U pretprazničnoj groznici, koja je protekla uz prigodne svečarske riječi premijera o ekonomskom rastu Crne Gore, ostale su gotovo neprimijećene decembarske slike crnogorskih radnika koji su bezuspješno pokušavali da dođu do plata koje im poslodavci duguju.
Slika prva: radnici nikšićkog Metalca tražili su sredinom decembra od zakupca nikšićke fabrike, beogradaske firme Iskra promont, dvije zaostale plate i povezivanje staža od februara prošle godine. Prijetili su zatvaranjem u zgradi nikšićke Opštine i odlaskom za Podgoricu gdje su 2014. godine, pod vedrim nebom, protestovali 20 dana.
,,Direktor, Aleksandar Stablović, nam je platu obećao u petak, pa onda u subotu, pa u ponedjeljak, i više se ne javlja na telefon, ne znamo da li je u zemlji. Ne znamo šta da radimo”, predsjednik Sindikata Metalca Mijo Ćipranić.
Do danas – ništa. Radnici Metalca i njihove dvije zaostale plate, nijesu više novinska vijest.
Slika druga: Radnici nikšićkog Zavoda za građevinske materijale, geotehniku i hemijske analize (ZIGMA), tražili su isplatu 12 zarada, od decembra 2014. Radni staž im nije povezan od kraja 2013.
Pa treća: Radnici Vektra Boke zahtijevali su isplatu tri i po plate koje im se duguju i povezivanje radnog staža za pet godina. Njihove kolege, radnici kolašinskog preduzeću za drvopreradu Vektra Nord koji mjesec ranije zahtijevali su isplatu čak 30 plata. Doprinosi im nijesu uplaćivani od sredine 2010. godine.
Preduzeća u kojima se plata ne prima i duže od godinu u Crnoj Gori nijesu rijetkost. Sve češće zarade kasne i zapošljenim u administarciji u prezaduženim opštinama. Pitanje je: kako se živi bez plate? I još pravi novogodišnja trpeza.
,,Toliko sam dugo u sindikalizmu, a dan danas mi nije jasno kako to, kako ljudi to uspijevaju. U Crnoj Gori je nemoguće živjeti ni sa redovnom ‘dobrom platom’, jer je prosječna zarada skoro duplo manja od potrošačke korpe, a kamoli kad je nema”, kaže za Monitor Srđa Keković, predsjednik USSCG.
Naši sagovornici objašnjavaju – preživljava se zahvaljujući dodatnom poslu, veresiji, rentiranju nekretnine, roditeljima penzionerima ili bogatom rođaku – šta ko ima.
,,Skoro smo se na poslu prisjećali kako je bilo grozno bilo kada nam je plata kasnila pola godine. Suprug radi za platu koja jedva zakrpi račune. Sreća je da su mi roditelji penzioneri, sa relativno pristojnim penzijama. Pozajmljujem od njih. Umjesto da ja njima pomažem. Tu su i ručkovi i večere kod roditelja, veresije. Skrpi se”, priča majka dvoje djece zapošljena u administraciji jedne crnogorske opštine.
Neke od njenih kolega koji nijesu mogli da računaju na penzije roditelja, snalaze se na druge načine. ,,Neki, inženjeri na primjer, rade dodatne poslove privatno, pa uspijevaju da zarade platu mimo državnog posla. Ja sam, nažalost, pravnica “, kaže naša sagovornica.
,,Najstrašnije je”, kaže ona, ,,što je lokalni mentalitet takav da se nemaština krije. ni vi ni komšija nemate ljeba da jedete, al kad on dođe na kafu, pravite se da je frižider pun. U vrijeme dok nijesmo primali platu skoro da nijesmo na poslu ni razgovarali kako ko uspijeva. Nema ni solidarnosti, da se ispomažemo ili udružimo da tražimo svoje. Uglavnom svako za sebe”, kaže naša sagovornica.
,,Ja 15 mjeseci nijesam primala platu”, objašnjava druga majka dvoje djece sa Cetinja, čija je egzistencija takođe zavisila od lokalnog budžeta. ,,Nije radio ni suprug, pa smo, da bi se izdržavali morali da radimo neke dodatne poslove. Muž je prodavao CD-ove”.
Ima još jedan ne baš rijedak ,,izvor pihoda” kad kasni plata, upućuje nas mladić iz Podgorice koji je iskusio kako izgleda kašnjenje plate više mjeseci. ,,Osim roditelja i pozajmica tu je kladionica. Dobar broj ljudi tako dopunjuje budžet. I prazni ga. Samo da se okreće”.
Keković podsjeća da je u Crnoj Gori i nemali broj i onih koji primaju minimalnu zaradu ,,koja je ispod svakog dostojanstva”, te da je isto tako nejasno kako se od takvih zarada, pa i kad se redovno primaju, preživljava.
,,Najniže zarade koje su primali zaposleni u Crnoj Gori bile su one koje su
isplaćivane u visini najniže cijene rada od 55 eura i isplaćivale su se do novembra 2010. Nakon izmjena Opšteg kolektivnog ugovora iz novembra 2010, minimalna zarada povećaan je na 146 eura , a odlukom Vlade iz aprila 2013, na predlog Socijalnog savjeta, na 193 eura, koliko iznosi i danas”.
Minimalne zarade najčešće se primaju u privatnom trgovinskom sektoru. Toliko primi prodavačica nakon 12 sati stajanja za kasom, unošenja džakova, čišćenja i dvije sekunde pauze. Da primaju i manje od minimalca – 160 eura žalili su se svojevremeno i radnici Željezare, ali i drugi radnici srećno privatizovanih firmi.
,,U jednom periodu samo sam radila u prodavnici. Suprug je izgubio posao, a imamo tri sina. Živjeli smo sa 180 eura. Ne znam kako, vjerujte. Kin čorbe i ostale čarolije. Kad nestane ide veresija, pozajmice, a dugovi za dažbine gomilaju se. Onda upadnete u začarani krug iz kog se ne može izaći”, objašnjava jedna od srećnica koje ,,bar imaju platu”.
Keković podsjeća da nijesu u bitno boljoj situaciji i brojni zaposleni u javnom i privatnom sektoru čije zarade se u prosjeku kreću od 250 do 350 eura.
,,Treba povećati iznos minimalne zarade, jer je postojeći ispod dostojanstva. To pitanje je USSCG već pokretalo prema Socijalnom savjetu. Treba povećati i zarade zaposlenim u javnom sektoru koje su ispod prosječnih. Konačno, treba pokrenuti program gradnje socijalnih stanova, koje bi država rentirala zaposlenima koji nemaju riješeno stambeno pitanje, i na taj način ih poštedjela od najvećeg izdatka iz porodičnog budžeta za podstanarsku kiriju”, kaže sekretar USSCG.
On napominje da je USSCG u više navrata predlagao Vladi da nacionalizuje Crnogorski fond za solidarnu stambenu izgradnju, koji je inače osnovan od kapitala koji su poslodavci bili obavezni da izdvajaju za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih u periodu 2004. do 2006. godine. ,,Želimo da vjerujemo da će ova naša inicijativa, konačno, naići na razumijevanje Vlade”.
Vladajuća koalicija nije do sada imala preveliko razumijevanje prema „gubitnicima tranzicije”.
U parlamentu nijesu prošli predlozi Pokreta za promjene i Demokratskog fronta da se obračun plate koristi kao izvršna isprava, kako bi radnici kojima poslodavci duguju plate mogli odmah da naplate ta potraživanja, bez pokretanja sudskog postupka i čekanja da se završi.
,,To su DPS i SDP odbili. Isto rješenje je prihvaćeno u Srbiji, gdje se primjenjuje već godinu dana”, kaže za Monitor Nebojša Medojević, lider PzP. ,,To rješenje je najefikasnije. Poslodavac bi po zakonu bio dužan da radniku da obračun zarade. Taj papir je u Srbiji sad dovoljan da radnik preko suda naplati plate sa računa preduzeća i da blokira račun. Bez suđenja”.
On podsjeća i na ostale predloge koji nijesu prošli: ,,Predlagali smo i da se neisplaćivanje zarada tretira kao krivično djelo, da zakon o minimalnoj zaradi propiše da ona mora biti minimum polovina od prosječne, kako bi spriječili da se isplaćuje dio plate na ruke. Da kada vlasnik firme pokrene dobrovoljni stečaj, zaostale i neisplaćene zarade radnicima garantuje privatnom imovinom. Sve je odbijeno”.
Rješenje vidi u osnivanju Agencije za platni promet koja bi vršila nadzor nad plaćanjima prema državi i plaćanjima države. ,,Kao što je nekada bio SDK . Tako bi se spriječile isplate zarada bez plaćenih doprinosa i poreza”.
,,Primao je ne primao, nije dobro”, zaključuju naši sagovornici.
Malo je lakše kad premijer objasni zašto još nijesmo dostigli evropski standard, koji on očekuje da ćemo dostići 2060, i da to nije samo kod nas, nego širom Balkana: ,,Naše formalno i neformalno eurizovane ekonomije nijesu u mogućnosti da koriste depresijaciju valute za povećanje konkurentnosti”!
Jasno.
Švajcarski san
Švajcarska bi mogla da postane prva zemlja na svijetu koja će građanima davati platu bez obzira na to rade li ili ne, objavili su mediji pred sam kraj godine. Švajcarci bi za nekoliko mjeseci trebali da na referendumu odluče da li su saglasni da svaki odrasli građanin, zaposleni i nezaposleni, od države dobije fiksni mjesečni dohodak. Predloženo je da mjesečni prihod za odrasle bude 2.300 eura, dok bi penzioneri i djeca dobijali nešto manje. Ideja je da građani više svoga vremena mogu da posvete stvarima koje ih zanimaju, a ne da razmišljaju kako će zadovoljiti osnovne potrebe. Da bi sve to finansirala, Švajcarska bi morala da uvede veće poreze za najbogatije. Švajcarci su u posljednje dvije godine na referendumu odbili najnižu mjesečnu platu i ograničenje plata menadžerima. I vlada u Finskoj je najavila uvođenje dohotka za sve građane od 800 eura. Finci su najavili da će pilot-projekt startovati 2017. Ovaj projekt, podsjećaju mediji, pokrenuli su prvo Holanđani u gradu Utrechtu.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Stav4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FELJTON3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
OKO NAS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice