Krajem januara navršile su se tri godine od kada Ibrahim Čikić čeka od Ustavnog suda Crne Gore odgovor na žalbu podnesenu na osuđujuću presudu Osnovnog suda iz Bijelog Polja. Njom je osuđen da upravniku bjelopoljskog zatvora Luki Bulatoviću i ljekaru Tomu Karišiku na ime ,,duševnih” bolova i sudskih troškova isplati 5.500 eura.
,,Sud me proglasio krivim zato što nisam spreman da zaboravim torturu, kroz koju sam, ni kriv ni dužan, prošao u po zlu čuvenoj policijskoj akciji Lim”, rekao nam je Čikić.
Čikić je početkom 1994. godine uhapšen sa grupom Bošnjaka, uglavnom političkih aktivista SDA, pod optužbom da su spremali oružani ustanak protiv tadašnje SRJ, sa ciljem da odvoje Sandžak. On je u fočanskom zatvoru preživio neviđenu torturu i o tome 2008. godine objavio knjigu Gdje sunce ne grije. U maju sljedeće godine tužilo ga je nekoliko čuvara i jedan ljekar iz bjelopoljskog zatvora. Optužili su ga da im je nanio duševne bolove.
,,U više navrata pozivao sam Vrhovnog državnog tužioca da ispita navode iz moje knjige, ali nikada od njega nisam dobio poziv”, kaže Čikić
Čikić je samo jedan od brojnih crnogorskih građana koji godinama pokušavaju da istjeraju pravdu pred crnogorskim sudovima. O nekima je Monitor više puta detaljno pisao.
Marija Jovović iz Risna osam godina sudi se sa kotorskom firmom Alseir Properties, zato što u svojoj porodičnoj kući, od kako je ta firma počela gradnju dvije zgrade pored nje, nema uslova za normalan život.
,,Zgrade se podižu na prostoru koji je pod zaštitom države i UNESKO-a, a građevinsku dozvolu sedam puta je poništavao Upravni sud Crne Gore i jednom Ministarstvo za uređenje prostora i zaštitu životne sredine”, objašnjava Marija.
Upravni sud Crne Gore je posljednji put krajem 2012. godine usvojio njenu tužbu, a već tri godine ,,slučaj Jovović” nalazi se u Osnovnom sudu na Cetinju. Marija kaže da je, nakon svega što je doživjela, sasvim neizvjesno kada će ovaj višegodišnji sudski proces biti okončan.
Porodica Jelić iz Herceg Novog vodi sudski spor sa komšijom još od 2007. godine zbog toga što je komšija bez odgovarajuće dozvole dogradio kuću na udaljenosti od svega pola metra od kuće Jelića.
,,Sa lokalnom upravom razmijenio sam oko pedeset akata, a sa državnom administracijom oko 190, što je za Ginisovu knjigu rekorda”, ispričao nam je Rihard Jelić.
Prijava podnesena u februaru prošle godine završila je kod Vrhovnog državnog tužilaštva, a zatim kod Specijalnog državnog tužioca, gdje se i sada nalazi.
Porodica Stijepović iz Žabljaka vodi sudski spor oko nasljeđa još od 2008. godine. Započet je pred Osnovnim sudom u Žabljaku.
Darko Stijepović, jedan od učesnika tog sudskog procesa, kaže: ,,Nakon ulaska ove sudanije u desetu godinu pitam se da li je to razuman rok ili besuđe”.
I Cetinjanka Mirjana Rajković već pet godina traži pravdu u crnogorskim sudovima. Tužila je NLB Montenegrobanku zato što joj ni nakon skoro dvije decenije nije isplatila otpremninu za majku koja je bila službenica te banke.
,,Prošle godine sam konačno pronašla pravdu kod Ustavnog suda, koji je moju žalbu usvojio a ukinuo presudu Vrhovnoga suda. Međutim, u daljem postupku, Vrhovni sud umjesto da tu odluku Ustavnog suda ispoštuje, donosi presudu kojom se ponovo revizija moga predmeta ‘odbija kao neosnovana”’, kaže Rajković.
Stanje u zaštiti prava na suđenje u razumnom roku karakteriše, prema riječima Budislava Minića, zastupnika Centra za građansku inicijativu iz Kolašina za povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama, nihilistički a nesankcionisani odnos predsjednika sudova prvog i drugog stepena kod odlučivanja o kontrolnim zahtjevima stranaka za ubrzanje postupaka. ,,Nije mi poznato da je u još prilično zatvorenom sistemu (ne)odgovornosti u crnogorskom sudstvu podnesen regresni zahtjev prema nekom od štetočina koji, zaodjenuti (i zaštićeni) sudijskom togom, direktno uzrokuju značajnu štetu kršeći pravo na razuman rok. Samo sam ja, u desetak predmeta pred Evropskim sudom, naplatio štetu od desetina hiljada eura. Iste zaštićene i privilegovane sudije nastavljaju sa još beskrupuloznijim kršenjem prava na pravično suđenje u razumnom roku – bez ikakvih posljedica”, tvrdi Minić u razgovoru za Monitor.
Crnogorski sudovi godišnje dobiju od 150 do 160 hiljada predmeta, saopštila je nedavno Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore. Ona tvrdi da pojedini sudovi završavaju od 95 odsto pa do više od 120 odsto predmeta od priliva. Među njima su, kako je navela, Apelacioni, Upravni i Vrhovni sud.
,,Vrhovni sud je ažuran godinama i jedan od lidera u odnosu na sve sudove u okruženju, pohvalila se Medenica.
Gruba kršenja prava građanina na razuman rok suđenja, prema Minićevim riječima, karakterišu i sudske i upravne postupke u Crnoj Gori.
,,Iako najmanje loš, Upravni sud CG doprinosi tome kada ne odlučuje meritorno ni u slučajevima kada je očigledno da je to nužno da bi, u sudskoj kontroli koja mu je povjerena, prekinuo krajnje neodgovorna i neprofesionalna tumaranja upravnih (prvostepenih) i izvršnih (drugostepenih) organa države”, kaže Minić.
On kao karakterističan najsvježiji primjer navodi slučaj vlasnika nepokretnosti u Kolašinu. O njegovom prigovoru iz 1998. godine još traju postupci kod Uprave za nekretnine Crne Gore i Ministarstva finansija, iako je Upravni sud najmanje četiri puta poništavao njihova nezakonita rješenja dok Upravna inspekcija, koja kontroliše Upravu za nekretnine – ćuti.
Država, kako kaže Minić, redovno plaća troškove sporova (preko 500 eura po sporu) pred Upravnim sudom i iznova donosi nezakonita rješenja.
,,Kulminacija ovog besmisla i štete, za šta poslovično nema ničije konkretne odgovornosti, desila se u januaru ove godine. Evropski sud za ljudska prava nalazi da Crna Gora treba žrtvi ovog bezakonja da isplati 7.800 eura na ime satisfakcije za povrijeđeno pravo na razuman rok i 500 eura sudskih troškova. U isto vrijeme Ministarstvo finansija započinje novi krug neodgovornosti donoseći novo nezakonito rješenje, istovjetno sa već više puta poništenim rješenjima od strane Upravnog suda. Da li će Sud meritornom odlukom prekinuti ovu bezmalo dvodecenijsku farsu ili će, po običaju, ukinuti nezakonita rješenja organa i vratiti predmet na ponovno postupanje dokazano neodgovornim organima – ostaje da se vidi”, kaže Minić.
Naši sagovornici ne kriju da su pesimisti kad je riječ o tome da će ovakvi neažurni sudovi okončati njihove slučajeve u dogledno vrijeme. Zbog toga im je, kako kažu, sud u Strazburu posljednja šansa da dočekaju pravdu.
Veseljko KOPRIVICA