FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (X): Opasno se sukobiti sa duhom vremena

Objavljeno prije

14 godina

6 Maja, 2011

Objavio:

Da li Vam je intimno žao što Jugoslavije više nema?

Ja sam, naravno, Jugoslaviju videla kao veliku mogućnost, i za srpski narod i za druge narode, kao jednu sjajnu ideju, liberalnu ideju u osnovi. Sećam se razgovora sa strancima šezdesetih, sedamdesetih godina, oni su smatrali da su te razlike, ta mešavina, ta unutrašnja dinamika, fantastično bogatstvo ako nemate pretenzija da nekog progutate, svarite. Sa tog stanovišta mislim da je to istorijski slom, ali pokušavam da u tom pogledu budem potpuno racionalna, mislim da razaznajem odgovornosti, ja ne spadam u one koji kažu „svi smo krivi”, ja ne znam zašto bi Slovenci čekali da mi dođemo pameti, da mi shvatimo da tu može i drukčije, ljudi koji nose odgovornost u svim tim narodima, procenjuju šta je moguće u datom trenutku. Mislim da je to razdoblje završeno, istorijski završeno i vrlo je bitno definisati osnove na kojima ćete sarađivati na tom prostoru… Zemlja se raspala, raspala se u tako strašnim ratovima, raspala se sa tim neverovatnim zločinima, tek kada počnete da analizirate promene koje je doživeo svaki čovek na ličnom planu, vidite koliko su to duboke, traumatične promene, ne možete naći čoveka čiji se život nije na ovaj ili onaj način promenio. Ozdravljenje je nemoguće bez tog bilansa!

Prvo, mislim da je stvarno važno, najpre, razumeti prvu i drugu Jugoslaviju, a mi smo tek na početku istraživanja tih slojeva. Drugo, mislim na ono što i Vi i ja koje se bavimo prošlošću, dobro znamo, rat ima svoju hronologiju, ima svoj tok, mi ne možemo reći – to je počelo odjedanput, svi su počeli zajedno, svi su činili zločine… Ja smatram da je naša odgovornost bila stvarno primarna, mi smo mogli da tražimo nekakve mogućnosti pre nego što smo se odlučili na krajnja rešenja uvereni da će sila biti na našoj strani. Dalje, nije toliko važno izvesti samo taj krajnji bilans za Jugoslaviju, ja ne znam da li sam u pravu, ali oni koji će nas sa strane proučavati, a mladih ljudi je sve više, oni i tu prošlost analiziraju posmatrajući vrlo različitu evoluciju delova Jugoslavije. Mi ne idemo svi u istom pravcu, neko brže hvata korak sa vremenom, prihvata realnost i menja se. Mi se još uvek nismo pomirili sa novom realnošću, meni se još uvek čini da ona podleže nekakvoj istorijskoj reviziji i mislim da to održava Srbiju u stanju inertnosti, ali je održava i u jednom, vrlo fluidnom moralnom i političkom stanju koje joj ne dopušta da se koncentriše na razvoj. Kad govorim o tom bilansu, ja mislim da je on katastrofalan po srpski narod. Jer, vi ste u ime jedinstva, u ime ideje da svi Srbi moraju živeti u jednoj državi, došli do situacije da je srpski korpus izmešten iz svojih istorijskih prostora, da je doveden u sukob sa narodima s kojima je delio teritoriju, da je doživeo egzodus, da u zemlji koja je prošla rat, koja je devastirana, nije našao nikakvu perspektivu. Mislim da su promišljanja u tom smislu vrlo važna. Tu je još uvek jedna strašna zarobljenost nekom ravnotežom, za mene će biti ohrabrujući, oslobađajući znak kad mi počnemo da govorimo o vlastitoj odgovornosti, mislim da bi to bio znak zrelosti, znak da smo za sebe napravili neki bilans. Jer, tu se ponavljaju neke devize koje zastrašuju naše susede, a pravo da Vam kažem, zastrašuju i mene! Za mene su one dokaz da se opet ne razume vreme, govori se o evropskim integracijama, razvoju Srbije…, onda se opet kaže da će Srbija biti lider na Balkanu, a to od nas niko ne traži. Izvinite, molim vas, ima brojnijih naroda na Balkanu od nas, razvijenijih naroda. Ili, da ćemo imati najveću vojnu silu na Balkanu. Zašto je nama potrebna vojna sila, Evropa se ujedinjuje, Unija je napravljena da bi prestali ratovi, da bi se relativizovale granice, da bismo se koncentrisali na nove, druge vrednosti…

Sva Vaša predviđanja pokazala su se kao tačna. Šta je Vama omogućilo da razumete logiku društvenog kretanja, a šta je sprečavalo nacionalne ideologe da predvide posledice svog delovanja?

Ako politiku ne shvatite samo kao praktikovanje vlasti i kao ostvarenje fiksiranih ideoloških ciljeva, ona jeste na neki način i nauka. I možda nisu uvek potrebna pozitivna znanja za nju, ali su potrebni neki darovi, ne možete reći da Miloš Obrenović nije bio darovit i da nije razumevao da je u politici vrlo bitan fizički odnos snaga, da ne možete da ratujete protiv tri imperije u isto vreme, ili da Tito nije imao državnički instinkt da u blokovski podeljenom svetu morate da nađete neku poziciju da balansirate, da se ne vežete, a da se ipak polako događa neka evolucija. Predviđanje je jako vezano za poznavanje vremena i ja mislim da svaki provincijalizam, u šta spada i nacionalizam, zatvara perspektivu, onemogućava da razumete svet i da činite nekakve korake koji bi bili u saglasnosti sa vremenom. Mislim da je to jako važno za politiku i često citiram Milana Piroćanca koji je govorio da je opasno sukobiti se sa duhom vremena, to je najgore što može jednoj državi, jednom narodu da se desi.

Pre svega, moderna država je opremljena da razume šta je najuspešnija strategija, ima i nauku, i institute, i spoljne poslove, i ako niste fiksirani za neki politički cilj, sve to morate da uzmete u obzir, morate da računate i sa činiocima koji vam ne idu u prilog. Istorijski proces ima svoju logiku, mislim da je moguće predviđati ako vodite racionalnu politiku. Možda sam ja imala sreću što sam radila sa ljudima koji su bili analitični, Nikezić je svakako bio takav čovek, morate razumeti vreme, morate znati druge. Ja, recimo, smatram da je velika mana savremene političke generacije što apsolutno ne predviđa šta će drugi da urade, a to je prilično arogantno, znate! Ja smatram da isključivanje drugoga otkriva sredstva na koja vi najviše polažete, znači, vi računate na silu, vi ćete to uvek savladati bez obzira šta ko radio. Drugo, morate računati i na slučajnosti u politici koje mogu jako bitno da utiču. To je moje shvatanje politike, ja je nikad nisam razumevala kao praktikovanje vlasti.

U svojim memoarima Čkrebić sada kaže kako je svako naše izlaganje bilo studija. Mi smo stvarno na tome radili, ne samo iz odgovornosti nego zato što ste tu da predvidite korak koji će doneti najmanje štete ili najveću korist. Uostalom, to ne kažu samo ljudi te generacije, i Pašić je govorio da je politika predviđanje. Morate znati u kom pravcu idete i šta ćete dobiti. Sve zavisi od toga šta je vaša stajna tačka u politici, i ako je to jasno, lako možete da predvidite. Moja stajna tačka je bila da je Jugoslavija složena, da su u pitanju različiti interesi, da niko neće hteti da svoj vitalni interes podredi nekoj imaginarnoj ideji, da silom možete samo da izazovete sukobe, da ćete primenjujući silu ugroziti i delove svog naroda koji živi sa drugima, da ćete dovesti do slabljenja i političkog i kulturnog jedinstva vlastitog naroda. Drugo, ja mislim da je vrlo važno u politici biti realističan, možete nešto da ignorišete i da smatrate da zato što vi to ne priznajete, to i ne postoji, ali to je u politici najopasnije. Možete da kažete – kakva nezavisnost, kakva republika, kakve su to države – one to jesu, u tome je problem, vi to ne možete da ignorišete!

Dakle, mislim da politika svakako nije praktikovanje vlasti, nije ni tehnologija vlasti, ali ima vrlo mnogo srodnosti sa jednom delatnošću koja ne računa samo sa sposobnostima političara, što je, naravno, vrlo važno, već uključuje i mnoga znanja u sistem odlučivanja.

Dalje, svet se vrlo brzo menja, svet je jako složen i morate da se naviknete da se u njemu snalazite i budete pragmatični. Mislim da od te stajne tačke vrlo mnogo zavisi predviđanje. Meni je bilo jasno i ja sam na početku rata govorila da će Srbi završiti u rasulu svoga nacionalnog korpusa kakav ne poznaje XX vek. Nije teško bilo zamisliti da ćete na kraju hladnog rata tu, u dvorištu Evrope, imati ratni sukob koji neće tolerisati velike zemlje. Ono što se gubi iz vida kada se omalovažavajuće govori na našu štetu kako će veliki o nama odlučivati – pa oni su uvek odlučivali, ne samo po osnovi sile, nego po osnovi svoga doprinosa razvoju čovečanstva, njegovoj civilizaciji. Tako sam razumevala politiku, mislim da nije bilo teško iz te logike videti šta nas sve čeka i gde možemo stići. Suprotna logika tome je bila ideja o jedinstvu, uverenje da će ono biti pokretačka sila, da Srbi imaju dovoljno snage da se nametnu svojim susedima i drugim jugoslovenskim narodima. Ja sam uvek mislila da je vrlo opasno imati strogo fiksiran cilj ka kome idete kao muva prema žarulji, da vas ništa ne interesuje što se dešava okolo. Nama se to i desilo, ignorisali smo realnost, to i dalje radimo i to nam se sveti.

(Kraj)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:Broj 1072

Sljedeće

DR SVETISLAV MARINOVIĆ: KORUPCIJA (I) Fenomen korupcije

Ne propusti

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (IX): Srpski nacionalizam

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije

2 sedmice

21 Marta, 2025

Objavio:

Monitor online

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.

Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”

Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.

U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:

,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.

Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.

Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.

2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.

3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

3 sedmice

14 Marta, 2025

Objavio:

Monitor online

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIV): Zbirka oružja prijestolonasljednika Danila

Objavljeno prije

4 sedmice

7 Marta, 2025

Objavio:

Monitor online

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Budući da je dr Vukmanović na osnovu starog inventara Vojnog muzeja dao opširan i stručan opis predmeta sa fotografija i ostalih podataka kojima je raspolagao na osnovu arhivske građe, koristićemo taj dragocjeni materijal.

Ova zbirka je uoči Drugog svjetskog rata, s mnogobrojnim objektima iz Muzeja, bila spakovana u drvene sanduke i pohranjena u muzejskim lagumima (podrumima) na Kalemegdanu. Prilikom restauracije Vojnog muzeja tokom 1945. godine, od pomenute crnogorske zbirke oružja nije skoro ništa ostalo. Vukmanović je, kako sam kaže, prikazao nestalu crnogorsku zbirku oružja, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u Muzeju, služeći se arhivskom građom i podacima o pojedinim predmetima.

Na istu temu pisao je i dr Dimo Vujović, između ostalog navodi da je knjaz Danilo u januaru 1939. godine došao u Rim na svadbu princeze Marije, kćerke svoje sestre, italijanske kraljice Jelene. Tom prilikom prijestolonasljednik je preko svog sekretara Volpija stupio u kontakt sa jugoslovenskim poslanstvom i izrazio želju da posjeti poslanika Boška Hristića. Kako je već Hristić bio otputovao za Beograd, a knjaz, budući da je žurio zbog liječenja da napusti Rim, ponovo preko Volpija, zamolio sekretara poslanstva I. Plamenca da ga posjeti u hotelu u kojem je bio odsjeo. U razgovoru sa Plamencem, knjaz ga je obavijestio o svojoj zbirci oružja i rekao da je imao namjeru da tu zbirku pokloni muzeju u Beogradu ili na Cetinju ,,ali da sada, na žalost, tu namjeru ne može ostvariti, jer je usljed bolesti izložen velikim troškovima, pa je primoran da je proda”. S obzirom na te okolnosti, našao je za shodno da zbirku prvo ponudi jugoslovenskim vlastima za sumu od 20.000 švajcarskih franaka.

Plamenac je ovu ponudu sa oduševljenjem primio i odmah je (26. januara 1939. godine) poslanika Hristića pismeno obavijestio: ,,Zbirka oružja knjaza Danila bila je čuvana kod nas, jer je on bio neka vrsta kolektora oružja Dinastije Petrovića. Sama zbirka, kao što ćete vidjeti, ima izrazito veliku istorijsku vrijednost i možda ne bi trebalo pustiti da ode negđe drugo, pa da se kasnije za veće pare otkupljuje”.

Postoje neka neslaganja u opisima koje je dao Vukmanović sa onima datim u Spisku koji je pravio Plamenac. Npr. kod Vukmanovića stoji da je knjaz Danilo, predajući zbirku, izjavio ,,da je trebalo sa ovom zbirkom prenijeti u inostranstvo još nekoliko primjeraka oružja, ali su prilikom pakovanja zaboravljeni na Cetinju”. To su: kubura i karabin vladike Rada.

Zatvarač puške Mauzerove, presječen crnogorskom granatom prilikom juriša na visove Bardanjolta i četiri srebrna revolvera uzeta pod Skadrom 1912. godine nekim arbanaškim vođama. (Za karabin Vukmanović navodi da je ukraden iz kraljevskog dvora na Cetinju, prodan nekom austrijskom oficiru, a 1960. godine otkupila ga je Uprava Njegoševog muzeja od privatnog vlasnika u Zagrebu).

Prema mišljenju Vujovića nisu navedeni sljedeći predmeti iz Plamenčevog spiska: dva pištolja vladike Rada, jedan jatagan kralja Nikole, dar starješine albanskog bratstva Bušatlija, jedna srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića, par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića i dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra 1912. godine. S druge strane, u Plamenčev spisak nijesu uvedeni predmeti koje je dao Vukmanović: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, jatagan kralja Nikole, poklon vojvode llije Plamenca, dvije srebne kubure, dar kralju Nikoli od starješina bratstva Bušatlija. Zatim: dvije persijske sablje uzete iz oružnice doma Petrovića, stara puška, nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, starinska sablja sa drvenim balčakom, stari mač, sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, vrlo stara sablja, uzeta iz oružnice dinastije Petrovića i dva korbača kralja Nikole.

Najvjerovatnije da su neki od ovih predmeta, pretpostavlja D. Vujović, u ovim spiskovima samo različito upisani. Npr. jatagan kralja Nikole, dar Bušatlija (u Plamenčevom spisku pod 27). Možda je zapisan u Vojnom muzeju, odnosno Vukmanovićevom spisku, kao ,,jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca”

Vjerovatno je i srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića prikazana kao ,,starinska sablja sa drvenim balčakom” ili ,,vrlo stara sablja uzeta iz oružnice dinastije Petrovića. Isto je sa ,,par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića (prema spisku Plamenca) a u spisku Vukmanovića kao: ,,dvije kubure, dar kralju Nikoli od starješine bratstva Bušatlija”. Takođe, sa spiska Plamenčevog ,,dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra”u spisku Vukmanovića: ,,Dvije persijske sablje, uzete iz oružnice doma Petrovića”.

Ako su ove pretpostavke tačne, sa Plamenčevog spiska ostaju samo neobjašnjena dva pištolja vladike Rada. D. Vujović smatra da se najvjerovatnije ,,pištolji vladike Rada” javljaju dva puta pod brojevima 4 i 7. Iz toga proizilazi da u Plamenčevom spisku ne postoji nijedan predmet koji nije opisao J. Vukmanović.

Neki predmeti postoje na spiku koji je radio Vukmanović kojih uopšte nema na Plamenčevom spisku. To su: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, stara puška nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, stari mač sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, dva korbača kralja Nikole i jedna od dvije starinske sablje. Takođe, navodi D. Vujović da ,,ima nejedinstvenosti u nazivima pištolja, kubura, ledenica”. Isti autor postavija pitanja otkuda razlika za nešto više predmeta prema Vukmanovićevom popisu.

U istom tekstu se kaže da je knjaz Danilo molio da mu se za ponudu za otkup zbirke što prije odgovori, jer bi, ako za ponudu u Jugoslaviji nijesu zainteresovani, tražio kupca na drugoj strani. Logično je da prijestolonasljednik, nije morao dugo čekati na odgovor, s obzirom da se radilo o dragocjenoj zbirci oružja za, takoreći, bagatelnu cijenu. U septembru 1939. godine knjaz Danilo je umro.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata izvršena je reinventarizacija fondova Vojnog muzeja u Beogradu. Tom prilikom su pronađeni sljedeći predmeti koji su pripadali zbirci oružja prijestolonasljednika Danila: jedan pištolj vladike Rada (koji navodi i dr Vukmanović, a koji je vraćen tadašnjem Muzeju narodnog oslobođenja Crne Gore na Cetinju 13. avgusta 1949. godine), jedan od dva korbača kralja Nikole, jedna od dvije sablje, zadobijene na Vučjem dolu 1876, čelične makaze za sječenje žice, upotrijebljene na Tarabošu 1912. godine i ležište zatvarača turske puške, presječeno crnogorskom granatom za vrijeme napada na Bardanjolt 1912. godine.

Na osnovu teksta dr Vukmanovića i spiska predmeta koji se nalazi u starom inventaru Vojnog muzeja u Beogradu, te fotografija svih objekata iz ove zbirke, dr Đurdica Petrović je pronašla još četiri primjerka ,,za koje se sigurno može ustanoviti da su činila sastavni deo oružnice kneza Danila Petrovića”. Način na koji su ovi predmeti dospjeli u Muzej nije poznat, a dr Đ. Petrović konstatuje: ,,Posle završetka Drugog svetskog rata u Vojnom muzeju se nalazi veliki broj predmeta s kojih je nestao inventarski broj, kao posledica zvaničnih a još više nezvaničnih intervencija zainteresovanih. Svi ti predmeti su jednom punovažnom odlukom zavedeni u novi inventar, ali su ostali bez osnovnih podataka o načinu nabavke”.

Prema dosadašnjim saznanjima poznato je da je od 81 predmeta koji su svojevremeno (1939) otkupljeni za 15.150 švajcarskih franaka, ostalo poslije završetka Drugog svjetskog rata svega 9, koji, izvjesno je, potiču iz zbirke kuće Petrovića.

(Nastaviće se)