Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Kad pustim da me stigne, možda me i prođe

Objavljeno prije

na

Riječi su u dosluhu sa bjesovima. Imaju pakt sa crnim đavolima. Treba umeti sa njima. Izdaja su. Varaju, ubijaju i guraju te preko granice

 

Noć nema početak, ni volja kraj. Kad iz džezve ispari voda pristavljena za kafu, oslobodi se osamnaest kilodžula po molu onog o čemu sam predugo razmišljala. Kada pustim mozak na ispašu, očistim štalu kao svaki seljak. Ljudi su jedini sisari koji ne mogu istovremeno da gutaju i dišu. Doduše, ne mogu svi da govore i misle u isto vreme. Ljubav je oblik histerije koji te perfidno ubedi i natera da napustiš mesto na kom si poslednji put bio normalan i spokojan. Kad se sretnemo sa svojim rečima u gostima, pravimo se da se ne poznajemo iz obzira prema domaćinu. Alhemijom, slova u zlato pretvaramo i u druge željene oblike. Ja svom slovu dodam ruke pa te zagrle kad pročitaš. Sve svoje teorije sam bacila u vodu da vidim umeju li da plivaju. I ne. Al’ evo, drugu sreću grabim.

Samo da završim ovo što moram, pa ću onda da vam objasnim kako se u životu ništa ne mora, osim da se umre. Onaj ko je rekao da se mora samo umreti, to je izrekao zato što nije živeo sa mnom. Moj spisak je mnogo duži.

Spadam u one koji su jednom dali časnu pionirsku reč, za nešto lepo i trudim se da je održim. Doživotno. A neki tako divno zanemare sebe. Postaju klupica u hladovini u onom trošnom delu parka, koju čak i fotografi zaobilaze. Tanka je granica između, stojiš iza odluka koje treba da doneseš i skrivaš se. Sav ljudski bezobrazluk u jednoj rečenici „Ja sam takav” – pa menjaj se dovraga! Ne razumem sve što volim… ali trudim se. Karta u jednom pravcu je rešenje za većinu stvari, ali “većinu vremena” fale muda. “Važno je učestvovati” su patentirali luzeri. Da je to istina, takmičenja ne bi ni postojala. Šta ti je čovek. Folirant po potrebi. Kad stvari pođu po zlu, izuzetno je važno ne pratiti ih. Jeste li primetili da su ljudi koji nas ne vole uvek neki idioti? Ne smem da izazim iz kuće, kad izađem i krenem tako da brojim ovce i prispava mi se i gotovo.

Moj tata kaže da je najboljeg druga upoznao pod vrbom, dok su obojica tužno merkali koji bi prutić mogao najmanje da boli. Reči su u dosluhu sa besovima. Imaju pakt sa crnim đavolima. Treba umeti sa njima. Izdaja su. Varaju, ubijaju i guraju te preko granice. Prokrijumčarila sam dovoljno hrabrosti da se narugam životu. Još iz onih vremena kada sam nosila kike i jurišala na trešnje. Glava je da se u njoj rađaju problemi. Da boli. I da đavo ima gde da odloži poklone iznenađenja za Njegovo Veličanstvo Ego. Na kraju ostanu zalihe nežnosti kojima ljudi hrane golubove.

Kad dođu ovako neki bezvezni dani, setim se da je bilo i gorih i da su prošli. Setim se i toga da je bilo boljih dana i da su oni prošli. Svi prođu.

P.S. Pijem drugu kafu. Nisam je uzela od druga, kafa je druga po redu. Nije kafa ništa mom drugu po redu nego… Znate šta! Zaboravite!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Skidam svet sa sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po cijelu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice

 

 

Svakog jutra osvestim dve svetlosti: jednu od sijalice u sumaglici zore dok se pred razdanjivanje čovek sprema na neku obavezu (već prema fazi i uzrastu) i onu drugu –  od najsjajnijih letnjih podneva kroz proreze roletni, u tišini mira i odsustvu svake granice. Na kraju tamnog hodnika je nevidljivo teško prisustvo. A ti moraš da prođeš kroz njega i da nađeš bravu. Ako je ima, ako je nema moraš da je izmisliš i da otvoriš zid. Prepuštam se jutru i godinama.

Pesimizam je duh vremena, lako je sinhronizovati se s njim, samo se prepustiš. Istovremeno je bezveze, jer još nisi umro. Ko neke stepenike preskoči u detinjstvu, uvek će u potonjem životu zapinjati baš na tim mestima, koja su nekada davno preskočena. Neke stvari jednostavno moramo da doživimo pre nego što konačno odrastemo. Da bismo mogli da se pomirimo sa životom kad ostarimo.

Kaže sin za onog malog iz Doboja:  „Da li ga je sramota, pa neće moći na ulicu da izađe kad sve ovo prođe?!“ Pomislih na sve one koje znam i koji su odlično prošli u životu, a bili su mali iz Doboja, ali sam prećutala, malo iz vaspitnih pobuda, malo u nadi da će se stvari već jednom promeniti. Svako jutro prva misao – ovo ovako više ne može i onda ono nastavi da može.

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po celu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice.

Dobar džez leči sve. Koliko meni niko i nista ne treba kada slušam dobru muziku… samoj sebi ne trebam… ne umem da prevedem to stanje duše. Prosto nisi tu, nema prostora, nema vremena… nema ničega, samo smiraj i potreba za još. Ničega nema. Samo prosto pripadaš.

Obično pustim od sebe važne dane, da malo odleže, a evo sada već znam da živim uspomenu i malo vuče na vrtoglavicu.

„Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.“ Danilo Kiš, Gorki talog iskustva.

Šta imate da kažete proleću koje nam stiže sutra? Novi je dan i svet se nije promenio. Budim se u nadi da sam bar ja drugačija.

P.S. Kad god je po svaku cenu, uglavnom je ispod vrednosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prijatan ostatak rana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moderan čovjek je svom životu oduzeo dubinu i ljepotu u mjeri u kojoj je to nasilno radio gulag

 

Pustim svetlost da manipuliše prostorom, veze i igra se senkama stvarajući iluziju pljuska, pa dodam prstohvat sunca da upotpunim kompoziciju. Jutro korača. Lepo vreme je varalica stara, čini da poveruješ u sreću.

Kad deliš svoje strasti, ono što te pokreće, sa onima koje voliš, to obostrano proširuje vaše svetove i vidike. Nije pametovanje, u praksi je tako. Pola noći ne spavam zato što prebiram po glavi šta treba da uradim, onda uradim sve do podneva, a umor melje li melje, o neraspoloženju i praskanju da ne govorim. Postoje tačno dve osobe koje bih mogla da slušam, šta god da mi govore. Kada su srećne, kada su besne, nebitno. Postoji nešto u toj boji što dira u neuronsku mrežu. I jednostavno – prija. Prever kaže da zato što su žirafe neme, pesma ostaje zatvorena u njihovoj glavi. Ako želite da vidite da li one pevaju pogrešno ili tačno, treba da ih vrlo pažljivo gledate u oči. Ima jedna sličnost i između Kamijevog Stranca i Solženjicinovog Jednog dana u životu Ivana Denisoviča. Pisani su “ravno“, ni jednom ni drugom književnom liku, stvari nemaju dublja značenja. Moderan čovek je svom životu oduzeo dubinu i lepotu u meri u kojoj je to nasilno radio gulag.

Danas od vesti iz novina izdvajam nekoliko naslova koji dematuju jučerašnje, prostim izvlačenjem iz konteksta. Nismo to videli svojim očima, kontekst, kao mađioničarski šešir, nikad se ne zna šta će iz njega da bude izvučeno.

Isto ovako je tekao dan jednom dok sam odlazila. Ni okrenula se nisam. Teška sam kao nakovanj. Ne okrećem se lako, a žute dunje iz Stambola ni na vidiku, moja Fatma. Sećam se kako sam jednom, dok sam isto ovako imala temperaturu, pisala pismo tadašnjem draganu koji je bio u vojsci. Baš ga je nedavno pronašla jedna od mojih kćeri. Pišem: „Potresno je čitati Čehovljevu Tugu, gde se kočijaš jada konju, jer niko drugi neće da čuje njegovu muku, ali je potresno i što smo napravili društvo u kojem je to pravilo, gde ljudi samuju sa kućnim ljubimcem i njemu se ispovedaju, kao ja mom Beliši…“

Poruke danas nisu kao pisma. Pismo ima strukturu i stil, poruka samo informaciju. Kad gledamo zaostavštinu značajnih ljudi i uopšte ljudi, uvek su tu pisma, pisma, pisma. Od toga da nove generacije neće napisati nijedno neposlovno pismo, strašnije je samo to da naredna neće napisati baš ništa.

Sunčano i lepo i dalje. Kao kukavičje jaje podmetnuta je sreća.

P.S. Puno mi dvorište ljubičica i maslačaka. Poezija sredom.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Dani u lice sasuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unaprijed ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka

 

 

Priroda me ponekad toliko fascinira da i sama činjenica da živim sa njenim tokom mi je zastrašujuće božanska. Zato ću danas da spremim dobru proju. Sin i kćeri će zbog toga sigurno da ulože protestnu notu, koju slobodno mogu da proslede upravi za vodovod i kanalizaciju.

Ponekad se čovek susretne sa svojom sudbinom baš na onom putu kojim je krenuo da bi je izbegao. Zato je ona sintagma, “igra sudbine“, naizgled beznačajna i nevažna, u stvari, izuzetno složena, suštinski određujuća i višeznačna. Savladaš sposobnost da budeš sam sa sobom i upoznaš i zavoliš sebe, preduslov je da savladaš sposobnost da zavoliš drugog, čak i proju. Drugačije ne ide. To je ono pra-davno: Ljubi bližnjega svoga (kao sebe sama). Bez ovog, u zagradama, ništa se ne važi.

U svakodnevnom opštenju sa ljudima sam veoma skromna, povučena i niko me ne viđa često. Ali čim ostanem sama, prate me grandiozne deluzije, tako da imam dva govora kad jave da sam dobila Nobelovu nagradu, bilo za mir, bilo za književnost.

Sve što je “obavilo“ posao i stoji beskorisno u nekom ćošku treba skloniti iz života. Al’ navikne se čovek da je to nešto tu, čuvaš svoje beskorisnosti, brišeš prašinu s njih, počinju da srastaju s tobom. I samo se čuješ kako kažeš: „Neka to tu“. Više ti i ne smeta. Kad pogledam unazad , strašno me povrede stare razglednice, postojanje neuspelih fotografija, bledi posteri koje još čuvam, sećanje na nadu u vazduhu. Vreme koga se sve teže sećam. Kao da nikada tako obično, a lepo, nije ni postojalo. Lepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unapred ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka. Nepokvareno, kao da ništa do tad nisi protraćio. Svaki naredni sekund možeš sve da promeniš, ako izabereš da hoćeš. Što narod više otvara oči, sve mu se manje gleda ogoljena istina. To mu dođe kao neka paradoksalna nuspojava višegodišnjeg žmurenja na jedno oko. I previše čitanja Trećeg oka. Valja sad te piksele iznivelisati, bajo moj, ali svakako će biti zabavno progledati.

4 jaja, šolja ulja (2 dl), šolja jogurta ili pavlake, 8 kašika brašna, 10 kašika kukuruznog brašna, prašak za pecivo, malo soli, 3-4 kriške sira (najbolje prevrelog, starog). Sve umutiti, staviti u podmazane modle ili pleh posut sa malo kukuruznog brašna i peći. Prijatno!

P. S. Sve što mi treba su duži dani i bose noge.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo