Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (X): Opasno se sukobiti sa duhom vremena

Objavljeno prije

14 godina

na

Da li Vam je intimno žao što Jugoslavije više nema?

Ja sam, naravno, Jugoslaviju videla kao veliku mogućnost, i za srpski narod i za druge narode, kao jednu sjajnu ideju, liberalnu ideju u osnovi. Sećam se razgovora sa strancima šezdesetih, sedamdesetih godina, oni su smatrali da su te razlike, ta mešavina, ta unutrašnja dinamika, fantastično bogatstvo ako nemate pretenzija da nekog progutate, svarite. Sa tog stanovišta mislim da je to istorijski slom, ali pokušavam da u tom pogledu budem potpuno racionalna, mislim da razaznajem odgovornosti, ja ne spadam u one koji kažu „svi smo krivi”, ja ne znam zašto bi Slovenci čekali da mi dođemo pameti, da mi shvatimo da tu može i drukčije, ljudi koji nose odgovornost u svim tim narodima, procenjuju šta je moguće u datom trenutku. Mislim da je to razdoblje završeno, istorijski završeno i vrlo je bitno definisati osnove na kojima ćete sarađivati na tom prostoru… Zemlja se raspala, raspala se u tako strašnim ratovima, raspala se sa tim neverovatnim zločinima, tek kada počnete da analizirate promene koje je doživeo svaki čovek na ličnom planu, vidite koliko su to duboke, traumatične promene, ne možete naći čoveka čiji se život nije na ovaj ili onaj način promenio. Ozdravljenje je nemoguće bez tog bilansa!

Prvo, mislim da je stvarno važno, najpre, razumeti prvu i drugu Jugoslaviju, a mi smo tek na početku istraživanja tih slojeva. Drugo, mislim na ono što i Vi i ja koje se bavimo prošlošću, dobro znamo, rat ima svoju hronologiju, ima svoj tok, mi ne možemo reći – to je počelo odjedanput, svi su počeli zajedno, svi su činili zločine… Ja smatram da je naša odgovornost bila stvarno primarna, mi smo mogli da tražimo nekakve mogućnosti pre nego što smo se odlučili na krajnja rešenja uvereni da će sila biti na našoj strani. Dalje, nije toliko važno izvesti samo taj krajnji bilans za Jugoslaviju, ja ne znam da li sam u pravu, ali oni koji će nas sa strane proučavati, a mladih ljudi je sve više, oni i tu prošlost analiziraju posmatrajući vrlo različitu evoluciju delova Jugoslavije. Mi ne idemo svi u istom pravcu, neko brže hvata korak sa vremenom, prihvata realnost i menja se. Mi se još uvek nismo pomirili sa novom realnošću, meni se još uvek čini da ona podleže nekakvoj istorijskoj reviziji i mislim da to održava Srbiju u stanju inertnosti, ali je održava i u jednom, vrlo fluidnom moralnom i političkom stanju koje joj ne dopušta da se koncentriše na razvoj. Kad govorim o tom bilansu, ja mislim da je on katastrofalan po srpski narod. Jer, vi ste u ime jedinstva, u ime ideje da svi Srbi moraju živeti u jednoj državi, došli do situacije da je srpski korpus izmešten iz svojih istorijskih prostora, da je doveden u sukob sa narodima s kojima je delio teritoriju, da je doživeo egzodus, da u zemlji koja je prošla rat, koja je devastirana, nije našao nikakvu perspektivu. Mislim da su promišljanja u tom smislu vrlo važna. Tu je još uvek jedna strašna zarobljenost nekom ravnotežom, za mene će biti ohrabrujući, oslobađajući znak kad mi počnemo da govorimo o vlastitoj odgovornosti, mislim da bi to bio znak zrelosti, znak da smo za sebe napravili neki bilans. Jer, tu se ponavljaju neke devize koje zastrašuju naše susede, a pravo da Vam kažem, zastrašuju i mene! Za mene su one dokaz da se opet ne razume vreme, govori se o evropskim integracijama, razvoju Srbije…, onda se opet kaže da će Srbija biti lider na Balkanu, a to od nas niko ne traži. Izvinite, molim vas, ima brojnijih naroda na Balkanu od nas, razvijenijih naroda. Ili, da ćemo imati najveću vojnu silu na Balkanu. Zašto je nama potrebna vojna sila, Evropa se ujedinjuje, Unija je napravljena da bi prestali ratovi, da bi se relativizovale granice, da bismo se koncentrisali na nove, druge vrednosti…

Sva Vaša predviđanja pokazala su se kao tačna. Šta je Vama omogućilo da razumete logiku društvenog kretanja, a šta je sprečavalo nacionalne ideologe da predvide posledice svog delovanja?

Ako politiku ne shvatite samo kao praktikovanje vlasti i kao ostvarenje fiksiranih ideoloških ciljeva, ona jeste na neki način i nauka. I možda nisu uvek potrebna pozitivna znanja za nju, ali su potrebni neki darovi, ne možete reći da Miloš Obrenović nije bio darovit i da nije razumevao da je u politici vrlo bitan fizički odnos snaga, da ne možete da ratujete protiv tri imperije u isto vreme, ili da Tito nije imao državnički instinkt da u blokovski podeljenom svetu morate da nađete neku poziciju da balansirate, da se ne vežete, a da se ipak polako događa neka evolucija. Predviđanje je jako vezano za poznavanje vremena i ja mislim da svaki provincijalizam, u šta spada i nacionalizam, zatvara perspektivu, onemogućava da razumete svet i da činite nekakve korake koji bi bili u saglasnosti sa vremenom. Mislim da je to jako važno za politiku i često citiram Milana Piroćanca koji je govorio da je opasno sukobiti se sa duhom vremena, to je najgore što može jednoj državi, jednom narodu da se desi.

Pre svega, moderna država je opremljena da razume šta je najuspešnija strategija, ima i nauku, i institute, i spoljne poslove, i ako niste fiksirani za neki politički cilj, sve to morate da uzmete u obzir, morate da računate i sa činiocima koji vam ne idu u prilog. Istorijski proces ima svoju logiku, mislim da je moguće predviđati ako vodite racionalnu politiku. Možda sam ja imala sreću što sam radila sa ljudima koji su bili analitični, Nikezić je svakako bio takav čovek, morate razumeti vreme, morate znati druge. Ja, recimo, smatram da je velika mana savremene političke generacije što apsolutno ne predviđa šta će drugi da urade, a to je prilično arogantno, znate! Ja smatram da isključivanje drugoga otkriva sredstva na koja vi najviše polažete, znači, vi računate na silu, vi ćete to uvek savladati bez obzira šta ko radio. Drugo, morate računati i na slučajnosti u politici koje mogu jako bitno da utiču. To je moje shvatanje politike, ja je nikad nisam razumevala kao praktikovanje vlasti.

U svojim memoarima Čkrebić sada kaže kako je svako naše izlaganje bilo studija. Mi smo stvarno na tome radili, ne samo iz odgovornosti nego zato što ste tu da predvidite korak koji će doneti najmanje štete ili najveću korist. Uostalom, to ne kažu samo ljudi te generacije, i Pašić je govorio da je politika predviđanje. Morate znati u kom pravcu idete i šta ćete dobiti. Sve zavisi od toga šta je vaša stajna tačka u politici, i ako je to jasno, lako možete da predvidite. Moja stajna tačka je bila da je Jugoslavija složena, da su u pitanju različiti interesi, da niko neće hteti da svoj vitalni interes podredi nekoj imaginarnoj ideji, da silom možete samo da izazovete sukobe, da ćete primenjujući silu ugroziti i delove svog naroda koji živi sa drugima, da ćete dovesti do slabljenja i političkog i kulturnog jedinstva vlastitog naroda. Drugo, ja mislim da je vrlo važno u politici biti realističan, možete nešto da ignorišete i da smatrate da zato što vi to ne priznajete, to i ne postoji, ali to je u politici najopasnije. Možete da kažete – kakva nezavisnost, kakva republika, kakve su to države – one to jesu, u tome je problem, vi to ne možete da ignorišete!

Dakle, mislim da politika svakako nije praktikovanje vlasti, nije ni tehnologija vlasti, ali ima vrlo mnogo srodnosti sa jednom delatnošću koja ne računa samo sa sposobnostima političara, što je, naravno, vrlo važno, već uključuje i mnoga znanja u sistem odlučivanja.

Dalje, svet se vrlo brzo menja, svet je jako složen i morate da se naviknete da se u njemu snalazite i budete pragmatični. Mislim da od te stajne tačke vrlo mnogo zavisi predviđanje. Meni je bilo jasno i ja sam na početku rata govorila da će Srbi završiti u rasulu svoga nacionalnog korpusa kakav ne poznaje XX vek. Nije teško bilo zamisliti da ćete na kraju hladnog rata tu, u dvorištu Evrope, imati ratni sukob koji neće tolerisati velike zemlje. Ono što se gubi iz vida kada se omalovažavajuće govori na našu štetu kako će veliki o nama odlučivati – pa oni su uvek odlučivali, ne samo po osnovi sile, nego po osnovi svoga doprinosa razvoju čovečanstva, njegovoj civilizaciji. Tako sam razumevala politiku, mislim da nije bilo teško iz te logike videti šta nas sve čeka i gde možemo stići. Suprotna logika tome je bila ideja o jedinstvu, uverenje da će ono biti pokretačka sila, da Srbi imaju dovoljno snage da se nametnu svojim susedima i drugim jugoslovenskim narodima. Ja sam uvek mislila da je vrlo opasno imati strogo fiksiran cilj ka kome idete kao muva prema žarulji, da vas ništa ne interesuje što se dešava okolo. Nama se to i desilo, ignorisali smo realnost, to i dalje radimo i to nam se sveti.

(Kraj)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Mramorna glava sa Duklje u Rimu

Objavljeno prije

2 dana

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Italijansko poslanstvo u Beogradu primilo je od Uprave dvora trideset dva plombirana sanduka (21. jula 1939. godine). Ovu zaostavštinu bivše kraljevske crnogorske porodice italijansko poslanstvo je tretiralo kao poklon kneza Pavla italijanskoj kraljici Jeleni.

Zbog čega je knez Pavle ove predmete poklonio kraljici Jeleni, a ne drugim članovima crnogorske dinastije? D. Vujović kaže: ,,Bez sumnje, bio je to gest koji je imao političke motive, jer zadovoljiti kraljicu Italije u godini 1939. imalo je mogo veću političku težinu, nego zadovoljiti razvlašćene i siromašne, članove jedne dinastije, koji uz to nijesu uopšte bili prisutni u političkom životu Evrope, niti je o njima ma ko više vodio računa”.

Otuđivanje i uništavanje kulturnih dobara iz Crne Gore nastavljeno je i za vrijeme okupacije (1941-1945). Na udaru su naročito bili eksponati iz Državnog muzeja na Cetinju. Iz sačuvane arhivske građe može se, donekle, evidentirati dio otuđenog i uništenog muzejskog kulturnog fonda. Između ostalog, u dokumentima koji su klasifikovani pod nazivom ,,Sva važnija prepiska i reversi o odnesenim predmetima tokom rata 1941-1945. godine”. U dokumentu br. 555 od 3. jula 1941. godine tadašnji direktor muzeja Mirko Medenica zahtijeva od Visokog komesarijata za Crnu Goru, da povrati ,,slike, knjige, note, geografske karte i ‘Glas Crnogorca’ za 1896. godinu”. Te eksponate, kako se navodi u pismenom zahtjevu Medenice, odnijeli su pojedini članovi Komesarijata, ,,Što predstavija atak na kulturno nasleđe crnogorskog naroda”. Iste godine, dopisom br. 612 od 31. novembra, direktor Muzeja traži od Vojnog guvernera za Crnu Goru, da se Muzeju vrate knjige, note, dvorska zastava kralja Nikole i tri slike koje su uzete po nalogu Visokog komesarijata za Crnu Goru.

Ilustracije radi prilažemo faksimil dopisa koji je upućen 16. aprila 1942. godine, pod brojem 24, Guvernerstvu Crne Gore – direkciji za prosvjetu i narodno vaspitanje, a odnosi se na zahjev za povraćaj jedanaest knjiga sa signaturom, mjestom i godinom izdanja. Navedene knjige su iz Biblioteke uzete od 17, aprila do 15. septembra 1941. godine.

Revers (4, novembar 1941, godine) izdat je civilnom komesaru dr. Ruliju za namještaj (dva divana, jedan kanabe, šest fotelja i dva kokos-tepiha) ,,koje sam uzeo na privremenu upotrebu iz rezervnog mobilja Državnog muzeja (Starog Kraljevskog Dvora) na Cetinju za svoj stan u zgradi bivšeg Oficirskog doma (Kuća Karađorđevića)”

U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinjera, pukovnik Montori, odnio je krevet od orahovine, madrac, noćni sto, ogledalo, orman… U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinijera, pukovnik ,,sve za nužnu a privremenu upotrebu”. Koliko je to bilo privremeno govori činjenica da nije nikad vraćeno Muzeju.

Po naređenju italijanskog vojnog guvernera za Crnu Goru, Pircija Birolija, od 11. novembra 1942. godine odneseno je iz muzejskog podruma preko tri stotine raznih muzejskih objekata. Tekst naredbe donosimo integralno u prevodu:

“(M. K. ) GUVERNER CRNE GORE Direktoru Državnog muzeja na Cetinju 177 Sekcija Kraljevskih Karabinijera

Ovdje

Određujem da se čitavi materijal neinventarisani koji se nalazi u podrumima toga muzeja, a koji je na putu uništavanja, izvadi i podmetnuto zgodnom izboru, odvajajući ono što se još može upotrijebiti od onoga što je neupotrebljivo, sačekati moje dalje odredbe.

Za taj posao određujem poručnika Kraljevskih Karabinijera Domenika Maneri, koji će riješiti u sporazumu sa direktorom.

Guverner Crne Gore /Armijski đeneral A. Pircio Biroli/ A. PIRCIO BIROLI s. r.

Dana 12, 13. i 14. novembra 1942. godine iz glavnog podruma muzeja iznesene su sve stari, od kojih je izvjestan dio odvezen sa dvorišta muzeja 12. i 14. istog mjeseca. Ostatak stvari prenesen je u drugi manji muzejski podrum. Prema tome 14. novembra glavni podrum je potpuno oslobođen i ključevi su predati određenom u prednjem aktu italijanskom oficiru.

Cetinje, 14. novembra 1942 g.

Direktor Mirko Medenica

O ,,oslobađanju muzejskih podruma”, Risto Dragićević piše… ,,muzejske objekte je Medenica branio i za vrijeme okupacije, ali svi njegovi protesti nijesu ništa pomogli kod guvernera Pircija Birolija, po čijem su naređenju 12. i 14. novembra 1942. godine nekoliko viših italijanskih oficira sa svojim suprugama, među njima čak i guvernerova supruga, odnijeli na desetak kamiona i između sebe razdijelili magacionirani muzejski inventar i odmah u muzejsko prizemije uselili magacin za ishranu oficira i vojnika Guvernerstva…

Prema nalazima Komisijela u vrijeme od 12. do 14. novembra 1942. godine ,,od strane italijanskog okupatora iz muzejskog podruma odnijeti su ovi predmeti… tri stotine raznih muzejskih objekata (zidnih satova, čajnika, većih i manjih kufera, zdjela, čaša i dr).

Po naređenju Pircija Birolija iz Muzeja je uzeta mermerna glava klasične rimske epohe, što, bez sumnje, predstavlja izuzetnu umjetničku vrijednost. Taj vrijedni eksponat pronađen je na Duklji prilikom iskopavanja 1897. godine.

Sačuvan je revers koji glasi: ,,Danas sam po naređenju Negove Ekselencije Guvernera Crne Gore primio od Uprave Državnog muzeja na Cetinju jednu mermernu glavu klasične rimske epohe, koja se do sada čuvala u pomenutom muzeju.”

Cetinje, 8. jun 1943. godine

Primio po naređenju Nj. Eks. Guvernera kapetan Frančesko Gitoli

Prilikom pakovanja mermerne glave, tada stolarski radnik u Muzeju, Vladimir Kirsanov, uspio je da prepiše adresu na koju je ovaj eksponat upućen (prilažemo faksimil): Al Ministro Degli Affari Esteri Ufficio collegamento con il governatorato del Montenegro (Colonello Tancredi) Palazzo del Drago Via Quatro Fontane 20 Roma

Vlada FNRJ, između ostalih, podnijela je zahtjev za restituciju kulturno- umjetničkih dobara ,,koje je tokom rata Italija odnela iz Crne Gore. Faksimil zahteva koji se čuvaju u Arhivu Jugoslavije još uvek su aktuelni. (Arhiv Jugoslavije 54-157-265).

Zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkih dobara iz Italije, br. 9303 od 4. marta 1948. godine, odnosi se na ,,mramornu glavu, dio neke rimske statue ili biste, nađene u Duklji (Dioclea). Nos je bio odlomljen. Ta glava predstavlja retku umetničku vrednost i bila je jedini primerak te vrste u ovom muzeju.”

Zahjev za restituciju kulturno umjetnickog dobra iz. Italije, podnijela je NR Crna Gora (br. 9312 od 4. marta 1948, godine) s potpisom Jovana Koprivice, pomoćnika ministra prosvjete NR Crne Gore.

Viasnik ili držalac kulturno umjetnickog dobra je Jovan Durković, činovnik Pomorskog arsenala iz Jošica (Herceg Novi). U opisu traženog restitucionog kulturno-umjetničkog dobra navode se umjetničko-zanatski predmeti: dva stara svijećnjaka od majolike, kineski rad iz doba oko 1840, dva umjetnički rađena stola s ukrasima, kineski rad (velika rijetkost), salonska garnitura u rezbariji, kineski rad iz doba oko 1850. (1941. vrijednost ocijenjena 300000 din), dva samovara srebrna, ruski rad ručni, iz doba oko 1860., jedno veliko ogledalo sa šlifovanim staklom i umjetnički izrađenim i pozlaćenim okvirima, jedna starinska sprava za glačanje odijela od specijalnog drveta, iz 1840. godine, srebrna garnitura (24 komada pribora za jelo, starinski ručni rad, 150 tanjira od majolike, iz 1800 godine), jedan starinski veći dvogled, dva pomorska dvogleda, jedan starinski barometar, jedan starinski ruski barometar, 24 starinska venecijanska tanjira, 24 kom. starinskih šolja za bijelu kafu od majolike.  U zahtjevu se navodi datum odnošenja predmeta (10. februar 1942). Odnijeli su ih italijanski fašisti na čelu s italijanskim komandantom iz Rima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XX): Zlato i srebro u 36 kufera

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Aprila, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Vujović smatra da je najveći dio upravnikovih predloga prihvaćen, kao i da je neke od tih predmeta Muzej preuzeo.

Izvjesno je da pomenute stvari nijesu pripadale onim vrijednostima koje su čuvane u onih 25 kufera, odnosno 36, kako ćemo kasnije vidjeti. Prema mišljenju Rista Dragićevića. ,,Vuksanov predlog nije usvojen i sve do rata 1941. godine ovo zlatno i srebrno posuđe bilo je u trezorima Ministarstva finansija u Beogradu u oko 25 kufera… Prije rata uprava muzeja nije mogla ništa uraditi da se ono povrati Muzeju, a poslije oslobođenja, naravno, nije se moglo o njemu ništa saznati”.

Naknadnim istraživanjem Dimo Vujović je utvrdio da se radilo o 36 kufera i da je to bilo posude ,,koje je bilo pohranjeno od Zemaljske vlade u Zagrebu, a za koje se mislilo da mu se trag izgubio. Drugo, Vujović piše, ,,da nijesu sve do rata ostali u trezorima Ministarstva finansija, nego su već ranije bili otuđeni.”

Uprava Vojnog muzeja u Beogradu zahtijevala je da im se te vrijednosti ustupe, navodno ,,je imala namjeru da ih izloži u crnogorskom odjeljenju muzeja” (13. septembra 1937.). I Državni muzej na Cetinju je, aktom od 15. decembra 1937. tražio, pozivajući se na Pravilnik muzeja, ,,da se prikupe i u muzej smjesti sve ono što se odnosi na Crnu Goru.” U Državnom muzeju na Cetinju čuva se prepis pisma Nika Đuraškovića upućenog Upravi Muzeja (15. decembra 1955), koje donosimo u cjelini: ,,Upravi Drž. muzeja

Cetinje

Na molbu direktora Muzeja gosp. Rista Dragićevića, profesora, po pitanju dvorskog srebrnog posuđa i ćilima koje sam bio odnio radi prodaje u Zagrebu 1919. g. po naređenju Izvršnog Narodnog Odbora, mogu izjaviti sledeće:

U odnesenim stvarima bili su: srebrno posuđe, ćilimi, jedan model crkve s grobom Hristovim kao i jedan krstić sa bijelim voskom u kome je bilo utisnuto drvce sa krsta Hristova.

Ćilime sam prodao jednoj Zagrebačkoj radnji, srebrne predmete (posuđe, model crkve i krstić) predao sam, po naređenju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu br. 2414 od 11. aprila 1919. g. i pismenom nalogu člana Izvršnog Narodnog Odbora Marka Dakovića od 12, aprila iste godine, čiju kopiju – prepis prilažem, Pokrajinskoj vladi, odnosno činovniku od iste određenom za prijem pomenutih stari. Za sve gore navedene predmete stvari, koje su bile zavedene u specijalnoj svesci, dobio sam potvrdu u samoj svesci za prijem određenog lica, Prilikom predaje dužnosti predao sam tu svesku zajedno sa cjelokupnom arhivom novopostavljenom upravniku Državnih dobara poč. Stevanu Raičkoviću.

O svemu navedenom referisao sam Izvršnom Narodnom Odboru kao što je navedeno u aktu Uprave Drž. dobara od 18. maja 1919. god. Pov.br. 68, čiji se prepis nalazi u arhivi tog Muzeja.

Niko Đurašković, s. I. penzioner

Da je prepis vjeran svome originalu – tvrdi

Direktor, Risto Dragićević”

Zbog aktuelnog, za našu temu, dopisa, donosimo i ovaj PREPIS koji se čuva u Arhivi Državnog muzeja na Cetinju:

Gospod. Niku Đuraškoviću

Upravniku Narodnih Dobara u C-Gori

u mjestu

Sve stvari koje se sada nalaze pod Vašom Upravom u Zagrebu, a koje ste prema naređenju Izvršnog Nar. Odbora onamo bili uputili 2. febr. t. g. radi prodaje, izvolite iste predati činovniku određenom za to od Pokrajinske Vlade u Zagrebu a prema rešenju Min. Un. Djela br. 2414 od 11-IV-19. god.

12-IV-19. g. u Beogradu

Izvršni narodni odbor, u Beogradu

Član, M. Daković, s. r.

Iz navedenih dopisa može se zaključiti da su ,,dvorske dragocjenosti” preseljene iz Zagreba u Beograd. Isto tako, prema istraživanjima D. Vujovića a zahtjevi oba muzeja (Vojnog muzeja u Beogradu i Državnog muzeja na Cetinju) da im se dodijele pomenute vrijednosti, odbijeni su. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kufera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole.

Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija Dima Vujovića. Takođe smo u mogućnosti da damo tabelarni prikaz svih predmeta koji su ustupljeni kraljici Jeleni.

Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o blagu iz cetinjskog dvora, ovaj je, najvjerovatnije, iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nesto drugo) i da joj se isti pošalje preko Poslanstva. Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno, kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se ,,predmet” što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.

Dopisom je takođe zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica je na dopis zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala ,,da zna da li su ostali članovi crogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu.” U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer ,,nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti.” Finansijskim zakonom iz 1927/28. godine (čl. 316) bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tom zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića, a po odobrenju Ministarskog savjeta ,,može se isplatiti bivšem prestolonasledniku Danilu, deci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, delom u gotovu, a delom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.” Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna -1939. godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finansija 36 kufera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u kuferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Aprila, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)

Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.

Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.

Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).

Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”

U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”

Tekst glasi:

Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje

Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.

Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.

Izvrini Nar. Odbor

S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović

Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.

U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.

Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”

Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.

S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović,  navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:

Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo