MONITOR: Kroz nekoliko dana građani Crne Gore opet će moći da putuju u Evropu bez viza. Vlast, koja je i jedini krivac što smo godinama živjeli pod viznim sankcijama, i to pokušava da predstavi kao sopstveni politički uspjeh. Vaš komentar? RAKČEVIĆ: Dobro je što nećemo biti toliko maltretirani i ponižavani, što će putovanjima doći do laganog provjetravanja ove ape, ali ne vidim razloga za euforiju vlasti. Dobro je što izlazimo iz dvodecenijskog zatvora, ali nije dobro što osuđenik – crnogorsko društvo, posebno veći dio vladajuće elite, ni poslije izdržavanja kazne, nije prepoznao svoju odgovornost za sankcije i za zločine.
MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu vlast? RAKČEVIĆ: Kao izuzetno vješte balkanske političke surfere koji se održavaju na dasci i surfuju i na cunamiju. Ipak, tu postoje makar dva problema. Prvi što su ti surferi značajno doprinijeli posljednjem aktiviranju balkanskog rascjepa i formiranju cunamija, i drugi – što su oni isti krizni menadžment za pomoć žrtvama cunamija i za otklanjanje užasnih posljedica pustošenja. Zbog uzroka i posljedica cunamija postoji potreba za ovolikom količinom falsifikata i prošlosti i sadašnjosti. Dominantan je talas evroatlantskih vrijednosti i htjeli ili ne htjeli moraju surfovati na tom talasu. Neko van Crne Gore crta mapu našeg puta i traži odgovore. „Nevoljni saučesnici” iz 90-ih nevoljno organizuju sučeljavanja sa dubrovačkim zločinima, logorom Morinj, sa etničkim čišćenjem u Bukovici, deportacijom izbjeglica, Štrpcima, sa Kaluđerskim lazom… U farsičnim procesima dominantno treba zaštiti vrh vlast, falsifikovati činjenice i istovremeno priprijetiti, zastrašiti i satanizovati neprilagođene očevice i rijetke slobodnomisleće ljude. Zato prijetnje Slobodanu Pejoviću zbog svjedočenja o deportaciji izbjeglica, pritisci na Vijesti i Monitor, na „sramotne intelektualce”, na autore rijetkih udžbenika istorije koji pišu o Bukovici, ulozi DPS-a do 1997. godine, o ulozi SPC tokom devedesetih i tome slično. Ista je priča i o ovovremenim falsifikatima. O procesima oko ubistva Duška Jovanovića, inspektora Šćekića, prebijanjima Željka Ivanovića, Jevrema Brkovića, novinara Vijesti Jovovića i Pejovića. Isti je odnos iskrivljene realnosti i u ekonomskoj sferi oko KAP-a, Željezare, oko kupovine „strateških investitora”. Jasno, ne dijelim oduševljenje analitičara koji ovakav odnos prema prošlosti i aktuelnim procesima vide kao uspješnu real politiku DPS-ove mašinerije.
MONITOR: Ima li išta u ovoj državi što ova vlast nije uspjela da obesmisli i razori? RAKČEVIĆ: Ne bih volio da ova vlast obesmisli ideju demokratske nezavisne Crne Gore. Istorijske zasluge za obnovu crnogorske države 2006. pripadaju dominantno ovoj vlasti i to po meni nije sporno. Krajnje ozbiljan problem su višegodišnji procesi čak i poslije referenduma i ono u što se ova država pretvara. Nije samo problem Crne Gore svakovrsna podijeljenost, već i rastuća podvojenost. Podvojenost društva u janusovskom smislu, u smislu dva lica. Dobrog i uzornog, gotovo savršenog doktora Džekila čije se lice prikazuje Briselu i domaćoj javnosti preko javnog servisa. Drugo, čudovišno lice mistera Hajda, većina građana Crne Gore posebno oni neprilagođeni, gledaju svakodnevno. Ta rastuća podvojenost je vrlo opasna za crnogorsko društvo i to već mnogi u Crnoj Gori i van nje jasno vide. No, u državnoj ili lokalnoj vlasti ima ljudi koji naporno rade, trude se, pokušavaju da izgrade Crnu Goru kao demokratsko društvo. Oni imaju volju, ali nemaju snage da preusmjere procese.
MONITOR: Mnogi tvrde da je ovo privatna država u kojoj sve kontroliše nekoliko nedodirljivih moćnika. RAKČEVIĆ: Slažem se da je na djelu vladavina ljudi, a ne vladavina zakona i institucija. Crna Gora u gotovo svim segmentima funkcioniše kao država monopola, dvostrukih standarda i nejednakih šansi. Niti su građani niti su preduzeća približno jednaka pred zakonom. U okviru istog zakona pojedinci mogu sve, a pojedinci ne mogu ništa. Što znači papirnata harmonizacija sa pravilima i zakonima Evropske unije kad u životu marširaju despoti? Ti ljudi su na isti način funkcionisali i kad su sa slikom Slobodana Miloševića na Ušću gradili veliku Srbiju i kad su proganjali refomiste i suvereniste početkom 90-ih i danas kad su žeženi Crnogorci i kad proganjaju neprilagođene.
MONITOR: Na koga konkretno mislite? RAKČEVIĆ: To je čitavo pleme. Ali izdvojiću podgoričkog despota Miomira Mugošu, koji je prototip nekontrolisane apsolutne vlasti i brutalnog kršenja zakona, institucija i samovolje. Kao svaki despot hoće potpunu kontrolu nad podanicima, nad svakim pedljom feuda i hoće danak. Gradite na svojoj zemlji sa građevinskom dozvolom i izmirite ogroman iznos za komunalno opremanje, ali zbog nepristajanja na despotiju osuđuje vas da 140 porodica čeka mjesecima da dobije priključak vode i kanalizacije, a godinama da dobiju put, trotoare, parkinge, javnu rasvjetu. Trpite ogromnu materijalnu i nematerijalnu štetu sa jasnom namjerom Miomira Mugoše da uguši i uništi neposlušne podanike. Sud na osnovu nedvosmislenih normi presuđuje da Mugoša plati odštetu i komunalno opremi stambeno poslovni objekat nesposlušnog podanika. Kako podanik u kontinuitetu ometa Mugošu u njegovim nezakonitim činjenjima i još javno osuđuje prebijanje novinara i šikaniranje slijepe gospođe Marijane Mugoše, pritisak raste. Mugoša, sve držeći ruku na srcu crnogorskom i briselskom, nepokolebljiv kao i na Ušću devedesetih, nastavlja sa zaklinjanjem u pravnu državu, zakone, svetost privatne svojine, jednakost pred zakonom i institucijama… Ovih dana razgoropađeni Miomir nastavlja i širi nasilje i na moju širu familiju i daje nalog – projektni zadatak obrađivaču plana da se na imovini mojih stričeva i tetaka u Bloku V, gdje moja porodica živi 130 godina, da se umjesto postojećih objekata površine nekoliko hiljada metara kvadratnih ucrta zelena površina. U okviru istog detaljnog urbanističkog plana istovremeno se siječe dio tološke borove šume koja je nekada dijelom pripadala i mojoj porodici i ucrtavaju soliteri pored Osnovne škole Štampar Makarije. Taj marš predugo traje i sve se glasnije čuje strojevi korak.
MONITOR: Pominjala se i izgradnja zgrade za drugu gimnaziju u Podgorici… RAKČEVIĆ: Šajo grupa bila je spremna da na dijelu zemljišta u vlasništvu Ministarstva prosvjete i dijelu nekadašnjeg zemljišta moje porodice, gdje su sad predviđeni soliteri, u partnerstvu sa Ministarstvom izgradi zgradu gimnazije kao zadužbinu porodice Rakčević – poklon našem gradu i državi. Ministar Slobodan Backović i stručne službe su sa zadovoljstvom podržale projekat i obratile se lokalnoj upravi Podgorice. Epilog znate.
MONITOR: Da li je po Vašem mišljenju Vladina ekonomska politika doživjela krah? RAKČEVIĆ: Ekonomija Crne Gore je u vrlo ozbiljnoj, kritičnoj situaciji. Posebno je ugrožen inače slabašni realni sektor, a istovremeno su kreatori i promoteri kvaziliberalne ekonomije i dalje u punoj snazi, jačajući svoje monopolske pozicije. Ponoviću još jednom – naši problemi su strukturne prirode i neodrživ je sistem koji favorizuje laku zaradu, monopole, berzanske špekulacije i insajderske zloupotrebe, a ignoriše i maltretira realnu ekonomiju – stvaranje novih vrijednosti. Nikad više državnog intervencionizma. Našim budžetskim parama interventno spašavamo nezdrave programe, već propale projekte i prevare domaćih i ino tajkuna.
MONITOR: Je li Kombinat aluminijuma ilustrativan primjer? RAKČEVIĆ: KAP je dobar primjer. Poslije ,,epohalnog ugovora” o menadžmentu sa Glenkorom, iza koga su ostali još veći dugovi i problemi, zatim nelegalno potpisanog ugovora o reprogramu dugova KAP-a došao je i spasilac Deripaska. Poslije tri godine kolonijalne eksploatacije i izvlačenja profita uz nisku subvencioniranu cijenu struje, uz potpuno gašenje Prerade i uz prosječnu rekordnu cijenu od skoro tri hiljade dolara po toni aluminijuma, nastupila je kriza. Ruski oligarh je, potpuno suprotno kupoprodajnim ugovornim obavezama, a i socijalnom programu, izdiktirao koliko radnika treba otpustiti u KAP-u, koliko u Boksitima i drugim zavisnim društvima. Koliko će Vlada, odnosno građani, da subvencioniraju cijenu električne energije preko traženih 22 eura/MW/h, koliko će oprostiti ili reprogramirati dugova za mazut i struju, koliko poreza i doprinosa? Umjesto za razvojne projekte, Vlada je dala 135 miliona eura garancije i poslije intenzivne muže po višestruko skupljoj cijeni dobili smo nazad u državno vlasništvo dio KAP-a. Možda to neko smatra uspješnom liberalnom ekonomijom i politikom. Ja svih ovih godina ,,uspješnih privatizacija” KAP-a vidim samo ogromnu štetu i za Crnu Goru i za radnike KAP-a. Slično je sa privatizacijom Željezare, Zavalom…
MONITOR: Da li su danas mogući protesti poput onih iz takozvane antibirokratske revolucije? RAKČEVIĆ: Nezadovoljstvo jeste i veliko i uglavnom opravdano. Mnogo je dobrih prilika propušteno za oporavak i dinamiziranje privrede. Neophodne su strukturne promjene i sistema i ponašanja. Protesti su naša stvarnost, ali nadam se da se neće na ulici demontirati jedan sistem i jedan model ponašanja. Ulični inženjering AB-revolucije je pokazao da promjene mogu biti i na znatno gore.
MONITOR: Da li Crna Gora treba da sklopi aranžman sa MMF-om? RAKČEVIĆ: Mislim da je Crna Gora na to prinuđena. Problem je što ni očekivana tranša od 150 do 300 miliona eura, izolovano i vatrogasno primijenjena i utrošena, neće riješiti naše probleme.
MONITOR: Da li se SDP, kojem ste jedno vrijeme bili lider, osim po imenu još po nečemu razlikuje od starijeg koalicionog partnera na vlasti? RAKČEVIĆ: U SDP-u je bilo, pa i sad ima, mnogo ljudi koji su iskreni privrženici ideje o demokratskoj Crnoj Gori. Zbog svega onog što smo radili punih dvanaest godina žao mi je što sada, posebno poslije referenduma, prepoznatljiv dio rukovodstva u jednom broju opština i na državnom nivou čvrsto drži strojev korak ,,Kad despoti marširaju”. To što se u pozadini čuje ono ,,Lijeva, lijeva, lijeva” Majakovskog možda i nije samo scenski dekor. Na kraju ovog razgovora, kao prijatelj i iskreni podržavalac „Monitora” upućujem vam čestitke za 1000. broj i nastavak uspješne misije.
Šverc kao „državni projekat”
MONITOR: Prije osam godina govorili ste o ,,dobro organizovanim i uhodanim kanalima moćnih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Kako danas gledate na reaktiviranje te priče? RAKČEVIĆ: Skoro deceniju posao sa cigaretama i u tranzitu i na domaćem tržištu je mistifikovan i predstavljan kao državni projekat preživljavanja. Danas je možda mnogima još više jasno nego tada zašto sam u periodu procvata kao opozicionar tražio javnost i formiranje parlamentarne komisije za kontrolu tranzita i šverca ne samo cigareta.
MONITOR: Tada Vam je Milo Đukanović u parlamentu odgovorio da nikada nećete znati koliki su prihodi i devizne rezerve Crne Gore… RAKČEVIĆ: Nažalost, to je tačno. Zato je jasno zašto sam, boreći se protiv sive ekonomije, kao potpredsjednik vlade kasnije imao toliko problema sa uvođenjem akciznih markica i zašto je do tada Crna Gora samo na domaćem tržištu zbog ,,državnog projekta” godišnje gubila 40-50 miliona maraka. Čak i dio dostupnih brojki o zvaničnim budžetskim prihodima (sve ukupno 11 godina 271 milion dolara) jasno govori o tome koliko je to bio državni, a koliko lični projekat pojedinaca. O poslu sa cigaretama, dakle, mislim isto što i tada devedesetih i 2001. godine.
Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika
MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak zbog kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?
MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.
Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.
MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja slobodi govora, državne institucije se stavljaju u zaštitu profesora koji je u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?
MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.
Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.
Milena PEROVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net
DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja, postoji jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji
Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast
14
MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?
LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.
MONITOR: Kako gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?
LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.
Nastasja RADOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net
U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara
MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?
PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom, osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na direktan ili indirektan način učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.
Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”, to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.
Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.
Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio. I šta je taj ČOVJEK, u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.
O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome saučestvovali. Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.
Predrag NIKOLIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice