Povežite se sa nama

FOKUS

KAD POLITIČARI I SVEŠTENICI DIJELE ZEMALJSKO CARSTVO: Ubiše boga u nama

Objavljeno prije

na

Pored svih sporenja o prirodi predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, suprotstavljene strane imaju i nešto zajedničko: iskazanu spremnost da se obračunaju sa neistomišljenicima. I želju da se okoriste u sporu koji nas je (opet) doveo na ivicu sukoba

 

Sporni Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti Vlada je usvojila sredinom maja ove godine. Nakon toga je pred hramom Hristovog vaskrsenja održan narodni sabor. Nastavak sabora zakazan je za subotu, u Nikšiću. Potom će se, sredinom naredne nedjelje, u parlamentu raspravljati o predloženom zakonu.

Kako bi privukli vjernike na protest protiv vladinog zakona, iz manstira Ostrog u Nikšić će biti donijete i mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Za jedne, to je pravi potez koji će na subotnji sabor dovesti „svu Crnu Goru i Hercegovinu“. Drugi drže da je riječ o najgrubljoj zloupotrebi svetinja koja potvrđuje potrebu da predloženi zakon o slobodi vjeroispovjesti bude što prije usvojen.

Zašto je zakon o slobodi vjeroispovjesti dočekan sa toliko različitih emocija?

„Utvrđujući Prijedlog zakona o slobodi vjeroisposvjesti, Vlada ispunjava ustavnu, međunarodno-pravnu i istorijsku obavezu da to pitanje uredi modernim zakonom, po najvišim međunarodnim standardima“, ocijenila je u maju  generalna direktorica Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama, Žana Filipović najavljujući da će novi propis zamijeniti važeći Zakon o vjerskim zajednicama usvojen još 1977. godine.

Onda je  pojasnila kako je riječ o veoma liberalnom zakonu, koji obezbjeđuje „najveći stepen“ slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti i „značajno veći stepen“ prava i sloboda nego bilo koji zakon iz te oblasti u našem okruženju.

Tu se i pohvalila: „Sve korisne sugestije koje smo čuli u dijalogu sa predstavnicima vjerskih zajednica, a koje su bile u skladu sa međunarodnim standarima, su u najvećoj mjeri prihvaćene. Možemo reći da je na ovim konsultacijama postignut viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima“.

Stvar je postala sumnjiva kada je sa iste sjednice Vlade (16.maj) stiglo saopštenje u kome se kaže kako je prijedlog zakona utvrđen na bazi Nacrta iz 2015. godine „nakon razmatranja sugestija i prijedloga iz javne rasprave, diskusija na brojnim javnim skupovima i iscrpnih pojedinačnih konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica“.

Naši sagovornici iz SPC tvrde da  susreta sa njima, tokom pripreme zakona, nije bilo (vidjeti boks).

Nije bilo teško sjetiti se da javna rasprava u drugoj polovini 2015. nije održana. Makar ne u Kotoru i Bijelom Polju, gdje su zakazani skupovi „odloženi“ zbog protesta u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i dijela takozvanih prosrpskih partija. Rasprava u Podgorici je održana uz policijske kordone.

Organizatorima protesta i njihovim sljedbenicima zasmetao je, prije svega, naum vlasti da ispravi istorijsku nepravdu napravljenu nakon Prvog svjetskog rata  -kada su Kraljevina Crna Gora i Mitropolija crnogorska, sa kompletnom imovinom, jedna za drugom „utopljene“ u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, Srpsku pravoslavnu crkvu.

DPS je  naumio da u državno vlasništvo vrati/preuzme svu imovinu vjerskih zajednica u Crnoj Gori stariju od 1918. godine, ako sadašnji vlasnici ne raspolažu dokazima da su je stekli na valjan način. Na osnovu tada ili danas važećih propisa.  I to u roku od godinu dana.

Na osnovu svega što godinama  možemo čuti ili pročitati bilo je jasno kako SPC dokazima koji će se tražiti nakon eventualnog usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti – ne raspolaže.

Sporna imovina nije mala, čak i ako zanemarimo društveni, politički, sociološki značaj pravoslavne crkve kojoj, prema sopstvenom izjašnjenju, gravitira oko dvije trećine stanovnika Crne Gore. I  smetnemo s uma naum vlasti da makar dio podržavljene crkvene  imovine stavi na raspolaganje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) i njenim vjernicima.

„Između 1996. i otprilike 2006. godine Beogradska patrijaršija je, koristeći se pogodnim političkim prilikama, zloupotebom harizme koju je imala u javnosti i isto tako veleizdajom jednog dobro dijela administracije, na sebe prepisala dvanaest od ukupno 54 kvadratna kilometra zemljišta koje je u vlasništvu crkava i manastira u Crnoj Gori. Do 1996. godine ckve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore“, kaže Stevo Vučinić, predsjednik Odbora za promociju CPC.„Vrijednost te imovine je otprilike jedna milijarda eura, a postoji nekoliko manastira koji donose enormne prihode, prije svega manastir Ostrog…“.

Sličnu priču je, na neki način, potvrdio i protojerej SPC Velibor Džomić kazavši kako će, prođe li predloženi zakon, država moći da „stavi poreskog inspektora pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog”.

Ta se ideja mnogima ne dopada. Makar koliko ni vjerske, odnosno, nacionalne implikacije priče o donošenju zakona o slobodi vjeroispovjesti.

Vjerske zajednice odvojene su od države, piše u Ustavu Crne Gore (član 14). Na istom mjestu piše  da su one ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.

Kako to izgleda u stvarnosti,  mogu pokazati još dva primjera iz zahuhtale kampanje.

„Srpska pravoslavna crkva služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju. Jer vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna… Moramo svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa”, saopštio je ljetos predsjednik države i vladajućeg DPS Milo Đukanović, tokom priprema za partijski kongres. Potom je dodao nekoliko rečenica koje su, u formi citata, postale dio novog programa vladajuće partije.

“Na tom putu ćemo svakako raditi na snaženju crnogorskog identiteta, neke važne korake smo na tom planu već ostvarili, ostao je još jedan važan korak kojim ćemo, takođe, ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”.

Isprva, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije konstatuje kako će to biti „prvi put da deklarisani ateista stvara crkvu“. Naknadno je, u sebi svojstvenom stilu, proširio iskaz. I začinio ga. Tako smo, kao njegov komentar predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, dobili i tvrdnju da Vlada Crne Gore nastavlja gonjenje Crkve Hristove.

„Nijesu oni prvi. Od prokletoga cara Dukljanina, Dioklecijana i Nerona, pa onda redom do naših vremena bilo je tih bogoboraca, čitave imperije…Novotitoisti, sljedbenici naših titoista, nastavljaju to bogoborno djelo svojih prethodnika bezbožnika”. Tu je Risto Radović pozvao vlast da se urazumi i „ne objavljuje rat Bogu“.

Za vođama, partijskim i vjerskim, krenula je pastva. Zaređale su uvrede i  sve otvorenije prijetnje  drugima i drugačijima.

„Narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori objediniće sve svoje snage, lični autoritet, društveni uticaj, organizacionu strukturu i sva druga sredstva da“, kako stoji u saopštenju ove organizacije, „spriječe prokletstvu predatu organizaciju (misle na CPC) da skrnavi viševjekovne svetinje koje su nam uz amanet na čuvanje ostavili naši svetitelji i slavni preci”.

Stiže odgovor.  „Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i dominacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i identiteta“, navodi se u saopštenju Matice crnogorske povodom najavljenog skupa SPC  Nikšuću. „Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori“.

Kako je na polovima spora rasla temperatura, tako su u centru sve više osjećali potrebu da – zaćute. Pokušali smo, na nekoliko priznatih pravnih adresa dobiti stručno mišljenje o prirodi aktuelnog vjersko-političkog sukoba. I njegovim mogućim implikacijama. Neki se nijesu javljali, drugi nijesu bili orni za izjave i komentare. Tek nam je jedan od naših nesuđenih sagovornika preporučio da se sa istim zahtjevom obratimo čelnicima CANU. Oni su, reče, i dobro plaćeni i titulama potkovani da govore na tu temu. „Pa da jednom čujemo i njihov stav“.

Nijesmo uspjeli.

Očekivano, narasle tenzije pa i otvorene prijetnje navele su i ovdašnje zvaničnike Islamske zajednice i Katoličke crkve da u tišini prate dešavanja oko predloženog zakona koji se i njih tiče isto koliko i nihove pravoslavne kolege.

Od ranije znamo da su oni imali mnogo primjedbi na prvu verziju zakona (Nacrt iz 2015.) da je dobar dio u međuvremenu usaglašan, dijelom zahvaljujući i angažmanu Venecijanske komisije, ali da se i na tim stranama osjeća doza nelagode zbog nauma države da ozakoni pravo na preispitivanje imovine vjerskih zajednica.

U ovom trenutku ne može se desiti da država počne da preuzima u svoje vlasništvo džamije ili katedrale, čuje se u nezvaničnim razgovorima sa predstavnicima islamske i katoličke zajednice u Crnoj Gori, ali ako se i kada usvoji predloženi zakon – ko zna. Možete li pretpostaviti, pitali su nas, šta bi se sve dešavalo da je sličan zakon postojao devedesetih, kada su sadašnja vlast i dio opozicije zajadno vladali, ili makar slijedili vrlo sličnu ideologiju?

Možemo li?

Treba pomenuti kako su izvršna i zakonodavna vlast udesili da se o predloženom zakonu raspravlja, ili makar svađa, baš u vrijeme kada u parlamentu na usvajanje čekaju budžet za narednu godinu. I paket propisa kojima će Vlada dati nova krila (vrijedna 155 milion) Montenegroerlajnsu, a vrata Crne Gore – aerodrome u Tivtu i Podgorici  – dati u višedecenijski zakup. Bez jasnog i preciznog objašnjena tih postupaka. A i oni vode na nebo.

 

GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE
Vladin prijedlog nije dobronamjeran

„Suština našeg neslaganja sa predlogom zakona o slobodi vjeroispovjestije njegova nedobronamjerna priroda“, kaže za Monitor rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor Gojko Perović.

PEROVIĆ: A da je nedobronamjerna vidi se po tome da se zakon priprema u tajnosti i mimo svake procedure. To je uostalom i bio prvi, od mnogih,zahtjeva Venecijanske komisije:da se zakon priprema javno, kroz institucije i u transparentnom dijlogu. Ništa od toga nije ispunjeno. Jedan jedini, u toku četiri godine (!), sastanak Vlade sa SPC desio se prije neki dan…i to na naše insistiranje. A atmosfera na njemu je bila uzmi ili ostavi.

Kad ovome dodamo da se radi o predlogu zakona koji uvezuje pitanja imovine sa pitanjima slobode vjeroispovjesti – čega nema ni u jednom nama poznatom zakonu ove prirode – konstatujemo da posao uopšte ne valja.Pri tom, mi (SPC) smo jedina crkva ili vjerska zajednica sa kojom država Crna Gora nema potpisan ugovor o međusobnim odnosima.

Svako razuman mora uočiti kako je rogobatni i nefunkcionalni Nacrt zakona postao Predlog u isto vrijeme kada predsjednik države i stranka DPS kršeći Ustav najavljujesvoje angažovanje po pitanju obnove (???) “crnogorske pravoslavne crkve” – ma šta oni pod tim podrazimjevali.

MONITOR: Mislite li da su izrečene uvrede i prijetnje pravi način za rješavanje nastalog spora? 

PEROVIĆ: Očigledno je sistematsko i osmišljeno ignorisanje najbrojnije i najuticajnije crkve u CrnojGori, a na temu koja se direktno tiče njenog položaja. Uz to, vidljivo je i ćutanje NVO sektora i nezavisnih intelektualaca. Kršenje procedure, nelogična rješenja u tekstu zakona, predlozi da se pitanja utvrđenja imovine rješavaju mimo kapaciteta koje nudi pravni sistem ove zemlje…I svi ćute!

Eto povoda za protest i izlive nezadovoljstva koji su mimo standarda.Ne mislim da je usijavanje atmosfere put ka rješenju, ali to nije pitanje za Crkvu već za… zakonodavca.

 

Skupština na žaru

Sledeće sedmice, u ovo doba, u Skupštini Crne Gore mogla bi se voditi rasprava o vladinom Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. To se možda i neće desiti – u slučaju da, recimo, dođe do neke od sledećih situacija:

Vlada može da povuče svoj prijedlog, iako premijer Duško Marković kaže da do toga neće doći. “Vlada stoji iza svog prijedloga, vidjećemo šta će parlamentarna rasprava pokazati”.

Poslanik DF i predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević pozvao je opozicione kolege koji od izbora 2016. bojkotuju sinđin parlament (Demokrate) da dođu kako bi skupa zaustavili izglasavanje predloženog zakona. „Ako treba da svi donesemo po flašu benzina, pospemo i klupe i sebe i da se zapalimo“, promislio je poslanik, „ni mi ni ova Skupština ne treba da postoji(mo) ukoliko je spremna da donese ovakav zakon o slobodi vjeroispovijesti”. Knežević je dodao kako „nema časnije, svetije ni ljepše smrti od stradanja braneći ono u što vjeruješ”.

Najavljuju se  i neke druge, jednako ružne mogućnosti.  O njima je govorio poslanik DF i potpredsjednik Nove Slaven Radunović. „Mi vam garantujemo da se u ovom domu neće glasati o ovom zakonu preko nas živih“, bio je eksplicitan Radunović, „To je minimum što možemo mi kao ljudi da uradimo za svoju crkvu, tradiciju Crne Gore i za svoje potomke“.

Dođe li do skupštinske rasprave predloženi zakon ne mora dobiti potrebnu većinu. Ako, na primjer, poslanici iz redova nepravoslavnog življa (da li se tu računaju i ateisti pravoslavnog pedigrea?) usliše molbe i prijetnje da ne učestvuju u raspravi i glasanju o zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Nakon predsjednika NOVE Andrije Mandića, molbu nepravoslavnim poslanicima (u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i demokratska) „da ne rade nešto što ne bi voljeli da se radi njima“, uputio je i Milan Knežević.

Prethodno su, iz manastira Morača, sa druženja samoproglašenog Vijeća narodnih skupština stiglli mnogo jasniji aberi. Tamo su, konstatujući kako „prokazani zakon“ vlast pokušava donijeti uz pomoć „manjinskih naroda druge vjere“, istima poručili da bi eventualnim učešćem u donošenju zakona „pokazali otvoreno neprijateljstvo prema većinskom pravoslavnom narodu“.

Eto brze skice ambijenta u kome Vlada, nakon višegodišnjih priprema, pokušava progurati predloženi zakon o slobodi vjeroispovijesti. I dobrog pokazatelja stanja svijesti i dostignutih ličnih i kolektivnih sloboda u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

“ Ko čita između redova može vidjeti da je  podrška Brisela Tirani  snažna. Imajući u vidu da Sporazum iz Nice preferira 28 članica, ne više, jedna zemlja bi mogla biti preferirana, dvije već malo teže”, prokomentarisala je odluku EP da Tirana bude sjedište Gordana Đurović, predsjednica Crnogorske panevropske unije  i bivša ministarka evropskih integracija.

Marta Kos je ocjenu da bi Albanija mogla dostići krajnji cilj do 2027, ponovila i ove sedmice za Radio 1 RTV  Slovenije. Istovremeno, saopštila je i da bi Crna Gora mogla završiti pregovore do kraja 2026. godine, što ističu oni koji vjeruju da je Crna Gora i dalje miljenica Brisela. Kako god,  Crna Gora  nastavlja dalje uz  ozbiljnu konkurenciju.

“Briselski političari i tehnokrate vole konkurenciju u politici proširenja. Onda su veće šanse da neko zaista i završi pregovore do kraja mandata ove Komisije, koja treba uspješnu priču na Zapadnom Balkanu, te stoga ne preferira samo Crnu Goru. Snažno podržavaju i Albaniju, a poslije skorašnjih debata o Crnoj Gori u Odboru za spoljne odnose Evropskog parlamenta, nekako još i snažnije podržava našeg južnog susjeda”, ocijenila je Gordana Đurović.

Poruku Brisela primile su očigledno i crnogorske vlasti. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je početkom mjeseca službeno boravila u  Tirani, odakle su ona i njena albanska koleginica Majlinda Duka poslale poruku da su “Crna Gora i Albanija predvodnice procesa pristupanja Evropskoj uniji “.

Simptomatična je i svježa vijest da će Albanija i Sjeverna Makedonija biti prve zemlje na Zapadnom Balkanu koje će imati koristi od novog  Plana rasta EU. I to saopštenje nedavno je stiglo od komesarke Kos.  Ona je na društvenoj mreži „X“, istakla da su “dvije zemlje postavile tempo za cio region, obezbijedivši predfinansiranje iz ovog programa”.

Albanija bi trebalo da dobije ukupno oko milijardu eura iz Plana rasta. Prva tranša iznosi 64,5 miliona eura: 30 miliona eura će ići direktno u državni budžet za podršku implementaciji reformi, a 34,5 miliona eura će se upravljati kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan za finansiranje infrastrukturnih projekata.

Ministarka Gorčević izvještavala je vladu početkom mjeseca da Crna Gora do roka za završetak 14 prvih koraka iz Reformske agende, koji je istekao 28. februara, nije ispunila sve obaveze. Do tog trenutka Crna Gora je ispunila 10 koraka, dok su četiri “djelimično ispunjene, što će naknadno evaluirati Evropska komisija”,kazala je.

“Postoje određena proceduralna kašnjenja, prije svega kada su u pitanju zakonska rješenja koja zahtijevaju širi konsultativni proces, poput novog Zakona o energetici, ili zakonske osnove za usvajanje novog Prostornog plana”, kazala je Gorčević u trenutku  kada je crnogorski parlament zbog političke krize, izazvane nakon penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović, bio poluprazan.  Kada se konačno nedavno sastao, danima su pisana pitanja Venecijanskoj komisiji, dok su evropske obaveze mahom ostale na čekanju, poput Prostornog plana, kog je Vlada obećala još krajem godine. Zakon o energetici na brzinu je usvojen. Vlada se oglušila o obavezu implementacije mjera iz oblasti vizne politike, dajući prednost zaradi od turizma.  O izbornoj reformi skoro i ne govorimo, iako je ta reforma, pored pravosudne, akcentovana u Nacrtu izvještaja o napretku Crne Gore koji je krajem prošlog mjeseca predstavljen u Evropskom parlamentu.

Da bi politčka kriza mogla usporiti evropski put Crne Gore konstatovao je i glavni pregovarač Predrag Zenović, koji je do sada imao isključivo optimistične prognoze. „Dinamika zavisi od nas i našeg rada, ali i od parlamentanog rada koji je bio u jednom vidu blokade posljednjih mjeseci i to se sve, nažalost, može odraziti na dinamiku zatvaranja poglavlja“, kazao je.  Ukazao je da je nepostojanje saradnje između vlasti i opozicije, dovelo do negativnih konsekvenci za evropski proces.

„Prvi je signal da je Crna Gora u nekom vidu kakofonije, nesuglasja između političkih aktera, a to je signal koji EU najmanje voli da vidi i to su stvari koje sve članice EU, ali i Brisel i EK gledaju kao nešto negativno“, ocijenio je Zenović.

Formalno gledano, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. Prošle godine zatvorila je tri poglavlja, dok je Albanija tek započela integracioni proces.

Kako bi ispunila kriterijume EU za otvaranje pregovora o pristupanju, Albanija je 2016. godine počela borbu protiv korupcije. Njen  parlament je usvojio ustavni amandman koji je omogućio reformu pravosuđa kroz reviziju zakonodavstva i reformu sudskog sistema. Ova inicijativa dovela je do uklanjanja korumpiranih sudija i tužilaca, kao i onih koji su imali sumnjive veze s organizovanim kriminalom ili su pokazivali niske profesionalne standarde.

Tri godine kasnije Albanija je osnovala Specijalizovanu strukturu za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala (SPAK), koja je od tada procesuirala visoke zvaničnike, uključujući poslanike, bivše ministre, gradonačelnike i visoke državne funkcionere.  Te reforme , počele su da vraćaju povjerenje javnosti u pravosudni sistem.

Prvi klaster u pregovorima o članstvu u EU Albanija je otvorila 15. oktobra prošle godine. Cilj albanskih vlasti je da otvore sva poglavlja do kraja ove godine, a Brisel pohvalno ocjenjuje napore zemlje da to i učini.

Dvije zemlje dijele mnoge boljke. Jedna od njih je korupcija. Pravosuđe je u fokusu Brisela i u jednoj i u drugoj zemlji.

I pored dobrih rezultata u borbi protiv visoke korupcije, odnosno posljednjih hapšenja u Albaniji, postoji zabrinutost EK zbog političkih uticaja na tamošnji SPAK.  Kada je u pitanju Crna Gora, Brisel je zabrinut zbog toga što rezultati Specijalnog državnog tužilaštva u borbi protiv visoke korupocije završavaju u procesima bez kraja pred sudovima. Crna Gora još nije ušla u dublju reforma pravosuđa, a o vetingu koji je u Albaniji sproveden uz određene probleme, sve se manje govori.

Crna Gora bolje stoji po pitanju slobode medija, pošto Albanija i Srbija imaju najgore rezultate na tom polju i na skali Reportera bez granica. Osim zamjerki na političke i druge uticaje na medije, albanski premijer Edi Rama donio je krajem prošle godine kontroverznu odluku da blokira pristup platformi društvene mreže TIk Tok. Opozicija to karakteriše kao  „zloupotrebu  moći za gušenje slobode govora u Albaniji“.

U odnosu na Crnu Goru Albanija ima važan adut: nema problema sa komšijama. „ „Za razliku od nekih svojih susjeda, Albanija nije opterećena nasljeđem nasilnog raspada Jugoslavije i uživa dobre odnose s članicama Zapadnog Balkana“, konstatuje se u tekstu na portalu Evropskog savjeta za spoljne odnose (ECFR).

Crna Gora krajem prošle godine  nije zatvorila poglavlje 31, koje se tiče vanjske politike,  iako su vlasti to obećale. Poglavlje nije zatvoreno zbog blokade Hrvatske, sa kojom je Crna Gora pokvarila odnose nakon što je u parlamentu usvojena  Rezolucija o  genocidu u Jasenovcu. Ta rezolucija je odgovor parlamentarne većine na prethodno glasanje Crne Gore za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u UN. Ovih dana otvorena je i rasprava o Lori između vlasti dvije zemlje.

Dio vlasti, partije bivšeg DF ne krije podršku Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku. Komesarka Marta Kos i predsjednica  EK  Ursula fon der Lajen sastale su 19. marta  sa Vučićem u Briselu. U opozicionoj Srbiji kritikuju šturu retoriku Brisela nakon tog sastanka, održanog  poslije  najvećih protesta u istoriji Srbije koje su organizovali studenti. Svejedno,  Brisel ne gleda blagonaklono na  veze crnogorskog dijela vlasti sa Vučićem i drugim pobornicima koncepta srpskog sveta. Crna Gora ima slabosti koje bi mogle da bitno uspore  demokratizaciju društva i ulazak naše zemlje  u EU.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOČANI, NOVI SAD, DONJA JABLANICA, CETINJE: Tragedije koje ne opominju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bol i tugu usljed tragedije u Makedoniji, u kojoj je život izgubilo 59 osoba, a povrijeđeno 190,  zamijenio je bijes kada su otkrivene činjenice o radu diskoteke sa falsifikovanim licencama i bez osnovnih bezbjednosnih standarda. Urušene institucije i neodgovornost  stoje iza još jedne tragedije u regionu. Nova krvava opomena koju nema ko da čuje, nakon Novog Sada, Donje Jablanice, Cetinja…

 

Dugogodišnji vozač Hitne pomoći u Kočanima Ile Gočevski, u noći između subote i nedjelje, prevozio je povrijeđene iz diskoteke Puls. U požaru koji je izbio u diskoteci oko tri sata ujutru poginulo je 59 osoba, a povrijeđeno je preko 190. Mladih od 15 do 24 godine. Kolege Gočevskog iz Opšte bolnice Kočani kazali su da je radio cijelu noć i dan i prevozio povrijeđene, a da je kući otišao samo da se odmori. Nije se probudio.

,,Cijelu noć je pomagao mladima iz diskoteke smrti, a juče je iznenada preminuo. Otkazalo mu je srce, nije izdržao te krvave slike. Ne postoje riječi koje mogu opisati tebe, gromadu od čovjeka. Planino naša, čovječe velikog srca i duše. Dao si sve od sebe da spasiš mlade, nevine duše, na kraju si i ti otišao”, jedno je od oproštajnih poruka za Gočevskog.

Na snimcima iz diskoteke, koji su ubrzo nakon tragedije plasirani na društvenim mrežama, vidi se da je pirotehnika, prskalice koje su aktivirane na bini izazvale požar na niskom plafonu. Bend je nastavio da svira, a publika u prvi mah nije bila svjesna šta se dešava. ,,Većina stradalih je umrla od posledica stampeda izazvanog panikom nakon što je izbio požar u diskoteci”, izjavila je direktorka Opšte bolnice Kočani Kristina Serafimova.  

Za ministra unutrašnjh poslova Panča Toševskog nema dileme ko je krivac za nezapamćenu tragediju: požar su izazvala pirotehnička sredstva koja su donijeli članovi popularne grupe „DNK“. Ali, i oni su nastradali, tako da je taj dio istrage zatvoren.

Snimci diskoteke – oronule zgrade, sa uskim ulaznim vratima, rešetkama na prozorima izazvala su brojna pitanja javnosti o diskoteci koja je radila 12 godina, a nalazila se u objektu koji je ranije bio magacin za tepihe. Pitanja za nadležne su se ređala – kako je u gradu od 25.000 stanovnika toliko dugo radila diskoteka u koju su dolazili maloljetnici, a koja nije imala valjanu dozvolu, u objektu u kom nije ispoštovan nijedan standard, gdje su se održavali koncerti s puno pirotehnike i vatrenih efekata, a u kojem su gosti bili policajci i inspektori…

,,Svako koga vidite ovdje ima nekog bliskog ko je stradao”, izjavio je jedan od mještana malog grada nakon tragedije. ,,Imam unuku koja je trenutno u Sofiji i ima problema sa opekotinama po licu, tijelu i respiratornom traktu. Ali me ne boli samo zbog nje, izgubio sam dijete komšinice, dijete od sestrične moje žene, izgubio sam djecu mnogih prijatelja, jako mi je teško”, izjavio je Kočana.

Bol i tugu usljed tragedije, ubrzo je zamijenio bijes kada su počele da se otkrivaju činjenice o radu diskoteke. Utvrđeno je da je radila sa falsifikovanim licencama, bez osnovnih bezbjednosnih standarda. „Diskoteka nije imala hidrante, dovoljan broj protivpožarnih aparata prema kvadraturi, dovoljno izlaza za evakuaciju, kao ni pristup sa obje strane za vatrogasce. Ovo je dokaz erozije sistema”, rekao je državni tužilac Ljupčo Kocevski.

Slagalica neodgovornosti i korupcije nema kraja, pa očevici tvrde da je lokal bio prekriven jeftinom izolacijom, koja je planula u sekundi. Blagoja Georgiev, koji je dvije godine radio na obezbjeđenju kluba, otkrio je: ,,Gazda diskoteke je nevjerovatno pohlepan čovek. Unutrašnjost je bila obložena sunđerom! Ko je izdao dozvolu za ovu rupu od diskoteke? Prijavljivao sam da unutra dolaze maloljetnici, ali nikoga to nije zanimalo. Rekao sam mu: ,,Alo, dolaze ti djeca od 15 godina!“, a on mi je odgovorio: ,,Neka, neka ostave pare, da zaradimo”. Svjedoci su potvrdili da su samo jedna vrata bila otvorena, što je izazvalo paniku i dodatno doprinijelo broju žrtava.

Kobne noći u diskoteci je bilo 500 gostiju iako je prodato duplo manje ulaznica.

Mediji u Makedoniji prozivaju  nekadašnju državnu sekretarku u Ministarstvu finansija Sjeverne Makedonije Razmenu Čekić Đurović, za koju tvrde da je mimo zakona registrovala diskoteku i dala joj status noćnog kabarea, za šta je od vlasnika „Pulsa“, koji nisu htjeli da idu preko organa lokalne samouprave, već direktno preko Ministarstva finansija, navodno uzela 7.000 eura.  Zbog ovih navoda uveliko se vodi istraga, u kojoj učestvuje devet tužilaca: po dva iz Kočana i Štipa i pet iz Skoplja. Tu je i Tužilaštvo za organizovani kriminal.

Premijer Makedonije Hristijan Mickoski najavio je krivično gonjenje za sve umiješane, bez obzira na partijsku i drugu pripadnost. Uhapšeno je preko 20 ljudi. Među kojima i vlasnik diskoteke Dejan Jovanov. Gradonačelnik Kočana Ljupčo Papazov dao je neopozivu ostavku.

Državni tužilac Kocevski izjavio je u ponedjeljak da se privedeni sumnjiče za ,,teška krivična djela protiv opšte bezbjednosti”, za šta je zaprećena zatvorska kazna od tri do 20 godina, kao i da se istražuju i primanja i davanja mita, kao i nezakonita nabavka pirotehničkih sredstava.

Državno tužilaštvo Sjeverne Makedonije saopštilo je u srijedu da je sedam policajaca iz Štipa i Kočana osumnjičeno u istrazi požara u kočanskoj diskoteci “Puls. ,,Kao službena lica u Upravi unutrašnjih poslova Štip i Policijskoj stanici Kočani kao saizvršioci, osumnjičeni su da su pripremili, potpisali i dali saglasnost i omogućili pravnom licu dobijanje dozvole za obavljanje ugostiteljske djelatnosti – kabarea, iako objekat nije ispunjavao zakonske uslove za rad”, precizira tužilaštvo.

Dan nakon tragedije i šoka, mještani Kočana zasuli su jajima zgradu Opštine Kočani, a zatim demolirali kafić koji je u vlasništvu vlasnika diskoteke. Uzvikivali su – ubice, ubice. Uputili su se i do kuće gradonačelnika. ,,Hajde da prvo sahranimo djecu…”,smirivao je sveštenik okupljene ispred kuće gradonačelnika.

Na ogradi mosta preko Kočanske rijeke građani su postavili transparente – Zbog prokletih para ostali smo bez naše djece! Očajni i ljuti  nosili su transparente – „Koliko života treba da se izgubi da bi nam proradila savjest“, „Ne umiremo od nesreća, već od korupcije“… ,,Makedonija je korumpirana država!”, Koliko još djece mora da izgubi život da bi sistem proradio”, vikali su okupljeni.

U utorak je održan i protest u Skoplju: Građani su nosili transparente – “Korupcija pali, nevini gore”, “Naša mladost je izgorjela u korupcijskom kazanu”,  “Sve godine ćutanja završavaju se minutom ćutanja”…

Brojna pitanja koja su se otvorila nakon tragedije u Kočanima opomenula je i zemlje u regionu koliko je korupcija smrtonosna. Mediji podsjećaju da je u manje od godinu dana korupcija u regionu odnijela brojne živote.

Početkom oktobra prošle godine u katastrofalnim poplavama  stradalo je 27 osoba. Najteže je pogođena Donja Jablanica u kojoj je poginulo 19 osoba. Njih je usmrtila lavina kamena iz kamenoloma za koje su vlasti odmah potvrdile da je radio ilegalno.Iako su mnogi ostale bez članova porodice, komšija i prijatelja, ali i bez svoji domova, niko još nije uhapšen, niko nije podnio ostavku, nema krivične odgovornosti. Po izveštajima iz BiH sve je i dalje u predistražnoj fazi iako je obdukcija pokazala da su većinu stradalih u Donjoj Jablanici ugušili zemljani nanosi a ne vodena bujica.

Manje od mjesec dana od tragedije u BiH, 1. novembra, u Novom Sadu je pala nadstrešnica renovirane Željezničke stanice i usmrtila 15 osoba. Nepuna tri mjeseca kasnije, osam života odnio je požar u staračkom domu u blizini Beograda, koji je radio nelegalno.

Sudenti i građani u Srbiji od pada natstrešnice protestuju i traže temeljnu istragu i odgovornost. Vlast ih optužuje za destabilizaciju zemlje.

Ogrezli u korupciji se i rugaju žrtvama. Najnoviji primjer je PR slikanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je na intenzivnoj njezi Vojno medicinske akademije u Beogradu posjetio stradale iz Kočana koji se tamo liječe. Predsjednik Srbije obišao ih je dok leže u sobama intenzivne njege, i to sa cjelokupnom svitom fotoreportera i kamermana, i to prije nego što su priliku da ih posjete imali njihovi najbliži.Fotografije sa obilaska objavio je na svom Instagram profilu, a one su izazvale burne reakcije na društvenim mrežama, kako u Srbiji, tako i u Sjevernoj Makedoniji.

Makedonski ljekar Nenad Lazarov upozorio je da ovakve scene nijesu samo neetične, već i potencijalno opasne po pacijente: ,,Nemojte držati konferencije za medije pored pacijenata, to nije ispravno, a pogotovo ne kod onih sa teškim opekotinama. Bez ikakve politike u mom komentaru – opekotine se tretiraju kao otvorene rane, a tolika gužva nije dozvoljena. Od srca vam zahvaljujemo na pomoći, najiskrenije, ali ovo ne smijete da radite”.

Prisjetimo se i da je u velikoj željezničkoj tragediji 23. januara 2006. na Bipču stradalo 47 putnika, dok je preko 200 povrijeđeno. Porodice stradalih i danas opominju da nema odgovornosti za ovu tragediju. Krivica je svaljena na mašinovođu.

U ovu godinu smo ušli sa krvoprolićem na Cetinju, masovnim ubistvom 12 osoba. U gradu kojem je u avgustu 2022. ubijeno 11 osoba. Tek nakon druge tragedije na Cetinju saznali smo brojne propuste i nemanje pomoći za porodice žrtava nakon prve tragedije. Tri mjeseca od nove tragedije nemamo informacija o brojnim pitanjima u vezi zločina. Nema ostavki, ni odgovornosti.

U četvrtak, 20. marta, u Kočanima je sahranjeno 59 djece ovog grada. Jedan od transparenata na protestima bio je – ,,Mora postojati odgovornost, pravda za sve žrtve”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SKRIVENI TRAGOVI NOVCA: Ko su crnogorski milioneri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postupak koji je pokrenuo ASK  protiv Mila Đukanovića potvrda je  početka ozdravljenja te institucije. No  nije baš za radovanje to što je petu godinu od pada DPS-a, to jedini zvanični postupak koji se bavi pitanjem porijekla novca Đukanovića, odnosno nezakonitim bogaćenjem  dijela političke klase  koja je u njegovo doba  iz džempera ušla u Armani odijela. Zvanično, institucije imaju   samo jednu spornu Đukanovićevu VIP karticu od 200 hiljada eura. Možda

 

 

Pratite trag novca, kaže staro novinarsko pravilo. U Crnoj Gori nije ga lako primijeniti. Naša mala  zemlja nema čak ni sopstvenu listu najbogatijih Crnogoraca.   Tragovi novca javnih funkcionera, od kojih su neki tokom protekle decenije na naše oči postali milioneri, vode samo do registara u kojima oni sami ispisuju šta imaju. Institucije se  nijesu potrudile da tu imovinu i provjere.

Ponekad saznamo iz regionalnih ili svjetskih medija ko su milioneri među nama.Krajem prošle godine beogradski Nedeljnik  objavio je  listu  100 najbogatijih u regionu, u koju je uvršteno  sedam Crnogoraca. Prema tom listu,  u stotinu najbogatijih u regionu su  Ivan Ubović, odnosno kompanija Bemaks ( 52. mjesto), Dragan Bokan i kompanija Voli na 63. mjestu, Veselin Pejović, vlasnik Uniproma ( 81. mjesto), Aco Đukanović sa Invest nova i Prvom bankom (84. mjesto), Risto Drekalović i KIPS (91. mjesto),  Komnen Laković, odnosno HD Laković ( 98. mjesto),  porodica Franca i njihov Mesopromet, na 100. mjestu.

Kako su objasnili iz Nedeljnika  na izradi liste radile su dvije konsultanske kompanije, koje su upoređivale zvanične podatke o vrijednosti regionalnih uspješnih firmi. Ne radi se, napomenuli su, o  ličnom bogatstvu njihovih vlasnika.  Vrijednost Bemaksa je tako procijenjena na 482 miliona eura, Volija na 413 miliona, Uniproma na 296 miliona, Đukanovićeve kompanije na 285 miliona, KIPSa- na 260 miliona, Lakovića 234 miliona i Mesoprometa –  218 miliona.

Tom metologijom  su van liste ostali oni poznati Crnogorci čije bogatstvo nije rezultat rasta njihovih kompanija. I o čijem na oko vidnom bogatstvu Crna Gora decenijama nema zvanične podatke. Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase, za koje do danas ne znamo, ili makar nemamo institucionalni odgovor, kako su to i postali.

Autori liste najbogatijih u regionu primijetili su da je nejednakost, odnosno jaz između bogatih i siromašnih najveći u Crnoj Gori. Imovina pet najvećih iznosi 1.7 milijardi, što je čak 35.4 odsto bruto društvenog proizvoda.

Kako bi tek izgledao ovdašnji jaz, kad bi se listi priključili i oni o čijem se bogatstvu samo šuška u kuloarima. Decenijama.Ne računajući brojne medijske članke, pa i  svjedočenja, poput onog pokojnog  predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koji je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004, govorio  tome kako mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Bulatović je napisao kako mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta, te onima koji su od toga zarađivali javno je govorio koju godinu kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio priličan dio te priče. Koja do danas nije potvrđena.

Nešto kasnije, 2015. godine, pročitali smo u svjetskim medijima da je crnogorski višedecenijski vođa   među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima.  Zvanični registri su nas istovremeno ubjeđivali da Đukanović živi kao obični državni službenik, iako je ne samo svjetskim medijima,  nego i golom oku ovdašnjeg građanina, bilo jasno da se nešto opasno ne poklapa sa zvaničnim tragovima novca i onim drugim.

Ovih dana, institucije su utvrdile da je Đukanović imao VIP karticu sa koje je tokom više godina  potrošio nešto oko 200 hiljada eura.  Postupak je pokrenula Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) pod novim rukovodstvom.  Specijalno državno tužilaštvo (SDT) saopštilo je da su formirali krivični predmet, nakon što su im dostavljeni spisi iz Agencije. Iz medija smo saznali  da je Đukanović novac trošio na skupe svjetske  brendove, ali nijesmo dobili  odgovor na  suštinsko pitanje – ko je Đukanoviću uplaćivao novac na tu VIP karticu. Ili, ako je to činio sam  – otkud mu novac.

Francuski ambasador u Skoplju Kristijan Timonije ocijenio je krajem 2019.  da je Crna Gora prerano počela otvarati poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom, a da suštinski napredak nije ostvarila. Kao primjer naveo je to da se se u Crnoj Gori konstantno bogati deset do dvanaest porodica. “Da li akumulacija bogatstva u Crnoj Gori pokazuje evropske vrijednosti? Je li to neko s kim želimo da dijelimo našu suverenost? Bogatstvo u Crnoj Gori koncentrisano je na 10 ili 12 porodica. Zbog toga želimo ponovo pročitati i prekontrolisati pravila o proširenju”, kazao je.

DPS je pao koji mjesec kasnije, ali o bogatstvu tih 12 porodica nijesmo zvanično saznali mnogo toga. Osim da neki crnogorski funkcioneri i njihove porodice  imaju da plate i milione kada treba dati za jemstvo i puštanje iz pritvora.

Postupak koji je pokrenula Agencija protiv Đukanovića potvrda je početka ozdravljenja te institucije, koja je decenijama služila moćnicima. No,  nije baš za radovanje to što je nakon više  decenija, a petu godinu od pada DPS, to jedini zvanični postupak koji se bavi pitanjem porijekla novca Đukanovića, odnosno nezakonitim bogaćenjem jednog dijela političke klase  koja je u njegovo doba iz džempera ušla u Armani odijela. Sa sve zvanično prijavljenim prosječnim državničkim platama.  Tu je i klasa biznismena, uglavnom izrasla iz kruga prijatelja i kumova nekadašnje  vladajuće politčke klase. I na nekadašnjoj rasprodatoj državnoj imovini.  Procesa o sumnjivim privatizacijama nema ni u najavi.

Direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković prokomentarisala je da je uvjerena da je “250.000 eura koje je, po inicijativi MANS-a od prije šest godina, ASK pronašao na jednoj kartici Đukanovića u Atlas banci, samo djelić ogromnog bogatstva koje je on decenijama nezakonito sticao”. Konstatovala je da su ovom odlukom  crnogorske institucije prvi put utvrdile tragove nezakonito stečene imovine Mila Đukanovića.

„Bojim se da će to što su mediji objavili detalje o tome na šta je Đukanović trošio novac, obeshrabriti funkcionere da daju uvid u svoje bankovne račune“, prokomentarisao je nedavni slučaj Stevo Muk, član Tužilačkog savjeta.

Problem je još veći. Prošle je godine usvojen novi Zakon o sprečavanju korupcije, kojim je propisano da to bude obaveza funkcionera, a ne da  im se kao do sada ostavlja na volju da li to da učine ili ne, ali do danas ta zakonska novina nije zaživjela u praksi. Odgovornost je na novoj vlasti.

Osim što postavgustvovska vlast do dana današnjeg, nakon brojnih političkih poena koje su dobili pričajući o tome kako će unaprijediti zakonodavstvo koje se tiče nezakonitog bogaćenja, nije po tom pitanju uradila ništa, isto se dešava i sa obavezom funkcionera da daju Agenciji za sprečavanje korupcije  uvid u bankovne račune. Još je nema.

Prošlog ljeta usvojen je novi Zakon o sprečavanju korupcije, a nadležni su nas uvjeravali da će od tog trena  svi funkcioneri morati dati na uvid bankovne račune. Umjesto toga, u zakonskom roku od šest mjeseci nijesu donijeta podzakonska akta koja su trebala biti usvojena da bi ta odredba i zaživjela. Kad je taj rok istekao, u decembru prošle godine,  Ministarstvo pravde  opet je raspisalo poziv za javnu raspravu o izmjenama i dopunama istog zakona.  Tako je valjda sve krenulo iznova.

Rasprava je završena ovih dana, a iz Ministarstva pravde nas skoro godinu kasnije opet ubjeđuju da će javni funkcioneri u skladu sa novim zakonom imati obavezu da daju na uvid bankovne račune.

„Više  neće biti neophodna saglasnost funkcionera kad je u pitanju provjera njegovih računa. To će se koristiti samo u određene svrhe i u određenim situacijama, ali definitivno je ono što će biti podležno provjerama“, kazala je početkom sedmice direktorica Direktorata za krivično i građansko zakonodavstvo Ministarstva pravde Jelena Grdinić.

 Sad opet čekamo podzakonska akta da bi crnogorski funkcioneri za pola godine imali obavezu da daju na uvid svoje bankovne račune. Možda

Rijetki su oni koji to čine dobrovoljno. Premijer Milojko Spajić nije među njima. Ni predsjednik Jakov Milatović. Bankovne račune na uvid, kaže statistika, nije dalo više od polovine ministara, i gotovo dvije trećine poslanika.  U onoj manjini koja je dobrovoljno dopustila institucijama uvid u bankovni račun je  predsjednik parlamenta Andrija Mandić.

Istraživanja pokazuju da godinama broj funkcionera koji daju na uvid bankovne račune opada. Istraživanje CIN CG pokazalo je da je u godini kada je Agencija zvanično počela sa radom – 2016, saglasnost za pristup računima dalo tadašnjih 73 odsto javnih funkcionera. Već godinu kasnije taj broj je smanjen na 60 odsto javnih funkcionera i 68,5 državnih službenika, da bi na kraju 2019. bilo svega 57 odsto javnih funkcionera i 65 procenata državnih službenika koji su dozvolili da se kontrolišu njihovi bankovni računi.

Prema podacima iz 2023. godine, podsjetile su nedavno Vijesti,  od 7.041 javnog funkcionera, koliko ih je popisano po posljednjim podacima, Agenciji saglasnost za uvid u bankovne račune nije dalo njih 3.960.

Od 22 čelnika sudstva  samo petoro je dalo saglasnost za pristup podacima na računima bankarskih i drugih finansijskih institucija. A U 17 tužilaštava, tek sedmoro rukovodilaca.

Dejan Milovac iz MANS-a, smatra da je posebno problematično to što su pristup računima ograničavali funkcioneri bivše opozicije, a sadašnje vlasti. Podsjeća da se njihov politički diskurs oslanjao na obećanja o punoj transparentnosti “jednom kad oni dođu na vlast”.

“Samo na primjeru žiro računa možemo da vidimo do koje mjere se mijenja percepcija odgovornosti prema javnosti sa prelaskom iz opozicije u vlast”, smatra.

Bilo bi lijepo da Crna Gora konačno dobije političku klasu odgovornu  prema svojim građanima.  Tako što će za početak biti transparentna.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo