.

Stoga, otvaranje posljednjeg pregovaračkog poglavlja može biti tumačeno kao opredjeljenje EU da tako pokuša dosuti malo goriva u, inače, zamrznuti reformski proces.

Nekoliko nevladinih organizacija – Institut alternativa, CRNVO, CEMI i CGO – su prije godinu dana ukazivale da taj pristup zahtijeva preispitivanje i da EK treba da razmotri aktiviranje klauzule balansa kako bi djelovala otrežnjujuće na crnogorske vlasti. Taj pristup formalno nije promijenjen ali jeste pogled na Crnu Gora koja danas ima manje kredibiliteta u EU nego što je imala kad je otvarala pregovore čime je jedna vrsta ,,tihe klauzule balansa” na snazi.

Crna Gora je prokockala dragocjenu šansu sa prethodnom EK koja je bila entuzijastičnija oko proširenja u odnosu na ovu koja je tome prišla tehnokratski ali ni nju takvu nismo ubijedili da treba da nas istaknu kao dovoljno uspješnu priču koja može ići i brže, a sad ćemo se suočiti sa vrlo neizvjesnim stavom novog saziva. To sve znači da je crvena lampica upaljena da se počne sa suštinskim a ne simuliranim reformama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ